Branko Malić  

Narativ škorpiona

Zbog čega se ponekad čini da život gmiže i zastajkuje kao sintaktički ispravno sastavljena priča lišena ikakvog dubljeg motiva da bude ispričana; priča dakle što nije samo dosadna nego i neuvjerljiva? Da li zbog toga što je sve što znamo o svijetu samo “narativ”, jedna manje-više uvjerljiva bajka za odrasle koja olakšava snalaženje i skriva ništavilo pa bi se sad trebalo malo poraditi na stilu da se narod lakše snađe? Možda mu metafizički copywriter odluči vratiti zericu supstancije pa će opet sve biti puno bogova i demona, anđeli će bdjeti nad narodima, a Ožujsko pivo izvirati iz njedara majke zemlje? Alternative bude optimizam, no po svemu sudeći na djelu je nešto istodobno manje i više dramatično. Čini se, naime, kako ljudi polako otkrivaju da priča nije nepotpisana, a da vizije budućnosti, o kojima se toliko bruji, izaziva konzumacija sasvim određenih halucinogena. Ako vidimo da nas Dnevnik, Jutarnji list, CNN ili neka holivudska špranca nastoje baciti u isti film što se sa stvarnošću sljubljuje kao kapula s krempitama, onda je plauzibilno pretpostaviti i da su svi prizivači zeitgeista vrlog novog svijeta konzumirali iste sorte bunike i meskalina, možda čak s iste ledine. Stvarni čovjek – a to je onaj koji zna da ne zna ni tko je, ni što je, ni kamo ide – našao se pred zidom. Na njemu piše: “Tko si, što si i gdje te vode?”.

U tom smislu, ako se jaz između ljudi što odrađuju život i onih koji im tumače kako i zašto to rade produbio do bezdana, nije li na djelu epistemološka situacija snošaja ludog sa zbunjenim? Nipošto. Jer u ludilu ima metode, a čini se da zbunjeni polako dolazi k sebi. Što se pod tim misli najlakše se vidi iz svakodnevnih primjera, a njih doista ima hrpa. Zavucimo stoga ruku u vreću.

Užici cinizma Kada, recimo, voditeljica ili voditelj korektno osmišljenog političkog magazina po svim profesionalnim uzusima artikuliranog govora, pristojnosti i dikcije, opremljen/a po mogućnosti dizajnerskim naočalama, iz vizualno ukusno i korektno dizajniranog studija započne priču o “epohi nakon terorističkog napada na WTC” i suvremenom svijetu kakav je “taj događaj umnogome uvjetovao”, većina gledatelja pomislit će kako smo napokon dobili emisije po svjetskim kriterijima. I onda će jedan broj njih misao potvrditi gašenjem televizije. Niže potpisani ne raspolaže statistikom, ali čvrsto je uvjeren da taj broj bilježi eksponencionalni rast. Otkud to? Otud što se u zadnjih dvadesetak godina medijska prodaja muda pod bubrege obavlja uz urednu ispostavu računa, što se ne može izbjeći ako se želi ostvariti san svih manipulatora -  prevariti sve ljude za sva vremena. Jedan je broj gledatelja našeg korektno ušminkanog političkog magazina naprosto svjestan kako je zadnjih godina službena priča o “9/11” načeta, ako ne i u potpunosti dekonstruirana, kao sponzorirana teorija zavjere. To što oni koji iznose dokaze za to sami bivaju nazivani “teoretičarima zavjere” ne mijenja na stvari. Svatko imalo senzibilan na zlo dobro se sjeća osmjeha na licu tadašnjeg američkog predsjednika, njegovog jedva prikrivenog likovanja nad “promjenom” što nastupa. Pa ako i ne slušamo teoretičare zavjere, teško da će nam više slogan njegova nasljednika dobro pasti na želudac. Osobito ako se malo raspitamo, analiziramo definiciju pa se naiđe na “upravljanje promjenom” što se prelijeva u “upravljanje krizama”; pa onda čovjek vidi da to može značiti i kanalizaciju ubilačkog bijesa, što opet vodi u racionalizaciju nepodnošljivog, sve tamo do nutricionističkih strategija UN-a o konzumaciji kukaca, a možemo biti sigurni i da politički korektni kanibalizam nije daleko. Birokratski eufemizmi, čini se, daju okrutnosti jednu sasvim određenu dodanu vrijednost. Moglo bi se pomisliti da im je funkcija isključivo prikrivanje pravog značenja, no gore potpisani ne može se oteti utisku kako je ipak riječ o egzotičnim užicima cinizma. “Prijeđite na Windows 8 i konzumaciju domaćih kukaca. Tržište, civilizacija i nerođena djeca to zahtijevaju.” Ludo? Hajdemo reći: na svoj način duhovito.

