Noga filologa - Nakon četrdesetog retka

Pisanje biografskih članaka frustrirajuća je aktivnost, gotovo kao i pisanje životopisa, rezimea i CV-a za prijave na posao. Kad pročitate četrdesetak redaka u koje biva sabijen nečiji život, ostajete s osjećajem da ništa važno nije rečeno. Čini vam se da se još jednom potvrdila teza kako ono najbitnije u ljudskom životu ne može stati ni u godine rođenja i smrti, ni u popis djela s godinama objavljivanja, niti u niz funkcija obavljanih za života. Sve navedeno može biti bitno, i korisno – ali kad već znate o kome je riječ.

Kom opanci, kom obojci

Ovo je moj temeljni problem u vezi s Hrvatskim biografskim leksikonom (HBL), ključnim nacionalnim biografskim projektom čije sveske Leksikografski zavod Miroslav Krleža izdaje od 1983. Članke HBL-a, da se razumije, iz svojih perverzno-stručnih razloga često i intenzivno konzultiram, katkad i plodonosno. Moj temeljni problem nije, dakle, toliko u vezi s konkretnom izvedbom leksikona, koliko sa samom filozofijom koja pokušava život svesti na određeni broj redaka, ljude još k tome dijeleći na “velike” i “male” – pri čemu, dakako, veliki dobivaju više redaka.

Na veliko zadovoljstvo usamljenih filoloških nogu, pokazalo se da u samom Leksikografskom zavodu – instituciji koja nipošto nije na glasu po fleksibilnosti ili revolucionarnosti – postoje ljudi koji dijele moju frustraciju i moje probleme, ljudi koji su čak u stanju javno (odnosno, kao što ćemo vidjeti, polujavno) propitivati prirodu vlastita projekta i alata kojim ga izvode.

Leksikografski viškovi

Nedavno su se, naime (iako kao godinu tiskanja naznačavaju 2003. odnosno 2004.), pojavila prva dva godišta Biobibliographica, zbornika znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatska bio-bibliografska baština, u izdanju već spominjanog Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (glavni je urednik zbornika Trpimir Macan). Biobibliographica donose, filozofi bi rekli, parerga: ono što je sastavljačima natuknica HBL-a tijekom rada bilo beskonačno zanimljivo, a po prirodi stvari nije moglo stati u biografski članak; ono što više ne zovemo leksikografijom, nego istraživanjem.

Praktički me svih četrnaest članaka dvaju godišta Biobibliographica navelo da mijenjam svoje mišljenje, zainteresiralo me za temu koja mi je a priori odbojna – poput životopisa hrvatskog političkog emigranta Jerka Iljadice, ili devetnaestostoljetnog pravaša Adolfa Jakšića – ili mi otvorilo nove vidike, poput članka o znanstvenoj aktivnosti Ignjata Martinovića (koga povijest pamti prvenstveno kao “jakobinskog urotnika” u Ugarskom Kraljevstvu 1795.), ili doživljaja Prvog svjetskog rata u vizuri relativno anonimnog Ličanina Milana Japunčića; da i ne govorimo o anatomiji sukoba učitelja Škendera Horvata s lokalnim župnikom oko 1885., ili o fascinantnim “Autobiobibliografijama članica društva Kolo hrvatskih književnika” (spremnoj građi za ženske studije). Valja napomenuti kako se uz već poznate povjesničare (Žarko Dadić, Lovorka Čoralić, Ivo Petricioli) javljaju i meni, nestručnjaku, nepoznata imena, poput Filipa Hameršaka, Dine Mujadževića, Tihane Luetić.

Ustaša amo, učitelj tamo

Upravo dva rada jednog od tih “novih” – Filipa Hameršaka – mojem su temperamentu najbliža, jer ne rade samo “svoj posao”, nego se pitaju i o temeljnim postavkama struke. Pišući o tom ustaškom emigrantu Jerku Iljadici, Hameršak ga pokušava uklopiti u trenutačno među historičarima popularnu “povijest marginalaca” – i dolazi do neočekivanih, pa i provokativnih, rezultata: ako je marginalac onaj koji svoj život živi na rubu “velikih događaja”, “u sjeni” – HBL je takvih marginalaca pun; od dvadesetak tisuća njegovih planiranih biografija, “velikih” je ljudi tek dvije do četiri tisuće. “Držim da je HBL bolje promatrati kao pokušaj (...) da se suvremenim pristupima (...) osigura dostojna podloga nego kao legitimacijsko sredstvo “zakasnjele nacije”, komentira poletno Hameršak.

Drugi pak njegov rad – chronique scandaleuse o “buntovnom” učitelju Škenderu Horvatu, koja se doslovno čita kao roman (doduše “hrvatskog realizma”) – jasno pokazuje kako jedan život ne završava objavljenim knjižicama (Horvat je uvršten u abecedarij HBL-a kao autor Domaće ljekarne i Riba i ribogojstva); istovremeno, Hameršak oglednim primjerom naznačava kakve sve sudbine i priče skrivaju deblji i tanji personalni dosjei nekih deset tisuća (!) nastavnika iz fonda Ministarstva narodne prosvjete NDH (danas u Hrvatskom državnom arhivu) – resursa u koji leksikografi s manje nadahnuća zahvaćaju tek radi prozaičnih godina rođenja, mjesta službovanja itd.

Z veselom figom f žepu

Cijela ova vesela priča ne može bez mrlje. Spomenuo sam da je ova publikacija polujavna: Biobibliographica ne možete, naime, kupiti u knjižarama, pa ni preko on-line knjižare samog Leksikografskog zavoda (koji, malo maćehinski, na svojim mrežnim stranicama zbornik i ne spominje, a kamoli da bi donio, recimo, cjelovite tekstove nekoliko članaka ili tome slično); igrom slučaja i osobnih poznanstava, bio sam među sretnicima koji su oba godišta dobili poštom. Sve to odviše podsjeća na uobičajenu tehniku “fige f žepu”: prešutimo sve što strši, sakrijmo pod tepih... No, s obzirom na to da smo svi članovi književne republike (kako je volio misliti onaj čije ime Leksikografski zavod nosi), osobno sam itekako spreman zainteresiranima omogućiti da pročitaju neki od članaka Biobibliographica. Isplati se. Samo vi pišite.