Naša buduća mimoilaženja

Nepar

Pod stropom ispod stropova

zatvaram polako oči i onda

utišavam misli, kao djecu.

Jer ulicama grada, istovremeno,

pomiče se bezbroj radarskih točkica,

kreću tijela neparnih. Bez sudaranja.

Raščupana čeljad svevišnjeg

umotana je u svoje predavno

milovane kože.

Jedni silaze s periferijskih autobusa,

drugi se klate prema noćnim mokrenjima,

treći piju jednu za put.

I većina njih upravo nišani u mene

nevjerojatnom izvjesnošću

naših budućih mimoilaženja.

Obratite pažnju, još jedan rat

Obratite pažnju, opet je rat

palme su posvuda

palme

jedna zelena eksplozija za drugom

jedna zelena eksplozija za drugom

u minskim poljima Mediterana i

nagaznim vrtovima malenih sjenâ

raščupane

eksplodirane

krošnje

posvuda

uz more uz kuće

uz cestu i jedna tamo

iza pošte.

Nečista sila

To je vaša prednost, vaše čudno savezništvo:

donijele su vas na svijet one poput vas.

Da nas vratite zemlji i prirodnim ciklusima.

Ili uvjerite u suprotno.

Dana su vam imena čiji zvuk će nas kameniti

pa rušiti, poput jerihonskih truba.

Raspoređene ste po trgovima, hodnicima, mrakovima,

poput zamki za glodavce: odjevene u zanemarivo.

Ništa što znamo ne možemo iskoristiti. Riječ bježanje

koristimo u šali. U svijetu koji velikodušno zovete našim,

naše je i nepripadanje. A vi lake šećete ulicama,

ogledate se u izlozima. Kako savršena ljubav!

Vodenpjetlovi

Nešto prije prvih vodokotlića,

grgljavih pjetlova radničke klase,

ne čuje se ništa osim kako ne pucaju

stakla na okolnim fasadama.

Napinje se datum.

A i to je nešto.

Ako ne računam nepokolebljivu opčinjenost

vlastitim oscilacijama, sve ostalo su

livade visokih travâ povijene vjetrom, i

usporen video, bez zvuka.

Grad srče zvuk jedinog automobila.

Posvuda leže nedovršene misli,

sijede želje, na sušilima odjeća. Eto,

nisam sam.

Nečiji san

Ustani, nasmiješi se kameri, ispljuni

iz usta grudu krvavoga perja, tako se ne živi:

u nečijem si noćas snu.

Jedno mlađe Ti, možda ljepše Ti,

stoji noćas na seoskom raskršću umjesto

raspela, ruku spuštenih niz tijelo.

(A oči spavača su panične lopte

u stjenkama dupljî,

i vjeđe su napete poput dva malena jedra.)

Pitaš, kamo me vode?

Nekad je bolje ne znati: što ne znaš, ne boli.

Bježanja ionako nema, kao ni izbora.

Jer ti si poklon.

I ti si gost.

Kusur sna

Svake večeri tisuće se ruše pa ponovno dižu.

Ne dirajući budne i bludne, mjesec odvaja

svoje od tuđih, kao zrna riže.

Grad je prazan i mekan, rastvoren i kao stvoren.

Oni izlaze, mîle, samotna djeca ponoći, i hodaju

po oštrici sna. Zorom ih hvataju ugašene

u pogrešnim kvartovima, lasom i mrežama.

Pa skupljaju na male hrpe. I prodaju natrag

obiteljima, onako jestive i smežurane u ljusci noći,

kao orah jave,

kao kusur sna.

Iz knjige o zemlji

Na kraju svijeta nitko se ne javlja na informacijama:

Sve je već rečeno.

Danima već sve se smanjuje.

Prognoza vremena je: bit će ga sve više. Ostanite.

Svi trajekti su otkazani, svi odnosi zamrznuti.

Trava urasta u zemlju.

Tamo gdje bi trebalo biti nebo, sad je nešto što

Nikad dosad nismo vidjeli.

Suklja li nas još

Pogledaj ovo vrijeme. Nisi vjerovao da zrak

može bit ljepljiv poput kože, gust

– a vidiš, može –

odjednom šume jugoistočne Azije

ne izgledaju tako nestvarne

i lakše je shvatiti prijetnju monsunâ, odjednom

ima smisla

da su biljke u takvim klimama

čudnovato mesnate i jarke pa

– pitaš se –

podliježu li i ljudi istim prilagodbama, bôji li

sparina tvoj znoj u gusto zelene kapljice meda,

istražuju li tvoje oči sad otrovnu pljuvačku horizonta

da li to zvijer narančastog jezika batrga

omamljena i udara o zidove ustâ i –

suklja li nas još u ovoj noći?

Predugo izloženi mrkvi vječnosti

Predugo smo izloženi mrkvi vječnosti.

