Najopasniji pisac u Americi

Jednoga zimskog vikenda godine 1978., tisuće otkačenjaka napunile su jednu dvoranu u East Villageu kako bi gledale umjetnike i rokere poput Franka Zappe i Patti Smith kako odaju počast Williamu Burroughsu. Autor Golog ručka upitno je gledao, John Cage je svirao na lončiću za kavu dok se Merce Cunningham izvijao i okretao, a Allen Ginsberg čitao odu pankerima. (“Glasnije! Podlije! Jebi me u guzicu!…”) Bila je to konvencija Nova, Woodstock avangarde – događanje kakvo se ne bi moglo održati u New Yorku danas. Sve od F/X-a do porna gurnulo je cijelu tradiciju transgresivne umjetnosti u mainstream trgovanje čulnom okrutnošću. A mi ne živimo u dobu u kojem radikalni pisci postaju toliko važni da postaju ikone. Nema nikoga tko bi popunio Burroughsovo mjesto u američkoj kulturi – ili možda ipak ima?

Sveučilište u New Yorku domaćin je konferencije u čast Dennisa Coopera, pisca koji se više nego itko drugi približio ponovnom oživljavanju Burroughsova duha. Iako je Cooperovo čitateljstvo neveliko prema standardima amazon.coma, ono je izvanredno raznoliko za autora čije su “dvije omiljene teme ubojstvo i analingus”, kako to duhovito kaže romanopisac i kritičar Edmund White. Odano sljedbeništvo, koje se sastoji od mladih osoba obaju spolova i svih spolnih opredjeljenja, usredotočilo se na Coopera, a njegovo se ime uvijek iznova pojavljuje u postmodernističkim krugovima. Zato je posve opravdano što su na popisu imena za konferenciju Thurston Moore iz benda Sonic Youth i Bret Easton Ellis, autor romana Američki Psycho, te neki od najvrsnijih njujorških tumača radikalne umjetnosti i seksualnosti. Moguće je čak da će kulturnjačka policija nasrnuti na taj događaj kako bi izazvala senzaciju. Napokon, današnji goli ručak revolucija je sutrašnjice.

Ljubav poput zombija

Svaki Cooperov rad “izazove manju pobunu na nekoliko razina”, kaže kritičarka Avital Ronell. “On ide do krajnjih granica onoga što može biti izneseno, opisano, prikazano i izbjegnuto. I u tom smislu, njegov je rad jednako opasan i uzbudljiv kao i Gospođa Bovary”. Naravno, u slučaju Coopera, predmet zabranjene žudnje nije jeune na?’ve, nego drogirani, rascijepljeni momak – vrsta klinca kakav bi mogao biti pokupljen na autocesti, odveden u nekakav podrum, silovan i rasporen. Ipak inzistiranje na takvom užasu nešto je čega kod Burroughsa ima napretek, nešto što se doima kao mračna smjesa čeznuća. “Mislim da je on potpuno dekonstruirao ljubav – učinio je pitanjem iznenadnih vezivanja koja lako blijede ili bivaju zaboravljena – a ona ipak i dalje traje nakon što se od nje odustalo”, zaključuje Ronell. Taj problem ljubavi koja i dalje traje gotovo poput zombija, ono je što Cooperove knjige čini tako dojmljivima, u filozofskom smislu, a i inače.

Cooperov ciklus od pet kratkih romana moguće je čitati kao jednu knjigu čija se tema – zato što je tako opsesivna – doima začudno bezvremenom. Njegovu fiksaciju čini vjerojatno ono što ga je spasilo od toga da krene putem Lydije Lunch i ostalih pripadnika Prazne generacije. To i poseban jezik, neki od Cooperovih pristaša nazivaju duh-speak. Takav isprekidan, opsesivan stil omogućuje mu da prenese složene zamisli tonom koji odiše adolescentskim strahom od budućnosti. Cooperova djela približila su se ispraznom blještavilu alternativnog rocka onoliko koliko književnost to uopće može učiniti.

