Kako se kaže ovo, kako se kaže ono – dok se izvanredne okolnosti primiču polju svijesti, čije to svijesti , vrag bi ga znao
Sjedio je u kafiću i ispijao svoju drugu žućkastu kavu. Bio je sam – pio je sam, nitko drugi cijelo to vrijeme nije sjeo za njegov stol. A prilazili su mu, mnogi i svako malo, prilazili i zapitkivali s nogu: studentska omladina, majke loših učenika, gramatički neostvareni očevi, pravopisne izgubljenice i izgubljenici i tko zna tko sve ne – hrvatski jezik težak je jezik, sintaksa mu je u rangu raketne znanosti, a pravopis u toj mjeri precizan da je mnoge povukao s blagovjetnih područja normaliteta ka odveć jasno ocrtanim, praktički hektičnim predjelima anksioze.
Kaže se… Upravo se, jezičar taj naš, spremao naručiti treću žućkastu kavu, kad mu je prišla jedna osoba. Imala je glavu zvjeravu poput kolibrića, stopala sputana stopalicama i starovremenskim sajmonicama, dok su joj šake bile veličine mikronezijskih pesnica.
“Dobar dan, gospodine”, rekla je osoba. “Jel’ se kaže ‘strepiti’ ili ‘strijepiti’? Ili možda ‘strjepiti’?”
“Kaže se”, odgovori jezični stručnjak, “govedo jedno, zašto me gnjaviš?’”
“Hvala, hvala!”, ushiti se osoba pa osobi do sebe (neka prilika u gunju, u izmaglici kakvih je u kafiću bilo napretek) reče: “Jesi li čuo, Danko? Sve ovo jednog će nam dana biti smiješno.”
I odu dvije osobe, zadovoljne razvojem situacije. Jezikoslovac pozove konobara rukom, ali ovaj se na obazre na njega. Morao je, žućkasti kavopija, uložiti priličan udio generalne koncentracije ne bi li uvrebao konobarov pogled. U tom ga nastojanju prekine još jedna osoba. Ta je pak imala glavu urešenu tamnim, mlohavim licem, kvrgava koljena napadno zarumenjenih meniska i donju čeljust u obliku ladice.
“Profesore”, reče osoba, “jel’ se Katolička crkva piše s velikim ili s malim ‘c’?”
“Piše se kako se čita”, odgovori jezikoslovac.
“A kad se čita u sebi?” upita osoba.
“Provokator!”, poviče protagonista naš i iz džepa izvuče škljocu kojom je za radnog vremena obavljao jednačenja po zvučnosti, a nakon radnog vremena nosao je uokolo poput kakvog fetiša.
Osoba vrisnu, hitro se udalji, a na obzoru se pojavi konobar.
“Zvali ste?”, upita jezikoslovca.
“Da. Molim još jednu žućkastu kavu.”
Pur-pjena I dok je čekao svoje treće pivo, jezikoslovac doživi još jednu invaziju od strane, za sada, neimenovane osobe:
“Jezikoslovac”, reče ta nova osoba glave veličine divovskog bumbara, vrata tankog i prošaranog venama te struka kao stvorenog za hula-hop: “Jezikoslovac, ‘ajde reci nešto smiješno.”
“Neću”, odgovori jezikoslovac pa ispije treću kavu naiskap.
Potom izvadi gore opisanu škljocu pa stane na gore danim primjerima obavljati jednačenje po zvučnosti. Izvan radnog vremena. Ali gore spomenuta osoba nije mu dala mira.
“Šalim se, dakako”, reče osoba. “Zovem se Ornela Mutić. Ja sam kći Keneta Mutića.”
Jezikoslovac protrne pa pretrne. Ušne mu se resice zarumene u bojama do tada neviđenim. Mutić, pomisli, jedan od najekspeditivnijih jezičnih purista devedesetih! Jedan od onih kojima je hrvatski jezik predstavljao njivu za duboko oranje, a bogami i tanjuranje. Pritom su – Mutić i njemu slični – bili u stanju iz jezičnoga korpusa nemilosrdno iščupati svaku pa i posve imaginarnu suvišnost. Mutić je, bez sumnje, bio najgori od svih. Uzalud se naš jezikoslovac na tajnim sjednicama i podrumskim vijećanjima trsio da standardne riječi hrvatskoga jezika kao što su “mumbila” ili pak “torpas” spasi od izgona, izolacije, zaborava. Da, zaborava – jer kako inače objašnjavate da se riječi poput “lanjerka” ili pak “toplaz” nitko živ više ne sjeća?
