Lični opis jednog globalnog fenomena. - Galway je happy, Bukurešt je happy, Jajce je happy. – Od turističke razglednice do političkog protesta. – Čakovečke vrećice s placa. –Lokalni identitet globalne kulture. – Društvena svijest ima kanal na YouTubeu
Fabula je jednostavna: najrazličitiji ljudi, na najrazličitijim mjestima grada, pjevaju. “Because I’m happy / Clap along if you feel like a room without a roof...” i tako dalje. Radi se o pjesmi i video-spotu “Happy” (2013) američkog izvođača Pharella Williamsa (r. 1973); pjesma je prepoznatljiva po pjevačevu falsetu i pljeskanju zbora. Video-spot je i sam za sebe “konceptualan” – postoji verzija koja traje 24 sata (redatelj: Yoann Lemoine) – ali intrigantnija je činjenica da je “Happy” uspio “preskočiti” iz autorske kulture u narodnu. U ono što narodna kultura danas jest.
We Are From Tatooine Potražite li na YouTubeu Happy, naći ćete, uz “službene” verzije spotova, niz neslužbenih. Svaka se događa u drugom gradu, i snimili su je ljudi iz tog grada, amaterski. Načelno, takve se verzije zovu “Happy - We Are From...”, i onda slijede: Pariz, Moskva, Budimpešta, Beč, Bukurešt, Sydney, Alba Iulia (Rumunjska), Düsseldorf, Gdynia, Beograd, Agadir, Marakeš, Kampot (Kambodža), Galway (Irska), Belfast, Laval (Francuska), Kamerun, Temišvar. Popis tu ne staje. Postoje i verzije iz Čakovca i Jajca i, odnedavno, iz Dubrovnika. Privlačnost svega skupa potvrđuju i parodije; benigna je “Happy - We Are From Tatooine” (C3PIO, Darth Vader i društvo plešu u tuniskoj pustinji), a prilično je jeziva “We Are From Bosnia and Herzegovina”, montaža prizora iz veljačkih bosanskohercegovačkih prosvjeda protiv vlada i političara, s paljenjem automobila, razbijanjem zgrada, oklopljenom policijom.
Govor tijela i govor mjesta Obilje verzija budi onog antropologa i kulturologa koji čuči u svakom od nas (to su sve drugi nazivi za radoznalce). Klikajući amo i tamo počnemo, htjeli - ne htjeli, sastavljati privatnu top-listu: što nam se sviđa, što ne. Slijedi i inventar motiva: što se još u spotovima, osim ljudi koji plešu na ulici, pojavljuje češće, što je rjeđe? Evo moga nasumičnog inventara, a vi ga uspoređujte sa svojim. Neki su spotovi tehnički izvrsni, ali sadržajno nezanimljivi; neki se očito referiraju na izvorni Pharellov spot; neki pokazuju sklonost turističkim razglednicama (“Happy” s Jamajke financirala je tamošnja telekomunikacijska kompanija, i s tim izašla u javnost tek naknadno); na nekima je očito bilo angažirano vrlo malo ljudi (prevladavaju mladi i vitki); neki su neočekivano bezlični, usprkos imenima gradova koja bude egzotične asocijacije; neki pričaju priču, neke su sponzorirale birtije, neki su bjelodano humanitarni, ali očaravajući (u kambodžanskom spotu zajedno plešu ljudi s invalidnošću i oni bez nje), neki i nehotice utjelovljuju stereotipe – u beogradskom spotu dečko koji izvodi akrobacije s košarkaškom loptom u jednom času prestraši prolaznika, frajerskom mu gestom bacajući loptu u glavu – da bi je onda u posljednji čas zadržao. Govor tijela i govor mjesta – obični ljudi plešu na običnim ulicama – posvuda je vrlo, vrlo rječit.
Brkata garda Gledajući sve te “Happyje” pitamo se, naravno, i “gdje smo u tome svemu mi” (cijeli sam fenomen i otkrio kad su mi proslijedili link na čakovečki “Happy”). Mogu reći da se verzija snimljena u Čakovcu – napravili su je Žan Novosel i prijatelji – drži sasvim dobro. Dok u drugim spotovima pretežno plešu mladi ljudi, u Čakovcu sasvim uvjerljivo pleše cijeli grad, svi koji su se u sunčano subotnje jutro našli na “špici”; tehnika je skromna, ali taman na razini na kojoj ništa ne smeta; nepretencioznost i veselje, neglamuroznost i jednostavnost, vrećice s placa i ženske torbice, skupa s osmijesima (i s dobroćudnom zafrkancijom na račun brkate Zrinske garde i bisti junaka nacionalne povijesti), izazivaju neodoljivu toplinu u srcu. Ljudi se tako dobro zabavljaju, izgledaju tako neopterećeno, da je spot s YouTubea teško povezati sa zemljom s tristo tisuća nezaposlenih, s gospodarstvom u slobodnom padu, s udarnim temama ministarskih svađa i kevinih jama.
Pjesma nikad, slika uvijek Kad sam na početku rekao da svjetski “Happyji” pripadaju narodnoj umjetnosti, nisam se šalio. To, svakako, nije narodna umjetnost kao reprodukcija tradicije (premda se u dubrovačkom “Happy” plešu kolo i linđo). To, međutim, jest narodna umjetnost kao izvedba nastala spontano, bez umjetničkih ili tržišnih ambicija (one, u pravilu, u tim spotovima više smetaju nego što koriste), ali i kao iskaz lokalnog identiteta: “mi u Čakovcu”, “mi u Bukureštu”, “mi u Ammanu”. A sve to na “špranci” globalne kulture, pritom dizajnirane i definirane u Hollywoodu.
No, ima tu još nešto Opći repertoar nudi djelo; ono se ponavlja u konkretnim izvedbama, pri čemu je oblik zadržan, a pojedinosti se mijenjaju; mijene ovise o kontekstu, sklonostima, raspoloživim mogućnostima. Kad ovakvu rečenicu čuje ne etnolog, nego književni znanstvenik ili filolog, on će vam reći: “Pa to su klasici!” Da; čitanje i tumačenje Ovidija, Shakespearea i Dostojevskog u Bombaju, Chicagu, Senju, Harkivu, Johannesburgu – svuda je isto, a svuda drugačije. Općenitost individualno-autorskog porijekla susreće se s vlastitošću kolektivnoga - to poprilično sliči snimanju vlastitih verzija Pharellova spota na podlozi Pharellove pjesme (u slučaju “Happy” se pjesma, usput budi rečeno, nikad ne mijenja; slika – uvijek).
Kolektivno i spontano Na vidiku se odmah pojavljuje i glavna razlika Ovidija i Pharella. Vlastita verzija “Happy” čin je kolektivan, a spontan (nitko nas nije tjerao da to radimo, sami smo se skupili i snimili). Vlastita verzija Ovidija – nazovimo je čitanjem, prijevodom, interpretacijom, preradom – kad je spontana, nije kolektivna; to je moje, tvoje, njezino, u svakom slučaju privatno čitanje Ovidija. Kad je, pak, kolektivna, ta verzija nije spontana. Naše čitanje Ovidija događa se u razredu, u učionici, u skladu s programom i popisom lektire. Taj popis sastavlja i u škole postavlja ono što sociolozi nazivaju društveno-političkom organizacijom društva; oni koji odlučuju. Prerade Pharella na YouTube postavlja društvena svijest; oni koji, osim o svome privatnom životu, odlučuju o malo čemu – možda jedino o glasovanju i paljenju vladinih zgrada. “Clap along if you know what happiness is to you.”