Silva Kalčić  

Naši i njihovi

Ponajprije želim izraziti žaljenje radi velikog recentnog gubitka na hrvatskoj umjetničkoj sceni, činjenicu da nisi potvrđen u novom mandatu na mjestu ravnatelja središnje kulturne institucije u Dubrovniku, Umjetničke galerije Dubrovnik, koju si vodio od 2000. godine. Kako komentiraš taj svoj biografski podatak, ali i strukovni svojevrsni skandal koji je izazvao mnoštvo protestnih reakcija?

 Poznato je da je izbor novog ravnatelja UGD-a bio stvar političkog nasilja. Dogodio se uz potpuno ignoriranje predočenog mišljenja Stručnog i Upravnog vijeća Galerije, Kulturnog vijeća  Grada, preporuke Ministarstva kulture... To dakako u hrvatskoj praksi nije usamljen slučaj, ali ovaj je posebno drastičan te očito prepoznat kao paradigma pogubnog destruktivnog trenda, kao slučaj kritične točke, prijelomni trenutak nakon kojeg se bespovratno uništavaju teško stečene kulturne vrijednosti. Ovaj je slučaj i specifično, naglašeno dubrovački, kao jedan u nizu zastrašujućih recentnih poteza tamošnje vlasti na razaranju kako prirodnih, tako i kulturnih resursa. U dubrovačkom kontekstu (gdje je, naravno, kulturnih ustanova manje nego u metropoli) takvi događaji zvuče pa i jesu daleko fatalniji, budući da je Dubrovnik po svojoj povijesnoj civilizacijskoj vrijednosti izuzetno osjetljivi topos, a istaknuto je, posebno vidljivo, gotovo ogledno mjesto zemlje.

Reakcije koje su uslijedile bile su izuzetno brojne i intenzivne. Prvo se dogodio prosvjed 70-ak kulturnih radnika Dubrovnika, i dubrovačkog ogranka HDLU-a, potom se javilo Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatska sekcija AICA-e, mnogi djelatnici Instituta za povijest umjetnosti, zagrebačko i zadarsko društvo arhitekata, zagrebački HDLU, Hrvatsko Muzejsko društvo... Pridružile su se muzejske institucije: Kuća Bukovac iz Cavtata, Muzej za umjetnost i obrt Zagreb, Moderna galerija Zagreb, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka... brojni individualni umjetnici, kunsthistoričari i drugi ljudi iz kulture. Facebook je bio užaren od te teme. Fotografi zastupljeni na izložbi Hrvatska fotografija okom Petera Knappa koja je nakon Pariza i Zagreba (MUO) trebala biti postavljena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik javno su istupili s izjašnjenjem o zabrani  izlaganja zbog nasilne promjene ravnatelja u UGD-u. Mediji su izdašno pratili slučaj, nizali su se radio intervjui, nekoliko uzastopnih TV priloga u udarnim terminima, brojni prilozi na portalima i novinama, pojavio se jedan žestoki Jergovićev tekst.

Iako se dakle pokrenuo uistinu neočekivano snažan prosvjedni val, iako su navedeni potpisnici, osim medijima poslali svoje peticije/upite i Gradu Dubrovniku i Ministarstvu kulture, odgovori iz Grada su bili autistično formalni, a iz Ministarstva su, što je u najmanju ruku začuđujuće, posve izostali. A o nekom učinku u smislu revizije odluke Gradskog vijeća Dubrovnika, naravno, niti govora! 

Kako bilo, unatoč toj nesreći i barem zasad neopozvanoj nepravdi, dogodila se velika stručna i ljudska solidarnost te ja koristim ovu prigodu da zahvalim svima onima koji su dali svoj glas podrške. To je znak da je problem jasno i naširoko uočen, a za mene osobno, dakako, takva reakcija je ogromna moralna zadovoljština. 

Osim arhitektonske obnove i uvođenja podnog grijanja uredio si u Galeriji depo zbirke, uveo si u nju suvremenu umjetnost, organizirao istraživačke i kritičke izložbe, primjerice Slavena Tolja pod nazivom Izvan Sezone (2006.) ili putujuću Suvremena dubrovačka umjetnost koja je bila rađena kao pandan izložbe Nove riječke scene, između ostalih. Tradicionalno orijentirana publika bila je također zadovoljna gostujućim izložbama Picassovih grafika 2008 ili Giacomettija 2010. Kao dislociranu izložbu otvorio si stalni postav Dučić – Masle – Pulitika u istoimenoj galeriji u Gradu, a u Tvrđavi Sv. Ivan aktivirao si Atelijer Pulitika. Možeš li nam reći kakve si promjene nadalje želio uvesti i je li nova uprava promijenila model vođenja Galerije?

