Narodne pikanterije o seksualnim otklonima

Odličan šestodijelni serijal Pučka intima o narodnom shvaćanju seksualnosti, snimljen prema scenariju Alekseja Gotthardyja-Pavlovskog i Vlatke Vorkapić, započinje Alemko Gluhak riječima: riječ kurac potječe… Povezuje ga s riječju pjetlić, pa onda i s peradi, odnosno domaćim životinjama. Zoran Homen, iz Gradskog muzeja Križevci, u istoimenoj emisiji navodi da mu je kazivač dao pregršt naziva za ženski spolni organ. Neki od njih su isto tako povezani sa životinjama poput naziva muzača, ptičica veseličica. Tomislav Sabljak, autor Rječnika hrvatskog žargona, navodi kako je sakupio čak 300 riječi kojima se imenuje ženski spolni organ. Osim naziva povezanih s florom dio je posuđen iz svijeta faune kao na primjer krastača, koka, puž, riba, vuk (Nacional, 20. studeni 2001.). Ovi primjeri ukazuju na stopljenost čovjeka s okolinom/prirodom i na koji se način prenosilo znanje o seksualnosti. Naime, kako je rekla jedna od kazivačica u Pučkoj intimi: “Djeca su sve naučila preko domaćih životinja”.

Pop jebo kobilu

No, nije sve uvijek završavalo samo na gledanju i učenju. Životinje su nerijetko poslužile i za praksu. O zoofiliji ili sodomiji, izbor riječi ovisi o osobnom razumijevanju ove vrste spolnog odnosa, Krauss donosi zapise u 3. svesku Anthropophyteie. Uz primjere prikupljene u Bosni i Srbiji nalaze se i dva iz Hrvatske. Primjer Pop jebo kobilu mu je ispričao, kako navodi, građanin katolik iz Požege, dok mu je Mačka pojebao ispričao šumar iz Kutjeva. Fabula priče vrlo je slična onima koje se javljaju i u drugim krajevima gdje su zabilježeni spolni odnosi životinja i ljudi. Evo prve priče:

Pop jebo kobilu

Bio vlaški pop udovac, a imao mladu kobilu, koju je odranio te mu tako omilila da ju je počeo jebavati, a to je i njegov sluga dobro znao, jer je pop više puta, kad su se kamo vozili i kad mu se prohtjelo jebati, rekao slugi, ko tobože da je milosrdan prema slugi: “E, sinko, deder ti sjedi odostraga pa se malo ispavaj jer si ionako malo noćas spavao!” Sluga je znao što se popu hoće te je posluhnuo pa se pričinio kano da je zaspao, a čim je to popo opazio, digao je mantiju pa kurčinu u kobilinu pizdu. Tako se jednom poslije jebanja ukazaše na putu tri lovca, a jer je pop bio strašljiv, upitati će slugu: “Šta su to za ljudi? Da to nisu hajduci?” Ali sluga nješto bio ljut na popa pa odgovori, da poplaši popa: “Ti idu i traže da uapse svakoga onoga koji kobilu jebava!” Popo uplašen reče: “Ta valjda nije?” Nu sluga odgovori da jeste, dapače da će ju svakoga kobilojepca uštrojiti. Međutim se lovci približili kolima, a poplašeni pop nije htjeo niti da čeka dok ovi štogođ upitaju, već skoči i poviče: “Pa šta onda, pas vam matere u dušu, u moja jaja mir! Ako sam jebavao, ja i odranio; ja ranio, ja i jebavao kobu, pa šta ćete mi onda?” I tako se pop sam odao. (1906.)

I u rukopisnoj zbirci Narodne pikanterije iz Jugoslavije (1937. god., Institut za etnologiju i folkloristiku) Mićuna M. Pavićevića moguće je pronaći stihove koji govore o odnosu ljudi i životinja bilo da se eksplicitno bilo implicitno dovode u seksualnu vezu. Takvi su, primjerice, stihovi:

Tri nedjelje dana jebe Šarca Kraljeviću Marko,

Kad se najebaše

Oba se posraše. (1937.)