Istina, trenutak kada Ziggy, protagonist Cooperova romana Try, nastoji izvući lice svojeg očuha iz vlastita rektuma baš i nema neke veze s grupom Pavement. “Da me voliš”, jeca Ziggy, “ne bi mi lizao guzicu dok plačem.” Upravo ta komedija nasilništva, zajedno s poimanjem seksualnosti koje je tako nestalno kao da želi biti neodređeno, Cooperu osiguravaju njegovo mjesto u kripto-punk pokretu znanom kao Queercore. “Dennis se ističe među svim američkim piscima koji se bave muško-muškom žudnjom”, kaže arhivar Marvin Taylor, glavni organizator konferencije. “Njegov je rad najvažnije gej djelo u posljednjih 50 godina.”

Nesmiljenost žudnje

Iako ćete Coopera u knjižarama najvjerojatnije pronaći pod rubrikom gay, on ima više zajedničkog s piscima kao što je Kathy Acker, za koju je nesmiljenost žudnje kudikamo važnija od spolnih osobina ili spolnog identiteta. Cooper ima malo ali snažno sljedbeništvo među ženama – no to možda i ne čudi u doba virtualnog identiteta, u kojem je Internet iznjedrio čitav jedan novi žanr, poznat kao “slash proza” u kojoj žene pišu (često nasilne) homoerotične pripovijesti koristeći se muškim junacima televizijskih serija. “Svaki njegov rad brka glavne kodove spolnih atributa i mislim da to ženama mora biti uzbudljivo”, kaže Ronell. “On zaista defalusira muškarca.” To je istina, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je mjesto žudnje u njegovim romanima najčešće stražnjica. Čak i kada Cooper iskrivljuje trope pornografije, podvrgavajući tijelo ozljeđivanju i propadanju, dodaje Ronell, on priziva “doživljaj žena u odnosu na tijelo, a to je iznimna krhkost i ranjivost.”

Svejedno je teško izbjeći činjenicu da je takav krajolik empatije također svijet adolescenata koje uzbuđuje ubijanje i svijet grabežljivih pedofila. Tu bavljenje Cooperovom umjetnošću postaje nezgodno. Postoje znanstvenici koji zastupaju tezu da je nasilje u njegovu djelu – ne spominjući ono što Marvin Taylor naziva “problemom pederastije” – prisutno isključivo iz figurativnih razloga. “Čini mi se da je Dennis ponajprije estet”, kaže Taylor. “S jedne strane, on odabire dječake zato što su oni u fazi usvajanja vještine izražavanja, a to mu omogućuje da istražuje svoje zamisli o jeziku kao o sustavu koji nikada nije u stanju odgovarajuće izraziti stvarnost ili osjećaje. S druge strane, prisutna je kulturalna opsesija lijepim dječacima. Proučite li novinska izvješća o tim djecoubojicama, možete zapaziti do koje su mjere potanko opisana tijela njihovih žrtava. Ono što se u tim izvješćima samo naslućuje, Dennis čini eksplicitnim”.

To je posve točno, ali nameće pitanje koje akademici nerado postavljaju kada je riječ o transgresivnim piscima: koje su njihove namjere? Uzmimo za primjer Burroughsa. Zanemarimo li njegovu estetsku dimenziju, on je vjerovao kako je ljubav nešto što su žene izmislile i nametnule muškarcima, i nehotice je ubio svoju ženu. Prije nego što bi počeo pisati, Veliki bi se Bill zadubio u izreske s prizorima iz pornića s djecom. Cooper je također imao zbirke novinskih isječaka i neugodno nalikuju na materijal kojim se Burroughs koristio kao nadahnućem. No, osim tih slika koje sežu unatrag do njegove adolescencije, ima odlomaka u kojima Cooper opisuje njihov utjecaj. On te klince i njihove ubojice još smatra “seksualno devastirajućima” – a to priznanje sve uvelike mijenja. Ako je Burroughs bio majstor paranoidne obrane, Cooper se probija kroz tu varku prema psihotičnoj srži ljudske svijesti, s njezinom beskrajnom, bespomoćnom žudnjom. To nije lagodno mjesto za život.