“Što hoćete od mene?” uputio je konačno naš jezikoslovac pitanje kćeri lovca na riječi.
“Imate možda deset kuna? Skupljam za kapi za nos. Užasno sam prehlađena.”
“Kapi za nos dugoročno su štetne. Ne mogu vam dati novac za tako nešto”, rekao je jezikoslovac, a Ornela Mutić se u toj mjeri naljutila da joj je pjena… figurativna ili ne…
Kenningaroo Susret s kćeri jezičnog purista uznemirio je našeg jezikoslovca u toj mjeri da je odlučio promijeniti mjesto. Potražio je drugi kafić, i u tom drugom kafiću naletio na jedno od onih društvanaca kakvih se po metropoli namnožilo oho-ho. Na njegovo čuđenje, pripustili su ga društvu i on se pokušavao uključiti u neobičan razgovor vođen uz silne mineralne vode, kapućine, sokove od 25% posto voćnoga sadržaja i gdjekojega piva.
“Uostalom, smatram, crijevne bakterije su kipari stolice”, reče jedna od prisutnih, očiju boje oksidiranog maslaca.
“Kenning!”, oduševi se još jedan iz društvanceta, čovjek neodređenih godina s tucetom namjera posvuda po jagodičnim kostima.
“Da – o tome je bio pisao JLB!”
“Tako dakle?”, naljuti se rečeni čovac, koji nije znao da su JLB inicijali JLB-a, a ne zamaskirana psovka.
Naljuti se pa naruči čaj od kerotina. Popije guc pa još jedan.
“Uostalom, smatram”, reče tada osoba boje maslaca, “Zakon o radu je štivo poniženih.”
“A je li?”, odvrati čovjek nespecificirane dobi dok su mu gdjekoje namjere s jagodičnih spuznule na lične kosti. “Ja sam mislio da je Zakon o radu službeni dokument, izdan u Narodnim novinama, potvrđen od strane Sabora, a u svrhu takvu i takvu. Zar nije?”
“Nije.”
“A je li?” naljuti se ljudina i naruči, uz čaj od kerotina, i nešto žešće:
“Čaj od nane sa svastikom!”
“Sa svastikom?”, začudi se sugovornica mu. “Jesi li ti, čovječe, normalan? Zar si postao nacist!”
“Svastika je prastara ljekovita biljka. Njen list karakterističnog oblika pradavni je simbol ljubavi, sreće, ali i službeni znak kaste izmećara. Nema veze s nacizmom. Oni su to samo tako prisvojili. Isto kao i ‘za dom spremni’.”
“I to je simbol ljubavi i svega ostalog?”
“Ne. ‘Za dom spremni’ prastari je pozdrav koji se, tijekom jesenjih predvečerja, odvijao između ni manje ni više nego Velikog majstora ceha…”
“Trabunjaš.”
“Ne trabunjam! Poanta je u tome…”
“Poanta je u tome da si ti prikriveni, ma što prikriveni: ti si neprikriveni fašist, jebo tebe Hitler i Pavelić i…”
“Znam!”, preokrene se najedared gore opisani primjerak, a namjere – časne ili nečasne – opasno su mu se približavale ključnim mu kostima. “Sad uviđam svoju zabludu! Kako li sam samo mogao podržavati takvu jednu genocidnu ideologiju? Kajem se! Ali kajanje nije dovoljno”, reče pa pokuša samoubojstvo iščašenjem jedne od ključnih kostiju.
Samoubojstvo mu ne uspije, ključna kost ostade čitava, a čovjek odluči od konobara naručiti nešto žešće:
“Čaj od maćuhice i majčine dušice. S malo jamajčanskog ruma.”
Dekrešendo “Uostalom, smatram, svemir je aršin nerođenih”, reče osoba očiju boje užeglog maslaca kad se sve smirilo.
“Dabome”, odgovori humanoidna osoba u svojstvu sugovornika.
I dalje, sve se još i više dekrešendovalo, i to u toj mjeri da se mogao čuti zvuk: arau, arauu, arauuu…
Tad se u razgovor pokušao uključiti i naš, sad već skoro zaboravljeni jezikoslovac. Zaustio je, otvorivši usta, zaustio je da priopći jednu od misli kakvih je znao zateći po mutnim mu krajolicima svijesti, zaustio je tako da ga je nepce zaboljelo.
Progovorio je, ali čulo se samo: arauuu, arauuuu, arauuuuu…