Najveća sranja koja morate popušiti prije nego što riknete

Subverzivni genijalac Banksy zapravo je glupan

Evo jedne zagonetke. Buntovni urbani umjetnik grafita Banksy očito je glupan najvećih proporcija. Ipak, često ga se smatra genijem koji je uspio zajahati našu živu sadašnjost. A zašto? Zato jer njegovi radovi idiotima izgledaju nevjerojatno pametno. A to je, izgleda, sasvim dovoljno.

Banksy se proslavio šablonskim subverzijama slika pop kulture od kojih je jedna prikazivala Johna Travoltu i Samuela L. Jacksona u slavnoj pozi iz Paklenog šunda na kojoj su njihovi pištolji zamijenjeni bananama. Što je to trebalo značiti? Nešto u vezi s glamuriziranjem nasilja, ne? Nije bitno. Izgledalo je cool. Što je najvažnije, popraćeno je imenom BANKSY ispisanim ogromnim slovima tako da je svatko mogao znati tko je autor. To je, naravno, poruka koja se krije iza svih Banksyjevih radova, iako se naoko ne čini tako.

Uzmimo, primjerice, njegove političke radove. Jedan od njih prikazuje djevojčicu iz Vijetnama kojoj je odjeća spaljena napalmom. O-ho, poznata slika – mislite – jednostavno ću produžiti dalje na svoj uredski posao od 9 do 5, slaboumna ljenčina kakva jesam. A zatim, zapanjeni, zateturate i primijetite da je lukavi, subverzivni genij Banksy nacrtao Mickeyja Mousea i Ronalda McDonalda pokraj djevojčice.

Bum! Poruka vas udari poput jurećeg autobusa: Amerika… hm… rat… Disney… i ostalo. Vau! U trenu, vaš se pogled na svijet mijenja zauvijek. Vaše su oči otvorene. Posrćući, izbezumljeni, pokazujete srednji prst prolazeći pored Burger Kinga na putu kući. Bravo Banksy! Pokazao si nam istinu, je l’ tako?

Kao da to nije dovoljno iritantno, Banksyjevu nejasnu pseudo-subverzivnu propovijed obično prati krajnje sramotno, okorjelo hvalisanje. Njegova je web-stranica prepuna savjeta ostalim umjetnicima grafita i budućim gnjavatorima, poput: “Znajte da će veliko pijanstvo rezultirati zaista spektakularnim umjetničkim djelom i barem jednom noći iza rešetaka”. Uh, čovječe, iza rešetaka!

Zatim objašnjava kako “pravi negativci” misle da su grafiti besmisleni – ne zato jer hoće da se složite s njima, nego zato jer želi da znate da on prijateljuje s nekim opakim tipovima. Jer, Banksy je anarhist koji ne poštuje nijedan zakon, jel’ tako?

Jedna od njegovih najimbecilnijih mazarija prikazuje majmuna koji drži reklamu za sendvič s natpisom: “Lagati policiji nikad nije pogrešno”. Onda je ubojica Ian Huntley imao pravo, zar ne, Banksy? Ti prava glasna guzico.

Nedavno je naš junak dospio na naslovnice jer je lutku odjevenu u krpe iz zatvora Guantánamo prokrijumčario u Disneyland (još jednom neustrašivo raskrinkavši odvratnu ratno-kriminalnu prošlost Mickeyja Mousea) te unakazivši nekoliko stotina kopija novog albuma Paris Hilton. Nisam poslušao njezin CD, ali kladio bih se da je daleko bolji od Blurova odvratnog Think Tanka, promašenog albuma čiji je omot napravio upravo Banksy – navodno ga je sprejem nacrtao na cigli a onda ciglu bacio u prozor diskografske kuće EMI.

Nedavno ste mogli vidjeti neke od Banksyjevih genijalnih djela koja će promijeniti vaš život na njegovoj izložbi Jedva legalno (Da? Da!) u Los Angelesu, a uključivala je živog slona oslikanog tako da se stopi s napadnim zidnim tapetama. To očito predstavlja “važne stvari koje neki ljudi radije ignoriraju” odnosno manje-više sve, od globalnog siromaštva do side. Ali ne i smeće debeloguzog, glupanima omiljenog Banksyja. Kad je on u pitanju, svi šutimo.

Uz toliko smeća oko sebe, nije ni čudo da skačemo na sve što izgleda kao prava stvar

O, Isuse. Opet su se vratile. Baš kad sam pomislio da smo ih se riješili. Mislim na liste. Liste stvari koje morate učiniti prije nego što umrete. 50 filmova koje morate vidjeti prije nego umrete, 200 recepata koje morate isprobati prije nego umrete, 908 komada montažnog pokućstva koje morate sastaviti prije nego umrete i tako dalje. I tako dalje. I tako dalje.

