Najte kaj zamerit!

Taman kad smo pomislili da je Opera zagrebačkog HNK pokazala spremnost na hrabrije iskorake prema nešto suvremenijem pogledu na teatar, pojavila se produkcija koja je tu pomisao jasno demantirala. Jer, dok su i Rossinijev Seviljski brijač u režiji Krešimira Dolenčića i Mozartov Don Giovanni, kojeg je uprizorio Olivier Tambosi, bile predstave koje ne pristaju na starinski koncept prešetavanja po pozornici i pjevanja “na rampi”, najnovija postava Verdijevog Krabuljni ples donosi nam većim dijelom upravo takav povratak u nepotrebnu prošlost. Slaba je utjeha pritom da se to dogodilo s jednom od Verdijevih opera, koje su i inače vječno utočište najkonzervativnije kazališne publike, koja se više raduje zastarjelim redateljskim koncepcijama nego pokušajima inovativnijeg promišljanja glazbene scene. Naprotiv, upravo bi takav “lektirni” naslov trebao biti poligonom za istraživanje suvremenosti, posebice uzmemo li u obzir da siže ovog djela nudi mogućnosti za vrlo raznolike interpretacije.

Nedorađene ideje

Krabuljni ples mogao je tako biti i politička drama, i ljubavna tragedija, pa čak i groteska o kazalištem opsjednutom vladaru. Bugarski režiser Plamen Kartalov bio je svjestan svih tih mogućnosti, ali iskoristio nije niti jednu od njih. Ili, bolje rečeno, sve je to u njegovom scenskom iščitavanju naznačeno, ali ne i istraženo. Njegov Krabuljni ples u osnovi je posve uredna predstava za nezamjeranje, koju upravo njena nespremnost za kreativni konflikt čini, u osnovi, prilično nezanimljivom. Možemo, doduše, biti i više nego zadovoljni doprinosima koje su svojim oblikovanjem scene, kostima i svjetla dali Dinka Jeričević, Irena Sušac i Deni Šesnić – ali, bez pravog sadržaja u scenskoj igri njihov rad svodi se tek na oslikavanje beživotne slikovnice. Koreografija Snježane Abramović, složena u finalu po načelu “korak naprijed, korak natrag” nije ničim popravila opći dojam – naprotiv.

Kartalova se, doduše, ne može optužiti za bezidejnot. Dapače, neke od njegovih zamisli kriju i zanimljive potencijale, poput dramaturškog okvira omeđenog maketom kazališta na početku predstave, odnosno pravim “kazalištem u kazalištu” u završnici. No, taj okvir nije dostatno ispunjen sadržajima koji bi od njega činili provodnu crvenu nit koja bi prožimala i integrirala cjelinu predstave. Sâm finale, kao kulminacija zbivanja, bez obzira na to što u njemu igraju i HNK-ove lože, donio je ipak antiklimaks. Ako se već išlo na manje-više tradicionalno, doslovno čitanje predloška, od kostimiranog bi se bala očekivala ne možda nužno šarolikost, ali barem raznolikost. Uniformnost svih aktera odjevenih u istovjetne crne kostime i jednako istovjetne crne krabulje ostala je nejasnim potezom – ako je za njega i bilo nekog osobitog razloga, taj razlog nije prepoznat.

Sporadične kvalitete

Nažalost, u takav se blijedi okvir savršeno uklopila i glazbena slika. Dirigentu Ivi Lipanoviću mora se priznati da je korektno odradio svoj dio posla, potcrtavši određen broj dramaturških akcenata, ali i zanemarivši jednaku količinu također nimalo nebitnih situacija. S orkestrom, zborom i manje-više svim solistima bilo je isto – nigdje ničeg osobito problematičnog, ali niti gotovo ičeg vrijednog pamćenja. Ponosno najavljivan tenor Augus Amonov iz petrogradskog Marijinskog kazališta pokazao se tek kao solidan rutiner, a ništa više od toga ne možemo reći niti za domaćeg baritona Vitomira Marofa. U glavnoj ženskoj ulozi Amelije debitirala je mlada sopranistica Mihaela Komočar, pjevačica uistinu iznimnih potencijala, ali zasad još uvijek ne posve dorasla kompleksnim izazovima portretiranja Verdijevih heroina. Povremene prave kvalitete ove predstave valja stoga potražiti samo u interpretacijama manjih uloga, od scenski iznimno sugestivne Zlatomire Nikolove kao Ulrice, preko razigranog Oscara Marije Kuhar i urotničkog dvojca Luciana Batinića i Ivice Trubića, sve do malog, ali uspješnog debitantskog nastupa Ljubomira Puškarića u ulozi Silvana.

Ipak, čini se da sve ove primjedbe nisu ni najmanje zasmetale premijernoj publici, koja je novi Krabuljni ples ispratila ovacijama. Moglo bi se stoga zaključiti da je upravo ovakva predstava, koja nikog ničim ne provocira, ono što publika želi vidjeti. Pa ipak, valjali bismo se svi skupa zapitati, uključujući i upravu zagrebačkog HNK, je li bît teatra nezamjeranje, ili bi nam potrebnije bilo kazalište koje će na svojoj pozornici biti spremno otvoriti i pitanja koja su nam važna danas i ovdje. Na neka od tih pitanja zacijelo nema jednoznačnih odgovora – ali, nikakav odgovor sigurno nećemo dobiti ako se ne usuđujemo čak niti pitati.