Ono što je prije stotinjak godina izboreno krvavim sukobima radnika i poslodavaca (vlasti) novim izmjenama ZOR-a je izgubljeno
Posljednje izmjene Zakona o radu kojima se još jednom umanjuje prava svim ljudima koji žive u Republici Hrvatskoj nisu došla kao iznenađenje. Još davno smo kroz različite medije najavljivali čemu teži političko uređenje Hrvatske i što sve donosi prepuštanje inerciji Europske unije. Model života psihološki ovisan o sve većoj konzumaciji energije, novca, hrane i, nemojmo zaboraviti, spektakularnih oblika zabave, po svojoj prirodi traži sve veći broj robova koji rade uz sve manje izdatke.
Vanjski dug od 108 posto BDP-a rezultirao je duljim radnim vremenom, fleksibilizacijom rada, agencijskim zapošljavanjem itd., a sljedeći koraci su, nema sumnje, produljenje radnog vijeka te razni oblici privatizacije, monetizacije i javno-privatnog partnerstva gdje se u iznemoglo tijelo demokratske republike trpaju kratkotrajni impulsi fast food energije, tj. brzog novca koji nas tobože spašava od trenutačne nesvjestice. Ono što je prije stotinjak godina izboreno krvavim sukobima radnika i poslodavaca (vlasti) novim izmjenama ZOR-a je izgubljeno. U takvom razvoju događaja nije teško uočiti načelo na kojem počiva zapadno društvo: novac je vredniji od čovjeka, ali i od svih ostalih bića. Odnosno, kvantitativna, apstraktna vrijednost novca odraz je (razmjenske) vrijednosti države, čovjeka, predmeta ili čak prirodne pojave (naplaćivanje kišnice). Međutim, danas se diljem svijeta novac pokazuje kao temeljna iluzija. On se naočigled dematerijalizira ili još gore, pokazuje kao nedostatak.
POTPUNA DEZORIJENTACIJA U Vedama postoji naziv Kali Yuga koji je ime za period razvoja čovječanstva gdje je izgubljeno svako duhovno načelo, gdje su čula i svijest u potpunoj dezorijentaciji i gdje, u dubokoj razjedinjenosti ljudi vladaju načela individualizma, pohlepe i kvantitativnog određenja svijeta. Ako u pravom svjetlu promotrimo sva načela kapitalističkog svijeta, tada ćemo lako uočiti da su načela borbe za ljudska prava i ekologiju samo krinka osnovnog načela profita odnosno brutalne vlasti nad što većim količinama energenata, teritorija, robova, ali i borbe protiv svakog društva koje predstavlja opreku tom beskrvnom načinu života. Zagovornici otvorenog tržišta će reći da se nemamo što žaliti jer smo sami izabrali kapitalizam. To je djelomično točno jer gravitacija spektakla je, čini se, neodoljiva, i kao što tisuće ljudi sa sela hrle u megalopolise da bi tamo pronašli nepojmljivu bijedu, slamove i otuđenost, tako smo i mi s periferije EU požurili priključiti se novom rastućem carstvu te smo državu transformirali u siromašno predgrađe – izvor jeftine radne snage koja će učiniti sve da sudjeluje, makar samo imaginarno, u doživljaju “neograničenih mogućnosti” koje nudi kapitalizam. Izgleda da smo jednostavno morali iz neposredne blizine vidjeti tu privlačnu iluziju.
U tom se smislu socijalizam, sa svojim pozitivnim doživljajem ljudske bliskosti te bratstva i jedinstva pokazao potpuno nedoraslim izazovu. Zašto je načelo bratstva te ravnopravne distribucije dobara pokleklo pred sistemom gdje se svatko, pomoću novca ili nekog oblika slave, može uzdići na mjesto kralja-siledžije? Zašto radnici unutar jedne tvornice u današnjoj Hrvatskoj skoro pa nikada ne mogu jedinstveno odgovoriti na bilo kakvu ucjenu poslodavca? Zašto npr. u splitskom škveru nije postojalo takvo jedinstvo kada je nekolicina radnika suspendirana zbog štrajka? A samo su trebali ostati zajedno sa suspendiranima, s druge strane ulazne rampe. Izgleda da u tim pitanjima leži ključ svake borbe koja pretendira na jednakost odnosno na novo, više načelo ujedinjenja.
