S filozofom, bioetičarom, aktivistom, pjesnikom i profesorom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, razgovaramo o kontroverznom prijedlogu izmjene (dopune) Zakona o lovstvu
Teško je ne ogresti u sarkazam i ne usporediti novonastali trend “paleo dijeta” i sličnih filozofija “zdrave prehrane” i života s novim prijedlogom izmjene Zakona o lovstvu koji je u svibnju uzburkao javnost. Arhaičniji način prehrane za većinu ipak ne znači ubijanje životinja vlastitim rukama, no čini se da zainteresiranih stranki ipak ima. Možda su u Ministarstvu poljoprivrede čitali Paula Sheparda koji je u svojoj knjizi Coming Home to the Pleistocene savjetovao da se vratimo načinu života koji je više u skladu s našim “genskim korijenima” pa su odlučili, pod egidom obogaćivanja turističke ponude, ponuditi povratak arhaičnoj brutalnosti i barbarizmu od kojega se, barem se zavaravamo, konstantno pokušavamo odmaknuti. U obrazloženju zakonskih izmjena Ministarstva moguće je ekstrahirati nekoliko riječi (“poslovna klima”, “investicije”, “gospodarenje”) koje bismo mogli svesti pod zajednički naziv: profit. Što je, po vašem mišljenju, u pozadini takvih inicijativa?
Ništa što se tiče ljudskog odnosa prema ne-ljudskim životinjama, a onda i reguliranja tog odnosa, ne treba nas čuditi. Usprkos određenim naprecima koji su se dogodili u posljednjih nekoliko desetljeća – zahvaljujući prije svega globalnom pokretu za prava i oslobođenje životinja, ali i intenziviranju teorijskog interesa za problematiku ne-ljudskih životinja u raznim društveno-humanističkim znanostima – taj je odnos, na razini senzibiliteta i stavova, još uvijek na liniji tvrdog antropocentrizma, a na razini prakse situacija je i dalje stravična. Primjerice, brojke koje ukazuju na svakodnevne aktivnosti u industriji iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja naprosto su nemislive. S jedne strane je posve “normalizirano” ekstremno i masovno nasilje, a s druge strane manjak interesa i ravnodušnost spram patnje i smrti bezbrojnih životinja. Paradoksalni, ali uvriježeni koncepti kao što su “humano klanje” ili “lovstvo kao zaštita prirode” dovoljno govore o razini svijesti ili, bolje rečeno, nesvijesti po pitanju životinjskog života i dobrobiti. U tom kontekstu promatram i ove recentne izmjene hrvatskog Zakona o lovstvu. Dakle, ne čudim se tome, ali sam svejedno revoltiran. Skandalozno je, prije svega, to da se jedan zakon koji se tiče odnosa prema životinjama “liberalizira”, umjesto da se učini restriktivnijim ili barem zadrži na postojećem nivou, i to upravo Zakon o lovstvu kao djelatnosti koja je potpuno besmislena i u čiju se obranu ne mogu iznijeti baš nikakvi argumenti. A skandalozno je i sve drugo vezano uz taj zakon. Kao prvo, procedura: gotovo nevidljivo i nečujno “savjetovanje sa zainteresiranom javnošću”. Kao drugo, formulacija razloga za donošenje zakona: “otklanjanje administrativnih zapreka za poboljšanje poslovne klime i investicija”. Kao treće, sam sadržaj, pri čemu se ističu dvije stvari: uvođenje lova lukom i strijelom kao posebno okrutnog načina ubijanja životinja te ovlašćivanje lovaca za “uklanjanje”, tj. ubijanje pasa i mačaka na terenu lovišta. Očito je da iza uvođenja lova lukom i strijelom stoje sumnjivi ekonomski interesi. Uostalom, oni su i deklarirani u obrazloženju Zakona. A inicijatori bi mogli biti neki investitori, za koje su naši političari spremni napraviti sve, te takozvani lovački lobi koji je vrlo snažan, jer ekonomski i politički moćnici oduvijek, pa tako i danas, posvuda, pa tako i kod nas, vole iživljavanje koje se naziva lovom.
Realizacija fantazije o apsolutnoj moći nad životom
Sporan je i rječnik koji se koristi u članku 42, stavci 3, a koji dozvoljava “uklanjanje” pasa i mačaka koji se, bez nadzora vlasnika, nađu na lovištu. Je li u narativu lovstva entitet “izvan kontrole” uvijek problematičan, bez obzira na realnu štetu koju može nanijeti? Odakle tolika potreba za kontroliranjem (populacije, zdravstvenog stanja, reprodukcije) divljači, domaćih životinja i kućnih ljubimaca?
