Umjetničko-istraživački projekt centra Polygon posvećen Istarskim rudnicima u Krapnu i okolici
Scava! La negra gallina discendelcento metri sotterra e il lume fiocolche dalla volta gocciolante pende, narra che l’aria va mancando al loco. Scava indefesso! La citta’ gentile vuol che salga la luce ai lampadari, che l’azzurro calor alto, sottile ciroli ne’ superbi focolari. Umil ti piega al fato: il minerale che ti aspetta giu’, giu’, di vena invena, si noma – Su’ Ecellenzia il capitale – e innanzi ad esso io Ti discerno appena. Figliol della miseria, al cristallino fonte ammollisci il negro pane, e sial questo il diritto che leghi ili tuo destino all’imper dell’ astuta borghesia, ... il volgo sfruttato che a tempo scavo’, in pie s’e levato e un mondo crollo” [1] Giussepina Martinuzzi, L’ingiustizia / Nepravda 1907. g.
Rudnici su mrtvi! Živjeli rudnici kulture!
Rudarstvo i srodne industrije odigrale su važnu ulogu u pojedinim regijama zemalja bivše Jugoslavije, međutim trag koji su ostavile gotovo da nije primjetan, ponegdje godinama ignoriran, a tek je u nekim sredinama valoriziran na primjeren način[2].
Rudarstvo kao dio industrijskog nasljeđa iziskuje sveobuhvatan pristup u planiranju kojem u svakom smislu prethodi istraživanje o statusu postojećih rudnika kako bi se sprovele daljnje aktivnosti u smjeru podizanja svijesti o rudarskoj baštini i pokrenuli projekti razvoja istih. Okupljanjem mreže partnera multilateralnog klastera Rudnici kulture potaknut je niz aktivnosti koje su otpočele istraživanjem vrijednosti i percepcije javnosti i struke u odnosu na rudarsku (industrijsku) baštinu u zemljama partnerima projekta (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija, Crna Gora), te mapiranjem bivših i sadašnjih rudnika, a u svrhu određivanja statusa, mogućnosti i sadržaja prenamjene istih.
Polygon – Centar za istraživanja i razvoj projekata u kulturi osim postavljanja okvira istraživačkog projekta svojim je djelovanjem zauzeo poziciju preispitivanja i rasvjetljavanja tranzicijskih procesa. Gola je činjenica da rudnika više nema i stoga je fokus stavljen na one koji nose sjećanja o prostoru i vremenu, njihovoj priči iz perspektive današnjice i načinu na koji se nose s propalim industrijskim nasljeđem u kojem žive, te na koji način izgrađuju novi identitet koji još uvijek kolektivno pati od posttraumatskog iskustva urušavanja giganta rudarstva – Istarskih ugljenokopa[3].
Tekst koji slijedi odnosi se na umjetničko-istraživački rad “Regrutni centar za umjetnike – Pozzo Franz” i služi se stilskom formom znanstvenog teksta na temu subjektivnih i objektivnih narativa teritorija postindustrijskih distopijskih situacija kojem je ishodište mjesto Krapan[4], Općina Raša.
Nužnost promišljanja memorije prostora i narativa prostora koji se kroz medijski prostor i/ili prostor kulturnih politika nameće kao neminovna zadanost posljedično se reflektira na one koji obitavaju u tom prostoru. Ideja o pokretanju studije o Krapnu nastala je kao evolutivni proces u sklopu dugogodišnje suradnje i podrške labinskoj umjetničkoj sceni (od 1993. g.) i suradnji na projektu Podzemni grad XXI.
Krapan, gdje je to?
