17.6.2004.

Brian Dean  

Napad tjeskobe

tema broja

Nedavno sam se, nakon godine odmora, pripremio za povratak u veliku birokratsku tvrtku. Mogu ćnost vraćanja poslovnom svijetu ispunjavala me strahom, no novca je ponestalo te se činilo da nisam imao izbora. Nakon uspješnog laganja tijekom razgovora, uspio sam dobiti posao. Laganje je uključivalo skrivanje svih mojih pravih motiva i osjećaja te prečestu upotrebu riječi, poput “prilika” ili “izazov”. Uvjerio sam svoga sugovornika da su razlog mog dolaska moja slobodna volja i entuzijazam, a ne financijska dilema ili egzistencijalna tjeskoba.

Financijska tjeskoba ve ćinu nas pretvara u korisne idiote . To je izraz koji koristi obavještajna zajednica da bi ozna čila one koji nehotice završe služeći tuđoj svrsi, dok istovremeno vjeruju u svoju slobodu i autonomnost. U svakodnevnom svijetu zamornog robovanja plaćama, korisni idioti mogu se prepoznati po tvrdnji da vole svoj posao. Kad se čini da tako mnogo ljudi uživa u ekonomskom ropstvu, ili se barem pretvara da uživa, č ovjek po činje slutiti nešto više od varljive sentimentalnosti – nešto zlokobno i patološko.

Živimo u kulturi tjeskobe, a strah je taj koji nas pokreće. Ako ovo zvuči kao pretjerivanje, pogledajte neke brojke. Prema nedavnom velikom vladinom istra živanju, više od deset posto stanovništva pati od neuroti čne tjeskobe. Najuobičajeniji problem je spoj tjeskobe i depresije koji pogađa sedam posto ljudi. U Velikoj Britaniji izdaju se goleme količine sredstava za smirenje i antidepresiva. Šezdeset posto zaposlenika boluje od osjećaja nesigurnosti i tjeskobe. Četrdesettri posto ih ima probleme sa spavanjem zbog brige oko posla. Pedesetčetiri posto strahuje zbog nedostatnog dohotka.

Čini se da je ta statistička slika u raskoraku s nasmiješenom, samouvjerenom japijevskom stvarnošću koja se projicira u naše dnevne boravke tijekom propagandnog programa. Oglasi prikazuju svijet u kojemu svi normalni ljudi voze skupe nove automobile i neprestano su nasmijani. Poruka glasi: seksualno zbližavanje dostupno je samo onima koji žive na takav način. Uporaba seksa u reklamama može se činiti jeftinom i očiglednom, ali njezina je svrha, posredstvom ponavljanja, emocionalno povisiti osjetljivost na društveno uspoređivanje, tako da se ljudi, primjerice, koji voze stare automobile osjećaju poniženima. Nitko uistinu nije imun na tjeskobu takvih društvenih usporedaba, čak ni sami trgovci – nedavno istraživanje otkrilo je direktore ogla šavanja pogo đene samosumnjom i nesigurnošću.

Postoje vrlo jaki interesi u održavanju javne tjeskobe na visokoj razini. Tjeskobni su ljudi odli čni potrošači – oni se odaju neumjerenom piću i jelu, trebaju više razonode (novine, TV i sl.), te veću vanjsku podršku vlastitome krhkom dojmu o samima sebi posredstvom lifestyle- proizvoda i statusnih simbola. Osiguravaju ća društva i cijela financijska industrija zarađuju milijarde na našoj financijskoj nesigurnosti. Grubo ciljanje na na še strahove o čito je u reklamama za popravke vozila, automobile, alarme, protuprovalne sustave, mobilne telefone, privatnu medicinsku njegu, žvakaće gume, dezodoranse, i tako dalje. Poslodavci profitiraju ako su zaposlenici u strahu od gubitka posla – ustrašeni ljudi manje će se žaliti ili buniti. Istra živanja pokazuju da su ljudi povodljiviji i poslušniji kad su u strahu. Politi čari citiraju “javne strahove” kao opravdanja za eroziju slobode u pravnom sustavu. Nesigurno stanovništvo teži tome da izabere autoritarnu vladu. Mogli bismo se sjetiti još mnogih primjera. Ukratko, vlade i kompanije žanju plodove visoke javne tjeskobe.

