Bojan Krištofić  

Naprijed, van garaže

Petnaesta godišnjica postojanja bilo koje udruge ili institucije na lokalnoj nezavisnoj društvenoj i kulturnoj sceni bila bi kuriozitet i razlog za slavlje sama po sebi, no u slučaju ATTACK!-a (u daljnjem tekstu: Attack), Autonomne tvornice kulture, bez imalo sentimentalnosti može se reći da ta nedavno proslavljena obljetnica predstavlja metaforički trenutak u širem smislu riječi. Osnovan davne 1997. godine kao fluidna i neformalna platforma za povezivanje različitih protagonista tadašnjeg civilnog društva, Attack je tijekom tih neposrednih poratnih godina druge polovice devedesetih, ali i kasnije, odigrao ulogu koju je vrlo teško sažeti i u cijelu knjigu, a unutar par kartica teksta – gotovo nemoguće. Ne čudi stoga što današnji članovi i prijatelji Attacka prigodnu knjigu o udruženju, Naša priča: 15 godina ATTACK!-a, nisu ni pokušali koncipirati kao konzistentnu, odmjerenu i zaokruženu monografiju, što uostalom ne bi ni bilo u skladu s nestalnom, nepredvidivom i vječito ugroženom Attackovom poviješću, niti bi se ta povijest mogla na koherentan i u potpunosti objektivan način ispričati. Naprotiv, pristupom sadržaju Naša priča baštini sve karakteristike Attackovih starijih samizdata, kako raznolikim uređivačkim postupcima kolažiranja i pretapanja materijala iz najrazličitijih izvora, tako i dizajnerskim rješenjima koje potpisuje Attackov dugogodišnji suradnik (neki bi rekli i “kućni dizajner”) Dejan Dragosavac Ruta. Prepoznatljivi vizualni identiteti većine programa na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni (ali i šire) najčešće su njegovo djelo, pa tako i onaj svježe Attackove knjige koja na neki način predstavlja presjek i kroz Rutin dizajnerski rad. Takav “modus operandi” karakterističan je za univerzalni “uradi sam” svjetonazor kojem je lokalna nezavisna scena tijekom godina dala itekako originalan i važan doprinos, a periodična razdoblja njezine snažnije integracije i zajedništva svjedoče koliko je to djelotvoran, ali i idealističan pristup, koji katkad nije imao odgovor na prevladavajući društveni pragmatizam. Kako god, urednici knjige Sanja Burlović, Sven Cvek, Boris Koroman i Sunčica Remenar su zajedno s brojnim suradnicima i autorima tekstualnih priloga kreirali izdanje koje na dostojan način progovara o Attackovom svjetonazoru i njegovim uzrocima i posljedicama, odnosno o tome što je Attack nekada bio, gdje je danas i kamo će se ubuduće možda zaputiti. Na kraju krajeva, mnogi danas etablirani akteri nezavisne kulturne i umjetničke scene u Hrvata, od Fade In-a do Komikaza, nekad su davno izašli iz Attackovog šinjela. Upravo je to bila i ostala osnovna uloga platforme – da pokrene stvari i potakne na akciju.