Pokušamo li usaglasiti tragove prošlosti koji govore o počecima rudarstva u Hrvatskoj i Istri, nailazimo na “malu” grešku koja se kroz vrijeme ukorjenila u povijesno -geografskom narativu i lociranju početaka istog. U pojašnjenju pojma rudarstva u Hrvatskoj enciklopediji stoji da je “Prvi ugljenokop bio otvoren u Istri (Raša, 1807). Istarski ugljenokopi Raša bili su simbol podzemnoga rudarenja u ovom dijelu Europe, vodeći u kadrovima i opremi, poznati po tehničkoj zaštiti od provala mora, od eksplozivne ugljene prašine, metana i gorskih udara.”[5] Međutim povijest Raše otpočinje tek njezinom izgradnjom 1936. godine.
U prilog ispravljanju iste greške Andrea Matošević u svojoj knjizi Pod zemljom provodi iscrpno antropološko istraživanje na temu rudarenja na Labinštini u XX stoljeću, te na nekoliko mjesta upozorava na tu “malu” povijesnu nepravdu.
“Legenda kaže da je neki pastir jedne hladne zimske noći od tršća i grana zapalio vatru, negdje između današnjeg Labina i Raše kako bi se zagrijao...”. Matošević, dajući povijesni okvir rudarskoj djelatnosti na ovim područjima, pojašnjava da “vađenje rude na području Labinštine seže, sudeći po dokumentima, u godinu 1626., kada neki Filippo Verazi dobiva koncesiju od mletačkog Vijeća desetorice (Consiglio de Dieci), investituru, nad “rudnicima minerala i smole koji postoje u Labinu u krugu 4 milje”, točnije Krapnu.” (Matošević, 2011:35). Nadalje “Republika koju danas poznajemo pod pridjevom Labinska zapravo se tamo i nije u potpunosti odigravala, što su mi u intervjuima napomenuli i kazivači, već su glavna mjesta, žarišta zbivanja bili Vinež, Štrmac i Krapan ...” (Matošević, 2011:62). Istu činjenicu navodi i pojašnjava Marijan Milevoj u knjizi Razglednice iz Labina u kojoj opisuje da su već 1861. g. rudari iskazali nezadovoljstvo svojim materijalnim statusom, potom govori o prosvjedu 1878. g. kada je 120 rudara zatražilo pomoć gradonačelnika, a prvim štrajkom smatra se okupljanje rudara koje se dogodilo u Krapnu 1883. godine.
Drugi aspekt potojećega povijesnog narativa o Krapnu povezan je uz fizički postanak samog mjesta Krapan, te transformacije i prenamjene postojećih industrijskih nadzemnih i podzemnih objekata kroz povijest do danas. Kako bi što bolje kontrastirali razloge nastanka Krapna dovoljno je usporediti prostorne značajke Krapna s arhitekturom i urbanizmom kasnije nastalih rudarskih naselja u neposrednoj blizini – Raše i Podlabina.
Analizirajući način prostorne organizacije i suodnosa s prirodnim krajolikom, uviđamo da Krapan ne počiva na urbanističko-arhitektonskoj stratifikaciji kojom se u kasnijim godinama dodatno pertificira i unificira hijerarhija rudnika (Eliade 1983:31-49), već se izgrađuje na geomorfološkim karakteristikama krajolika, i tek otpočetom zamašnjaku industrijske revolucije, potrebi za novim energentima i bankarskim mešetarima koji predvode novu europsku elitu investitora.
Crni ugljen definitivno je razlog postanka Krapna i u tom smislu Krapan je tek predvodnica promjena koje nastaju na krilima industrijalizacije i kapitala s kojim se osim organizacije rada, organizira i životni prostor, te uspostavlja hijerarhija rudnika koja se kasnije umeće kao ideološka paradigma urbanizma u Raši i Podlabinu.
Krapan nema urbanističke/arhitektonske elemente socijalne i društvene segregacije već ga opisujemo geomorfološkim značajkama čije je trajanje u vremenu u potpunosti ovisilo o količini rude na lokalitetu. Krapan je nastao u fjordu koji se pruža prema Krapanskom jezeru i nastavlja na Rašku dolinu. Meliorizacijom terena gradi se kanal kojim se kontrolira količina vode, isušuje jezero, te gradi cesta koja prati prirodni tijek planinskog usjeka, na obroncima se grade nadzemni objekti rudnika, upravne zgrade i stambene vile. Rudari u vrijeme nastanka Krapna ne žive u Krapnu već okolnim putevima pješice silaze u Krapan, a njihova primarna djelatnost je stočarstvo i poljoprivreda.