Psalam duha vremena Stavimo primjere na stranu i pogledajmo malo logiku što ih veže u narative. Treba pritom napomenuti kako ne postoji priča bez unutarnjeg proturječja. Da nije tako ona ne bi imala svoj kraj, a kritika, pa tako i neka drugačija priča, ne bi bile moguće. No narativ koji nam se danas prodaje pod život sastavljen je tako da proturječje čini samu osnovu, formu i lajtmotiv pa na koncu i reklamu cijele priče. Prospi jednom rukom kukce kao novi gurmanski hit za niže slojeve prije nego što privatiziraš izvore hrane i pitke vode, a drugom po sniženju podijeli licence za OS softverskog giganta; prospi jednom rukom paranoju od home made nuklearnih bombi, a drugom začepi usta paranoikâ što pitaju zašto ti tragedija tisućâ tako dobro ide na ruku; zavapi za jednakošću na tržištu, u krevetu i parlamentu pa onda prosikći istinu o centraliziranoj privredi, reklamama koje degradiraju žene do pornografije, i parlamentima što ne zastupaju nikoga. Možemo ovako u nedogled, logička struktura ostaje ista – eksplicitno protuslovne tvrdnje izgrađuju poruku. Zbog čega se to događa? Bez sumnje naš ušminkani politički magazin za par bi godina mogao govoriti o “tragičnom proturječju suvremenog društva” što je dovelo do “situacije u kakvoj smo sada”. No u proturječjima ove priče nema ničeg tragičnog za one koji su je sastavili. Veoma je dvojbeno, također, da su pisci glupani. Komentatori u medijima uglavnom reduciraju kritiku na ismijavanje te prividne gluposti koju, naravno, vide kao potvrdu vlastite pameti. No njihov smijeh je zapravo teatarski trik, nešto kao sinkronizirano smijanje u TV komedijama. Potpisnik ovih redaka se boji da će se taj smijeh uskoro – recimo u par sljedećih godina – ugušiti u grlima. Jer protuslovlje centralizirane moći što stvara multi-kulti fašizam, nježno ubijanje, rodno osviješteni šovinizam, strategije racionalnog samoosiromašenja, religioznu sekularnost ili sekularnu religioznost nipošto ne mora biti slučajno, odnosno izraz gluposti ili zbunjenosti. Ono sasvim dobro može biti plansko. Svijetom ne upravljaju budale, nego zlikovci. A zlo, od Kissingera do Keruma, ima jednu zajedničku osobinu: siromašno je smislom za humor i prebogato cinizmom. Nije li apoteoza cinizma baciti ljudima u lice samo ovlaš šifriranu istinu o tome da ih želiš uništiti?

