21.4.2005.

Sam Shepard  

Naše društvance

Biblioteka Na tragu klasika

Sredinom pedesetih moji su roditelji imali nekoliko prijatelja, društvance. Već 1961. svi su prijatelji bili netragom nestali. Poslije sam otkrio da je to djelomice bilo zbog očeva pijančevanja i zbog napadaja bijesa što bi ga potom obuzimali. Napadaja od kojih se činilo da će mu se glava rasprsnuti. Oko 1957. roditelji su priredili roštiljadu na koju su došli svi njihovi prijatelji. Prvo Ted Maysley, visok vitak čovjek čelično sive na četku ošišane kose koja mu je stršala s glave nalik na naopačke okrenutu četku za cipele. Imao je tek četrdesetak godina, ali je bio sasvim sijed. Svirao je klavir, pjevao Fats Wallerove pjesme i svagda nosio odijelo i kravatu. Odijela su mu uvijek bila siva, u skladu sa sijedom četkastom kosom. Mnogo poslije sam doznao da se Ted objesio o gredu u garaži zato što je ustanovio da je homić. Zatim Lance Torrace i njegova žena Louise. Meni je Louise bila jako seksi, a Lance i Louise su imali jednako seksi kćerku imenom Liza, koja je bila otprilike mojih godina, oko trinaest. Ja i Liza bismo se iskrali iza tora za ovce i naganjali se. Bilo je vrlo uzbudljivo zezati se s njome jer je gugutala kao što guguće Jayne Mansfield u filmovima s Mickeyom Hargitayem. Lizina je mama Louise imala fenomenalne bokove. Bili su snažni, a ona ih je uvijek utezala u kratke suknjice što su joj sezale do polovine bedara ispod kojih su, vidjelo se, stršala puceta pojasa za čarape. Mnogo poslije sam doznao da se Louise bacila s verande na drugom katu, pala licem na dvorište popločano španjolskim pločicama i slomila vrat. Njezin muž Lance, bivši nogometni trener, u sljedećih je deset godina polako poludio i profućkao sav imetak od trgovine cipelama. Zatim Lou i Doris Parnell, koji su voljeli kartati i kladiti se u konje. Uvijek ste mogli pogoditi kakva im se sreća nasmiješila po marki automobila što su ga trenutno vozili. Kad su dobivali, to bi bio thunderbird. Kada bi gubili, thunderbirda bi zamijenio plymouth. Zatim Phil, vanjštinom Talijan, koji je bio predmetom brojnih sporova u našoj kući. Otac je neprestano optuživao majku da održava vezu s Philom, ali nikad nisam vidio da bi tu optužbu bacio Philu u lice. On bi, umjesto toga, s vremena na vrijeme porazbijao jednu od soba u našoj kući: uvijek kasno noću nakon što bismo ja i moje sestre tobože zaspali. Svoje je nasilje uvijek ograničavao na jednu sobu, a ujutro nije bilo dvojbe koju. Najviše je volio kuhinju.

Roštiljada iz 1957. bila je, reklo bi se, dobro započela. Bilo je vedro poslijepodne, na stablima su upravo dozrijevale marelice. Lak vjetrić iz San Joaquina pronosio je miris hamburgera, piletine i narančina cvijeta po dvorištu i dalje, među nasade avokada. Liza je našem psu bacala gumenu kost i histerično jurila za njim. Uporno je skretala prema toru za ovce i dobacivala mi kratke, strelovite poglede preko ramena. Ja sam se pričinjao da ih ne primjećujem. Arturo, Meksikanac kojega je otac bio unajmio za vrtne poslove, kosio je travu električnom kosilicom toro. Bio je to čovjek smirena lica i nosio mlohav slamnati šešir i sandale s potplatima od stare automobilske gume. Pričao mi je da je nekoć imao gadnih problema s nekim opakim ljudima dolje u Chihuahua Cityju i da je stoga morao napustiti Meksiko. Nikad mi nije htio pričati pojedinosti, ali je govorio da je u to bila upletena žena. Znao je urezivati zmijolike oblike u oguljene grančice voćaka i davao ih meni. Ja sam ih sve čuvao u jednoj ladici, zajedno s džepnim nožićima.