Stoga je “mali” detalj o nastanku rudarstva u Krapnu važan za daljnje praćenje povijesti razvoja, ali i urušavanja jednog od rudarsko-industrijskog giganta, jer tamo gdje je sve počelo danas je još uvijek vidljiv upravo taj završetak.
Regrutni centar za umjetnike Pozzo Franz
Polygon – Centar za istraživanja i razvoj projekata u kulturi 2012. godine otpočinje s djelovanjem u Krapnu i osniva prvi u nizu Polygon Regrutnih centara za umjetnike – Pozzo Franz,[6] nazvan prema toponimu nekadašnjeg ulaza u rudarsku jamu. Ideja Regrutnih centara pokrenuta je s ciljem osnaživanja lokalne zajednice i pružanja podrške stanovnicima, a smišljeni su kao programi suvremenih umjetničkih i kulturnih praksi koji su namijenjeni i izvode se u ruralnim i socijalno ugroženim područjima Hrvatske, kao i u prostorima u kojima suvremena umjetnost/kultura “ne stanuju”.
Cilj i svrha inicijative je da se umjetničkim akcijama i aktivnostima ukaže na opću zapuštenost i odbačenost suburbanih i ruralnih područja u kojima postoji dublji problem tranzicijskih posljedica, ekonomske, socijalne i ekološke ugroženosti stanovnika za koje strukture lokalne vlasti, u nedostatku narativa, vizije i autoriteta, nemaju adekvatnih rješenja i političke zainteresiranosti (osim u vrijeme lokalnih izbora).
Regrutni centar Pozzo Franz ima i svoju fizičku adresu, Krapan 42, međutim postoji tranzicijska “kvaka 22”. Naime, kada je osamdesetih godina stanarima Krapna, zbog loših životnih uvjeta, obećano da će njihovo stambeno pitanje biti riješeno kroz tadašnji zajednički Stambeni fond, imovina rudnika već je ušla u proces stečaja i otpisa, što je uključivalo i zgradu na adresi Krapan 42, koja je bila u vlasništvu tadašnjih Istarskih ugljenokopa. Međutim događa se kolaps Jugoslavije, nestaje zajednički Stambeni fond, zatvara se i posljednji rudnik[7], a dokumentacija o otpisu pokretne i nepokretne imovine je izgubljena. Nakon toga slijedi već poznati scenarij postindustrijskog, postsocijalističkog kolapsa, izoliranost i zapuštenost – Krapan ostaje bez zamaha prosperiteta i jedina tema postaje “Kako preživjeti?”.
Dakle, kako preživjeti?
Zbunjuje činjenica da Krapan prema teritorijalnoj pripadnosti potpada pod općinu Raša, što ga prema Odluci o razvrstavanju jedinica lokalne i područne samouprave, prema stupnju razvijenosti, svrstava u IV skupinu jedinica lokalne samouprave čija je vrijednost indeksa razvijenosti između 100% i 125% prosjeka Republike Hrvatske[8]. Nakon ove konstatacije i preklapanja statistike s realnom situacijom uviđa se nesklad prikriven političkom korektnošću i stvorenim imageom Istre kao izuzetno napredne, samosvjesne i do odcjepljenja samoodržive regije.
Stanovnici Krapna i nadalje žive u otpisanim zgradama bez važećih stanarskih ugovora koje im nitko do danas nije ponudio. Zgrada Krapna 42 broji 13 obitelji.
Subjektivni i objektivni narativi krapanskog kulturnog krajolika
Intuitivno polazeći od narativa kao ishodišta individualnog i kolektivnog identiteta, kroz istraživački rad postavljeno je nekoliko teorijskih uporišta kojima se dodatno argumentira umjetničko djelovanje u sklopu krapanske zajednice.