Ovi primjeri su zanimljivi ne samo stoga što progovaraju o vrsti ljubavi, za koju nije uobičajeno da je se opjevava ili prepričava nego i zato što otkrivaju podsmijeh naroda prema onima koji zagovaraju moralnu čistoću ili su simboli junaštva. Dušan Ivanić (Pogovor, u Mrsne priče, Beograd, 1984.) ističe često radikalno snižavanje i preokretanje polova kulture “kada se iz tzv. gornjih slojeva (religija, nauka, filosofija, ideologija, junaštvo) siđe u primarno, u seksualno, analno, fekalno”. Ovaj preokret uloga donekle donosi zadovoljštinu jer “oni koji su uglavnom dolje” sada imaju priliku ismijati “one gore”. No, spajanje seksualnih radnji i društvenih lica u smislu poruge još ne umanjuje pojavnost zoofilije. Pastirska ljubav ne uključuje samo idiličnu igru pastira i pastirica uz žubor bistrog potoka. Tu se uvijek nađe i poneka ovčica. Posebice ako se zna kako su pastiri u našim krajevima velik dio godine bili odsutni od kuće, na udaljenim i usamljenim pasištima. O tome etnografija, na žalost, ne govori ništa. Aleksandar Kostić u “seksološkoj studiji” Seksualno u našoj narodnoj poeziji (1978.) upozorava na primjere prividne sodomije koji su analogni s mnogim mitskim motivima gdje se bogovi ili nadnaravna bića pojavljuju u obličju životinja ili se rađaju iz njih, što pretpostavlja sodomijski čin. Dobar su primjer vile koje se često dovode u vezu sa životinjama, posebice s konjima, bilo da djelomično imaju konjske dijelove tijela (kopita), bilo da same jašu konje.

Pas mater…

Još je jedna poveznica ljudi, životinja i seksualnog odnosa. Riječ je o psovkama koje se danas smatraju najuvredljivijima kad se povežu majka, pas i seksualni čin. Pregledavajući građu s početka stoljeća, a ona nije baš “nježna” kad se radi o psovkama, takvih vrijeđanja nisam pronašla. Moguće je da takva nepristojnost nije bila ni zamisliva, pa onda ni iskaziva, no vjerojatnije je da bi spominjanje roditelja i domaćih životinja prije izazvalo smijeh negoli uvredu. Neke od psovki i poslovica koje povezuju ljude i životinje zabilježio je Peter Grzybek 1991. u okolici Benkovca i Obrovca među srpskim stanovništvom (Južnoslavenski erotski folklor, zapažanja o narodnoj erotskoj frazeologiji iz Dalmacije, u Erotsko u folkloru Slovena: zbornik radova, priredio Dejan Ajdačić, Beograd, 2000.). Zoofilijsko značenje im je vrlo često skriveno i za kazivače vjerojatno nesvjesno kao, na primjer, u psovkama “jeba te zec koji vuče kola” ili “jebao te magarac”. Zanimljivo je da ovu drugu psovku, kako uočava Grzybek, uzvikuju samo žene. Poslovice jednako tako upućuju na sasvim drugo značenje od seksualnog odnosa čovjeka i životinje, no ipak govore o sustavu vrijednosti. Primjeri takve vrste su “Mukte se mačke jebu”, “Mukte se magarad jebe” i “Navalio kao pop na prase”.

O zloupotrebi stražnjice

Vrlo se slično usmena književnost odnosi i spram homoseksualnosti. Važno je napomenuti da se termin homoseksualizam vrlo rijetko pojavljuje u hrvatskoj etnografskoj građi i njezinoj interpretaciji. Jedan od razloga je i kasna invencija pojma koji se u znanstvenoj literaturi pojavljuje tek od kraja 19. stoljeća, da bi u širu upotrebu ušao tek u prošlom stoljeću. No, ni tada sadržaj toga pojma nije jednoznačan i teorijski objašnjen. Zabilježeni pučki vokabular je vrlo skroman, iako pretpostavljam kako je narod imao živopisne nazive za ljude istospolne orijentacije. Teško je vjerovati da tek suvremeni žargoni pokazuju toliku inovativnost u smišljanju pogrdnih i podsmješljivih izraza za one koji seksualno odstupaju od zamišljene društvene norme. Kada se u usmenoj književnosti spominje homoseksualizam, on ima istu funkciju obrata kao i zoofilija. Homoseksualci su najčešće ili oni “gore” ili oni “drugi”. Pod “gore” se podrazumijevaju osobe na višoj društvenoj ljestvici, a “drugi” su ili iz druge etničke skupine ili druge vjeroispovijedi. Homoseksualizam se često povezuje s pripadnicima islamske vjere koji se u usmenoj književnosti nazivaju Turcima. Ta veza nije potpuno slučajna, odnosno nije riječ samo o tome da su Turci “drugi”. S dolaskom islama u južnoslavenska područja dolazi i drukčiji senzibilitet za istospolnu ljubav. Osmanlijsko Carstvo je imalo praksu homoseksualne ljubavi kao nešto svakodnevno i društveno prihvatljivo. Muškarci su se ženili, štoviše prakticiralo se mnogoženstvo, no seks s muškarcem, odnosno s dječakom bila je stvar osobnog odabira svakog muškarca. Turske kupelji bila su sastajališta muškaraca u kojima su radili dječaci – prostitutke. Moguće je pretpostaviti da su se slična seksualna ponašanja udomaćila i na područja koja su dugi niz godina bila pod Osmanlijskim Carstvom. Priče s motivom homoseksualnog Turčina nalaze se i u Kraussovim zbirkama, posebice u 2. svesku Anthropophyteie iz 1905. godine pod poglavljem O zloupotrebi zadnjice muškaraca i žena. Pavićević u Narodnim pikanterijama bilježi priču pod nazivom Napisaće on drugu u kojoj se spajaju motiv homoseksualnosti, šovinizma i poruge društveno moćnijih.

