Naše postbulimično doba

Crvena 1

Znao je ponekad, taj mladić, boriti se sa zvijeri koju sam mu ljeti redovito mobitelno poklanjala: poput zelenog virusa svoje bolesne samoće zamišljala sam te ispovraćane molbe. Smrt, ljetna, odala je tom minijaturnom zarobljenom stihijom da zapravo i nisam predodređena kvazilumenica i da moje rujanski nastrojene pjesme, pjesme širokih bokova i nježnih zamaha, netko ponekad i piše.

A rujan je na izmaku. Sročnost u bojama kravice na mojoj katkad crvenoj spavaćici boli me u trbuhu poput neželjene bjeline. Rujan u kojemu sam krvlju izuzeta iz vrtnje bolesnih brzina, novotehnologijskih, brzina kojima naše tlo voli… često. Čak i kada je jesen.

Crvena 2

Vidiš, nisam baš nešto normalna nakon naših prekooceanskih crvenih misija. Htjeli smo tu djevojku izvesti iz pakla bjeline, ali su nam se od krugova izvrnule oči, stoga sada tapkamo krtičjim koracima i mrzimo vrijeme razmaka, nesavršeni od-do koji nam maše s Titanika naše budućnosti.

Jurice, spavaš li u krivom smjeru?

Meni se pjeva i još uvijek piški, iako će nadolazeća voda biti suviše hladna da bih se u nju umiješala čak i urinskim korakom.

Crvena 3

Mi se nikada ne volimo punih mjehura. Otežano. Mislim da mi zapravo i ne znamo što znači imati prepune rezerve. Tek fejkirati svoju toplinu, praviti od sebe brzopotezne zvijezde.

Zaboravila sam ti reći, kada već pričamo o tome, da volim brze poteze, sjećaš se, kao kada nisam stigla promisliti jesi li potopio još jednu moju crvenu podmornicu. Samotoplu.

Prije nego sam saznala da voliš crvenokose žene možda i više nego one tebe, odlučila sam ostati namijenjena stazi za bicikliste i samo za bicikliste (mliječne su staze prenapučene). Ti gledaš u mene sa strane za pješake, moja te prirodnost golica, mami i odbija, a ja sve to krstim nekim blesavim imenom: Naše postbulimično doba.

Neizbježno, priznao bi mi, bez obzira što se konzultiraš s Dostojevskim.

Crvena 4

On je sretan, baš divlje sretan, jer sam njegova, iako se iluzije pripadnosti oboje grozimo: interpunkcija je to kojoj se uvijek nađe zamjerka, osobito pri teškokoštanim prevodilačkim nastojanjima.

A treba me šupljih kostiju moj deminutivni nastavak hermetične nekratke priče, mene koja sam samo još jedna lukava polica s keramikom umjesto knjiga, ulaštena za goste i nedjeljna popodneva.

Jurica prati F1: sve se u nama grči od crvene talijanske brzine.

Crvena 5

Koliko je opipljivo, a koliko nedodirljivo, ne znam, no mislim da sam ga upoznala tek nakon hodanja po užarenoj crvenoj vodi, a koje je samo za mene izveo nad svojim bubrežnim kamencima (on ih naziva očima kako bi me osušio).

Inače, svi moji dečki, a niti jedan to nije bio, imali su smeđe oči.

Crvena 6

Poslije sam mislila da ga moram dijeliti s istim onim oduševljenim pičkicama koje su cvrkutale oko njegove kose i naših podočnjaka, uporno i sebeljubno, tog istog ljeta. Nakon mosta od dalekih pauza, s ponekim zamjenskim susjedom oko vrata, bilo mi je lako u toj slici čekati novospoznajnu uopćenost (kako nepatetično nazivaju onu na lj).

Ogolila sam senzore i uputila se prema broju 99, na glavi se vijorila šarena, kasnije izgubljena kapa, prekrivši smeđe vlasi kako bih bila posve religiozna potpora gustim crvenim danovanjima.

