Najposjećeniji filmski festival

Ovogodišnji ZFF potvrdio je kako je, uz Motovunski filmski festival, zasigurno najposjećenije filmsko događanje u nas. Gužve s prošle dvije ZFF-ovske smotre ne samo da se nisu smanjile nego su se skoro pa udvostručile. Na prvoj je ukupna posjećenost filmskih projekcija bila oko petnaest tisuća gledatelja, na drugoj je bila negdje oko sedamnaest, a na ovogodišnjoj se popela na doista zapanjujućih dvadeset i sedam tisuća. Svatko tko voli film morao bi zbog takva interesa publike biti presretan jer to je putokaz i distributerima i filmskim prikazivačima da publika postoji, samo je treba znati privući. I to je ono što se Borisu T. Matiću, organizatoru Festivala, jednostavno mora priznati. Čovjek jednostavno zna kako pridobiti gledatelje, kako stvoriti ozračje u kojem zapravo i nije najpresudnije koji i kakvi filmovi se puštaju.

Prikazivački ekvilibrizam

Jedini pravi “nedostatak” takva, malne, koncertno-stadionskoga događanja leži u dvjema stvarima. Prvo što je takav tip filmskoga okupljanja rastjerao gledatelje srednjega i starijega naraštaja. Publiku ZFF-a mahom čine studenti i studentice “alternativne” provenijencije. Činjenica jest da je, u kulturološkome smislu, primarna namjera organizatora oživljavanje urbaniteta unutar gradskoga prostora, kao i kulturno dinamiziranje područja središta grada sa Studentskim centrom kao središnjim mjestom zbivanja. I to je neprijeporno postignuto. I hvale vrijedno. Posebice nakon i više od desetljetnoga zatiranja bilo kakve gradske mladalačke živosti. Druga pak stvar koja bi se mogla eventualno spočitnuti tiče se programske koncepcije Festivala. Vezan za prve i druge redateljske uratke, čini mi se da je ipak premalo tragalački usmjeren, a više osovljen oko sheme: malo “žestokoga arta”, pa nešto blažega, i na koncu, s neizostavnim udjelom “domaćega” (ex Yu) populističkoga filmotvorstva. Ovo treće nekako mi je i najmanje zamjerivo jer ako nešto treba popularizirati onda je to svakako to. I ako nešto treba uočiti, treba to da je nagradu publike odnio Hrvoje Hribar sa svojim filmom Što je muškarac bez brkova?. A kada u jednome danu neki hrvatski film pogleda negdje oko tri tisuće gledatelja, broj koji većina hrvatskih filmova u redovitoj kino-distribuciji jedva dosegne u razdoblju od nekoliko tjedana, onda je to zaista najveća moguća marketinška podrška što je domaći film može negdje dobiti. Slično, samo možda u nešto manjoj mjeri, vrijedi i za strane filmove. Svaki film prikazan na ZFF-u, a koji će kasnije biti prikazivan na redovitom kino-repertoaru, vjerojatno ima osiguranu barem pristojnu gledateljsku posjetu. I to, dašto, nije loše. No, dok marketinški dio tog koncepcijsko-prikazivalačkoga ekvilibrizma funkcionira besprijekorno, dotle onaj estetski, otkrivalački dio, ipak je donekle zakazao!

Prijeporna Zlatna kolica

Prije nego krenem u analizu filmova koji bijahu prikazani na Festivalu, naglašavam da pogledati tridesetak filmova u pet dana zahtijeva izuzetan psihofizički napor te da će, zasigurno, zbog dekoncentracije, umora i zasićenosti neki filmovi biti oštećeni. Nažalost, budući da se filmska prosudba najvećim dijelom temelji na subjektivnome dojmu, to je – neizbježno!

