Naš tovar u terencu

Sanja i Tin glavni su junaci ove priče. Sanja je mlada glumica u usponu koja će dati prvi intervju nakon što u predstavi pokaže sise. Tin je uredničić u korporacijskom tjedniku koji je upao u nevolju i zbog čega će izgubiti posao. On nam priča svoju priču. Tin i Sanja druže se s tajkunčićima i kriminalcima, estradnjacima, manekenkama, brokerima, prepredenim novinarima. Katkad šmrču koku, ponekad se ševe u veceu na javnome mjestu. Akcija je izmještena, prikladno, u Irak, gdje je čovjek na terenu, kao ratni reporter, Tinov bratić koji je, kao i pola njegova tjednika, u novinarstvo dospio ravno s ceste. Gotovo filmskim jezikom dobivamo uvid u prostore novinskih redakcija, luksuznih stanova, kazališnih garderoba... Ovaj roman obećava sjajnu ekranizaciju. Perišić je stvorio carsko mainstream djelo u domaćim gabaritima, kao da je napisao tv-seriju.

Mi jesmo podli kurvini sinovi

Iako mi najprije na pamet pada carski drobljenac, ovdje je riječ o složencu, autor je ipak iskusan. Sve kao po receptu: red seksa, red droge, red glamura, red medija, red love, red burze, red rokenrola, red urbanih dijaloga, red lokalnih provincijalnih, red akcijskih scena... Red Carpet! Stil pitak, kako već pišu ljudi koji pišu za novine. Ništa zahtjevno. Plaža, ručnik sunčane ‘ćale i Naš čovjek na terenu. Već ih čujete, njih, kritičare: sočan primjerak urbane stvarnosne proze.

Na žalost, s tim ovdje imamo ozbiljan problem. Strogo bodrijarovski gledano, moglo bi biti riječi o stvarnosti, utoliko koliko je medijska simulacija postala stvarnost stvarnija od realnosti. Ako Glamour caffe i ostale “društvene kronike” u medijima doživljavamo društvenom stvarnošću, a ne simulakrumima, utoliko je i Perišićev roman “društven”. Ali ovaj roman proglašavati nekakvim “žalcem” koji raskrinkava društvenu situaciju, umjesto reći ono što jest – da je i sam ciljana konstrukcija u službi neautentične stvarnosti koja se polako gradi oponašanjem medijskih slika – nemojmo se lagati. Ako ćemo govoriti o romanu, ostavimo marketing. Ali nemojmo ni cjepidlačiti! Zašto bi nevini domaći furešt, opušten na plaži, razbijao glavu i gubio oči nekakvim zamršenim teorijama kakve su u stanju smisliti stari prdonje poput Baudrillarda i sličnih. Čovjek će lijepo pročitati Našeg čovjeka na terenu i ništa mu se neće dogoditi. I zašto bi Perišić razbijao glavu? Lijepo će napisati mainstream roman sa svim potrebnim sastojcima i od honorara počastiti škvadru u birtiji. A zašto bi naši književni kritičari razbijali glavu nekakvim Baudrillardima? E, sad smo već napustili zonu nevinosti. Puno je jednostavnije smisliti nemoguću sintagmu stvarnosne proze, srušiti kriterije, i svako naklapanje proglasiti vrhunskim i davno očekivanim štivom nego... Ne, kritičari po prirodi stvari nisu nevini.

Tako Perišiću često znaju prigovoriti kako nije u redu što u novinama piše o knjigama, a onda i sam napiše roman. U tome stvarno ne vidim problem. Pišeš li o knjigama, prisiljen si ih čitati, a što ih više pročitaš, veća je šansa da ćeš bolje napisati jednu. Osim toga, bolje ćeš cijeniti trud drugih pisaca, pišući o njima, ako si i sam pisao.

Drugi prigovor, i ne samo njemu, jest da je “prodao dupe” korporaciji. Molim lijepo, taj prigovor unaprijed odbacujem! U zemlji u kojoj talentirane spisatelje možete strpati uz jedan šank, u jedan separe i jednu pokrajnju prostoriju lokalne birtije, u kojoj postoji jedna i pol novinska korporacija koja može pristojno platiti i u kojoj izdavači pisce tretiraju kao sjemenska goveda, što možete očekivati? A veliko očekivanje od ovog “romana koji se tako dugo čekalo” bilo je da nahrani žednu javnost indiskretnim uvidom u trulo srce korporacije (znamo i koje od one jedne i pol). To se nije dogodilo. Roman ne pripada onom drugom razvojnom odjeljku “stvarnosne” proze, nije “denuncijantska proza” kojoj je naša velikoizbaviteljska sredina dala pretenciozan naziv “roman s ključem”. Kao da je riječ o nekakvom simboličkom ili ezoterijskom ključu u ne znam kakve uvide. Mi smo daleko od takvog shvaćanja simbola kakav ključ doista može biti u civiliziranom umu. Ne, kod nas “roman s ključem” znači da izmišljenom imenu karikiranog junaka, znakovito sličnom, ali s posprdnom konotacijom, prispodobite pravo ime iz stvarnog javnopolitičkog života. Pri tom se “roman s ključem” izgovara istom intonacijom kao “janjetina s lukom”. Neka me sad netko brzo razuvjeri, jer švicarska babetina imala je pravo, iako iz sasvim krivih razloga. Mi jesmo podli kurvini sinovi.

