Od cijelog Apoksiomena, umjetničkog savršenstva, ja buljim u njegovu krnju šaku. Odlomljeni prst. Zašto uvijek tražimo mane, nedostatke i nesavršenstva? Možda zato što nas prisjećaju na naše vlastite? Igramo na iza sebe. Nitko ne želi biti golman, svi bi igrali. Osim toga, golman dobiva i jake udarce, jer svi raspaljujemo po lopti kao da nam život o tome ovisi. Ima nešto oslobađajuće kod divljačkog napucavanja nogom i nanošenja boli drugome.
U nadmetanju i dokazivanju jedno drugome, tko bi trebao braniti, Vibok prvi gubi živce i odlazi na branku. Trening je pri kraju, a mi trčimo puni snage kao da je tek počeo. Najžustrije duele vodimo ja i Aljoša. Uklizavamo jedan drugome, čupamo se za majice, pa i za kosu bi da nije tako skliska od znoja.
Od suigrača dobivam loptu. U sprintu se uspijevam nekako othrvati Aljoši. Spremam se opaliti, već je vidim unutra, čisti zicer, a Vibok bojažljivo stavlja jednu ruku na genitalije, da spasi što se spasit da.
I onda, Aljoša uklizuje. Lopta leti visoko, preko Viboka i njegova pimpeka, i preko branke, pa i preko ograde terena.
Grizem usnu od bijesa, a Aljoša ponosno prima čestitke suigrača.
˝Ajde sad lipo po balun˝, kažem mu.
˝Šta? Pa ti si ga kenda, ne ja!˝ buni se.
˝Ne zanima me, od tebe se zadnjeg odbilo. Izvoli lijepo po njega˝, ravnodušno mu odgovaram dok u meni kipi.
Ekipa se opet dijeli, na one koji smatraju da trebam ja ići po balun i na one koji su još bijesni na moj promašaj i Aljošino ometanje.
˝Ajde dobro, ja ću ić po balun˝, kaže s podsmijehom, ˝ja barem nisam falia onakav zicer.˝
Oprezno se prebacuje preko dvometarske ograde, onakve s očicama u obliku rombova kakve se obično nalaze oko skladišta i gradilišta. Kratko traži balun u šašu koji povija vjetar, pa nam ga dobacuje nazad. I onda, krik.
˝Šta je Aljoša, šta si sta ko drvena Marija˝, netko dobacuje uz neizostavni smijeh cijele ekipe.
A Aljoša šuti i gleda u dlan. Tek sada vidimo da mu fali mali prst na lijevoj ruci. Leži na travi i natapa je krvlju. Nevjerojatno koliko puno krvi može teći iz tako malog komadića. Uperen je prema meni kao da me optužuje.
Krik u boci Nas djece je na desetke, a učiteljica samo jedna. Stojimo jedan iza drugog na hladnom vjetriću, pa skrušenih lica, kako već dolazimo na red, polažemo svoje boce u more. Par curica, koje su im čak isplele i košuljice, cmoljeći se opraštaju. Boce se kratko zadržavaju u virovima, na mjestu gdje se miješa rijeka i more, pa nesigurno otplovljavaju kao da nisu sigurne u to putovanje u nepoznato. Plastične su, jer učiteljici očito nitko nije ništa pričao o okolišu, zagađenju i sličnom. Ona je jedna od onih koja razmazuje maskaru, dok crvenih očiju po dvadeset i treći put gleda Titanik ili slične ljubiće. Znam to, jer me često zove k sebi u svoj stan sa stropom od stiropora i svjetlima bez lustera.
˝Danas ćemo raditi bocoporuke˝, sva sretna kaže.
Skida kaput i odlaže u kut nabreklu vreću za smeće. Svađe u vezi sličica nogometaša prestaju, krajevi pletenica se nemilosrdno rasparuju.
˝Šta ćemo pravit? Bocoporuke?! Šta je to?˝ pitamo.
˝Svi uzmite list papira i napišite pismo za nekoga, nacrtajte nešto, ili jednostavno izradite narukvicu od perlica. Poslije, kada završite, ubacit ćete to u bocu. Svak će dobiti po jednu. Poslije ćemo ih baciti u more, pa će jednog dana doći do djece kao što ste vi.˝
Žamor se brzo razbuktava, trka po učionici se nastavlja. Bit će rata za markere, već vidim.
Marijan crta glavu T-Rexa, koju je već doktorirao. Tijelo je pokušao jednom, jednom i više nikad. Nalikovalo je trupu čovječje ribice. Takav, T-Rex je pobuđivao samo sažaljenje, nipošto strah.
Dinko ubacuje zelenkasto bijeli smotuljak. Ne, ne ubacuje ono što krišom puše osmaši na velikom odmoru, užeglog mirisa. To je deset kuna koje su bile namijenjene za dva paketića sličica. Na žuti papirić savjetuje sretnom nalazniku kupnju Coca-Cole, što je i logično, jer je ova prazna.
Marta ubacuje svoj grašak za užinu. Ne, nije namijenjen gladnima u Sierra Leonu ili drugdje. Jednostavno, ne voli jesti grašak. Neće ga voljeti ni onaj koji ga pronađe. Do tada će se vjerojatno usmrdjeti.
Ja ubacujem... Ništa. Nikako ne znam što napisati. Iako, učiteljica kaže da lijepo pišem. Poslije čitanja sastavka me uvijek gladi po glavi.
Učiteljica kaže da je najbolje pisati o onome što nam se mota po glavi, muči nas, plaši. Papir, tanak i krhak, podnosi ogroman teret. Ne zapitkuje, samo sluša i čeka da ga se oslobodi bijeline.
Tko će naći ovu moju bocu? Curica koja skuplja čepove po plaži ili starac koji piški u more? Što njemu ili njoj poručiti? I imali uopće smisla ovo sve skupa, jer kolika je vjerojatnost da će to netko naći i pročitati
˝Idemo na ušće, završavajte svoje radove!˝ viče učiteljica.
Brzo žvrljam kratku rečenicu na poleđini vizitke doma za nezbrinutu djecu. Nemam vremena za izmišljanje, prenosim prvo što mi pada na pamet. Misli koje me nikad ne napuštaju.
Zatvaram bocu. Čvrsto, da ne prodire voda.
Nadam se da će me netko naći... Grlimo se. Združujemo kao rijeka i more. Baš nam je kako treba- niti hladno niti vruće. Moj novi tata. Mama. Brat ili seka.
Ivan Katičić rođen je 1990. u Splitu. Studira ekonomiju u Zagrebu