Narativi su simbolične geste riječi i / ili djela koja imaju slijed i smisao za one koji ih žive, stvaraju ili interpretiraju (Fisher, 1984.)[9]. Walter Fisher u teoriji narativa govori o tome da su “Ljudi primarno bića koja pričaju priče”, mi ovisimo o njima, priče uobličavaju našu povijest, kulturu i karakter. Postoje priče koje usvajamo i one postaju dijelom kulture.
Ujedno tu je i teza Juliana Rappaporta koja govori o narativima kao ishodištima individualnog i kolektivnog identiteta kojim se pokreću i socijalne promjene. Narativi kreiraju memoriju, značenje i identitet među pojedincima, kao i njihove izričaje socijalnog i kulturnog konteksta.
Socijalni kontekst, zauzvrat, kreiran je od strane individualaca koji konstruiraju rituale, izvedbe, aktivnosti i simbole u jeziku, umjetnosti i rutine svakodnevice. Iz predloženog Rappaport zaključuje da psiholozi, sociolozi i ostali profesionalci koji razumiju reciprocitet i sustavno stvaranje kulturnog konteksta i individualnog identiteta mogu sudjelovati kao suradnici zajedno s umjetnicima, piscima i ostalim socijalnim aktivistima i građanima u potrazi za zajedničkim interesima za socijalnom promjenom[10].
Provodeći vrijeme u razgovoru sa stanovnicima Krapna[11] o njihovim životnim pričama i okolnostima pod kojima su se našli u Krapnu i analizirajući uvjete života u zgradi Krapan 42, uočena je koherentnosti narativa kojim se komuniciraju potrebe, nužda i zahtjev građana prema gradskim instancama, a koji nije prepoznat kao takav. Je li to zato što je narativ pobune personaliziran i segmentiran u svom nastupu prema instancama moći te ga se ne doživljava kao problem građana kao cjeline ili je jednostavno riječ o isto tako namjernoj ili slučajnoj segmentiranosti interesa ili neznanja s druge strane komunikacijskog kanala?
Sam narativ životne svakodnevice žitelja Krapna ni po čemu ne odskače od uobičajenih građanskih zahtjeva za poboljšanjem životnih uvjeta. Međutim, problem nastaje kada ga stavimo u vremensko trajanje od dvadeset godina i on postane “karakternom osobinom” svih žitelja Krapna, a svaki put kada se ponovo izgovori, iznova dobije potvrdu svog (ne)postojanja kroz izostanak institucionalne podrške.
Govoreći o svakodnevici i iskustvu življenja u Krapnu, stanovnici Krapna izjavljuju:
“Kad smo tražili potvrdu o prebivalištu u Krapnu, u Općini Raša su nam rekli: ‘Vi ste tu kao da vas nema.’, a ovdje živimo 19 godina, nemamo nikakva prava, sjete nas se jedino kad su izbori.’ B.O.
‘Zgrada je otpisana, iako plaćamo struju i vodu. Treba je renovirati, a i put je u lošem stanju, a za posao snađi se kako znaš i umiješ.’ H.B.
‘Totalno smo zaboravljeni i od Boga i od naroda. Ovdje sam 30 godina.’ A.B.
‘Tko je mogao kupio je stan u Raši, a gore u Krapnu je teška socijala.’ H.M.
‘Otpisana je ova zgrada, ali smo otpisani i mi kao ljudi.’ B.G.
‘Ovdje je kulu-lele. Najveći je problem fonja (= kanalizacija). Češće je puštaju ljeti, kad je toplo. Tada užasno smrdi. Svaki je načelnik dosad obećao da će sanirati kanal.’”
Na pitanje da li očekuju bilo koju vrstu podrške od strane nadležnih institucija, uglavnom je iskazano negodovanje i nevjerica, kao i postojanje sveopćeg stava i mišljenja da svaki oblik građanske inicijative nema smisla, a i da se oni sami nisu sposobni samoorganizirati.