 Vrlo je važno istaći da sam po svom dolasku u Galeriju krajem 2000. zatekao zapuštenu i ruiniranu zgradu u kojoj je malo što funkcioniralo. Brojni defekti koji su se tijekom vremena dogodili - napukline poda i zidova, okrnjeni dijelovi fasade, vlaga, propali stropovi, neoličene žaluzine i ostala drvenarija, vrata koja zapinju i škripe, slavine koje ne funkcioniraju, začepljena kanalizacija koja za kišnih dana proizvodi jezera na terasama, desetljećima taloženo smeće izvan javno dostupnih dvorana... - tretirani su od rezigniranih zaposlenika kao izraz neke supremne volje kojoj se ne treba suprotstavljati korekcijama, popravcima ili čišćenjem. Zone disfunkcije gotovo da su proizvedene u sveta mjesta, znamenitosti zgrade.

Zgrožen zatečenim stanjem odmah po dolasku počeo sam, sinkrono s intenzivnom izložbenom djelatnošću, raditi na sitnijim i krupnijim popravcima, potom na uređenju depoa po zahtjevima struke, s adekvatnom opremom, uvedenom klimom i ventilacijskim sustavom… Danas je to jedan od vjerojatno najkvalitetnijih prostora za čuvanje umjetnina u Hrvatskoj.

Nadalje, kako je i u ostatku Galerije bio nerješen problem grijanja i hlađenja, nakon što sam 2007. godine uspio dobiti odgovarajuća sredstva od Grada, poduzeo sam veliki građevinski zahvat uvođenja klime u cijeloj zgradi i podnog grijanja u prizemlju. Instaliran je i protuprovalni sustav, videonadzor, oličeni su zidovi, uređeni parketi u svim prostorijama…

Uređen je recepcijski prostor s novim namještajem u prizemlju. Nakon velike borbe s gradskim službama i otpornim susjedima obranjeno je i tehnički osposobljeno parkiralište ispred kuće. U međuvremenu dobili smo na korištenje još dva prostora u Gradu, Galeriju Dulčić Masle Pulitika i Atelijer Pulitika, od kojih je prvi također osposobljen za funkciju dok drugi još čeka uređenje.

Nakon navedenih intervencija Galerija je sposobna primiti i najzahtjevnije sadržaje, a kao prvi pokazatelj te predispozicije, u ljeto  2008. postavljena je izložba Picassovih grafika u suradnji s Kunstmuseumom Mülheim an der Ruhr i jednom švicarskom kolekcijom.

Ne treba ni napominjati kako u Galeriji nije bilo ni sređene dokumentacije i hemeroteke pa su, uz fotografiranje i digitalizaciju cijele zbirke, i to bili zadaci koje je trebalo riješiti. Uspostavljena je i dotad nepostojeća web stranica itd.  Dakako, još je mnogo toga ostalo za učiniti. Upravo su u toku radovi na sanaciji terase. Nadalje, budući da se za moje vrijeme fundus Galerije povećao za nekih 800 djela (oko trećine cjelokupnog fundusa), razmišljao sam i o proširenju depoa. Nažalost te i druge zahvate ja neću moći izvesti, a hoće li nova uprava UGD-a biti zainteresirana za te stvari, neizvjesno je.

Što se programa tiče, imajući u vidu koncepcijske zadatosti ustanove, nastojao sam čvršće strukturirati njegov sadržaj. Koncepcijski, odnosno po sadržaju fundusa, Umjetnička galerija Dubrovnik temelji se na nacionalnoj umjetnosti s kraja 19. stoljeća, dakle onoj početka hrvatske moderne, ali sadržaj njezina interesa je i sve što se događalo nakon toga, naročito, naravno, suvremeni trenutak hrvatske i svjetske umjetnosti. Stoga sam od početka te kroz čitavo proteklo vrijeme sustavno radio na usklađivanju svih tih sadržaja, na uspostavljanju interakcije između prošlosti i sadašnjosti, stvaralačkoj iluminaciji povijesti aktualnim trenutkom i obrnuto. Zajedno sa svojim stručnim kadrom, koji je recentnije zamijenjen mladim i vrijednim kustosicama, Rozanom Vojvodom i Petrom Golušić, te vanjskim suradnicima, nastojao sam ekshumirati slabije poznate opuse iz prošlosti, obraditi nedovoljno znane aspekte modernih klasika i njihovog djela, predstaviti i katalizirati rad talentiranih mladih umjetnika iz Grada i regije. I, što je najvažnije – omogućiti kreativni čin koji će biti neposredni rezultat susreta s Galerijom i njezinim različitim potencijalima. Učiniti ovu ustanovu živim mjestom poticajna naboja i mjestom nastanka originalnoga suvremenoga umjetničkog rezultata.