Vratimo se primjerima. U trenutku nastanka ovog teksta diljem Hrvatske prikupljaju se potpisi za referendum što se reklamira kao kampanja za spas braka kao odnosa muškarca i žene. Naravno, reakcija slijedi i dižu se glasovi za nastavak procesa uvođenja prava muškaraca da budu supruge i prava žena da budu supruzi. Nikakvog proturječja tu nema, premda je, uzgred budi rečeno, prva skupina, stjecajem globalne političke volje, već izgubila. Podloga na kojoj se obje strane oglašavaju je ista. To je pretpostavka da čovjek može apsolutno slobodno definirati tko je, što je i gdje ide. Dok omladinci što ih je Crkva u zadnjih dvadeset godina naučila govoriti u aoristu smatraju da su baš oni u posjedu moralnog prava na obranu braka – na čije se rastvaranje doista cilja – i da upravo o njihovoj volji ovisi potvrda definicije odnosa što su ga već definirali mileniji, njihovi oponenti ne sumnjaju kako upravo oni tu istu definiciju mogu promijeniti i da, u embrionalno fašističkom “ili-ili” modusu, “budućnost pripada njima”. Problem leži u tome što ni jedni ni drugi zbiljski ne mogu učiniti to što i jedni i drugi žele. Vrijednost ljubavi – a o njoj je navodno u cijelom narativu riječ – pokazuje se u njezinoj krajnjoj nepredvidivosti, činjenici da niti birana niti planirana ona definira životni put pojedinca bez da on ili ona ikad može dokučiti zbog čega. Nepredvidivost je pak polazna definicija slobode. Cijela priča oko homoseksualnih brakova samo je jedan segment globalne inicijative da se istu ukine u sistemu apstraktne legislative koja je, nudeći gotovo apsolutnu slobodu samoodređenja pojedinca, zamišljena tako da izravno proturječi vlastitoj provedbi i apsolutno mu je oduzme. Jer isti onaj koji piše desnom rukom, lijevom rukom briše sve stavke. Novi čovjek na kojem se radi spaja u sebi pravnu definiciju anđela, bića koje ima sva prava što ih um može zamisliti i svu moć koju majka zemlja može podnijeti. On zna tko je, što je i gdje ide; on mijenja vlastitu prošlost ako treba – vidi: izbacivanje politički nekorektnih izraza iz književnih klasika – njegova “odlučna osuda” i “naravno ograđivanje” imaju snagu božjeg glasa. Ali on je istodobno jedno ništa koje ne ide nigdje, nema prošlosti – vidi: malo tko više čita stare knjige – a za njegove osude i zahtjeve sistem ima sluha samo dok mu je potreban. Kad god se priča o pravima i slobodama penje prema apsolutnom, možemo biti sigurni da se to samo glas gospodara spušta do uhâ robova. A on onda naređuje izgradnju stubišta za ljude s posebnim potrebama dok im zemlju istodobno ekonomski pretvara u prah, nudi kukce za jelo i vadi riječi iz jezika kao zdrave zube iz čeljusti. “Foul is fair and fair is foul”, to je psalam duha vremena.