Između žudnje i žestokih fantazija o destrukciji

Njegova je sudbina da podnosi reputaciju koja je toliko ekstremna da mu ljudi prilaze tražeći sadističke pornofilmove, a njegovi prijatelji ne žele čitati njegove knjige. On smatra nužnim objasniti da događaji u njegovim romanima nisu stvarni. “Moj život ne izgleda tako”, kaže Cooper. “No na emocionalnom planu vrlo su stvarni, zato što me sve to proganja još od djetinjstva.”

Odrastao je u Valleyju, u imućnoj obitelji koja se raspala kada mu je bilo 14 godina, a njemu je preostalo da podnosi ozbiljno nestabilnu majku. “Uistinu je bilo vrlo teško”, povjerava se. “Nije bilo, mislim, fizičkog zlostavljanja, ali bila je sumanuta. Da bilo je stvarno gadno.”

No, bila je to samo podloga za niz događaja koji su raspirili Cooperovu maštu. Postojao je “ubojica s autoceste” čije su žrtve bili mladi autostoperi, uključujući nekoliko dječaka koji su bili silovani i ubijeni u brdima iza Cooperove kuće. On je stopirajući došao do mjesta na kojem su se, kako je mislio, dogodila ubojstva i doživio “gotovo religijsko iskustvo. Nisam znao što to znači, ali zapazio sam da je bilo nevjerojatno uzbudljivo i da nitko nije dijelio sa mnom taj osjećaj”. Novinski izresci o tom događaju zauzimaju važno mjesto u Cooperovoj zbirci isječaka.

Otkud tako snažni osjećaji? “Stvarno ne bih znao reći”, kaže on. No, pada mu na um jedan od mogućih odgovora. Otprilike godinu dana prije ubojstava na autocesti, kada mu je bilo 11 godina, Cooper je bio žrtva gotovo fatalne ozljede. Njegov najbolji prijatelj, u kojeg je bio jako zaljubljen, nehotice mu je raskolio glavu sjekirom. Cooper se onesvijestio te se probudio obliven krvlju. “Uhvatio sam se za glavu i shvatio da mi je lubanja rascijepljena”, prisjeća se Cooper. “Još imam veliku, ružnu udubinu na lubanji.” Je li ozljeda izmijenila njegove osjećaje? “Moguće je da je donekle djelovala na mene”, kaže on. “To što sam bio žrtva nasilnoga čina možda me odšokiralo.”

Možda ga je, pak, to stavilo u nekakav odnos s krvoločnom dimenzijom njegove pupajuće seksualnosti, nešto čega je većina klinaca svjesna jedino u trenucima barbarske razularenosti. U svakom slučaju, njegov osjećaj za moral ostao je nedirnut, ostavivši ga uhvaćenim između dubokih osjećaja žudnje i žestokih fantazija o destrukciji. Ubojstvo nikada nije bilo opcija, ali samoubojstvo jest. Običavao je zamišljati kako puca u sebe u šumi, da ima napravu pomoću koje bi ga prekrila zemlja te bi tako jednostavno nestao.