Stopirali ili ne, skupit će nas šleper melankolije

i očaja. Bolje ne duljiti o tome.

Požutjele fotografije pune su nestalih lica i

nezaboravljenih osmijeha. Dosad smo se trebali

naviknuti.

U nedostatku smislenijeg, želio bih pozdraviti vas

koji ste došli nešto ranije i vas koji se tek imate pojaviti

na ovom posljednjem od svih tuluma:

kapute ostavite tamo kod vrata, ovdje je piće,

i žene, i dobra muzika.

A ako i budemo preglasni, neka, nema veze:

susjedi su zaspali i više ih ništa

ne može probuditi.

Dažd

Kad je padao Rim

je li padala kiša

jesu li posrnule žene tješile muškarce

jesu li kolone automobila napuštale poslušno

tuđe plaže i školske praznike na izmaku

Kad je padao Rim

je li u oglasima pisalo “prodajem” i “mijenjam”

i jesu li preplanula tijela žudjela

dodir oklopâ i vrčeve finih uvoznih vina

košare egzotičnog voća na primjer datulje

kao nekad

Kad je padao Rim

jesu li rasklopljene ostale pustinjske

deve i prevrnuti ležali konji tužnih očiju

na obali polusrušenih pješčanih kula

Kad je padao Rim

jesu li na drugom programu bile

smetnje?

Na Andromeđi

Na Andromeđi je karaula

i pored nje Stražar.

Koji pregledava moje papire

na Andromeđi

na graničnom prelazu

između Momaštva i Andrije,

Zemlje Muškaraca.

On pazi da je promet jednosmjeran

i da ne prenesem više od

dopuštenog.

Prerušeni prebjezi, šverceri, azilanti;

grmovi su nas puni.

Negdje hihoću žene.

Okrećem se.

Karaule nema, i Stražara nema,

ni Andromeđe nema.

Pa tako, valjda, ni

povratka.

Dominko Blažević rođen je 1972. u Banjoj Luci. Odrastao je u Splitu, Kaštelima, Zagrebu i New Yorku, gdje je na The Cooper Union School of Architecture diplomirao arhitekturu. Objavljivao je u Quorumu, Poeziji i Orisu. Zadnjih par godina pretvara se da živi u Buenos Airesu i radi na knjizi eseja o egzilu i putovanjima. Blaževićev je pjesnički heterokozam egzistencijalno evidentno određen negativnim kategorijama: izostankom, neparom, nepotpunošću, nepripadanjem, ali lišen dominacije one strukturne i svjetonazorske moderne tamnosti koju je pronicljivo postulirao Friedrich. Naprotiv, odgovor na svijet usustavljen negativnim definicijama pronađen je u ustupanju prostora heterogenim mikrokozmosima čija je te(le)ološka putanja k vlastitom iščeznuću premrežena sitnim, dohvatljivim i nedohvatljivim, ali ispunjujućim radostima. Ova gotovo materijalna prisutnost odsutnog  (ne čuje se ništa osim kako ne pucaju / stakla na okolnim fasadama), neparnost tijela podcrtana nevjerojatnom izvjesnošću / naših budućih mimoilaženja ‘’antiplatonovski’’ je odvjetak Dragojevićeva pjesničkog autizma, a od istog su autora baštinjeni i pojedini modusi pjesničke svjetotvorbe, možda i specifičan odnos prema pjesničkom i humanom drugom. Spomenuta mimoilaženja nisu slučajna – ona su nanišanjena, voljno i precizno određena, u njih je, štoviše, uložen trud. Nemogućnost susreta s drugim usprkos njegovoj, više osjetilnoj nego racionalnoj, evidenciji, na neki je način kompenzirana njegovom praznom evokacijom, gramatičkim priznanjem koji ga uvodi u tekst i jezik te postvaruje kao njegovu fundamentalnu funkciju. Istovremeno, ta je slika svijeta, u duhu vremena, posredovana elektronskim masovnim medijima, kolijevci suvremenog događaja. Bića su reprezentirana pikselnim nakupinama na zaslonu radara, sve je usporen video, za ulazak u svijet i u tekst potrebno se nasmiješiti kameri; dominira tehnicizirana slutnja  da se i liminalni povijesni događaj poput propasti Rima može zatajiti i reinterpretirati smetnjom u prijenosu, štoviše, da poslije propasti jedne visoke kulture kao najprezentniji relikt ostaju upravo smetnje – komunikacijski jalov šum u kanalu. Uz koje (rijetko) iskliznuće u nepotrebno banalno fraziranje i poneki ‘prošvercani’ izlizani metaforički sklop čitamo koherentan i dobro promišljen rukopis koji čeka da bude objedinjen u knjigu. Bez obzira na naznačenu izvjesnost mimoilaženja i našu (konačnu?) rasparenost poetski nam protagonist, kao esencijalnu definiciju stanja, poručuje nisam sam.

(Marko Pogačar)