U Splitu smo u okviru raznih umjetničko-aktivističkih inicijativa odlazili u mnoge tvornice i pokušavali shvatiti fenomen nedostatka motivacije radnika da se bore za svoja prava. Oni kao da su jedva čekali da se sve raspadne. Radili smo izložbu i tribinu u pogonu Dalmacijavina koji je bio toliko devastiran od strane radnika (YouTube – Mreža solidarnosti, Dalmacijavino) da ga više niti jedan tajkun nije želio renovirati. Ili slučaj željezare u kojoj se štrajkalo glađu. Tamo smo samo iz jednog jedinog dijaloga shvatili o čemu se radi – dok je jedan od radnika pokušavao pokazati da se njihova borba temelji na ljubavi prema željezari, drugi ga je radnik ismijao te mu rekao da se radi isključivo o preživljavanju, a ne o ljubavi. U svim slučajevima s kojima smo se susreli štrajkovi su se pretežno vrtjeli oko borbe za neisplaćene plaće. Uz dužnu čast iznimkama, temelj svih štrajkova kojima smo prisustvovali bio je revolt zbog neisplaćenih, a pošteno zarađenih novaca, dok su svi ostali simptomi ukazivali na više ili manje osviještenu mržnju prema mjestu rada gdje su ostavili dobar dio života i izgubili još veći dio sebe.
Stoga danas više nije dovoljno reći socijalizam ili barbarizam jer pojam radnika više nema onaj imaginacijski potencijal. On više ne predstavlja svijetlu budućnost u kojoj ćemo rad pretvoriti u dar i u kojoj će se utjecaj države postupno ugasiti. Danas je on tek oznaka za patnju. Međutim, pokušati negirati i izbrisati iznimno hrabar pokušaj čovječanstva da pod zastavom socijalizma ili komunizma dođe do društva u kojemu više ne bi postojale razlike u klasama i bijeda na ulicama također je pogrešan. Ali danas se komunizmu događa isto što je on činio kada su kršćanstvo i religija općenito u pitanju. Kapitalizam želi izbrisati svaki spomen na tu ideju. Ne interesira ga nikakav oblik dijaloga i razumijevanja. Dakle ne postoji danas, kao ni tada, najširi oblik ljubavi, koja po svojoj prirodi ništa ne želi brisati.
ZAGLUŠUJUĆE NAMIRNICE Nepostojanje ni komunističkog načela bratstva i jednakosti niti skromnosti i svojevrsnog žrtvovanja egoističnosti da bi bilo kakvo preporođenje bilo moguće, što je početna klica svih religija, u današnjem političkom sistemu vidljivo je baš u ljudskim odnosima odnosno u nesposobnosti da se u dijalogu izdignemo iznad svih određenja što bi pokrenulo proces kristalizacije društva na potpuno drugoj razini. Svi mogući lažni oblici tolerancije prema posebnim “manjinskim” skupinama doveli su društvo do rascjepkanosti na najsitnije atome gdje se svaki atom-čovječuljak percipira kao zasebna životinjska vrsta ugrožena od svih ostalih. Dominantan osjećaj da je nemoguće ostvariti bliskost među tolikim različitim pojedincima tako je otvorio vrata neoliberalnom iživljavanju nad svim do sada ostvarenim pravima. To se potvrdilo i u slučaju Jadrankamena kada smo umjetničko-aktivističkim pristupom pokušali proširiti prostor mišljenja i borbe te organizirali događaj sličan onome u Dalmacijavinu. Tom prilikom tamo su se također pojavili razni aktivisti, članovi BRID-a, Zelene akcije, MASA-e i drugi, kao i sindikalisti iz nekoliko firmi koje su prolazile sličnu kalvariju. Podsjetimo se, Jadrankamen je bio u stečaju, s ogromnim dugom koji je nastao malverzacijama i otvaranjem sestrinskih firmi, te s neizvjesnom budućnošću velikog broja radnika budući da je prvi korak u stečaju bio smanjenje broja zaposlenih. Revoltirani takvim stanjem radnici pod okriljem sindikata su se pokušali oduprijeti dobro poznatom scenariju. Međutim, sama činjenica da je “žuti” sindikat bio vezivno tkivo radnika osudila je njihov pokušaj na propast. Za početak, nisu svi radnici članovi sindikata. U trenutku kada smo organizirali tribinu gdje su se trebala razmijeniti iskustva aktivista te sindikalista i radnika iz drugih tvornica (npr. ITAS) s radnicima Jadrankamena, njihova borba je postala već prilično fragmentirana te se velik broj radnika uopće nije pojavio. Jedan od razloga je bio i taj što najglasnija skupina okupljena oko vodstva sindikata nije dopuštala otvoren dijalog i zajedničko odlučivanje oko strategije borbe. Dakako da su kasnije upravo članovi najužeg vodstva sindikata bili prvi na popisu za otpis. Dakle, nasilni princip vlasti manjine nad većinom, preslikan iz hijerarhijskog ustroja same države bio je glavni uzrok njihove nemoći. Još jedna zanimljiva stvar se dogodila tom prilikom u Pućišćima – jedna aktivistička skupina se odvojila i odlučila imati interni sastanak unatoč jedinstvenoj prilici da aktivisti vrlo sličnih temeljnih uvjerenja, koji su se tom prilikom našli na Braču, pokušaju razgovarati i pronaći zajedničku platformu djelovanja.