Tjeskoba se u stanovništvu mož e prouzro čiti neprestanim naglašavanjem prijetećeg kriminala na preuveličan način. “Prednost” toga postupka je u usmjeravanju straha prema “lošim” pojedincima koji krše zakon, umjesto prema institucijama koje donose zakon. U nedavnoj anketi, polovica ispitanika složila se da žuta š tampa ima koristi od toga što se ljudi boje kriminala. Godine 1995., redatelji dokumentarnog filma Frontline s Kanala 4, zatražili su razgovor s urednicima žutog tiska da bi ih upitali kako opravdavaju svoje senzacionalisti čko prikazivanje kriminala. Svi su urednici odbili razgovor.

Novinski naslovi često stvaraju dojam da su pedofili ili ubojice na svakome uglu ulice i da ubijaju svako dijete koje onuda prođe. Slu žbene statistike pokazuju prili čno drukčiju situaciju. Prema vladinim brojkama, u Engleskoj i Walesu, godišnje je u prosjeku samo jedno od petero ubijene djece žrtva nepoznatog ubojice. U ve ćem broju slučajeva ubojice djece upravo su sami roditelji. U posljednjih 25 godina nije se povećao broj djece koju su ubil i nepoznati ubojice. Ukupan broj ubojstava (svih dobnih skupina) jednak je broju iz 1857. (oko 13 na svaki milijun stanovnika godišnje).

Nažalost, mnogi ljudi nasjedaju medijskom napuhavanju kriminala. Tre ćina starijih žena boji se izlaziti iz kuće, iako će samo jedna od 4000 biti napadnuta. Statistički gledano, starije osobe i djeca pripadaju najmanje rizič nim skupinama – ali zato što novine pokrivaju sva nasilna kriminalna djela, uklju čujući ona u kojima su žrtve mlade i jako stare osobe, kriminal se doima vrlo učestao. Istodobno, stvoreno ozračje straha premašuje sve dimenzije realne prijetnje od kriminala za većinu ljudi.

Jedna od posljedica prenaglašenog straha od kriminala je pove ćana paranoja i sumnja. Ako šećem parkom, hoće li žena ispred mene misliti da je uhodim? Ako vidim potreseno dijete, hoću li mu pomoći ili gledati svoja posla? Zabilje ženo je da je nedavno nekolicina nastavnika dvojila ho će li namazati djecu mlijekom za sunčanje. S jedne strane je tu opasnost od raka kože, a s druge opasnost od optužbe za zlostavljanje djece. Dobrodošli u društvo tjeskobe.

Najve ći dio tjeskobe posljedica je onoga što mislimo, a ne toliko vanjskih događaja. Uronjeni smo u sustav vjerovanja koji proizvodi strah, iako nam je potpuno nevidljiv. Nažalost, izloženost takvim vjerovanjima koja stvaraju strah započinje u ranom djetinjstvu, prije nego što možemo razviti bilo kakvu intelektualnu obranu. Primamo detaljno uvjetovanje tjeskobom , koje je naše istinsko obrazovanje u djetinjstvu. Škole su tvornice u kojima se bezbrižne duše pretvaraju u poslušne, ekonomski ustrašene klonove. Djeca su tako đer izložena svakodnevnim tjeskobnim mislima svojih roditelja – općenito poznatima kao “roditeljska briga”, iako bi ih oni manje sentimentalni prije nazvali neurozom. Roditelji svoju ljubav i odgovornost pokazuju neprestanom brigom. To se u našem dru štvu smatra savršeno normalnim.