Stvarnosni pisac

Perišić, uzmemo li ga kao “stvarnosnog” pisca, a moramo ga uzeti jer jest, ima isti ili sličan problem koji imaju gotovo svi pisci mainstreama u nas. Ako su i daroviti spisatelji, uglavnom su problematični pripovjedači. Udavit će vas dosadom svakodnevice koju tako zdušno opisuju. Tako će svekolika stvarnosna proza obilovati prizorima u kojima junak ili junakinja, recimo, baš odlazi u trgovinu i onda kupi to, to, to i to (slijedi detaljan popis), uđe u auto te i te marke, pogleda na sat, zapali cigaretu, zagasi cigaretu, smišlja što će s opuškom, baca opušak, ulazi u birtiju, naručuje (slijedi piće i marka), plaća... malo (ali stvarno malo!) karikiram, ali shvatili ste. Kad napokon nekog sretnu, ili kad ujutro doručkuju, slijede vrlo dugački dijalozi kakve inače slušamo u filmovima domaće produkcije. “Jaja nisu sasvim pečena; pekla sam ih dugo; neslana su, dodaj mi sol; ne bi smio toliko soliti! to su dobra jaja tete Rozike iz Zagorja; dobra su, zvao me stric marko...” Dajte, nemojte me ...! Koga vraga nešto što stane u dvije jednostavne rečenice razvlače na dvije stranice? Kaži što je bitno i požuri ispričati čitavu priču, učini me nestrpljivim da vidim rasplet! Ako nemaš poantu, zašto si pisao roman? Ako nisi maštovit, zašto me daviš taksativnošću? Ako pišeš mainstream, lagano štivo, piši, brate, mainstream! Zabavi me.

Da sasvim ne ogriješim dušu, ovo ne ide direktno Perišićeva Čovjeka na terenu. Pa iako je kudikamo vještiji, i on opasno koketira s rečenim modelom. Ponekad je usiljeno duhovit, ali ponekad mu upali (kao u kvartu u kojem se svi zovu Džo). Kad glavni junak lamentira nad svojom i društvenom situacijom to nije pretjerano naporno, no nesretni Tin ostaje plošan, kao i drugi likovi. Nije potrebno da junaci budu naporni, ali je svakako poželjno da autor uloži malo napora oko karakterizacije. Treba li reći da su junaci klišejizirani? Premda je to legitiman autorski postupak, bilo bi dobro nekako i opravdati tu legitimaciju. Tako je Tin dečko, sada već mlad čovjek, koji se probija u velikom gradu. Zanimljiv je taj klišej s “probijanjem” provincijalaca. Prije dva, tri desetljeća imali smo val urbanih romana koji se bavio životom u provinciji. U toj “bam bam baba lu bam na kraju naše ulice ima disko klub” prozi čitali smo o mladićima i curama koji se ljubakaju u starom kinu, pa je netko donio prvu ploču Rolling Stonesa u njihov mali grad, pa prve traperice, pa šetnje kroz voćnjake i duž rijeke, pa odlazak u veliki grad u potrazi za srećom. Idila, sentiment i nostalgija. Realno, ništa bog zna kako zanimljivo, osim onima kojima to osobno dirne u žicu idile, sentimenta i nostalgije.

Probijanje do Red Carpeta

Onda smo dobili tu famoznu red bull stvarnosnu prozu. Nasuprot dosadnih vječnih mladića koji, duž silnih stranica, na šanku trkeljaju svoje pijane štorije, pojaviše se priče, opet o nekakvim provincijalcima, koji se ovaj put probijaju u metropoli, piju energetske napitke i šmrču koku, pravi su svjetski frajeri, točnije frajeri kakvima zamišljamo da su oni u “svijetu”, gdje god to bilo (a zapravo na televiziji, naravno). Probojni kakvi jesu, ne zadovoljava ih karijera. Probijaju se i na putu od Jelačić placa do Frankopanske, zapnu negdje na Špici, a od silnog probijanja izmiču im zanimljivi detalji koje priseban šetač nesumnjivo mora zamijetiti. Kad, recimo, Kiran Desai, potpuna strankinja, provede sat vremena na splitskoj rivi, ona u tih sat vremena upije dojmova i romaneskne građe koliko ni jedan hrvatski stvarnosni prozaik ne može pocugati u čitavoj kronerskoj karijeri. Zašto? Pa zato što je žena - pisac. Nikud se ne probija. Perišićev Tin će se na više od tristo stranica probijati i probijati, a svi unaprijed znamo, i autor, i čitatelji, i kritičari, pa valjda i sami junaci, da će jedini domet njegova proboja biti – Red Carpet, ili, rječnikom suvremenih dosadnih teoretičara rečeno: jedini domet njegova proboja bit će lakanovsko zrcalo Baudrillardova simulakruma na hrvatski, klišejizirani, mimetički, neautentični i pokondiren način.

Jesi li zato pisao, magarče? Bilo bi to logično pitanje koje bi mogao postaviti junak nekog budućeg, nestvarnosnog, ali stvarnog, opuštenog i, prije svega, neočekivanog romana.

Za one koji žele znati manje: nevažno je jesi li prodao dupe ako je to u zemlji podlih kurvinih sinova.