Češanje socijalnih čakri Jedan od razloga zašto je ova knjiga dragocjena je taj što moja generacija, rođena potkraj osamdesetih, o tome što je Attack nekada bio vrlo malo zna, mada mi koji smo se zakačili na punk danas činimo glavninu njihove publike, a mnogi u Attackovom prostoru unutar Autnomnog kulturnog centra Medika na poznatoj adresi Pierottijeva 11 organiziraju i vlastite, relativno dobro posjećene programe. Drugim riječima, nešto mlađa generacija koja danas čini žilu kucavicu kulturnog, ali i političkog života Zagreba određenu je infrastrukturu više-manje dobila na dlanu, dok su godine posvemašnje pustoši kada je Attack osnivan nešto o čemu smo slušali tek posredno i što ne možemo u potpunosti pojmiti. Makar je suvremeno hrvatsko društvo svakako kompleksnije, a do određene mjere i opasnije životno okruženje nego što je to, prema svemu sudeći, bilo kasnih devedesetih, a kamoli dvijetisućitih, svejedno postoji niz malenih enklava u kojima se oni koji se u dominantnoj kulturi osjećaju različito, bilo zbog svog političkog svjetonazora ili manjinskog identiteta (ili nećeg trećeg), mogu osjećati ugodno i dobrodošlo, da ne kažem važno. Ograničimo li se samo na podatke dostupne u knjizi Naša priča, bez razgovora sa svjedocima ili proučavanja druge literature, lako ćemo zaključiti kako u drugoj polovici devedesetih iz niza razloga, u kojem su rat i HDZ-ova politička prevlast svakako među najvažnijima, ali i jedni od mnogih, tako nešto naprosto nije postojalo. Nevladina udruženja i institucije, nezavisne umjetničke, klupske i kulturne inicijative poput Attacka, URK-a i Močvare, nekadašnjih KSET-a i SC-a, Centara za dramsku i suvremenu umjetnost, WHW-a i Galerije Nova, ali i drugi društveni akteri iz regionalnih centara diljem Hrvatske (da se dalje ne nabraja), krajem devedesetih tek su nastajali ili se oporavljali, konsolidirali su se i zacrtavali puteve, postavljali pitanja, otvarali prešućivane teme, češali sociološke čakre i ubadali u neuralgične društvene točke. Nošena na valovima Antiratne kampanje Hrvatske, čiji priličan uspjeh realno predstavlja već i to što se održala sve do kraja rata, a potom prerasla u izdavačku kuću Arkzin i štošta drugo, uz financijsku pomoć mreže fondacija Otvoreno društvo, današnja srednja generacija aktera domaće nevladine scene bila je u prilici da, kako je znala i umjela, započne konkretne promjene. To je i učinila, a prvi dio knjige Naša priča uvjerljivo pripovijeda o Attackovoj ulozi u tom procesu. Nažalost, ali donekle očekivano, godine relativnog preporoda za Attack (ali i ne samo za nj) baš i nisu bile godine prosperiteta, već su značile nastavak borbe, i sa službenim institucijama i s negativnim tendencijama na nezavisnoj sceni.

Prostor – problem koji to nije Razdoblje provedeno u garaži tvornice Jedinstvo (koju sam silom prilika s petnaest godina posjetio tek jedanput), kao i duga i teška faza bez stalnog prostora (2004. – 2008.), znače možda najmaglovitiju i najmanje jasnu fazu Attackove kronologije, a ona je u knjizi dokumentirana s pravom riznicom sjećanja i kojekakvih podataka iz raznovrsnih publikacija, novinskih zapisa i tiskanih materijala različitih programa. Mnogi pokušaji skvotiranja u Zagrebu također su dobili svoje mjesto u knjizi i to je također dokumentacija vrijedna svake pažnje, s obzirom da su dosadašnji pokušaji sustavnog pripovijedanja te priče bili rijetki i sporadični. Tkogod se ubuduće bude posvetio ozbiljnijoj analizi sociološkog fenomena skvotiranja u urbanom miljeu Zagreba, morat će konzultirati Našu priču kao jedan od zasad najrelevantnijih izbora (ostali se mogu nabrojati na prste jedne ruke). Veliki je plus što knjizi ne manjka (samo)kritičke refleksije ne samo tog razdoblja iz tipkovnica Attackovih članova i aktivista, već i najnovije, tekuće faze kada je stalni prostor napokon ponovno osvojen i dobiven, onaj u AKC Medika. Kako sadržaj knjige odmiče, primjećuje se da stariji “Attackovci” žale zbog postupnog otupljivanja političke oštrice platforme, dok mlađi akteri, s druge strane, slave pluralitet Attackovih programa i kulturne ponude, što zorno svjedoči o suštinskim promjenama prioriteta i interesa u današnje vrijeme, više nego o bilo čemu drugom. U tom je smislu knjiga korisna i kao referenca za budući aktivizam, kao korektiv pogrešaka koje se ne bi smjele ponavljati, pa Attackovcima treba odati priznanje što svoje djelovanje ni na koji način nisu pokušali idealizirati, već su ga predstavili trezveno i s onolikim odmakom koji se mogao postići, što nije uvijek lako. I najmlađi aktivisti poput Jere Kuzmanića dali su svoj prilog promišljanju sadašnjosti Attacka, a zastupljenost svih generacija u knjizi jamči nam da je Attack živo tkivo koje nastavlja rasti na svoj način. I mada je nepobitna činjenica da svi živi organizmi jednom umiru, a Attack je u svakom slučaju živahan, mjesta patetici, a nedajbože ni nostalgiji nema – više nego išta drugo, Naša priča: 15 godina Attacka svojevrsno je podvlačenje crte koje znači nizak start novih utrka na duge staze