Ponovno se pojavljuje pitanje, zašto među radnicima kao ni među njihovim tobožnjim prosvjetiteljima nema težnje za pronalaskom jezika ili vibracije srca koja bi očistila mentalni prostor od egoističnih smetnji, raznih strahova i predrasuda i povezala ljude na “kozmičkoj” razini. Izgleda da je u određenom smislu za današnjeg građanina važnije očuvati svoju privatnu ideologiju od ugroze povezivanja s drugim ljudima, što bi dovelo do njezine nužne promjene ili bolje rečeno pročišćenja od suvišnog tereta. Uzrok tomu možemo tražiti u simbolički spomenutom dobu Kali Yuge, odnosno kapitalo-parlamentarizma gdje ne postoji zajedničko načelo koje bi pružilo neki oblik utočišta i slobodnog teritorija što bi omogućilo i veću slobodu u istraživanju vlastitih granica, u potrazi za drugim modelima suradnje, komunikacije i društvenog života općenito. Pokazatelj toga je i prevladavajući potrošački pristup životu gdje se strah od kreativnosti i smrti kamuflira velikim dozama zaglušujućih namirnica, kalorične glazbe, strojnih proteza i nasilnih (tele)vizija. Mnogi u takvom metežu i nesigurnosti čeznu za tradicionalnim vrijednostima i čvrstim načelima koja su pružale religije ili pak za zaštitničkom rukom socijalističke države, ali takvi snoviti sentimenti mogu samo zamagliti naš pogled na ono što se događa u našoj neposrednoj blizini, tj. doslovno pred našim nosom. Tako omamljeni prošlošću i vlastitim određenjima komunista, liberala, kršćanina ili anarhosindikalista kao sjenke marksizma, propustit ćemo mnoge prilike za zajedničko učenje, djelovanje pa čak i meditaciju, baš kao što se to dogodilo aktivistima u Pučišćima.
PRAVI KENTAURI Hrvoje Jurić, u svome tekstu Protiv kentaurske politike rada, mnoge stvari vrlo dobro objašnjava, ali potkrala mu se jedna bitna pogreška koja možda niti nije pogreška, već prilika da bolje lociramo izvore lažnog morala koji nas okuplja u potpuno anemične “sigurnosne skupine”. Naime Jurić, u ničeanskom pokušaju produhovljenja neprijatelja, naziva donositelje ZOR-a kentaurima. Meni se pak čini da smo u ovom slučaju upravo mi kentauri jer kao što su stari Grci vidjeli ljude na konjima kao odvratne barbare koji su doslovno spojeni sa životinjama, na isti način uljuđena Europa gleda na svoju periferiju, a pogotovo kada je riječ o Balkanu. U staroj Grčkoj, gdje je sa Sokratom započeta, kako Nietzsche kaže “tiranija uma nad instinktima”, nije moglo biti razumijevanja za ljude koji su intimno povezani sa životinjama, a onda simbolički gledano i s prirodom općenito. Hrvatski zakonodavci, u tom kontekstu, nisu ništa drugo doli borci protiv svih kentaura i ljudi koji su dovoljno skromni da razgovaraju s prirodom bez da je “odmjeravaju”. Oni su donositelji bezbrojnih zakona, odnosno superiornog morala kojim se treba urediti naše neodgovorno ponašanje. Ali neprijateljstvo prema kentaurima je neprijateljstvo prema svemu što plaši, što ne pristaje na poslušnost. To je otvoreni rat protiv najdubljih želja bića sredstvima zakona i policije. I što dublje zapada u fiskalizaciju svega poznatog i nepoznatog, Europa paradoksalno zapada u sve dublju dekadenciju, što smo imali priliku vidjeti u Splitu na Ultra Europe festivalu gdje se životinjska priroda osvećuje pristojnom tiraninu techno čekičanjem uma, sintetičkim drogama i mehaničkim shvaćanjem seksualnosti.