Izlazak škorpiona Popularnost tzv. teorija zavjere među građanima čest je predmet izrugivanja i/ili patroniziranja od strane medijskih proročišta. No zar je neka od bizarnijih ideja, kao recimo tvrdnja David Ickea da svijetom upravljaju gušteri, baš toliko radikalna? Stvarnost je bizarnija od mogućnosti da nam vladaju reptili. Primjerice, kontinuitet pedofilije kao cementa gornjih ešalona Zapadnog establishmenta – a razmjerno nedavno je, spoznajama o biografiji pokojnog Jimmyja Savillea isplivao pravi parangal inkriminacija protiv britanskih i europskih moćnika – upućuje i na gadnije scenarije. Pregledamo li solidno dokumentirane slučajeve od “Franklin Credit Union skandala” u Americi, preko “Afere Dotruox” u Belgiji i još razmjerno friškog bisera zvanog “Haute de la garenne”, ponavljaju se imena očigledno umreženih pojedinaca i institucija iz samih vrhova globalne vlasti vezano za djela degradacije i bestijalnosti koja od puke pedofilije čine benigni eufemizam. Tko je tu lud? Da li je ekscentrični i pod-obrazovani David Icke koji je ipak imenovao glavnog pedofilskog dobavljača za elitu Velike Britanije još krajem devedesetih, ili TV voditelj/ica opremljen/a dizajnerskim naočalama što je tada eventualno govori(la)o samo o Savilleovoj viteškoj tituli i dobrotvornom radu? Je li luđe reći da priču naratora što jednom rukom gladi po kosi, a drugom drži nož kojim će prerezati vrat, serviraju ugledne službenice i službenici sistema ili ljudi gušteri? Sasvim dobro oni bi mogli biti i škorpioni maskirani u ljude. Skloni su gmizanju, kako vidimo iz nedavnog UN pamfleta imaju apetit za kukce, i, kako rijetko izlaze na svjetlo, očigledno vole mračna, vlažna mjesta. Je li onda čudno da se čovjek osjeća kao stranac, jer ima epizodnu ulogu u priči što ju je sastavilo leglo škorpiona? Zasad smo imali teledirigirani rat kojem nikako ne dopuštaju da završi. Ali zar itko misli da je uređenost Zapada koji ga je vjerojatno mogao zaustaviti geostrateškim ekvivalentom pritiska na dugme, zaista sigurno utočište za bijeg? Ako jest, ako netko često ponavlja fraze o “pristojnim društvima”, fraze što su samo izmaštane i geografski projicirane slike o vlastitom društvu, neka pogleda, recimo, “Aferu Dotruox” iz Belgije i način na koji je pravda izrugana, izlomljena i pokopana zajedno s kostima djece raščerečene za zabavu ljudi što se u javnosti “naravno ograđuju” i “odlučno osuđuju”. Danas se zgražamo nad javnim novcem kojim se financiraju privatne vile. A što ako on financira snuff filmove? Gadljivo i bizarno? Možda, ali put prema dolje jedini je put mišljenja što je odgonetnulo misterij dvostrukog narativa.

Nema bijega od istine da se dvostruki govor suvremenog svijeta može uočiti samo ako se na njega ne pristaje. To, međutim, nije lako jer lagano pročišćavanje svakodnevnog govora pod krinkom njegovog moralnog usavršavanja efikasno otupljuje kritičku oštricu. Štoviše, to će uskoro vjerojatno značiti i nešto gore od jednostavnog tavorenja na rubu društveno prihvaćenog. Soft-power model počinje gubiti dah, ljudi se bude. Karte su već na stolu. Samo onaj koji pristaje na otupljenost ne vidi nasilje. Čovjeku se nudi ideja važnosti, mogućnost pripadanja simuliranim pokretima za slobodu misli, riječi, spola i sl. On će na kraju to platiti, naravno. Jer imajući u vidu da je sistem ustrojen tako da između binarnih suprotnosti nema ničega, onaj tko se u njemu nalazi nema nikakve šanse. Uostalom, što gubi kad gubi sebe? Dvojbu, svakodnevnu borbu između “da” i “ne”, krivnju zbog onoga što je rekao ili žaljenje zbog onoga što je propustio reći, izgon u tamu. Pa ipak jedna jednostavna, siromašna volja za dosljednošću još uvijek ga može spriječiti da zamjeni svoju noć za tuđi dan. To je iskonsko gađenje pred smradom laži ma kako ovaj sladunjav bio. Nepodnošljivost nervozne dosade na kraju dana, kada medijski pregaoci rade sve što je u njihovoj moći da živce učine napetim, a istinu neizrečenom. Svijest o vlastitoj konačnosti, skromnost pred onim što je bilo i onim što će doći, skromnost kakvu umjetni čovjek apsolutne slobode ne može imati, jer on nema ni prošlosti ni budućnosti, a sadašnjost mu je davno iskliznula iz ruku. Želja da se radi nešto preko sebe i svojega. Odricanje od iluzije moći i vlastite važnosti, iluzije da su svi ti civilizacijski progresi s njihovim “naravnim ograđivanjima” i “odlučnim osudama” što planski preoblikuju svijet u nešto neprepoznatljivo išta drugo do kukavičja jaja totalitarnog sistema. Možda gušterskog, kako to kaže ludi Icke. Ali prije će biti, ako dobro promotrimo sve to gmizanje, miljenje i oprezno zastajkivanje, da iz svojih rupa konačno izlaze škorpioni.