Intenzitet ljubavnog neuspjeha

U dobi od 15 godina, Cooper je počeo sve to zapisivati. “Napisao sam roman od tisuću stranica – 120 dana Sodome, čija se radnja događala u mojoj školi – ali sam ga spalio jer sam se bojao da će ga pronaći moja majka.” U međuvremenu je sreo ljubav svojega života, Georgea Milesa. To je ime Cooperovim čitateljima znano jer zauzima središnje mjesto u njegovim knjigama. “On je nekako odredio svaku osobu koja me privlači. Sreli smo se kada sam bio u prvom razredu srednje škole dok je on bio u šestom osnovne. Bio je uzeo LSD i halucinirao, a ja sam ga odveo na nogometno igralište i ostali smo ondje satima. Postao je moj najbliži prijatelj. Bez obzira na to jesmo li bili zaljubljeni ili ne, ništa se iz toga nije izrodilo jer je on bio tako mlad, a kada sam se ja zainteresirao, on je bio zapao u teške psihološke probleme.” Uz obostrane živčane slomove, dva su prijatelja ostala u kontaktu, a kada je Cooperu bilo 30 godina, a Milesu 27, dogodila im se prava ljubavna veza. Nije potrajala. “Počeo sam taj ciklus knjiga kako bih dokučio značenje svega toga”, kaže Cooper. “Mislio sam: ‘Eto, pročitat će ih i misliti na mene’.” No, kada se pojavio četvrti nastavak, Guide 1997., Cooper je doznao da je Miles počinio samoubojstvo prije 10 godina. Bio je shrvan. Sva energija koju je unio u svoje pisanje, sva njegova odlučnost da njegov voljeni živi u njegovoj umjetnosti bila je uzaludna. Osvrćući se na svoju patnju, Cooper danas vjeruje da se cijeli taj ciklus zapravo bavi neuspjehom. “Uistinu sam mislio, kada sam na tome radio, da ću uspjeti shvatiti vlastito zanimanje za te stvari i doprijeti do srži svojeg odnosa s Georgom. Ali ne mogu.” Zbog toga je Period knjiga koja mnogo toga objašnjava, tako da se na kraju “sve svodi na mene i tog klinca koji me proganja, tog dječaka koji se ubio. Posao je dovršen, a ja sam još ondje gdje sam i bio.”

Ta sablast mrtvog ljubavnika razlog je zbog kojega Cooper svoje najoštroumnije kritičare podsjeća na velikog američkog nekrofila, Edgara Allana Poea. “Poe je rekao kako je najljepša tema, najprikladnija za književnost, ujedno i najmelankoličnija – smrt mlade djevojke”, piše pjesnik Robert Glück. “Cooperovi izdrogirani, ubijeni adolescentski dječarci naša su verzija Anabel Lee u njihovoj ljepoti i nesposobnosti da prežive, u intenzitetu ljubavnog neuspjeha. Zapravo, oni ne moraju umrijeti da bi bili mrtvi.”

Tinejdžerska pustoš

Upravo kao što je Poe stvarao svjetove koji su bili hermetički njegovi, no ipak u biti naši, Cooperova tinejdžerska pustoš – sa svojim veličanstvenim jezikom poštapalica koji, kaže on, “otkriva istodobno skrivajući, tako da se jasnije približava onome što se zbiva” – ostavlja nas da se pitamo o sadašnjosti i budućnosti. To se pitanje spominjalo i u vez s Burroughsom. Na konvenciji Nova, jedan je izvjestitelj pitao Burroughsa zabrinjava li ga to što bi ljudi možda mogli stvoriti društva koja bi se temeljila na njegovim knjigama. “Pa, to bi se moglo dogoditi bilo kojem piscu”, otegnuto je rekao. “Mogli biste imati svijet katolika Grahama Greena ili svijet Maxa Ernsta. U stvarnosti, utjecaj fikcije nije izravan. Ona otvara nove mogućnosti i nove pristupe.”

Kakve se mogućnosti nude u Cooperovu svijetu? Projekt o kojem razmišlja danas nakon što je ciklus o Georgu Milesu dovršen, daje naslutiti mogući odgovor. Riječ je o Kipu Kinkelu, klincu koji je pucao po učenicima u svojoj gimnaziji nakon što je ubio svoje roditelje. Policiji je rekao da je to učinio zbog toga što ih je previše volio da bi mogao podnijeti njihovo razočaranje u njega. Slušavši Kipovo priznanje na televiziji, Cooper je bio opčinjen na jednak način na koji je to bio godinama prije zbog mrtvih dječaka u brdima iza njegove kuće. “To je dijete bilo posve samo”, kaže on. “Osjetio sam snažan poriv da budem s njim.”