Napisaće on drugu

Poznata je fama, da se Turci jebu u dupe. Opreza radi, mnogi ih izbjegavaju. Jedan musliman, u veseloj S.H.S. postao Ministar. Na dan primanja /jer se gospoda ministri ubiše od rada vozajući se automobilima, pa nemaju vremena kada da primaju stranke/ izmedju ostalih javlja se i jedan hrišćanin. Moli nešto Ministra. Izlaže mu stvar usmeno, na što će Mujo Ministar:

– Biva, dobro je to. Ali, dela ti to meni napiši pa mi predaj molbu, da ja dalje postupim.

– Pa ja sam je napisao, reći će molilac, i evo je.

Pruži Muji molbu, ali kako je siromah drhtao, padne mu molba na pod.

– Dohvati je i daj mi je, reći će Mujo.

Molilac pogleda oko sebe, pogleda Turčina, pogleda na pod na molbu, pa će tek:

– Neka, napisaću ja drugu, i dunu na vrata.

Jer, da se sagao, da dohvati molbu, Turčin bi mu onako s guza surduknuo. (1937.)

Osim ove priče u Pavićevićevoj je zbirci moguće pronaći i manji broj stihova koji se mogu razumjeti kao poruga budući da više nalikuju psovki ili preziru, a istospolni seksualni odnos samo pojačava uvredljivi ton do grotesknosti.

Popo jebe u pojati ždrebe,

Arhimandrit popa u guzicu,

A vladika redom sve trojicu.

Stari fratar gleda, kurac drka,

I svijema “surutku” posrka. (1937.)

Iako je homoseksualnost društveno neprihvatljiva i osuđena na tajnost neki su stihovi prilično neutralni i homoseksualno tek implicitni.

Tri djevojke sjedile na zidu

Jedna drugoj gledala u pizdu. (1937.)

U Anthropophytei su najzanimljivija dva gradska primjera, oba iz Zagreba. Prvi je duhovita pitalica, a drugi je primjer osobna priča koju je Krauss čuo od nepoznatog kazivača:

Htio sam vam gospodine pričati, što sam ja neki dan na zagrebačkom sajmištu vidio u zahodima, samo je jako sramotno pa se čak stidim to pripovijedati. Ja sam vam kraj jednog kestena ležao i počivao. Bila lijepa večer. Kad najedanput vidim, kako neki starac koraca sa nekim mladićem k zahodu. Oni me nisu vidjeli, ali ja sam njih vidio. Došavši k zahodu vidio sam, pošto sam znatiželjan bio, što će ovi tuj raditi, kako starac mladića miluje i kako je mladić skinuo laće i gaće te sa golom guzicom stajao. Starac ga počeo po guzici gladiti. Starac se jedno pol sata igrao s mladićem. Onda sam vidio, kako je mladić namjestio guzicu i kako je na njega legao i počeo mu kurac u guzicu turati. Ja sam čuo već pripovijedati, da ima ljudi, koji hoće muškarce a da to najviše starci s mladićima rade, u guzicu jebati. Ja nisam si to htio vjerovati, ali sad sam to sa svojim zdravim očima vidio. Ja ne znam, kako ljudi ovakova što činiti mogu. (1909.)