Također je prikupljeno niz izjava na temu Krapna u susretima sa žiteljima okolnih gradova i mjesta – Labin, Raša, Rabac. Napravljena je i analiza medijskih vijesti o Krapnu iz lokalnih medija od 90-ih do danas. Utvrđeno je vlasništvo objekta, te je pronađen dio povijesne dokumentacije koji se nalazi u Državnom arhivu Pazin. Prikupljeni materijali koristili su nam kao podložak iščitavanja svakodnevice i studiranja suodnosa aktera, te utjecaja struktura lokalnih vlasti na pojedinca i građane, kako bi se pokušalo odgovoriti na pitanje suodgovornosti u stvaranju entiteta ugroženih građana.
Važan aspekt sagledavanja Krapna kao cjeline je etička heterogenost koja je oduvijek bila “ključan pojam rudarskih zajednica” (Matošević, 2011; 232) . Karakteristika profesije rudara bila je visoka mobilnost i fluktuacija, stoga Krapan možemo sagledavati i kao posljednji zaustavljeni val mobilnosti rudarskih i srodnih zanimanja. “Za vrijeme Jugoslavije najprisutniji su bili došljaci iz ostalih zemalja i regija Federacije, među kojima su prednjačili oni iz Bosne, ali je bilo prisutno Albanaca, Srba, Crnogoraca, Makedonaca kao i Zagoraca, Međimuraca i Dalmatinaca od kojih se dio permanentno nastanio na području Labina ili Istre (...). Provenijencija rudara prisutnih na Labinštini bila je toliko šarena da je za vrijeme socijalizma to područje nazivano istarskom Jugoslavijom u malom” (Matošević, 2011, 232-248).
Ono što se stvara kroz vrijeme je vjerovanje u određeni narativ koji determinira naš spoznajni svijet i tu zapravo zadiremo u pitanje identiteta i nastajanja “bespomoćnosti” žitelja Krapna. Centralno mjesto u stvaranju narativa o Krapnu kao i izostavljanju Krapna iz kulturnog krajolika Labinštine čini cjelokupna lokalna zajednica. Krapan je uvjetovan narativima ispunjenima predrasudama i to od strane žitelja tek nekoliko kilometara udaljenih mjesta Raše i Labina.
Furešt
Precizna definicija pojma furešt bila bi – furešt je netko tko nije rođen, u ovom slučaju u Istri i/ili čiji korijeni nisu istarski. Većina ispitanika navodi da je tu vrstu distinkcije Istra oduvijek imala i da je ne treba pripisivati devedesetim godinama prošloga stoljeća, jer Istra nije, kako kažu, bila u zoni ratnih stradanja i nacionalizama devedesetih, a “furešti su ionako već bili ovdje”.
Slijedi nekoliko izdvojenih izjava koje čine presjek reakcija i mišljenja na temu došljaka u Istri:
“Da živim u Bosni, vjerovatno bi pričala bosanski, ovdje se priča labinjonski, dakle prilagodiš se sredini u kojoj živiš. Neki put mi ide na živce i to što se ne govori ni čisti hrvatski. Vlahi žive tamo prema Rovinju i u unutrašnjosti. Most Raša je granica. Vlasi su oni preko mosta Raše i tamo prema Barbanu.” T.G.
“Furešti – svi došljaci koji nisu Istrijani. Bosanci, Albanci, pravoslavci, sve što je došlo s Balkana. Nisu to turisti. To su oni koji ne govore labinjonski. Stari ljudi više gledaju na to nego mladi. Moraš biti baš odovuda, nema veze ako si treća-četvrta generacija, sve su to furešti, a i po imenu se razlikuju. Kriminal uglavnom rade furešti. To je opći stav. Turisti su gosti; samo ako dođeš živjeti ovdje si furešt. I.K.
“Kad si lokalpartiot, onda su svi stranci furešti, a mogu postati Istrijanima kad dobiju pasoš, a to je nikad.” D.M.
