Film se u cijelosti bavi izvještajima Hanne Arendt sa suđenja Adolfu Eichmannu, sukcesivno objavljivanim u New Yorkeru, a kasnije i ukoričenih u utjecajnu knjigu Izvještaj o banalnosti zla
San Fernando, Argentina. Noć. Ricardo Clement silazi s autobusa na neoznačenoj stanici usred poljske ceste i ležerno šeće kući, osvjetljavajući put ručnom lampom. Nakon samo nekoliko koraka iz suprotnog smjera dojuri mali kamionet sa skupinom maskiranih specijalaca i nasilno otima Clementa. Maskirani otmičari članovi su Mossada, a Clement je pseudonim Adolfa Eichmanna, SS Obersturmbannführera i jednog od glavnih izvršnih administratora Holokausta. Na drugom kraju svijeta, Hannah Arendt, sa zapaljenom cigaretom indolentno je izvaljena u naslonjaču i promatra pomalo nestvarna svjetla Manhattana. Ona i njezin voljeni muž Heinrich njemački su Židovi koji žive u New Yorku otkada su, za vrijeme rata, pobjegli iz francuskog sabirnog logora. Za Arendt, Amerika je “kao raj”. Njezina svakodnevica ispunjena je zavidnom akademskom karijerom, koketiranjem sa studentima koji joj ne propuste upaliti svaku cigaretu i trivijalnim razgovorima koji na trenutke djeluju kao neka queer multikulti komedija. “Ne možemo svi biti divlji Berlineri kao ti”, replicira joj najbolja prijateljica i spisateljica Mary McCarthy. “Zašto ‘divlji’? Zato što se ne vjenčamo sa baš svim svojim ljubavnicima?”
Napeta drama prepoznavanja Film nudi i dobrohotnu karikaturu američkog pragmatizma – na prijedlog da Arendt izvještava za New Yorker, urednica negoduje: “Zar nije ona jedna od onih evropskih filozofa? Filozofi ne poštuju rokove!” Međutim, šala se brzo stavi na stranu centralne kontroverze. Film Margaret von Trotte započinje “in medias res” i u cijelosti se revolvira oko prvoklasnog medijskog, moralnog i političkog skandala – izvještaja Hanne Arendt sa suđenja Adolfu Eichmannu, sukcesivno objavljivanih u New Yorkeru, a kasnije i ukoričenih u utjecajnu knjigu Izvještaj o banalnosti zla. Izbjegavanjem formulaične dramatizacije ključnih biografskih točka i fokusirajući se isključivo na političko-etičku debatu iz 1963., von Trotta pokazuje iznimnu vjernost njezinoj ličnosti. Već u u startu postaje jasno da su Izraelci opteretili suđenje s golemim simboličkim mandatom. “Naši mladi ili se srame svojih roditelja zato što se nisu branili, ili ih optužuju da su bili kolaboracionisti. Misle da su samo kriminalci i kurve bili u stanju preživjeti”, žali se Hanin izraelski prijatelj i cionist Kurt Blumenfeld. Suđenje je organizirano kao poligon za izlaganje specifičnog narativa o Holokaustu, politički event par excellance koji bi trebao ispraviti sramotni muk o istrebljenju Židova koji je neobjašnjivo obavio Nurnberška suđenja i jednom zauvijek prognati naciste u opskurantizam kategorije “monstruoznoga”. Ne treba zaboraviti da je to imalo i svoje dnevnopolitičke svrhe. Poznato je kako je Golda Meir, tadašnja ministrica vanjskih poslova, pokušala u uvodni govor tužitelja Hausnera umetnuti vezu između Eichmanna i jeruzalemskog muftije Haj Amina al-Husseina, i time eksploatirati pitanje Holokausta za režimsku samolegitimizaciju u budućim vojno-redarstvenim akcijama.
Eichmann je sivi mali birokrat koji na mjestu moralnih normi ima samo kržljavi instinkt gađenja pred neposrednim nasiljem pa tako tijekom suđenja niti ne trepne na silne primjere birokratiziranog uništenja Židova, dok na optužbu da je izmlatio malog židovskog dječaka štapom, energično protestira. Eklatantan primjer Eichmannove malograđanštine poznat nam je iz Arendtine knjige - zgražanje što se visoko-kultivirani njemački Židovi tretiraju po istim nehumanim standardima kao i prljavi, ubogi Ostjuden. Promatrajući njegov floskularan vokabular, birokratsku snishodljivost i malograđanski karijerizam, Arendt postepeno postaje svjesna da njegova zločinačka narav nije produkt dubokog dijaboličnog antisemitizma onkraj zdravog razuma, već izostanak razuma kao takvog, na čije mjesto dolazi čista instrumentalnost. Kontrastiranjem razvoja njezinog misaonog procesa i arhivski, crno-bijeli snimak Eichmannovog svjedočenja, uspostavlja se napeta drama prepoznavanja. Iako Eichmann u konačnici završi s omčom oko vrata, treći čin potkopava trijumfalizam izvršene pravde mnogo kontroverznijim pitanjima od kažnjavanja jednog nacističkog zločinca.