Naše se društvance izvrsno zabavljalo. Majčin visok iskren smijeh nadvisivao je ostale glasove, dajući mi na znanje da je već trgnula nekoliko čašica. Svi su pili, kucali se i uglas govorili. Čak je i otac izgledao privremeno sretan dok je dugačkom vilicom nabadao cvrčavo meso i pijuckao pivo. Ted je pjevao pjesmu «”Ti nisi jedini nabor na šljivi, ni jabuka jedina što na stablu zri, al’ znam i kažem otvoreno: za mene postojiš samo ti”. Oponašao je Wallera što je bolje umio obilježavajući kraj svakog stiha sočnim “Yeah!”, dok je Phil pripjevu dodavao improvizirane vokalno-trombonske frazice. Zatvorio bi oči, a usne bi mu nekako zatitrale gore-dolje i pritom zazujale. On je to zujanje pratio kliznim pokretima, kao da svira trombon, služeći se rukom u kojoj je držao čašu. Piće bi pri svakom kliznom pokretu lagano poprskalo Teda po krilu, no Ted kao da to nije primjećivao. Phil nije otvarao oči pa nije znao kakav nered stvara. Bio se previše unio u pjesmu. Lance, Louise, Lou, Doris i mama davili su se od smijeha zbog nečega čega se upravo bijahu sjetili iz srednjoškolskih dana. Nečega od prije dobrih dvadeset godina, u vezi s najljepšom djevojkom u koledžu. Mama se vjerojatno toga najživlje sjećala jer se najglasnije smijala. To su mi jedini trenuci u sjećanju kada su se moji roditelji smijali zajedno, na istom mjestu: ta njihova mala okupljanja.

Uslijedilo je ovo: Liza je odjednom dotrčala do kuće, bez one gumene kosti, a za njom naš pas misleći, valjda, da se ona još igra s njime, ali se ona nije igrala. Plakala je. Pritrčala je k majci, obujmila je oko struka i zarinula lice u Louisinu usku bijelu suknju. Društvo prestade razgovarati, smijati se i piti, svi osim Teda i Phila koji su bili pri zadnjem stihu Honeysuckle Rose. Uskoro i oni zamuknu i krenu s pićem u unutarnje dvorište da vide zašto je raspoloženje okupljene družine iznenada jenjalo. Svi su se svrstali u parove i gotovo nitko nije progovarao. Oni koji jesu, šaputali su međusobno, buljili u tlo i polako odmahivali glavom. Louise i Liza pođu u kuću s mamom koja je nježno milovala Lizu po ramenu i gladila je po glavi. Lance priđe ocu i dobaci mu u lice – Jesam li te upozorio da ne unajmljuješ Meksikance, a? – pa zatim uđe u kuću prepuštajući oca samome sebi. Otac skine pregaču i prisloni dugačku vilicu uz roštilj. Zurio je u užarene komadiće ugljena posve izmijenjen u licu. Nije na tom licu bilo ljutnje, samo duboke tjeskobe koja ga nekako bijaše ponovno obuzela, kao da je svjestan kako su ti kratki izleti u sreću tek privremene maske njegove prave sudbine. Ted potapša oca po leđima, ali ga otac i ne pogleda, i ne dade mu na znanje da cijeni tu prijateljsku kretnju. Samo se polako udalji i krene prema toru za ovce. Koračao je kao da ne želi poći, kao da izvršava zapovijedi tuđe savjesti. Pošao sam za njim, ali ne preblizu da ga ne razljutim. On je u mislima ionako bio drugdje pa me nije ni primijetio. Pas je poskakivao oko mene u blesavim krugovima, mašući repom amo-tamo; kesio zube gledajući uvis, prema meni, ovješena jezika. Takav je bio, povazdan sretan i blesav, ma što se događalo.

