Sljepoća prema užasima koji su počinili ovdašnji očevi – navodno sve u ime obrane svoje djece i obrane ugroženoga hrvatskog nacionalnog bića – ugrađena je u “strukturu osjećanja” našega doba
Andreas Ban, junak romana Belladonna Daše Drndić, opsesivno razmišlja o očevima i majkama, o njihovim grijesima i o sljepoći njihovih sinova i kćeri. Grijesi koji ga muče sasvim su stvarni i neizbrisivi, oni su uništili ili trajno obilježili nečije tuđe živote. Nije ih moguće jednokratno isprati u komotnoj intimi katoličkih ispovjedaonica i ispratiti s umirujućim porukama: bila su takva vremena, trebalo je šutjeti, slušati i preživjeti, njihovi postupci nemaju veze s nama danas. Sljepoća sinova i kćeri prema roditeljskim grijesima – pa i prema grijesima onoga koji se prije dvadesetak godina samoproglasio “ocem domovine” – toliko je raširena da postaje društveno simptomatična. Ta je sljepoća dubinska i poput kakva procesa erozije, polagano odnosi sedimente, mijenja i trajno određuje društvenu konfiguraciju u budućnosti. Sljepoća, to stalno patološko pozivanje na ciljeve koji opravdavaju sredstva i prvotne dobre namjere, to autistično mjerenje naših i tuđih grijeha, a sve kako bi se naši grijesi umanjili, stisnuli, učinili nevažnima i slučajnima, a naši grešni očevi provukli, prošvercali u novo doba kao mogući heroji. Ako ne heroji za cijelu zajednicu, onda makar naši mali privatni heroji kojima se podižu kućni oltari ispred kojih se klanja i obnavlja vlastiti zaborav.
OPSESIJE ANDREASA BANA Ali grijesi prošlosti nisu neimenovani i apstraktni, nisu tek mrlje u “vihoru vremena” i “događanju velike povijesti”, koje novo doba i njegove oficijelne politike mogu prekriti povremenim odmjerenim ritualima isprika i sjećanja. Konkretne su to priče, sa stvarnim sudionicima, krvnicima i žrtvama, pa i žrtvama koje se premeću u krvnike, i obrnuto. Andreas Ban opsesivno misli na grijehe ljudi poput Ante Pavelića i na sljepoću njegove kćeri koja se početkom devedesetih vraća u Hrvatsku i traži povrat svoje obiteljske imovine i moralnu zadovoljštinu zbog progona i emigrantskih muka nakon 1945. godine. Misli i na grijehe Andrije Artukovića i sljepoću njegova sina koji smatra da je otac žrtva nepravednog suđenja i laži komunističke Hrvatske i traži da ga se dostojno pokopa u rodnoj Hercegovini, na što i Ivo Josipović poručuje da svatko ima pravo na svoj grob. Misli na grijehe jedne upraviteljice ustaškog logora i sljepoću njezine djece, tih finih i obrazovanih ljudi, koji u organizaciji jedne državne kulturne ustanove promoviraju u domovini svoje knjige o njezinim prirodnim ljepotama. Uspoređuje ih zatim s nekim drugim knjigama i javnim angažmanima u Njemačkoj u kojima potomci nacističkih zločinaca opsesivno istražuju, osuđuju i time nastoje proraditi i svoju i društvenu traumu zbog onoga što su učini njihovi preci. Misli Andreas Ban i na grijehe Iva Rojnice, ali još i više misli na suvremenost i na grijehe “oca domovine” koji je, na primjer, toga Rojnicu prošvercao u novo doba i devedesetih ga nagradio državnih ordenom.
OPSESIJE SUVREMENOSTI Mislimo malo i mi o suvremenosti! O novim spomenicima, novim rehabilitacijama i memorabilijama, o sljepoći današnjih sinova i kćeri za grijehe njihovih stvarnih i simboličkih očeva. Mislimo o ulančavanju grijeha i sljepoća, o tome kako se danas dižu spomenici onima koji su ustaške zločince službeno nastojali upisati među “hrvatske velikane”.