Koja su, dakle, glavna uvjerenja koja proizvode tjeskobu? Možda je najpodmuklije uvjerenje, isto čni grijeh – ideja da smo u biti moralno iskvareni te da se moramo iskupiti napornim radom i patnjom. Otrovna ticala tog uvjerenja dotiču naš um, tjerajuć i nas da sagledamo život kao teret koji se mora izdržati, umjesto da ga shvatimo kao fantasti čnu pustolovinu. Očituje se u ideji da neprestano služimo – da će nagrada, odnosno sreća, uvijek biti ovisna o tome koliko možemo podnijeti neku neprijatnu aktivnost poput posla. Javlja se kao osjeć aj da nikad nismo dovoljno dobri ili da s nama nešto nije u redu – a to se u poslovnom svijetu iskoristilo do krajnjih granica. To uvjerenje u nama stvara i osje ćaj krivnje.

Svjetonazor o isto čnome grijehu može se pokolebati psihološkim trikom. Primjerice, probajte se uvjeriti da zaslužujete biti plaćeni, a da ne radite niš ta. Odbacite ideju da nešto morate “zaraditi”. Zaradili ste život kad ste se rodili – sad se zaslužujete odmoriti. Dajte otkaz i oti đite na godišnji odmor, ili uzimajte bolovanje što češće mož ete. Isklju čite sve oblike krivnje iz vašega uma. Padnite u krajnju lijenost i uživajte na visokoj nozi svaki dan. Provedite dan u krevetu gledajući filmove, jedući belgijsku čokoladu i pijuckajući likere, ili što god vas opušta i veseli – sljede ći dan nastavite s time u još većoj mjeri.

Još jedan podmukao na čin utjerivanja straha je uvjerenje da bismo trebali biti odgovorni. Ljude to stavlja pod golem pritisak. Ne biramo genetsku šifru niti uvjete u kojima odrastamo, pa ipak sve nesretne stvari koje nam se doga đaju naša su krivnja. Taj osjećaj odgovornosti očito je pogrešan – ne možete biti odgovorni ni za vašu sljedeću misao. Istinska odgovornost zahtijevala bi opći uvid, sveznajuću božansku moć – to nije nešto što bi pogrešivi pojedinci trebali pokušavati.

Naravno, prava funkcija osobne odgovornosti društveni je konformizam. Društvo vas drži odgovornima ako se ne složite s njegovim definicijama vaših odgovornosti. To je velika društvena prijevara – gdje je “odgovorni pojedinac” preveslan. Privla čnost odgovornosti (sve su prijevare privlačne) lež i u tome što dopušta ljudima potpuni konformizam a da pritom zadrže fasadu individualnosti – to je vrsta koncepta o kojoj sanjaju reklamne agencije.

Odgovornost u svemu vidi problem kojemu treba rješenje – to obi čno uključuje neiscrpan rad i troškove. To je dio urote gluposti koja podriva naše pravo da radimo manje i živimo opušteno. Svaki pametan pokušaj drastičnog smanjivanja radnog vremena nailazi na suprotstavljanje s obrazloženjem da je to neodgovorno. Kao posljedica toga, nastavljamo raditi odgovornih (ali proizvoljno određenih) 40 sati tjedno, umjesto logičnijih, 40 minuta tjedno.

Politi čari – stručnjaci za odgovornost – misle da je nerad krajnje neodgovoran životni stil. Nikad im ne pada na pamet da njihova ideja odgovornosti možda nije univerzalna. Mnogi ljudi osjećaju “odgovornost” da prestanu raditi kako bi proširili svoje znanje i razvili potencijal. Iz toga gledišta, rad je “neodgovoran” bijeg – zadnje uto čište strašljivaca i neznalica.

S engleskoga prevela Andrea Pisac.

Brian Dean, Anxiety Attack, http://www.anxietyculture.com/article.htm