Ugledao sam Artura koji je sjedio u svom starom zelenom kamionu marke chevy, s kosilicom toro i vrtnim alatom što je stršio odostraga. Sjedio je sasvim mirno, bez šešira, kožnato-smeđih ruku na upravljaču, kao da očekuje da će mu otac prići i izgrditi ga. Motor mu nije bio uključen. Otac priđe kamionu i sjedne u kabinu, pokraj Artura. Vrata strahovito zalupiše kad ih je zatvarao. Dugo nisu pogledali jedan u drugoga. Nisu progovarali. Samo su gledali kroz vjetrobran, u ništa. Arturo je čvrsto stezao upravljač kao da se voze, no kamion se, dakako, nije kretao. Na trenutak se učini kao da je riječ o dvojici muškaraca na izletu u prirodi, samo što se kamion nije micao. Ovce počnu blejati kao da im stiže sijeno, pa se poredaju uz ogradu gurajući gubice kroz mrežu. Pas je trčkarao gore-dolje uz ogradu, nisko spuštene glave, režao na janjce i bjesomučno lajao. Otac i Arturo su samo piljili kroz prašnjavi vjetrobran. Tada otac reče nešto Arturu, na španjolskom, ne okrećući glavu prema njemu, a Arturo kresne ključem i oni krenu, zajedno, polako. Gledao sam kako zeleni kamion silazi niz brežuljak, mimo eukaliptusa, te nestaje, zajedno s kosilicom i vrtnim alatom što je poskakivao u ležištu.

Kad sam došao do kuće, svi su već odlazili, svi osim Lancea, Louise i Lize. Majka je u kuhinji, za crvenim stolom, tiho razgovarala s Lanceom. Glas joj je bio pun isprike. Lance je pušio i piljio u linoleum. Louise i Liza bijahu otišle u spavaću sobu mojih roditelja i zatvorile za sobom vrata. Ipak sam i kroz vrata čuo Louisin glas – Stotinu puta sam ti govorila da ne nosiš taj grudnjak! Premlada si za takav grudnjak! – Oprostio sam se od Teda i stisnuo mu ruku. Sjećam se kako sam pomislio da je pravi džentlemen. U očima je imao nešto veoma ljubazno. Bio je to posljednji put što sam ga vidio živa, a da sam tada znao, bio bih mu rekao koju riječ o tome koliko je ljubazan. I kako je sve to neobično. Vozeći se natraške prilaznom stazicom, Lou i Doris su mi mahali iz plymoutha. Činilo se da su sretno nakresani i da ih nisu kosnula najnovija zbivanja. Odmahnuo sam im. Ugledao sam Phila u prednjem dvorištu: kružio je oko stabla naranče, s pićem u ruci i s cigaretom. Neprestano je nogom udarao po travi i gledao svoje teške visoke cipele, a zatim brisao vrhove o potkoljenicu. Pogledavao je prema kući, pa opet hodao u krug vrteći čašu u ruci. Čuo sam zveckanje leda u njoj. Ted mu na odlasku dvaput kratko zatrubi, a Phil mu mahne čašom, ali ne podigne glavu. Samo je uporno kružio oko naranče i nogom udarao travu. Dvorištem je strujio bijeli dim s poluugašena roštilja.