Glavni dio programa sastojao se od dugometražnih igranih, kratkometražnih igranih, te dokumentarnih filmova. Brojčano: deset dugih i kratkih te dvanaest dokumentarnih. Po mojem, a i po mnjenju mnogih kolega, program dugometražnih igranih filmova ipak bijaše nešto ispod očekivanja. Festivalski probir kao da se rascijepio točno na pola: pet slabih i pet vrlo dobrih filmova. U prvu grupu zapada, na žalost, i festivalski pobjednik te dobitnik Zlatnih kolica, belgijski film Ledenjak. Koliko sam uspio načuti, taj film imao je vrlo, vrlo rijetke poklonike. Ni većine kolega po peru nije se previše dojmio. Belgijski film autorskoga trojca najkraće bi se mogao opisati kao svojevrstan filmski i prijmovni (recepcijski) pokus. Film pripovijeda o ženi koja nesretnim slučajem proboravi noć zatvorena u ledenici. Nakon toga događaja primjećuje da se i muž i djeca prema njoj odnose kao da ne postoji. To je potakne da se otputi od njih te završava u ribarskome mjestašcu gdje je počinje privlačiti neobičan nijemi mornar. Za njom kreće i muž s djecom koji tek tada počinje shvaćati da ju je dotle uzimao “zdravo za gotovo”. Po stilu belgijski film veoma podsjeća na filmove kultnoga finskoga redatelja Akija Kaurismäkija. Gotovo u cijelosti sastoji se od statičnih kadrova, često višeplanskih, počesto geometrijske kompozicije kadra, te osobita cjelokupna vizualna dojma koji se postigao snimanjem širokokutnim objektivom. No, po meni, ta stilska neobičnost nije mogla nadvladati nedostatke filma jer koliko god bio hotimice anarativan i nedijaloški, film ipak mora imati nešto zbog čega će zaokupiti gledateljsku pažnju. A tu je Ledenjak najslabiji. Prvenstveno osovljen oko gega, priziva pripovjednu logiku crtanoga filma, no, sve u svemu, tek djelomično je zanimljiv – i to je sve! U prijmovnome (recepcijskome) smislu podosta od toga vrijedi i za Iluminaciju, film koji je od žirija dobio Posebno priznanje. Pokazan posljednji dan Festivala, kao zadnji film ovogodišnjega Glavnoga programa, jedini je film od svih prikazanih koji je potaknuo i nešto veći odljev gledatelja iz dvorane. Elegične i skokovite (iako pravocrtne) naracije, pun unutrašnjih monologa glavnoga junaka, djelo je koje, iako mjestimice upečatljivo, ipak nadasve zahtijeva veliku gledateljsku usredotočenost i strpljenje. Nipošto film za kraj natjecateljskoga programa! Od slabijih filmova tu su još: Napuštena zemlja – iako prekrasno snimljen (dobitnik je ovogodišnje kanske nagrade za najbolju fotografiju, Zlatne kamere, te nedavno dobivene nagrade za najbolji film na festivalu u Bangkoku), za moj ukus je previše artificijelan; slovensko-hrvatski Od groba do groba Jana Cvitkovića, koji se proslavio Kruhom i mlijekom, je dobar dok se zadržava na terenu crnohumorne komedije, no prelazak u tragediju krut je, nemotiviran, izvještačen i usiljen; i, na kraju, Hribarov Što je muškarac bez brkova? lako je gledljiva, no i još brže zaboravljiva light komedija. Treba istaknuti tek to da bi nakon Brešanovih komedija ovo mogao biti uistinu gledan hrvatski film. Za veliku pohvalu je i gluma Zrinke Cvitešić.