Popise besprizorne i neodgovorne lojalnosti, popise prešućivanja neprijateljskih i pogubnih politika koje su se ovdje vodile, kao i popise ljudi čija se povijesna uloga falsificira i prikazuje isključivo u svjetlu nacionalnih zasluga, nije moguće zaključiti u prošlosti. Ti se popisi dopunjuju drugim, novijim i nama sve bližim grijesima stvarnih ili simboličkih roditelja, kao i novim sljepoćama njihovih stvarnih i simboličnih nasljednika. Neka nova djeca svojim stvarnim i duhovnim očevima podižu danas spomenike; tako su 2000. podigli spomen-obilježja Juri Francetiću u Slunju i Mili Budaku u Sv. Roku koja su ipak uklonjena odlukom Vlade iz 2004. godine. Ali mnogo toga nije uklonjeno i u mnogim slučajevima nitko nije reagirao. Slavonski Brod, Vinkovci, Virovitica, Komiža... imaju i dalje svoje Ulice Mile Budaka, dok selo Slatinski Drenovac, već petnaestak godina, krasi Ulica 10. travnja.
Novo doba njeguje svoje nove rituale pomirenja i prikrivene lojalnosti i u znanosti, pa se pod sloganom borbe za objektivnost nerijetko zamućuje povijesni realitet, kontekst odvaja od teksta, a uloga pojedinih istaknutih “očeva nacije” rastavlja na dijelove, nebili se time umanjila važnost njihove jedinstvene anatomije. Svoj će obol novoj-staroj politici neobračunavanja s prošlošću dati i liberalna i deklarirano ljevičarska inteligencija. Rezultat toga jest da se jedan Poglavnikov roman proučava i interpretira kao bilo koji drugi književnopovijesno relevantan tekst na fakultetima. Zbog njega su Poglavnika upisali u Književnu enciklopediju, proglasili su ga vrijednom književnom činjenicom koja zaslužuje toliko i toliko redaka i nepristranog istraživača koji će o Poglavniku pisati objektivno i neostrašćeno, vidi vraga, kao o “publicisti i političaru”, a ne kao o zločincu. U istu se Enciklopediju uvrštava i bulumenta ustaških kulturnih odličnika, sve uz iste objektivističke fanfare i istu metodologiju dobrovoljnog prešućivanja, pa se još time pompozno najavljuje novo deideologizirano doba u kojemu će se kultura odvojiti od politike. Odnosno u kojem će se o ustašama govoriti kao o mogućim piscima, a bojim se, nedugo potom, samo i isključivo kao o piscima. I sve to pristojno, tolerantno i znanstveno, jer svaki drugi govor, izravna osuda i glasno javno propitivanje djela tih stvarnih i simboličkih predaka – poručuju se – znači histeriju i revanšizam. Tolerancijom se tako naziva nešto što ima veze tek sa zaboravom.
ZADAH NOVOG DOBA Novo doba donosi nove lojalnosti, nove geste, nove diskurse upokojavanja savjesti i normalizacije zločina i neprijateljskih politika prema drugima. Geste prikrivanja očinskih grijeha obnavljaju se, osim u politici i znanosti, i svakodnevno, u živom tkivu vremena, u skandiranju na stadionima, u skandiranju na raznim skupovima, uopće toliko otvoreno i toliko često da nije riječ samo o političkom folkloru, ispuhivanju nacionalista ili ispadima neosviještenih klinaca. To je stanje stvari. Zadah našeg “ovdje i sada”.
Sljepoća prema užasima koji su počinili ovdašnji očevi – navodno sve u ime obrane svoje djece i obrane ugroženoga hrvatskog nacionalnog bića – ugrađena je u “strukturu osjećanja” našega doba. Zahvaljujući toj njegovanoj sljepoći i njezinoj progresivnosti moguće je da se, umjesto preispitivanja njihove uloge u ratovima devedesetih i u (post)ratnom etičkom otklizavanju društva, nekim “očevima nacije” dižu novi spomenici i utvrđuju nova mjesta svetkovanja za njihove ponosne potomke.