Na zagrebačkim ulicama prazni zjape sada već derutni i nekorišteni javni prostori
Hodajući zagrebačkim kvartovima svaki slučajni prolaznik zapazit će prizor koji gledamo već godinama – napuštene i derutne lokale, prostore nekadašnjih tvrtki i trgovina, prazne poslovne prostore, pa čak i cijele zgrade. Pitanje propadanja i korištenja tih prostora jedno je od onih na koje odgovor godinama traže arhitekti, umjetnici, aktivisti imajući svijest o tome da su gradski prostori zajedničko dobro i da bismo trebali znati kako se njima raspolaže, pa imati i pravo na njih.
Pitanjem napuštenih gradskih prostora i državne imovine u svome istraživačko-umjetničkom radu bavio se i Bojan Mucko kroz projekt o radu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. “Ako korpus gradskih i državnih prostora pokušamo vizualizirati kao javno dobro od općeg interesa, onda se to pitanje treba poopćiti i preformulirati: kad su već Grad i država toliko neuspješni u svojim tržišnim tendencijama da ne uspijevaju komercijalizirati čak ni postojeće ulične poslovne lokale, a uz to su usprkos recesiji zauzeti perifernom izgradnjom trgovačkih i poslovnih centara, zašto se onda prazni prostori na korištenje ne prepuste građanima, pojedincima ili organiziranim, formalnim i neformalnim građanskim inicijativama? Kome uopće postaviti to pitanje?”, pita se u razgovoru za Pogledaj.to Bojan Mucko.
Upravo pitanje prostora i njegove dodjele potaknula je i umjetnička skupina Montažstroj tijekom nedavne proslave svog 25. rođendana, koju su dočekali bez prostora za rad i stalnih izvora financiranja. Upravo zbog toga su na konferenciji za novinare naveli mogućnost samoukidanja ukoliko se napokon ne riješi pitanje prostora u kojem bi mogli raditi. “Naš opstanak je konstantno neizvjestan, a u takvim uvjetima ne možemo napredovati i razvijati se kao organizacija. Već dvije godine pozivamo Grad Zagreb kao nadležnu instituciju da nam pomogne po pitanju radnog prostora. Ne tražimo besplatni najam, već povlašteni, koji ćemo koristiti za nekomercijalne aktivnosti. Priča o Montažstroju kao kulturnom beskućniku i vječnom skitnici, koji svoje projekte i razvija i provodi kao podstanar u drugim kazalištima ili kulturnim centrima traje predugo. Ako hitno ne uspijemo osigurati adekvatan prostor za djelovanje, Montažstroj neće nastaviti s radom”, kaže nam umjetnički voditelj Montažstroja Borut Šeparović.
Povlašteni najam za one privilegirane koji su uspjeli doći do gradskih prostora iznosi najviše sedam kuna po četvornom metru za 0. zonu, a najmanje dvije kune za petu zonu. Prema tome, za jedan lokal u strogom centru grada od 100 četvornih metara izdvaja se tek 700 kuna, što je višestruko manje od tržišne vrijednosti.
Obratili smo se zbog toga Gradu Zagrebu, i to u trenutku kada se gradonačelnik Milan Bandić zbog optužbi za malverzaciju zemljištem po drugi put našao u pritvoru. Zanimalo nas je kako izgleda proces dodjele prostora te kroz koju proceduru moraju proći zainteresirane organizacije i pojedinci.
“Udruzi, odnosno drugoj neprofitnoj organizaciji, prostor se može dati na privremeno korištenje ako djeluje na području grada Zagreba, na temelju liste prvenstva koju, tromjesečno, utvrđuje gradski ured nadležan za područje na kojem udruga djeluje, a prema kriterijima i mjerilima propisanima Zaključkom, koji se vrednuju brojem bodova”, kaže Jasminka Lukač, pročelnica Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada. U pisanom odgovoru na naš upit vidljiv je i potencijalno sporan diskrecijski element procedure kada se u iznimnim slučajevima prostor može dati na korištenje izvan liste prvenstva ukoliko gradski ured nadležan za područje na kojem udruga, odnosno druga neprofitna organizacija djeluje, procijeni da postoji neodgodiva potreba za njenim radom, a koji je od osobitog značenja za Grad Zagreb i njegove građane. Odluka se donosi na temelju posebno obrazloženog prijedloga nadležnog ureda.
“Likovnim i drugim umjetnicima prostor se može dati na privremeno korištenje za potrebe ateljea, odnosno umjetničkog stvaralaštva, jedino na temelju liste prvenstva koju, tromjesečno, utvrđuje Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, prema kriterijima i mjerilima propisanima Zaključkom, koji se također vrednuju brojem bodova. Zahtjevi za davanje gradskih prostora na privremeno korištenje, s propisanom dokumentacijom, podnose se izravno nadležnom gradskom uredu prema području djelovanja podnositelja zahtjeva. Poslovni prostori u vlasništvu Grada Zagreba, kao i oni kojima Grad upravlja do pravomoćnog okončanja postupka denacionalizacije, mogu se davati na privremeno korištenje, sukladno mogućnostima Grada Zagreba, prvenstveno vodeći računa da se, u pravilu, ne dodjeljuju oni prostori koji služe za zadovoljavanje potreba građana za opskrbom i uslužnim obrtničkim djelatnostima i ulični lokali na atraktivnim lokacijama”, piše Lukač.