Govoreći o modernom lovu, koji se ne opravdava egzistencijalnom nuždom, jer ni jedan moderni lovac ne ide u lov da bi se prehranio, može se reći da je on u cjelini realizacija fantazije o apsolutnoj moći nad životom, koja znači ne samo totalnu kontrolu života, nego i mogućnost oduzimanja života. Mislim da bi se odgovor na Vaše pitanje mogao pronaći uz pomoć biopolitičke teorije, jer fenomen suvremenog lova u potpunosti se uklapa u biopolitičku analizu i kritiku gole moći nad golim životom. No, na praktičkom planu, zakoni bi trebali takve težnje sankcionirati, suzbijati i iskorjenjivati, a ne poticati.
Perverzno na kvadrat
Ideje poput Long-Shota (sustavi kamera i oružja koji omogućavaju ubijanje divljači iz udobnosti vlastitog doma) promišljaju lov u jednom novom, perverznijem svjetlu. Smatrate li da će praksa lova preživjeti i ako da, u kojem smjeru će evoluirati? Kolike su šanse da se lov potpuno iskorijeni u suvremenom društvu?
Dobro ste rekli: takve zamisli i “projekti” zaista su perverzni. Ali ni tome se ne čudim, jer ako se u suvremenom ratovanju koriste metode ubijanja ljudi pomoću daljinskog upravljača, jasno je da će moderna tehnika biti iskorištavana i za ubijanje životinja. Usput, u tom se svjetlu ovo današnje ubijanje lukom i strijelom pokazuje kao “perverzno na kvadrat”.
Takve pojave smatram epifenomenima kapitalizma, gdje se jedna dubinska frustracija načinom života u vladajućem sistemu – bilo da se radi o prezasićenosti moćnika ili o bijedi nemoćnika – kompenzira sve izopačenijim načinima zabave.
No, da odgovorim na Vaše konkretno pitanje: kratkoročno gledajući, mislim da današnje generacije neće doživjeti neke značajnije promjene ni što se tiče lova ni što se tiče općeg odnosa prema ne-ljudskim životinjama. Sve dok bude postojao i jedan oblik dopuštenog mučenja i ubijanja životinja, i svi drugi će se moći legitimirati i legalizirati. A hoće li u daljoj budućnosti zaživjeti zasad samo teorijski skicirana biocentrička paradigma, što bi utjecalo i na prakse masovne eksploatacije i destrukcije životinja – ostaje u sferi nade. No to ne znači da ne trebamo sada i ovdje djelovati u tom pravcu, bez obzira na to što rezultati nisu neposredno vidljivi i što je uspjeh zapravo neizvjestan.
Ubijanje ljudi i zaštita ljudskih prava
Dr. sc. Krunoslav Pintur, profesor na Veleučilištu u Karlovcu, tijekom pregovaračkog perioda sa “zainteresiranom javnošću” predložio je izmjenu Zakon koja omogućava i “osobama (polaznicima visokoškolskih obrazovnih programa) bez lovačke iskaznice uz prethodno pisano dopuštenje lovovlaštenika, bez prava odstrela divljači, prilikom izvođenja terenske nastave iz područja lovstva na stručnim ili sveučilišnim studijima” sudjelovanje u aktivnostima lova. Koji je Vaš stav o studiju lovstva i zaštite prirode koji se izvodi na Veleučilištu u Karlovcu?
S malo ironije, mogao bih reći da je predložena izmjena zakona legitimna, jer ako se studentima medicine i nekih drugih studija omogućuje “žrtvovanje” životinja u edukativne svrhe, usprkos razvijenim alternativnim metodama edukacije, zašto bi studenti “lovstva i zaštite prirode” bili zakinuti? No, za razliku od medicine, ovdje se može postaviti pitanje o samoj opravdanosti studija “lovstva i zaštite prirode”. Studij “ubijanja ljudi i zaštite ljudskih prava” ne samo da bi nam bio odbojan po svojim ciljevima, nego bismo sam taj koncept i sam taj naziv smatrali apsurdnima. Problem je u tome što je još uvijek prihvaćeno autoreprezentiranje i autolegitimiranje lova kao djelatnosti namijenjene zaštiti prirode, premda je ne samo u prvom redu, nego i u cijelosti svrha lova ubijanje, i to radi zabave. Teorijska pozlata u vidu “znanosti lovstva” i “studija lovstva” ne može prikriti činjenicu da se radi o besmislenom ubijanju. Naravno, pragmatik će reći: kad lov već postoji i kad je legaliziran, onda je dobro da imamo znanstvena istraživanja i obrazovanje u tom polju, kao i sam koncept “lovstva kao zaštite prirode” pod vidom etike i politike “manjeg zla”. No, kao što nam govori i primjer novog Zakona o lovstvu, nada da bi se lovstvo na bilo koji način moglo “humanizirati” skroz je varava. A i općenito: kao što kaže jedan grafit, “Umorstvo je ubojstvo”. I točka.