S engleskoga preveo Tomislav Belanović.

Pod naslovom The Most Dangerous Writer In America: Coming to Terms With the Art of Dennis Cooper objavljeno u Village Voiceu, March 1 –7., 2000.

U vrijeme kada mu je bilo 11 godina, prijatelj u kojeg je bio zaljubljen rascijepio mu je glavu sjekirom. Kada se probudio, bio je sam i prekriven krvlju. Zatim je jednom stopirajući krenuo u brda iza svoje kuće. Bilo mu je 12 godina, a u to je vrijeme “ubojica s autoceste” silovao i ubio nekoliko dječaka u tim brdima. Stopirao je do mjesta za koje je pretpostavljao da je bilo poprištem ubojstava i doživio neobično otkrivenje. Ti odlučujući trenuci zauzimaju važno mjesto u književničkoj psihi američkog pisca Dennisa Coopera. Theodor Adorno napisao je da je “pisanje poezije nakon Holokausta barbarstvo”. Svijet je prošao kroz kritičan trenutak i jezik humanizma nije više bio u stanju svjedočiti o svom užasu tog iskustva. Pisanje Dennisa Coopera jest nastojanje da se razračuna s neuspješnošću jezika u opisivanju užasa suvremenog života. U njegovim knjigama blještavi slojevi humanosti ogoljeni su da bi otkrili veliku i užasavajuću prazninu.

Cooperove knjige o grabežljivim muškarcima koji komadaju lijepe dječake, ili maštaju o tome, plaše neke ljude. Alex James iz sastava Blur otkazao je intervju s njim, a internetski gej strip Queer Nation zaprijetio mu je smrću. Čak mu ni Marilyn Manson nije dopustio da o njemu napiše naslovnu priču za jedan američki glazbeni časopis. No Cooperove knjige više su od klaonica. One su također romantične. Muškarci komadaju objekte svoje žudnje nastojeći shvatiti strašnu moć koju imaju nad njima. Novine The Guardian upozorile su na to kada su pisale da žudnja za ljubavlju inficira krvoproliće. Njegove su knjige usto i zabavne. U Cooperovu romanu Try, glavni lik Ziggy kaže svojem očuhu: “Da me voliš, ne bi mi lizao guzicu dok plačem”. Moguće je da njegov rad uznemiruje neke ljude zbog toga što neprestano secira vlastite mračne fantazije. Sam Cooper kaže: “Unakazivanje je zgodno u tom smislu što se izvodi iz strahopoštovanja i fascinacije, ne iz mržnje ili bijesa. Čini mi se da moji likovi na to gledaju kao na način da shvate i postignu konačan oblik intimnosti s dječacima koje unakazuju. Problem je u tome što njih zapravo ne zanimaju dječaci kao pojedinci. Njih zanima jedino moć koju posve određeni tip dječaka ima nad njima, pa su tako dječaci samo modeli i predstavnici određenog tipa. Ti muškarci tragaju za konkretnim odgovorima na svoja pitanja, no odgovor je tako beznačajan i osoban da ga i ne opažaju.” Ili: “Ne postoji zlo. Postoje tek sebičnjaštvo, psihoza i osobne pogreške.”

Cooper je autor djela All Ears: Criticism, Essays, and Obituaries (2001.), zbirke kratkih priča Wrong te nekoliko svezaka poezije i drugih radova. No, najpoznatiji je po svojem ciklusu od pet romana – Closer, Frisk, Try, Guide i Period, koje je objavila izdavačka kuća Grove Press. Closer je podijelio nagradu Ferro-Grumley Award, a Guide se našao među deset najboljih knjiga godine Los Angeles Timesa. Taj priznati niz prekretnica je u buntovničkoj književnosti. Godine 2002. objavio je roman My Loose Thread, a 2005. knjigu God Jr. i The Sluts.