Zaključak o davanju gradskih prostora na privremeno korištenje je javni dokument koji kriterije za dodjelu prostora utvrđuje kroz davanje bodova za organizacije koje su ispunile određene kriterije kao što su godine aktivnog djelovanja, broj zaposlenika, članova, odobrene financijske potpore, priznanja i nagrade te, naposljetku, projekti i aktivnosti. Redoslijed na listi prvenstva upravo se određuje kroz bodovanje. Nakon što Grad raspiše natječaj, proceduru dodjele, obnavljanja ugovora i mogućnosti podzakupa vodi Povjerenstvo za davanje u zakup poslovnog prostora. Međutim, ne postoji transparentna lista dobivenih zahtjeva, prostora koji su dodijeljeni i lista onih koji su na čekanju, tako da je sasvim opravdan zahtjev svih onih organizacija koje nemaju riješeno pitanje prostora, dok mnogi od tih prostora i dalje stoje prazni.
Upravo to pitanje vlasništva sporno je našem sugovorniku Bojanu Mucku, koji kaže da je vlasničko pitanje neiskorištenih gradskih lokala neriješeno uslijed sporosti i kaotičnosti procesa denacionalizacije, što dovoljno dobro ilustrira i stanje u društvu. “Praznina je direktna posljedica niza strukturalnih problema, podjednako je povezana i s gradskim administrativno-korupcijskim taktikama i s činjenicom da su državne strategije upravljanja državnom imovinom usmjerene prvenstveno na privatizaciju i, za sada dosta neuspješno, na komercijalizaciju prostora. Proces transformacije socijalističke kategorije društvenog vlasništva trebalo bi, čini mi se, promišljati upravo iz suprotnog rakursa, na kvartovski održiv način koji se suprotstavlja logici nekretninskih špekulacija, a doprinosi i ekonomski i javnim sadržajima, a usto je i usklađen sa strateškom razinom urbanističkih planova”, objašnjava Mucko.
U pitanje transparentnosti procedure ne vjeruje ni naš drugi sugovornik, Borut Šeparović, koji navodi da je njegova organizacija već dvije godine ping-pong loptica između dvaju gradskih ureda. “Postoje li javni natječaji? Postoji li jasan popis koji kaže tko je i kada dobio prostor i do kada? Baš i ne. Nama su rekli da sami idemo gledati po gradu prostor. Što to uopće znači? Kako bismo mi mogli znati koji prostori pripadaju gradu dok šećemo ulicama? Problem je u nedostatku pravne regulative. Procedure kojima se dodjeljuju javni prostori su nejasne. Nejasni su i kriteriji dobivanja prostora. Nepoznato je postoji li registar prostora koji su raspoloživi za dodjeljivanje organizacijama, prostora koji su već dodijeljeni na korištenje, na koliko vremena i po kojim tarifama. Vjerojatno je puno tih prostora i u dosta lošem stanju. Ipak, vjerujem da bi, kad bi postojala jasna kulturna strategija, problem umjetnika-beskućnika mogao biti riješen. U protekle dvije godine komunicirali smo s dva gradska ureda – Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i šport te Gradskim uredom za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada. Oni su iskazivali želju da nam pomognu, ali bez konkretnog rezultata, tako da se često komunikacija odvijala po principu “prebacivanja loptice” s jednog ureda na drugi. Početkom ove godine nam je Gradski ured za kulturu ponovno iskazao spremnost za rješavanje ovog problema, ali čekamo konkretnu odluku i rezultat”, dodaje Šeparović.
Istovremeno služba za gradske prostore kaže da treba imati u vidu činjenicu da je Grad Zagreb, kao jedinica lokalne samouprave, ostao bez velikog broja poslovnih prostora na području šireg centra grada zbog nacionalizacije, odnosno sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vraćeni su u vlasništvo prijašnjim vlasnicima ili se utvrđuju kao vlasništvo Republike Hrvatske.
I dok Grad denacionalizira nekadašnju imovinu, ideološki problem Mucko vidi u činjenici da problem nastaje zbog činjenice da ljestvicom izrade prioriteta za dodjelu gradskih prostora vlada isključivo tržište, odnosno ostvarivanje profita. “Državni ured za upravljanje državnom imovine, primjerice, na korištenje udrugama, nominalno ustupa samo one prostore koji su komercijalno neiskoristivi i gotovo redovito u devastiranom stanju, ali se procedura ne provodi transparentno i u skladu s dinamikama građanske potražnje. Ukratko: ne postoji niti politička volja niti konkretne ekonomske i urbanističke strategije gradske revitalizacije, koje bi, umjesto s potrebama tržišta, bile usklađene s potrebama građana”, objašnjava Bojan Mucko i dodaje kako bi se, primjerice, planu revitalizacije donjogradskih blokova trebalo pristupiti istovremeno i s razine mjesne samouprave, terenskim prikupljanjem građanskih prijedloga za prenamjenu praznih prostora, i s razine studioznog interdisciplinarnog pristupa sadržajnom reprogramiranju grada na tragu socijalne i ekonomske održivosti, “a kontra gentrifikacijskim modelima koji često započinju upravo s umjetnicima u izlogu.
Foto: Bojan Mucko, Izvještaj Galeriji Miroslav Kraljević o radu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom_za travanj, 2014.
Tekst preuzet s prijateljskoga portala
pogledaj.to.