Nakon dogme: magla

Predstavom Životinje u magli toskanskog Teatra Metastasio ZeKaeM je krenuo u realizaciju osvježavajuće novogodišnje odluke o nizu gostovanja europskih kazališta u ovom zagrebačkom, publici tako obećavši barem daleki nagovještaj one upućenosti dostupne ljubiteljima filma ili glazbe. Koncentracija uvida u izvanhrvatsku kazališnu stvarnost na nekoliko festivala godišnje hrani više umjetničku prosječnost nego izgladnjele gledatelje, pa ovo obećanje češćih obroka, započeto crkvenim prikazanjem, možda nosi i pouku i spas. Spomenuta kršćansko-izvedbena sintagma stoji u podnaslovu predstave, koju je režirao Paolo Magelli, jedan od utemeljitelja Teatra Studio del Metastasio sedamdesetih godina, i teksta koji je napisao suvremeni talijanski dramatičar Edoard Erba. Prizivajući srednjovjekovno kruženje pageanta, na siječanjskoj turneji ova predstava nekoliko je dana provela u Zagrebu, kako bismo se prisjetili Kristove muke te poznatog magellijevskog osvajanja prostora scene u svim pravcima.

Osvajanje proplanka

Nadrealna atmosfera maglovitog dana otvara se realističnim uličnim mono(pro)logom najživopisnijeg lika, sitnog lopova Francesca (Fernando Maraghini) uz nijemo pojavljivanje Obe (Francesco Cortopassi), crnog muslimanskog imigranta – nositelja ironijske uloge gotovo ravne onoj poznatog čavla na zidu. Logika koja povremeno klizi u nevjerojatno nastavlja se bračnim parom u srednjim godinama s dovoljno snage za razočaranost, vrijeđanje i usamljenost, bez djece i odluke o promjeni. Paloma (Pamela Villoresi) i Alfonso (Mauro Malinverno), Veliki petak provode u zamagljenoj idili sličice na pisanici – na zelenoj livadi njegova imanja na kojoj ona uskoro počini preljub s mladićem (Francesco Borchi) – spasiteljem životinja, on luta u potrazi za izgubljenim lovačkim psom, a pomalo neurotična scenografkinja arhanđeoskog imena, Gabriella (Valentina Banci), odlučuje postaviti pozadinsku scenu s tri golgotska križa za gradsku procesiju.

Solidna gluma (kakvu može pokazati i ZeKaeMov ansambl) i tekst koji napreduje poput sporog plimnog vala (pa se poveznice s pasionskom dramom tek naslućuju u prvom činu) ne mogu konkurirati scenografiji. Harmoničnost kolektivnog kazališnog stvaralaštva tako je, barem u prvom dijelu, žrtvovana u korist otkrivanju ove zvijezde predstave. Scenografi Giulia Bonaldi i Anusc Castiglioni osmislili su, naime, mekanu bukoličku zelenu kutiju koja je kombinacija impresionističkog razlijevanja boja u mogli, uskršnje nevinosti i Bambija. Bacanje otpadaka, udaranje u bubanj i nervoza, koji se vuku kroz predstavu, na ovoj razotkrivajućoj pozadini djeluju strano, nepotrebno i nevjerojatno poput intervencije iz drugog svijeta koja tu ne može zaživjeti. Iako nas tekst eksplicitno uvjerava da se čovjek u vlazi i magli može razboljeti, izgubiti i, konačno, nesretnim slučajem, umrijeti, opasnost ostaje na razini riječi, a režija kreira sigurnu i slobodnu atmosferu sna i magle u kojoj je prirodno – biti životinja. Na tragu pravog crkvenog prikazanja i redateljske dosljednosti, magla i zemlja pokazuju megalomanske tendencije osvajanja gledališta, no scenografija zadržava promišljenost i sklad koje to isto gledalište može pozdraviti.

Muka bez nauke

Razvijajući priču u kojoj se isprepleću jedan ustajali brak i jedna slučajna tragedija Animali nella nebbia sve izravnije ukazuju na svoju žanrovsku određenost. Dva lopova i mladić postaju razapeti statisti (za publiku procesije koja se nikad neće pojaviti) i protagonisti kršćanske smrti na križu koju, greškom ostavljeni, prihvaćaju s olakšanjem i bez gorčine, dok Gabriella Palomi navještava rođenje djeteta – glasajući za ciklički razvoj vremena. Paralela s mukom Isusa Krista kontinuirana je, ali nenametljiva: oslovljavanje s Učitelju, posljednje Kristove riječi, plavi ogrtač Djevice Marije ne predstavljaju trik-scene u kojima razabiremo 3D bljeskove drame Boga na križu, nego novu dramu. Djevica Marija u liku Palome dijeli tijelo (kao i ime) s Marijom Magdalenom. Je li majka kurva? Ili obrnuto? Jedan od razapetih razbojnika je musliman. Je li prakticiranje druge vjere nevjerovanje? Ili ono ukida smisao žrtve ove prve? Smrt na križu događa se slučajno, nečijom ambicioznom samoinicijativnošću, a gomila koja bi trebala posvjedočiti, baš kao i u Ionescovoj reprezentativnoj drami apsurda, izostaje. Uskrsnuće je napokon zamijenjeno ležanjem na zemlji, a kao ateist otkriva se upravo utjelovitelj Isusa. Nakon odbijanja da predstavlja nešto u što ne vjeruje glumac-Isus dobiva praktični savjet na granici između uvjerenja stranačkog kandidata i Diderota: nije važno što vjeruješ ti, važno je što vjeruju oni.

Realnost događaja gubi se i ponovo vraća, baš kao i odluka da se vjeruje ili ne. Erba, Magelli i Teatro Metastasio banalizacijom žrtve na križu odustaju od apologije tradicionalne religioznosti (riječ je ipak o talijanskoj drami), no istovremeno sugeriraju otvaranje novog ciklusa – neuvjerljivom, no ipak mogućom trudnoćom, smrću bez uskrsnuća (ono, naime, ne postoji za životinje), ali i bez mučnih pitanja. Ostavljajući nas u svijetu na rubu vjerovanja, bez Učitelja i učenja, bez histerije i straha od smrti, ova predstava predlaže samo hrabrost.

A ono što je od dogme ostalo, širi se gledalištem – kao magla.