Novine u kojima pišem i same trenutačno rade popis 1000 albuma koje morate poslušati prije nego umrete. Od pojave CD-a prosječni album traje oko sat vremena. To je 1000 sati mog života kojih se moram odreći, samo tako. Ipak, to je samo malo preslušavanja, a ja volim glazbu. Štoviše, većinu njih vjerojatno mogu skinuti s interneta prije nego što zakašljem, pa me to ne bi trebalo ništa ni koštati. Ali, 1000 sati? To su puna 42 dana. Dodajte tomu vrijeme za spavanje, pa dobijete neka tri mjeseca. To nije lista. To je slobodna studijska godina.

Pa ipak, najgore liste tipa “prije nego što umrete” one su koje ciljaju na skitalačke tipove iz srednje klase. One su iritantne iz nekoliko razloga. Kao prvo, autori se njima koriste kao izlikom da bi se razmetali time kako su oni kulturni i puno toga vidjeli tako da sadrže mnogo natuknica tipa: “Br. 23. Jedite začinjenu malezijsku hranu dok gledate zalazak sunca nad otokom Tioman u društvu jednog od vaših briljantnih, uspješnih prijatelja pisaca”. Umišljene gnjide jednostavno raspredaju o zgodama iz vlastitih razmaženih, omraženih malih života i prikazuju ih kao ambiciozne primjere za nas ostale. Najprije pomislite kako je to samodopadno. A onda shvatite da je jednostavno očajno. Koga oni točno žele impresionirati? Susjede? Šepire se unaokolo ispred nevidljive skupine čitatelja nonšalantno gugućući o tome kako su divni. To je 50 puta cendravije i nedostojanstvenije nego da se bilo koja zvijezda sa Z-liste slavnih skine gola ili oplodi kravu u Bravo Reality Showu. To je, ako ništa drugo, nepretenciozno.

Po svoj prilici, autori se upuštaju u očajnički pokušaj da se obrane od osjećaja besmislenosti koji ih nagriza. Pa što sad? Plivali su s dupinima? Planinarili po Machu Picchu? Srkali koktele u Vegasu? Vau! Hvala što ste to podijelili s nama. A sad zavežite gubicu.

Stvar je u tome što, unatoč svim njihovim nedostacima, liste djeluju. Teško je oduprijeti im se. Toliko nas smeća okružuje svaki dan, toliko prihvatljivo-do-osrednjeg prdekanja o zadovoljstvu i odabiru životnog stila da se svi mi očajnički želimo dočepati nečeg stvarno i istinski dobrog. A to je ono što liste obećavaju, praktičan izreži-i-zalijepi vodič za ono oko čega se vrijedi truditi. U praksi, međutim, sve što većina tih lista čini jest da tjeraju čitatelja da se osjeća nedostatnim. Ma koliko cinični ili povučeni mislite da jeste, ne možete ne osjetiti žalac srama što niste vidjeli Veneciju, čak iako je autor koji blebeće o tome očito najveći idiot.

Kao rezultat, teško je ne hodati uokolo s trajnim osjećajem krivnje. Upravo sad, osjećam se donekle krivim što nisam gledao Soprane dalje od druge sezone. Gledao sam prvu sezonu, a zatim zaostao i nikad više nisam uspio uhvatiti korak. Srećom, jednom mi je jedna kompanija za odnose s javnošću koja je promovirala DVD kolekcije poslala svih šest sezona. Sada stoje na mojoj polici i tjeraju me da se osjećam loše zato jer ih još nisam pogledao. Ali što da radim? Da se vratim na prvu sezonu i prosjedim 10 sati gledajući nešto što sam već vidio kako bih pohvatao konce? Što je sa svim onim knjigama koje nisam pročitao, jelima koja nisam kušao, zemljama koje nikad nisam posjetio? Odakle mi vremena da sve to stignem? Jedva pronađem vremena za obavljanje najjednostavnijih kućanskih poslova, a sad mi ti bogovi krivnje zadaju sav taj izvannastavni domaći rad.

Osim toga, što vam više netko govori o tome kako je nešto nevjerojatno, to će vas stvarnost više razočarati, ponajviše zbog primamljive liste koja joj je prethodila. Uzmite, primjerice, Grand Canyon. Posjetio sam Grand Canyon kad mi je bilo dvadesetak godina. Čujte vi mene. Stajao sam na jednom grebenu i promatrao i čekao da me nešto oduševi. Sve što sam osjetio bilo je samo još više krivnje. Čuo sam da je Grand Canyon nevjerojatan. Čitao sam kićene opise njegove veličanstvenosti. Ali samo su ti opisi, a ne sam kanjon, bili u mojim mislima dok sam ga gledao. “Daj, ti plitki idiote”, rekao sam samom sebi. “Trebao bi kao osjećati nešto. Koji ti je kurac?” Zatim sam se vratio u auto, jeo čips i prtljao oko klime, osjećajući se prazno iznutra.

Recite da sam plitak, ali imao sam i odlaske na zahod koji su bili impresivniji.

S engleskoga prevela Maja Klarić.

Tekstovi su objavljeni u The Guardianu, 22. rujna 2006. i 19. studenog, 2007.