Ovaj gradski primjer dobro oslikava gradsku i seosku perspektivu, koje danas, premda stotinu godina kasnije od Kraussova zapisa, vrlo slično doživljavaju i interpretiraju homoseksualnost. Gradska kultura nije nikada toliko duhovita kad je riječ o društvenim otklonima, ali je tolerantnija prema samim praksama. Razlog mogu biti veći utjecaji književnosti, popularnog štiva, brojnost ljudi za koje se ne zna koji oblik seksa prakticiraju ili moda. Zoran Homen govori kako su homoseksualci u Križevcima već u prvoj polovici 20. stoljeća bili poznati u cijelom gradu te rado viđeni u društvu. Glasili su kao vrlo učtivi i veseli, dobri poznavatelji manira te veliki prijatelji križevačkih gospođa (Pučka intima, 6. epizoda). Kazivači sa sela daju suprotne odgovore. Homoseksualnost je bila tajna, no uvijek se znalo tko je takve seksualne orijentacije i na njega se “nije lijepo gledalo” ili “njega niko nije gledao ni slušao” (kazivačice iz Slavonije i Istre, Pučka intima, 6. epizoda). Svi pronađeni primjeri, kad govore o homoseksualnosti, podrazumijevaju kako je riječ o muškarcima, dok se lezbijska ljubav uopće ne spominje. Slobodniji odnos prema ženskom istospolnom seksu moguće je objasniti činjenicom da u takvom slučaju vjerojatno nema penetracije, a onda ni neželjenih posljedica bilo da se radi o gubitku nevinosti bilo trudnoći. Ženska seksualnost u usmenoj književnosti uglavnom je prikazana kao proždrljiva, prevrtljiva i lukava u svojoj nakani da se realizira. I uvijek je u odnosu s muškarcem, kao njegov antipod.

Preljub

Jedan od najčešćih motiva vezan uz žensku seksualnost jest motiv preljuba koji se fabulira na sličan način: seksualno nezasitna ili nezadovoljena žena uvijek će pronaći načina da podmiri svoje potrebe i pri tome ismije muža. Jedan od takvih primjera navodi Krauss u 1. svesku Anthropophyteie. Uz njega navodi i svoju primjedbu o popularnosti ove priče i njezinih varijanti kod Hrvata.

Došao Talijan na konak seljaku. Seljak imao samo jedan krevet pa posadi Talijana između sebe i žene. Obnoć stade Talijan jebavati ženu. Seljak to primjeti pa reče ženi: “More, ženo, čini mi se da ovaj tebe jebe!” “I meni se čini!” odgovori žena. “E, pa reci mu neka ti dade mira!” reče muž ženi a ona odgovori: “Reci mu ti; ja ne znam talijanski!” (1904.)

Izvanbračni odnosi nisu samo pokazatelj nečijeg zadovoljstva seksualnim odnosima u braku već i cjelokupnog odnosa zajednice prema ljubavnom i seksualnom životu, a Vera St. Erlich u knjizi Jugoslavenska porodica u transformaciji piše da istraživanja o izvanbračnim i predbračnim odnosima jasnije dekodiraju ljubav u nekom kraju nego istraživanje odnosa muža i žene u “vidu rangova i uloga unutar porodice”. Izvanbračni odnosi žena u njezinu istraživanju provođenom od 1937. do 1941. godine i prema njezinoj interpretaciji, pokazuju neobuzdani individualizam. Nasuprot tomu bračna vjernost žena jedan je od najpostojanijih znakova za intaktnost patrijarhalnog reda. Stoga je inverzija ženske seksualne slobode od vjerne domaćice do pustopašne avanturistkinje posebno zanimljiva. Erlich bilježi kako se u Hrvatskoj pred Drugi svjetski rat izvanbračni odnosi ne smatraju “katastrofom” te da su istodobno povezani s ekonomskom emancipacijom, koja omogućuje veću individualnost odluka, i s katoličkom zabranom razvoda braka. To je tranzicijsko razdoblje iz patrijarhalnog uređenja u društvo s građanskom idejom individualnosti u kojemu se stari sustav patrijarhalnog reda raspada, a novi, u kojemu je razvod braka društveno prihvatljiv, još nije u potpunosti konsolidiran. Autorica donosi neke od odgovora na svoje pitanja o nevjeri žena. Nažalost ne znamo kada su i gdje točno zabilježeni te dobnu, spolnu i etničku pripadnost kazivača. Takve bilješke bi vjerojatno jasnije osvijetlile razumijevanje preljuba koji se navode u sljedećim primjerima.

“Nitko na nevjeru žene i ne gleda. To pripisuju nemirnom temperamentu”, kotar Kutina.