Odnos s trima muškarcima Arendt se nedvosmisleno suprotstavlja svakoj sentimentalnosti, ali to ne znači da nema strasti: dok razmišlja u tišini ili docira studentima, prostorija djeluje naelektrizirano. Iako mnogima djeluje hladno i bešćutno, njemačka glumica Barbara Sukowa igra je kao ženu koja suvereno vlada samom sobom i svojim manirizmima, čime se opire seksističkoj figuri “majčinske topline”, ali pri čemu i potencira autentični seksipil koji probija imidž i izričaj teutonske profesorice oštrih rubova. Poseban interes usmjeren je na njezine odnos s trima muškarcima: mužem Heinrichom koji doživi aneurizam i na neki način ispadne iz slike, ljubavnikom Martinom Heideggerom koji ju je izdao zbog odanosti režimu, i prijateljem Kurtom Blumenfeldom koji se osjeća izdanim zbog istog razloga. Njihova moralna, karakterna i zdravstvena fragilnost upućuje na slom patrijahalnog autoriteta: “Moj otac umro je mlad. U mojim sjećanjima uvijek je bolestan. U snovima čvrst”. Dok u suprugu pronalazi neki oblik bračne brižnosti, Arendt najveću strast i afekt rezervira za muškarce koji u vidu imaju veće stvari od ljubavi za nju. Heidegger za komfor spekulativne filozofije koja ga u konačnici odvodi do političkog autizma, dok ga status filozofske zvijezde obavija u veo arogancije od kojega ne vidi vlastiti priprosti oportunizam (da vodi svoju katedru). Blumenfeld, pak, veću strast ulaže u ideološku pasiju za izraelskom državom, koja iziskuje potiskivanje i svojevoljnu amneziju tako svojstvenu utemeljenju nacionalnih političkih mitova, konkretno – amneziju spram komplicitnosti židovskih starješina: “Da su Židovi bili neorganizirani i bez vođa, i dalje bi bilo mnogo kaosa i jada, ali totalni broj žrtava sigurno ne bi iznosio između 4,5 i 6 milijuna ljudi”, ističe Arendt u Banalnosti zla. Zbog njezinog jeruzalemskog izvještaja Blumenfeld je dezavuira na samrtnoj postelji, pri čemu fraza “privatno je političko” zvuči kao okrutni eufemizam; zapravo, nema veće intime od političke intime.
Persona non grata Pri povratku iz Jeruzalema tajnica joj predstavi tri grupe pisama, a svaka sljedeća hrpa krupnija je od prošle: “Prvi se slažu s vama, drugi se ne slažu svama, treći vam žele smrt”. Jedno pismo ističe se mržnjom toliko visceralnom da se može okarakterizirati samo kao cionistički antisemitizam: “Vaše lice je tvrdo kao kamen i hladno poput leda na sjevernom polu. Prijezir vam se kovitla usnama, a čelična brutalnost cakli u očima. Stranica na kojoj je vaša fotografija kontaminirala je čitav časopis. Bilo mi je toliko odbojno dotaknuti je golom rukom da sam navukao rukavicu. Iščupao sam je iz časopisa i - ne želeći pružati joj dostojanstvo izgaranja - bacio sam je u kantu za smeće. Ne nosim mržnju u srcu niti mi osveta pruža zadovoljstvo, ali duše šest milijuna mučenika koje ste oskrnavili nikada vam neće dati mira”. Međutim, Arendt inzistira na primatu intelektualnog nad sentimentalnim kako sama ne bi postala žrtvom psiholoških procesa šivanja otvorene traume antisemitističkog zla u tragediji Holokausta. Uostalom, previše je lako okarakterizirati brutalnost koju su Židovi proživjeli u koncentracijskim logorima kao “tragediju”. Uvjeti njihovog istrebljenja lišili su ih ljudskosti do te mjere da su ostali bez privilegije dostojanstva, inherentne svakom tragičnom činu. Tragični junak uvijek ima priliku ne biti reduciran na bespomoćnu žrtvu i time simbolički transformirati svoju smrt u autonomni čin mučeništva, otpora ili hrabrosti, dok logoraši nisu imali niti najmanje prilike na suvislu smrt jedne Antigone, Ivane Orleanske ili Rade Končara. Uhvaćeni u tuđu želju - želju njemačkog naroda da pobjegne iz geopolitičkog i ekonomskog ćorsokaka u fantazmu hitlerizma - Židovi su reducirani na biološki ekskrementalni otpad automatizirane reprodukcije jedne zločinačke političke religije, čija je moć persuazije bila toliko dalekosežna da je i same Židove pretvorila u sprovoditelje vlastitog uništenja. Ta zadnja teza Hannu Arendt košta nekoliko bliskih odnosa, a u Izraelu i određenom dijelu newyorških kulturalnih krugova postaje persona non grata.
Element samoobmane u strukturi nacizma Klimaks dolazi u najboljoj maniri američke sudske drame, gdje Arendt pred studentima rezimira strastvenu obranu svojeg teksta, i apelira na njih da uoče sjeme zla u “običnom malom čovjeku koji samo igra po pravilima”. Gubitak razuma, naime, ne treba tražiti u dubini njihove duše, ili nedostatku iste, već u širini totalitarnog društva čija je osnovna funkcija ideološko pomračenje uma. Međutim, i to je samo intelektualno impotentna pa i mistifikatorska kvalifikacija striktno strukturalne funkcije jednog praznog mjesta, ispražnjenog od javnog morala političkom agitacijom kroz formalne i neformalne institucije javnog diskursa (od medijskih pogroma do zluradih trač-partija) - mjesta za koje je režim dao svu slobodu da ga ispunimo vlastitim banalnim sadržajem. Karijerizam? Neimaština? Poniženje u Versaillesu? Sasvim je svejedno. Arendt od nas traži da uvidimo koliko element samoobmane u strukturi nacizma može biti bolno konvencionalan. U osnovi – traži od nas kritiku ideologije, a taj je zadatak ispravno prepoznala redateljica von Trotta. Kroz precizne, ekonomične dijaloge i asketsku mizanscenu, ona izbjegava efektne varke filmskog vokabulara i prepušta Sukowoj da održava naš interes suptilnim zazivanjem unutarnje kinetike spoznajnog procesa. Stoga, ne preostaje nam ništa drugo, nego da razmislimo o onome što je rečeno