Noga filologa - Nalaznik potkove

Među mnogim stvarima koje Hrvatskoj nedostaju, jedna je kulturna i intelektualna povijest njezina dvadesetog stoljeća. Odvaži li se itko ikad na pothvat pisanja takve povijesti – o, nado mimo nade! – knjiga uspomena Nikole Batušića Na rubu potkove ponudit će mu dragocjen izvor i dokument – a možda ponajviše putokaz. Jer, dok čitate tu knjigu, padaju vam na pamet različite ideje i kojekakva pitanja.

Granice kozerije

Caveat lector: kao književno djelo, Na rubu potkove nije posve uspjelo. Pisac je, pretpostavljam, želio uhvatiti ton kozerije uživo, ćakulanja u društvu, ono skakanje s teme na temu, mimo koherencije i kronologije, zaokretanje katkad pod devedeset, katkad i pod sto osamdeset stupnjeva, nizanje anegdota i pričica kako pripovjedaču dođe u žaru izvedbe. Takva je kozerija, međutim, izrazito usmeni žanr – žanr kojega je Batušić, posve vjerojatno, majstor – ali i žanr koji je užasno teško prenijeti u pisanu formu. Preslikavanje tu ne pali; traži se prestilizacija. Ovako, Batušićeva vijuganja i digresije povremeno, umjesto da budu zabavni, postaju naporni. (Isto vrijedi i za vrag ga znaj otkud spuknutu ideju aftora ili urédnika da tekst prekrcaju kurzivšriftom; takvo telefoniranje prestaje biti simpatično, i postaje jednostavno preciozno.)

Kao dokument, međutim – kao svjedočanstvo o mladosti, točnije o odrastanju, u Zagrebu pedesetih, i to u posebnom mikrokozmosu Zagreba pedesetih – mikrokozmosu teatra, opere i sveučilišta, malenom svijetu čiji je svojevrsni stožer i simbol Branko Gavella – u tim je razmjerima Na rubu potkove fantastična lektira.

Mikrokozam

Prvo što primjećujemo jest: Batušićev je mikrokozmos građanski. Dok je uokolo (pričali su nam u školi) hujao socijalizam u punom zamahu – vrli novi svijet visokih peći, radnih akcija, sletova i štafete, narodnih heroja koji su došli iz šume i mašinku zamijenili direktorskim naliv-perom – odrastanje “na potkovi” (misli se, dakako, na zagrebačku urbanističku “zelenu potkovu”) događalo se u nekim čudom očuvanom mjehuriću predratnoga građanskog društva. Umjesto predvojničke obuke plesna škola, umjesto partijske knjižice bonton. Skupina ljudi – gotovo: tajno društvo – koji znaju: vezati kravatu, nositi frak, “pristojno izaći ili ući u sobu, pritom paziti na držanje tijela, položaj leđa u odnosu na one koji u prostoriji ostaju ili će se pred nama, po dolasku, u sobi već nalaziti...” Mikrokozmos o kojemu za nas piše Nikola Batušić praktički je kontrakultura, protusvijet vladajućemu.

Da se razumijemo: taj patuljasto-kontrakulturni građanski Zagreb pedesetih teško da je grossbürgerlich (a tko zna je li tako što ikad u Zagrebu i postojalo). To građansko društvo živi – mjereno današnjim mjerilima – itekako skromno, skučeno, štedljivo; ono živi, vjerojatno, od ostataka svoga nekadašnjeg blagostanja, a novi ga svijet tolerira tek slučajno, ili naprosto kao nužno zlo – zato što drugih stručnjaka (kirurga, odvjetnika, režisera) nema. Odnosno, još ih nema. No – i to je zanimljivo – dok je tako tolerirano, dok supostoji tako u svojevrsnom džepu usred socijalizma, to se građansko društvo nastavlja, ono se reproducira. Sudeći po Batušiću, događa se to ponajprije tako što društvo šalje svoju djecu u škole: plesne, glazbene, na sveučilište.

Ispostavlja se tako da je građanska differentia specifica Batušića i njegovog kruga – u opreci prema onima drugima, koji se u knjizi praktički i ne spominju (ne računamo li grotesknu epizodu s autorova odsluženja vojnog roka), a u uvjetima opće materijalne oskudice i krajnje čednosti – da ta specifična razlika leži, dakle, prvenstveno u duhovnim, nematerijalnim vrijednostima: od gorespomenutih tisuću pravila za ulaženje ili izlaženje, do poznavanja Goethea i Wagnera. Od kulture življenja do visoke kulture. I pritom sve te kulture, zbog neobičnog spleta okolnosti, establishment socijalističke Hrvatske i jesu (po svojim oblicima, po položaju u društvu) i nisu (po svojim vrijednostima i podrijetlu).