“Žene su redovito vjerne dok su im muževi kod kuće, ali za vrijeme izbivanja dolazi do nevjere s mladićima i muževima. Zato ne primaju nagradu, čak one pomažu mladiće”. (otok Vis)

Magija i plodnost

Pod narodne pikanterije možemo ubrojiti i neke običaje koji su vezani uz plodnost, a njihovu pikantnost određuje arhaičnost izvedbe i gotovo obredni kontekst koji je u priličnoj suprotnosti s kršćanskim svjetonazorom. Evo tek neki. U Šibenskom zaleđu je bila poznata pojava gonjanja. Ivanka Ivkanec, autorica izložbe Narodna intima (1986.), u popratnom katalogu objašnjava ovaj običaj kao inicijacijski za djevojke i mladiće. Na dan prvog godišnjeg izgona stoke mladi odlaze sa stokom na pašu i tada simuliraju spolne odnose. Svaka djevojka odabire mladića s kojim simulira odnos i na taj mu način daje do znanja da ga želi za budućeg muža. No, koliko god ovaj običaj na prvi pogled izgledao emancipacijski za djevojke toliko je i restriktivan. Običajno je pravo nalagalo obavezu sudjelovanja u gonjanju, a svako nepoštivanje se kažnjavalo. Vesna Čulinović-Konstantinović navodi kako se polovicom 20. stoljeća u Vrlici javno osramotilo i prognalo djevojku koja nije htjela sudjelovati u običaju. Neki od ličkih običaja prela omogućavali su parovima da javno zajedno odu u staju ili neko drugo skrovito mjesto i tamo ostanu od nekoliko minuta do sat vremena, no i dalje je bilo poželjno da djevojka ostane “poštena” (Pučka intima, 3. epizoda). Običaji simuliranja spolnih odnosa u istoj prostoriji u kojoj se prelo ili komušalo nazivali su se igre koje su lokalno imale različita imena kao na primjer komušanje u Lovincu i Sv. Roku, drpanje u Ličkom Osiku, lička šala u Zapolju, navodi Marija Friščić u članku Seoski sastanci mladih (1999.). Ivkanec u katalogu izložbe Narodna intima navodi još i običaje liganja, strnđanja i žapca. Liganje je zabilježeno u zapadnoj Hercegovini. Obavljalo se u za to određene dane, za mladiće četvrtkom i nedjeljom, a za udovce utorkom. Petnaestogodišnje djevojke su spavale u zasebnim prostorijama kamo bi im dolazili mladići i udovci na liganje. Ugled djevojke je bio to veći što je “ligala” s više mladića. Običaj zajedničkog ležanja “pod biljcem” djevojka je provodila samo s onim mladićima koji su joj se sviđali (Narodna intima, 1986.). Ako bi došlo do trudnoće, djevojka je imenovala muškarca za kojega bi tvrdila da je otac djeteta i taj bi se s njome morao oženiti. Strnđanje, zabilježeno u Homolju, isto je tako bio društveno prihvatljiv oblik predbračnog spolnog odnosa. Prilikom plesa u kolu djevojka bi zavezanih očiju morala udariti mladića i pogoditi koga je udarila. Ako ne bi pogodila, udareni muškarac je imao pravo tražiti potpuni spolni odnos na nekom skrovitijem mjestu. Djevojka je u toku večeri mogla imati i nekoliko spolnih odnosa. I običaj žapca je povezan s plesom. Ivkanec navodi da se 1986. godine taj ples izvodio u još samo 2-3 sela u okolici Čazme. Pri kraju zime se nekoliko bračnih parova uvečer tajno sastalo. Nakon jela i pića parovi pognuti počinju plesati udarajući jednolično nogama u pod i mrmljajući. Kad se dvoje susretnu, jedan ili jedna prijeđu preko drugog. Prilikom tog prelaska rukama ili glavom dodiruju se genitalije. O ovom običaju kazivači nerado pričaju, a dogovor oko susreta je tajan. Pretpostavlja se da je riječ o obredu plodnosti vjerojatno praslavenskoga podrijetla s obzirom da je isti običaj istog imena zabilježen i u Češkoj (Pučka intima 6. epizoda).

Mnogi ovdje pobrojani erotizirani običaji otkrivaju naličje rigidnog tradicijskog sela, no prisutna lascivnost tek je privremeni i povremeni nered te “seksualni kaos” kojim se, poput karnevalskih inverzija, priziva red, potvrđuje mizoginija i opravdava šovinizam, ali i dekodira ljubavničko ponašanje, gdje niz akcija koje činimo da bismo ljubili ili da bi nas ljubili omogućuju suživot lascivnog i ćudorednog, poznatog i zastrašujućeg, vjere i nevjere.

Sabrala i probrala: Tea Škokić

Foto-primjeri preuzeti su iz kataloga izložbe Bi – ne bi: spolnost u narodnoj praksi i zaštiti (23. srpanj – 10. rujan 1990., Etnografski muzej, Zagreb,), autorica koncepcije: Ivanka Ivkanec