“Krapan, pa šta ćete tamo? To je rupa. Što se može raditi s njima?! Pa oni su nekulturni. Sve bacaju u kanal.” Ž.Z.
Nakon dugogodišnje difuzije odgovornosti u slučaju Krapna bilo bi svakako pogrešno oštrim rezom oduzeti Krapnu i njegovim žiteljima autentičnost, te kulturnom korektnošću ispeglati svu težinu drugosti, i primijeniti formulu “kreativnosti” koja će netragom izbrisati dragocjenosti iz kojih svi možemo puno toga naučiti uglavnom o samima sebi.
Krapan je politički relevantan
Kada se početkom dvijetisućitih pojavio novi ideološki konstrukt “kreativne/kulturne industrije”, odjeknuo je poput nove religije kulturne i umjetničke scene Zapada, čija je misija bila uobličiti i uvesti red u novonastale pojave profita u svijetu kulture zabave i novih medija, a koje su iz forme neopipljivih kulturnih i umjetničkih sadržaja određenog dosega, dobile i svoju kvantitativnu pojavnost u novcu na gotovo spontano stvorenom pop-tržištu. Trenutak prelaska na kreativne/kulturne industrije gotovo da je važan koliko i trenutak prelaska na banknote kada se plemenita kovina – zlato zamjenjuje papirom koji predstavlja vrijednost iste. U međuvremenu lokacija plemenite kovine, njezin izgled i mogućnost posjedovanja izgledno postaju nedostižnom kategorijom.
Stoga nije na odmet obratiti pažnju na sintagme kulturno-političkih govornika koji dijele prostor gospodarskog prosperiteta na prostor onih “koji troše” (kultura, umjetnost i civilno društvo) i “onih koji privređuju” (gospodarstvo), jer ta sintagma opasno je ugrožavanje prostora kulturne evolucije i sloboda.
Umjesto zaključka ovog teksta pozivamo se na Prostorni plan Istarske županije, članak 9. i članak 10. od 18. veljače 2002. godine, kao jedinu preostalu argumentaciju opstanka autentičnosti Krapna i njegovih žitelja, sugerirajući proširivanje u dijelovima koji se odnose na očuvanje kolektivne memorije i uvođenje pojma “kulturnog krajolika” kako bi opstalo svjedočanstvo o neraskidivom suodnosu čovjeka i krajolika.
Krapan nema povijest “nekadašnjeg ribarskog sela” ili “ruševina starog grada”, Krapan je jedinstven u svom razlogu postanka. To mjesto od prvog je trena bilo Europom koju je tresla groznica za crnim zlatom, koji je bio tek početni “promašaj” bankara, crpilište energenata korištenih u različitim ratovima, granicom različitih država, centrom novih naprednih tehnologija uspostavljanja kontrole nad prirodom, kontrole nad čovjekovim radom, a u novijoj povijesti čak i izbjegličkim skloništem, i eklatantnim primjerom urušavanja i propasti mono-ekonomskog industrijskog načela i tranzicije kroz različite ideološke ustroje. Krapan je zaustavljen u vremenu i danas iščitan kao ekonomski nezanimljiv.
U tom smislu podržavamo stanovnike Krapna i zajedno s njima planiramo postaviti Krapan na mapu događanja s pažnjom i štovanjem, jer Krapan i njegovi stanovnici svjedočanstvo su vremena u svoj svojoj autentičnosti distopijskih heroja.
U konačnici, jedino mjerilo, uvjet i razlog postojanja ovakve inicijative je da “služi zajednicama u kojima je izvedena” (Tedlock, 2005: 160-161)
Sretno!
Krapan, listopad 2014.
Ulomak iz veće cjeline.