Novi Izgubljeni u prijevodu

Od onih filmova koji spadaju u gornji razred kvalitete istaknuo bih američko-britanski Ti i ja i svi koje znamo. Iako labavo strukturirane pripovjedne cjeline, ono što ga čvrsto drži na okupu je osobeno, izrazito toplo odušje filma, začudno u svojoj jednostavnosti i dobrohotnosti s nizom prekrasno ocrtanih karakternih minijatura. Ne bi me začudilo da se film Mirande July prometne i u veliki nekomercijalni filmski hit poput Izgubljenih u prijevodu Sofije Coppola. Iranski Gorki san Mohsena Amiryoussefija također je iznimno djelo, crnohumorna, ali i duboko egzistencijalna pripovijest o strahu od smrti. A osim što je dojmljiv sam po sebi, značajan je i po tome što ukazuje na doista veliku tematsku i kakvoćnu širinu suvremenoga iranskoga filma. Laku noć, i sretno! Georgea Clooneyja uspjela je rekonstrukcija novinarske borbe protiv makartizma i prikaz rušenja zloglasnoga senatora. Strogo političan, jedan je od rijetkih suvremenih biografskih filmova koji se u potpunosti zadržava u javnoj sferi, ne ulazeći u osobne i intimne živote svojih likova ako se oni ne tiču i njihova političkoga djelovanja. Vrlo dobri su još i kanadski film Život s ocem Sébastiena Rosea, kojem se kao jedina veća skvrna može uzeti to da nevjerojatno podsjeća na proslavljene Barbarske invazije Denysa Arcanda, također kanadskoga redatelja s frankofonskoga područja, te izraelski film Oženiti se brata i sestre Alkabetz, navlastito prvi dio filma koji je snimljen u stilu Dogme, kamerom iz ruke, bez glazbene podloge i na autentičnoj lokaciji (stan); drugi dio filma koji je više u stilu francuskoga simboličkoga modernizma nešto je slabiji i pomalo ideologiziran.

Izvanredni kratki i vrlo dobri dokumentarni filmovi

Za razliku od djelomično kvalitetnog dugometražnoga filmskoga programa, onaj kratkometražni je bio izvanredan. Od deset prikazanih filmova, osam ih je, bez prevelike dvojbe, moglo sasvim zasluženo zaraditi glavnu nagradu. Pobjednik, Zimski san Britanca Johna Williamsa svakako spada u tu skupinu.

Pobjednik dokumentarnoga dijela programa, ruski film Prvi na mjesecu, je pseudodokumentarac i kao takav trebao je biti u konkurenciji dugometražnih igranih filmova. Inače je dobar. Ove godine dokumentarci su prebačeni u dvoranu SC-a, a gledateljski odziv potvrdio je da je to bio dobar potez. Prelazeći most: zvuci Istanbula Fatiha Akina, Šutka, knjiga rekorda Aleksandra Manića i Made in Serbia Mladena Đorđevića uspjeli su najveću kino-dvoranu u jugoistočnoj Europi ispuniti do posljednjega mjesta i tako potvrditi sve veći suvremeni interes za dokumentarni film, a Srebrenička sećanja Suzane Vasiljević ukazati i na veliku snagu dojma koju on može potaknuti.

Nagrade na 3. Zagreb Film Festivalu:

– Ledenjak, D. Abel, F. Gordon i B. Romy, Belgija – najbolji cjelovečernji igrani film

– Iluminacija, Pascale Breton, Francuska – posebno priznaje žirija za dugometražni igrani film

– Zimski san, John Williams, V. Britanija – najbolji kratki igrani film

– U sjeni, Olivier Masset Depasse, Belgija – posebno priznanje žirija za kratkometražni igrani film

– Prvi na mjesecu, Aleksej Fedorčenko, Rusija – najbolji dokumentarni igrani film

– Što je muškarac bez brkova, Hrvoje Hribar, Hrvatska – nagrada publike

– Posljednja pričest, Ivan Goran Vitez, Hrvatska – nagrada za najbolji film u popratnome programu (Kokice)

– Kolica, Danilo Dučak, Hrvatska – Red Bull Flash Award

– Šašavi dvori, Ana Ogrizović, Simboli, Ivica Juretić i Sređeni, Emil Matešić – nagrađeni radovi na Festivalu prvih