Domalo iziđe majka s Lanceom, Louisom i Lizom. Lizino je lice bilo crveno i zamrljano suzama, ali nije više plakala. Virnula je prema meni, a zatim se skrila majci iza struka. Ugledao sam joj samo jedno oko koje, učini mi se, bijaše puno krivnje. Majka pođe s njima do auta, ruku prekriženih na grudima i spuštene glave. Poljubi Lizu u obraz i tiho zatvori vrata za njom. Domahne im zbogom te nastavi mahati i kad ih više nije vidjela, kao da odlaze nekamo daleko. Phil prestane kružiti oko naranče i podigne čašu prema majci dok se vraćala u kuću. Ona zastane i pogleda ga. Nije se nasmiješila. Zatim se okrene prema meni i zagleda se, kao da je odjednom izgubila nit zbivanja. Ušao sam u kuću i promatrao ih iza zavjesa na kuhinjskom prozoru. Gledao sam kako prelazi travnjak u onim visokim potpeticama. Phil se smješkao i pušio, kao da misli da je u nekom filmu. Tada se isprsi. Izbaci bok i otrese pepeo pa povuče dim, duboko. Upravo u trenutku kad je mama došla do njega spazih Arturov zeleni kamion: penjao se uz brežuljak. I majka to vidje pa se naglo okrene i zaputi natrag, prema kući, hineći da je zapravo sve vrijeme išla u tom smjeru. Phil je zovne, ali ga ona i ne pogleda. Hodala je odmahujući glavom i držala ruke čvrsto prekrižene na grudima, kao da se štiti od studena vjetra. Phil zgnječi nogom cigaretu u travi i otpije gutljaj iz čaše. Arturov kamion se zaustavi na cesti pred dvorištem, a otac iskoči iz njega. Stajao je na cesti i piljio u Phila kroz grmlje oleandera dok je Arturo kretao.

Majka uđe u kuhinju gladeći se po grudima. Disala je brzo, pri svakom je izdisaju snažno izbacivala zrak. Reče mi da se odmaknem od prozora, a kad sam je upitao zašto, dobaci – Poslušaj me! – Pođe ravno u sobu i zalupi vrata za sobom. Čuo sam kako je zavitlala visoke potpetice o zid, a zatim se umirila.

Stajao sam kraj kuhinjskog prozora i gledao oca koji je hodao provlačeći se kroz visoko grmlje živice prema Philu, umjesto da pođe dužim putem, okolo, uz prilaznu stazu. Phil se okrene prema ocu i podigne ostatak pića u čaši. Nasmiješi se i dohvati cigarete. Otac opali Phila tako snažno da mu se čaša rasprsne na licu. Led se razleti po naranči. Kad Phil podigne ruke da zaštiti oči, otac ga zgrabi za kosu i tresne mu glavu o svoje podignuto koljeno. Lupao je tako, dvaput, triput, neprestance. Ja sam čak iz daljine čuo kako je Philu puknuo nos, ali Phil ni da pisne. Zatim se strovali u travu, a otac ga ostavi ležati. Odmakne se i odvrne raspršivače za vodu te pusti da pljuskaju po Philu sa svih strana. Jedan je tirkizni kolibrić iskakivao unutra-van iz magličastog mlaza raspršivača.

Te noći sam izvadio sve zmijoliko izrezbarene štapiće što mi ih je poklonio Arturo i poredao ih po krevetu. Slagao sam ih i preslagivao u različite šare dok sam slušao kako otac i opet razbija sobu.

Sljedećeg sam jutra zauvijek napustio grad. Sa sobom sam ponio sve svoje džepne nožiće i zmijolike štapiće

4/4/89. (Los Angeles)