Bilješke:
1 “Kopaj! Crna se kokoš spušta / sto metara u podzemlje i slaba svjetlost/ što s kapljičaste volte visi/ priča da zrak na mjestu nestaje./ Kopaj neumorni radniče! Otmjeni grad/ želi svjetlost u svjetiljkama/ da visoka modra toplina/ kruži oholim ložištima./ Ponizno se pokloni pred činjenicom: Mineral/ što čeka te dolje, dolje, iz žile u žilu/ imenuje se – Gore Ekselencija kapital – /i pred njim jedva Te razaznajem. / Sine neimaštine, jasnom/ izvoru omekšavaš crni kruh, i neka je/ to pravo što razaznajem. / Sine neimaštine, jasnom/ izvoru omekavaš crni kruh, i neka je/ to pravo što vezuje tvoju sudbinu/ za imperij lukave buržoazije. (...) izrabljivan puk/ što je kopao/ na noge se digao i jedan svijet se srušio.” Giussepina Martinuzzi, L’ingiustizia / Nepravda 1907. g. (Scotti i Giuricin 1971; 30, Matošević 2011; 61);
2 Primjeri slučajeva dobre prakse slovenskih rudnika Idrije i Trbovlja.
3 Istarski ugljenokopi – povijesni pregled, Poveznica: http://hr.wikipedia.org/wiki/Istarski_ugljenokopi
4 Krapan, jedno od naselja Općine Raša, smješten je u krajnjem sjeveroistočnom dijelu raške kotline (nekadašnjeg Krapanskog jezera) i prema popisu iz 2001. g. broji 203 stanovnika. Stalna eksploatacija kamenog ugljena u Krapnu otpočinje 1785. g., što Krapan stavlja u kontekst i vrijeme europske industrijske revolucije 1760-ih. Kroz daljnju povijest, krajem 19. st., u Krapan i nadalje pristižu investicije, te se gradi niz stambenih zgrada; osnovna škola održava se na hrvatskom i njemačkom jeziku, a tek 30-ih godina 20. stoljeća otkrivaju se nove žile crnog ugljena, šire se i stvaraju novi lokaliteti koja u rudarstvu podrazumijeva i cjelokupnu nadzemnu infrastrukturu, što predstavlja i trenutak nastanka Raše i Podlabina.
5 Hrvatska enciklopedija, Mrežno izdanje, 2013-14. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Poveznica: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53615
6 Polygon – Centar za istraživanja i razvoj projekata u kulturi odvija se uz potporu Ministarstva kulture RH, ECF – European Cultural Foundation / Polygon kao partner u SEE klasteru – Rudnici kulture. Ova akcija ne bi bila moguća bez nesebične podrške i sudjelovanja građana Krapna. Pozzo Franz je kao primjer dobre prakse bio prezentiran i/ili postao dijelom nekoliko međunarodnih projekata i platformi: Ariadne platformaUmjetnost adaptacije – umjetničke prakse u procesu tranzicije (program ERASMUS); NSPU Sveučilište Novosibirsk RU; IM International – međunarodni projekt na temu migracija; Poveznice: https://pozzofranz.tumblr.com; i https://www.facebook.com/PozzoFranz
7 Posljednja dva vagoneta ugljena iz jame Tupljak izašla su 28. svibnja 1999. u 11,30 sati. Poslije gotovo četiristo godina rudarenja u Istarskim ugljenokopima toga je dana zaključena službena evidencija kopanja ugljena. Poveznica: http://hr.wikipedia.org/wiki/Istarski_ugljenokopi;
8 Odluka o razvrstavanju NN broj 153/2009, Poveznica: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_89_2508.html
9 Fisher, Walter R. (1987). Human Communication as Narration: Toward a Philosophy of Reason, Value, and Action. Columbia: University of South Carolina Press.
10 Julian Rappaport, “The Art of Social Change”, u: Addressing Community Problems: Psychological Research and Interventionism, ur. Ximena B. Arriaga i Stuart Oskamp, SAGE Publications, Inc., 1998. str. 225-246.
11 Prema popisu stanovništva Republike Hrvatske iz 1991., Krapan je brojio 231 stanovnika; od toga – 29 Hrvata, 156 M/muslimana, 14 Srba, 1 Jugosloven, 31 ostalih.