Crvena 7

A ti si samo stajao sa svojim tehnološkim potrebama, pio me polako, znajući da sam samo još jedna naga žena ispod ove dječačke puti.

Bakrenom¹ bi me zaštitom oblijepio, sigurno bi, da si znao koliko se kristala u meni pohranjuje svakog ljeta, a kojemu je i daleki histeričnouzbibani Dundo Maroje odao počast, napunivši se latentnog smijeha iz mojih blijedih trezora.

Crvena 8

Je li ovo nova provala staničnih parnih izlučevina, nije mi poznato, no znam da je ljubavno suosjećanje ponekad jače od moje jalove i djetinje navike ranog odlaska na usmjereno spavanje.

Kada ostaneš kod mene, noći su ispitivačke i gotovo da te zamrzim zbog nemirnih lanaca kojima mi smiruješ bruhove, a ne daš da se smrznem u visinama obećane svemirske duševnosti².

A onda opet, da sam potpuno sama, ogoljela bih sve moguće kore na drveću i proljeće bi me spržilo nestankom crvenih jaglaca. Ovako je puno bolje, sporije, i svaki mi se izdanak emocije, istina hibridno nastrojen, odavno oprašta.

Crvena 9

Svejedno, sigurna sam da te volim, da sam učinila sve moguće korake kojima sam hrabrila ugrožavanje košarkaškog hoda.

Zima je prošla i sada bih čak i odsjedila Barutanu, da me nije strah upala jajnika, naše hladne nerođene djece. (Jesam li ikada napisala da si se, pun poštovanja, okrenuo od mene kada sam primala injekciju?)

Nakon što, dakle, izredamo necrvenu djecu, postavit ćemo karverovsku dvorišnu rasprodaju i zvati sve preživjele na naše ultrazvučne gozbe.

Vidiš, sigurna sam da te volim.

Crvena 10

Napisala sam popis naših razgovornih tema (sunce me opušteno golicalo po mjestu gdje je nekada bio mozak). Pomisao da bi to razgradilo svu nejačad koju zalijevaš u trbuhu, naučila sam napamet.

I sve je bilo kao prije: otišli smo kod tvoje bake, gledala sam te i u glavi palila zavjese (nekako oduvijek guštam bijelo, inatski), a mislim da smo poslije jeli s bijelih tanjura (krumpir se navečer najlakše pere u crvenoj pjeni).

Nakon toga si, razumije se, zahajdučio na kauču u dnevnom boravku, dok je moja crveno-bijela pidžama u nastavcima zalijevala ustajali sobni barut.

Ekstremna sam u svojoj suhoći, znam.

Crvena 11

Stalno se svađamo. A jebiga, ne želim spavati dok mi nad glavom prkosno paradira znak mira, nekakvog osušenog grličinog papka, fosiliziranog još prije nego smo oboje prestali biti ljubavno-globalizacijska nejačad. Ne sada kada sam napokon crvena i prezirem brojčanike. (Večeras me kosa poljubila i pobjegla, pretpostavljam da je vrijeme odmora. Kod mene sve strši!)

Samo, taj krevet, taj krevet ima loš pogled i sve mi se čini da se brod kreće prema mjestu na kojem tonemo nas dvoje, siromašni golaći na putu prema negostoljubivoj vrućini, prevelikom crvenom suncu. (Jebote, suše nam se oči!)

Ondje nema odmora, tek piljim u tvoj smeđi potiljak. (Molim te, meni za kožu, okreni me!)

Crvena 12

Voliš naše meditacije. Jednom smo tako otplovili sve do Antunovca, malo zapeli u centru kod one prenarančaste glasne kuće (to nije bilo dobro, ali smo se ipak održali u letu).

U Antunovcu smo mjerili smokve i ostavljali potrošene račune: što se više šećemo, bedra su nam stabilnija.