Fetišizam zakonodavnih kolonizatora ipak nije slučajan. Grci su u svom mitskom sukobu s kentaurima, na posredan način uspjeli spasiti nešto od svoje animalnosti. Naime, kentaur Hiron poučio ih je mnogim umijećima kao što su sviranje, jahanje, ali i liječenje, odnosno disciplinama u kojima razum radi više štete nego koristi. Za konfliktnu EU egzistenciju stoga je neophodno širiti svoju vladavinu na prostore gdje žive kentauri. Breme njihove superiornosti toliko ih je izmorilo da jedinu vitalnost nalaze u sukobu s vanjskim barbarskim neprijateljem u kojeg projiciraju vlastitu bolest. Priznanje nemoći za njihov ego bi bilo previše te je njihova potraga za izgubljenim nagonima, instinktima i osjetilima zamaskirana u brutalnost, a dubina njihove nemoći očituje se u raskoši tehnologije te brutalnosti, odnosno u svim vojnim i policijskim sredstvima potlačivanja i suzbijanja “otpora prirode”.
U našoj borbi protiv takve civiliziranosti moguća su samo dva ishoda. Prvi je preuzimanje uvezenog morala, sakralnog odnosa prema bankama, poduzetnicima, stručnjacima, zakonima, parlamentarnim strankama i revolucionarnim idejama koje samo drugačije estetiziraju isti jezik nadmoći koja tolerira, spašava, bori se za prava ljudi sa šest prstiju itd. Dakle, preuzimanje bolesti čiji se simptomi već sada naziru u plašljivosti radnika, umjetnika, aktivista i duhovnjaka. Drugi je iscjeljenje samog neprijatelja. Za neprijatelja bi najblagotvornije bilo da ismijemo njegove institucije, načela i načine organiziranja općenito te da mu suprotstavimo produhovljenu animalnost. To znači da instinktivno rastresemo relikte prošlosti i pronađemo neravnu liniju koja nas povezuje. To znači spajati nespojivo, “dovesti filharmoniju u svinjac”, ostvariti suradnju fašista, anarhista i heavy metalaca baš kao što se dogodilo prilikom prve tribine u Dalmacijavinu. Jedino nas produhovljeni instinkt može provesti kroz identitetski metež kapitalizma. Ne trebamo više tražiti revolucionarni subjekt, jer je sam subjekt uvezena bolest, Herkulova otrovna strelica u Hironovo dupe, već trebamo prepoznavati situacije gdje se kratki spoj može ostvariti. Možemo odbaciti moral kršćanstva, ali možemo slobodno zadržati sve poučno, sve zajedničko. Na primjer, djevica nije uopće čedna žena, ona je stariji simbol nježnosti kojom je jedino moguće pripitomiti jednoroga. Ona je posuda ljubavi u kojoj se rađa božansko biće koje ipak može umrijeti. Ona je sveti gral koji uopće nije svet, već se nalazi posvuda kao ljubav, odnosno umjetnost i hrabrost da slobodno tumačimo stare koncepte i da ne osjećamo malaksalost pred superiornom sistematičnošću neprijatelja. Potraga za gralom i napitkom besmrtnosti, tj. za nečim što je skriveno u određenom dobu, potraga je za duhom života koji povezuje sve opreke razuma. A kada se dovoljno nagledamo slika nasilja iz prošlosti i sadašnjosti, iz udaljenih dijelova svijeta i onoga koje je točno pred nama, kada umremo tisuću puta i kada se srce i dah dovoljno primire, krhotine grala će se iznenada ponovno spojiti. To je događaj koji se radikalno razlikuje od povjesničarskog sistematskog uživljavanja u minula razdoblja čiji je cilj betoniranje budućnosti kulturnim dobrima i “dokumentima barbarstva” (W. Benjamin). Naprotiv, to je trenutni bljesak prave historijske slike za čije hvatanje ne možemo upotrijebiti linearni alat uma nego solarni organ srca. Solarni, jer jedino pravo Sunce obasjava sve jednako, dok razum baca sjenu na sve ružno i odbačeno. Ružno?
Danas, dok sam čistio kosu od zaostalih misli, odnosno svirao neandertalčevu frulu, sjetio sam se da nisam nikada koristio malu rupicu s njezine donje strane, zaboravljeni ton koji mi se na početku učinio čudan pa sam mu nadalje palcem držao usta začepljena. Tada sam odlučio uključiti ga i dogodio se harmonijski poremećaj, svi tonovi su se počeli miješati kao da ponovno moraju uspostaviti odnose. Nakon perioda kakofonije i preslagivanja, iz praznine debelog bambusa potekla je izvanzemaljska izjava mirnoće. Jedan novopridošli zvuk sve je promijenio. Makar ga u melodiji upotrijebio tek jednom ili dva puta, njegova tinjajuća vibracija nalagala je drugačiji razgovor ostalim glasovima.
Ono što možemo poručiti prosvijetljenim zakonodavcima, vitezovima kružnog napretka i svima koji zamišljaju da su već iskapili napitak besmrtnosti su riječi Morienusa, “Uzmi ono što je nogom pogaženo na smetlištu; ako nećeš, past ćeš na glavu, budeš li se penjao bez stepenica”.