Sedni i čkomi

Na rubu potkove tako je reportaža iz nutrine visoke građanske kulture Zagreba pedesetih – ne s ruba, nego iz samoga centra. I, zbog toga, ova nas knjiga nužno navodi da se pitamo: kakva je ta visoka građanska kultura bila? Koje su bile njezine vrijednosti? Koje su joj bile slijepe pjege? I, usporedimo li je s kulturom današnjice – što smo od njih naslijedili, a što nam je došlo s druge strane?

Najviše primjećujemo – kao i uvijek kad razmišljamo o familijama – mane. S naše točke gledišta, kultura naših očeva (ili čak i naših djedova) kako je skicira Nikola Batušić pokazuje se vrlo autoritarnom i prilično grubom (usprkos svim satovima bontona). Žudeći za kazalištem i znanstvenim radom, mladi Batušić više-manje non-stop prima pljuske od uglednika svoje obitelji (Branko Gavella mu je djed, Slavko Batušić stric): “Bolše bi ti bilo da učiš njemačku gramatiku i čitaš Schillera nek da ovde [u kazalištu] gubiš vreme! Hodi se rajše kartati, ali nemreš, jer to je za inteligentne i pametne, a ti to nisi, šaha igraš slabo, a briđa nikad ne buš nafčili, ili si najdi kakvu pucu, ali niti za to nisi; a onda, kad je tak, bedak, sedni tam odstrag i čkomi!” (Gavella Batušiću-maturantu kad se ušunjao na probu u zagrebačkom HNK). Profesori su strogi i neumoljivi (“Gospodo, vaše me primjedbe uopće ne zanimaju” – Zdenko Škreb prstom pokazuje na policu sa šest metara knjiga od kojih jedna sadržava odgovore koji studentu trebaju za ispit), a pobune su protiv autoriteta rijetke i obavezno sotto voce (pianissimo i sostenuto, važno je Batušiću naglasiti). Dobro, reći ćemo, ovo su nužne faze procesa inicijacije, strogost pedagoga koji žele djecu što bolje pripremiti za životne oluje; no od Batušića doznajemo da Gavella na isti način obraća i glumcima: “Čije su sjene, i kakvi su to vrsi, to moraš znati, guska jedna” – Gavella glumici 1953. na Dubrovačkim ljetnim igrama. A znakovit je i jedan od vrhunaca knjige – prizor u kojem se Krleža i Gavella, prvak književnika i prvak redatelja, 1960, na slavlju s glumačkim ansamblom nakon izvedbe U logoru, gorljivo nadmeću tko bolje poznaje austrougarske trubačke signale i pravila udaranja konjaničkom sabljom. I, napokon, svijet u koji Batušić stupa izrazito je muški. Sveučilišni profesori, redatelji, dirigenti, pisci – “geniji” – listom su muškarci; žene su ovdje prvenstveno statisti, u uredu ili u kuhinji (tek, tu i tamo – glumice sa statusom dive, makar i prestarjele).

De te fabula narratur

Zabadajući se u sve te mane, teško je odoljeti porivu da one tisuće pravila lijepog ponašanja, pažnje i obzira – zajedno s tisućama stranica Schillera i Goethea, sa svim Lohengrinima i Aidama – ne protumačimo kao kultiviranje površnosti. Ma koliko zavodljiva i fascinantna bila, građanska kultura ocrtana u ovim kozerijama pokazuje se, u biti, kao tanak sloj finoga laka iznad nečega... ne baš fascinantnog i ne baš zdravog.

Pobunit ćete se, i potpuno opravdano: ali ovo je svijet Nikole Batušića, ne svih i svakoga! Jednako kao svojim vremenom, autor je određen svojim sklonostima, svojim mogućnostima, svojom obitelji – sve faktorima jedinstvenim, neponovljivim, ne-karakterističnim. Pa opet – takvi su hendikepi ljudske spoznaje – svjedočanstvo o jednom životu neprestano čitamo i kao svjedočanstvo o jednom vremenu. Možda i zato što nemamo, ne poznajemo, dovoljno alternativnih pogleda na to razdoblje (otud moj vapaj za kulturnom povijesti XX. stoljeća). Možda i zato što je kulturna povijest Hrvatske dovoljno malena da je oblikuje šačica “velikih faca” – a one gotovo sve defiliraju stranicama Batušićeve knjige. A možda ponajviše zato što – razmišljajući mitski – u prošlosti opsesivno tražimo korijene bolesti koje muče naše vrijeme i kulturu (recimo, akademsku; recimo, kazališnu). Tako nam Na rubu potkove u konačnici donosi više od samog autora i slikâ kojih se on odlučio javno sjećati. Govoreći o prošlome, drugome, tuđem, o kulturi očeva i djedova, knjiga nam pod nos tura i nas same. Ako se ufamo gledati.