S engleskoga prevela Mia Pervan

Sam Shepard rodio se 1943. u Fort Sheridanu u Illinoisu kao Samuel Shepard Rogers. Otac mu je bio pilot i vozio je bombardere u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata predavao je španjolski po vojnim učilištima pa se obitelj često selila. Po umirovljenju, kupio je farmu u Duarteu u Kaliforniji. No, već je tada obitelj bila razdirana očevim alkoholizmom što je utjecalo na mladog Samuela (a o čemu svjedoči i autobiografska priča Naše društvance). U srednjoj školi nije baš briljirao, više ga je zanimalo čitanje poezije i sviranje bubnjeva u bandu s momcima iz susjedstva. Upisao je studij agrikulture, ali je nakon godinu dana otišao s putujućim glumcima jer je u kući postalo nepodnošljivo. S devetnaest se nastanio u New Yorku i radio kojekakve fizičke poslove. Njegov prvi komad, autobiografski, jednočinka Cowboys (1964.), postavljen na off-off Broadwayu, dobio je dobre kritike i otvorio mu kazališna vrata. I sam je glumio u eksperimentalnim predstavama, a kada je 1967. njegova prva cjelovečernja predstava La Turista, postavljena u teatru American Place, dobila nagradu Obie, već je bio slavan. Usporedno je bio bubnjar u nekim skupinama, napravio rock operu s Patti Smith i stekao epitet pravog američkog kauboja.

Potom je osamdesetih bio poznatiji kao glumac, scenarist i režiser. Glumio je u više od dvadeset filmova, a za ulogu pilota Chucka Yeagera u filmu Philipa Kaufmana The Right Stuff (Put u svemir) bio je 1983. nominiran za Oscara. Te je godine napisao i jednočinku Fool for love (Ludi od ljubavi), prema kojoj je Robert Altman snimio film sa Shepardom u glavnoj ulozi. Zapažene uloge ostvario je i primjerice u filmovima Frances (1982.), Thunderheart (Ubojstvo u rezervatu, 1992.), The Pelican Brief (Slučaj pelikan, 1993.). Napisao je dvanaest filmskih scenarij, od kojih je nedvojbeno najslavniji onaj za Paris, Texas (1984./1985.), za koji je dobio i Zlatnu palmu na Cannskom filmskom festivalu. Režirao je dva filma, a nakon stanke od dvadeset godina ponovno se pojavio i u ulozi kazališnog redatelja vlastitog komada The Late Henry Moss (Pokojni Henry Moss 2000.) u San Franciscu u Magic kazalištu, u kojem je i sam nekoć bio glumac. Sa suprugom, glumicom Jessicom Lange i njihovo dvoje djece živi na ranču u Minnesoti i dalje piše angažirane komade koji se izvode na off-Broadwayu, u mnogim drugim elitnim američkim kazališta, ali i diljem svijeta.

Zbirka kratkih priča Krstarenje rajem (1996.) odražava svu raznovrsnost talenta i bogatstvo imaginacije Sama Sheparda: potragu za mitskim korijenima, za idealnim prostorom u kojem se ostvaruje autentičan identitet, u kojem nespokojan junak pronalazi mir, osjećaj pripadnosti tj. ono što je dom u tradicionalnom smislu. Ima tu romantičnih želja, natruha sentimentalnosti, zakamuflirane nostalgije za onim davnim zlatnim vremenima kada je muškarac znao što mu je činiti, ali s duhovitim ironijskom odmakom, cool stajalištem promatrača i neutralnošću drevnog pripovjedača Sam Shepard stvara svijet pomalo tjeskoban, mjestimice tragikomičan, napučen i bizarnim i običnim ljudima. Pripovijesti, dijalozi ulovljeni u prolazu ili upamćeni zbog neobičnosti, dnevničke zabilješke, minijature iz vlastita i tuđeg života jezgrovito, živopisno, jezgrovito govore o Americi kakvu inače ne vidimo. Filmičnost nekih priča i nehotice odaje drugu autorovu profesiju, dorađenost do sitnih detalja pojedinih prizora govori o možda i nesvjesnoj redateljskoj ruci, dok dijalozi bez didaskalija upućuju na samosvojnog dramatičara. Svima njima je pak zajedničko izravno ili neizravno ozračje osamljenosti, otuđenosti, tjeskobe i osuđenosti na egzistenciju koja ne ispunjava ljudsko biće i ostavlja trpke sumnje u puninu identiteta. 

U prijevodu Mie Pervan zbirka priča Krstarenje rajem uskoro izlazi u izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa u biblioteci Na tragu klasika.

Jadranka Pintarić