A jednom, jednom smo tako zalutali do Srijema. Padala je kiša. Bojala sam se za tebe pa smo se sakrili pod veliki bijeli kišobran i mislili o nečemu najljepšem na svijetu: ja o bananama, ti o crvenom, crvenom Ferrariju.

Bilješke:

¹Crvenom. Za one koji žele znati više: pogledati pjesmu Crvena 5.

²Vidjeti u nekom od nastavaka Razgovora s Bogom, prije čega treba ugasiti lampe i jakojako sporo povaditi unutarnje oči.

Marina Tomić (1986) studentica je kroatistike na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje i živi. Godine 2008. objavila je zbirku pjesama Nastavak zelene priče, za koju je na pjesničkim susretima u Drenovcima 2007. dobila nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis autora do tridesete godine života. Prije nekoliko godina Ana Brnardić je izvrsnom knjigom Valcer zmija postavila visoke standarde za u proznom slogu ispisane lirske fragmente koji se, čini se, sve češće javljaju kao oblikovni model (ne)stihovne organizacije u suvremenih hrvatskih pjesnikinja. U istoj su formi, oslanjajući se prije svega na “narcisoidne”, autobiografski usmjerene, samopripovijedajuće protagoniste, svoje posljednje knjige ispisale i Olja Savičević Ivančević i Saška Rojc. Odlučujući se za proznu organizaciju korpusa pjesme u ciklusu Crvena, Marina Tomić pokušava se upisati u naznačeni niz, zadržavajući s jedne strane narativnu komponentu (čiji se siže usustavljuje na razini ciklusa), a s druge slikovni, povremeno hipermetaforički balast koji bi tekst trebao legitimirati poetskim. Ti konfesionalni lirski monolozi ili, tek povremeno, iščašeni, “gluhi” dijalozi u više navrata ekspliciraju vlastitog adresata – Juricu, čineći kroniku jednog (nerealiziranog?) odnosa. Crvena boja, koja se javlja kao provodni motiv, neka je vrsta lutajuće atribucije koja bi, aktivirajući svoj tradicijski metaforički potencijal, vjerojatno imala služiti prije svega kao oznaka intenziteta odnosa, moguće njegove afektivnosti. Ritmizirani zvukovnim ponavljanjima, gomilanjem atribucija, sintaktičkim (često na sintagmu oslonjenim) paralelizmom, tekstovi se opetovano referiraju na vlastitu proizvodnost, demistificiraju svoje porijeklo pa će tako već u prvoj pjesmi priznati da zapravo i nisam predodređena kvazilumenica i da moje rujanski nastrojene pjesme, pjesme širokih bokova i nježnih zamaha, netko ponekad i piše. Takva se osviještenost, pretpostavljam, pokušala dodatno naglasiti umetanjem brojnih neologizama, neočekivanih složenica i kroatiziranih anglizama, a i izrijekom se upućuje na “razigranu” nominaciju; protagonistica će na jednom mjestu reći: a ja sve to krstim nekim blesavim imenom. No spomenuti su neologizmi mahom nepotrebni, uglavnom pretenciozni, pa je konačni dojam da bi tekstovi bili mnogo glađi te bi bolje funkcionirali kada bi se neki od njih (primjerice histeričnouzbibani, kvazilumenica, sebeljubno) uklonili. Na nekoliko se mjesta javljaju (opet kao upućivanje na postupak) također suvišne fusnote koje ekspliciraju ionako već stabilna i uvriježena značenjska polja (npr. razlažući metaforičku supstituciju, pojašnjavaju nam da je bakar zapravo crven). Sve u svemu, ako bismo tekst pročistili i od pokojeg smrzavanja u visinama obećane svemirske duševnosti te ako bi mi netko usput objasnio kako se u sve uklapa ljubavno-globalizacijska nejačad, mogli bismo čitati zanimljivo zamišljene, mjestimično i vrlo solidno izvedene pjesme. (Marko Pogačar)