Cilj je bio, radilo se o ma kojim sadržajima, osobnostima, epohama, stilovima, medijima itd., zadržati visoku kvalitativnu razinu, kako samog umjetničkog materijala tako i njegova predstavljanja. Po meni, zadatak i funkcija Galerije, koja je u stvarnosti muzej moderne i suvremene umjetnosti, bila je - postati ogledno mjesto art-prezentacije, model i parametar vrijednosti. Smatrao sam nedopustivim blagost kriterija, poluprofesionalizam i improvizaciju u kojoj bi izvanstručni motivi i mogući profani poslovni interesi korodirali struku i vratili galeriju u provincijske okvire. Bojim se, međutim da se upravo to sada događa.

Kakvo je tvoje viđenje stanja u Dubrovniku nakon posljednjih izbora, koje su njegove razvojne strategije? I kako se u takvom gradu održava scena suvremene umjetnosti, pogotovo nakon zapravo nužnog odlaska Slavena Tolja (koji tom prilikom izjavljuje da se više ne može boriti s Dubrovnikom) na mjesto ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci?

 Stanje u Dubrovniku je alarmantno, grad se sistematski devastira u materijalnom i duhovnom smislu. Čini se da je to je zapravo i plan, da se Grad isprazni od svakog vitalnog sadržaja pa i samih stanovnika, da se oslobodi od svih i svega što se opire bezdušnoj rasprodaji i turističkoj eksploataciji. Problem Galerije i kulture uopće tek je segment šireg plana razgradnje bića mjesta kojemu prijeti podizanje višestruko većeg umjetnog golf-grada iznad Grada, na Srđu.

Kultura kakvu podrazumijevaju autori i izvođači takvog programa svodi se na vulgarnu estradnu razinu tipa “Culture club“ koji je uzurpirao tvrđavu Revelin. 

Istina, takve tendencije imaju svoju protutežu u sve većem buđenju svijesti građana, u jačanju aktivističke scene koja se žestoko suprotstavlja navedenim trendovima. No nastala šteta je već teško popravljiva, a sistematski se uklanjaju oni koji ometaju mirnu devastaciju, koji se ne uklapaju u projekt. Jedan od njih je Slaven, a moja dekapitacija i de facto progon iz Grada desio se jedva mjesec dana nakon njegova odlaska. Iako sadašnjoj vlasti, nadam se, ne predstoji dugi vijek, bojim se da neke stvarne političke alternative i nade za promjenu ovog dijaboličkog kursa nema. 

Članovima Hrvatske sekcije AICA, čiji si i sam član, uputila sam poziv da, tekstom za Zarez, komentiraju tvoj neizbor za ravnatelja UGD i Bandićevu cenzuru plakata Fine mrtve djevojke. Kao iznenađujuće negativni komentar stigao je tekst Antuna Karamana, objavljen u prethodnom broju Zareza, koji će nadam se potaknuti širu raspravu struke. Kako bi komentirao Karamanove kritike i argumente za kritiku? Koje su njegove zasluge u povijesti umjetnosti u Dubrovniku, gdje on također živi i radi? Koliko je takav tekst svojevrsni auto-gol autora, ili čak auto-gol struci? Ili je izraz činjenice da su uvijek postojali “naši“ i “njihovi“?

 Ne bih previše o svom prethodniku i njegovom pamfletiću mizerne razine. O dotičnom, naime, uz priložene ilustracije, dovoljno govori činjenica opisanog zatečenog stanja Kuće koje je ostavština njegova 30-godišnjeg (!) upravljanja Ustanovom. Riječ je nedjelu koje se u nekoj normalnoj zemlji ne bi moglo dogoditi ili bi barem bilo krivično sankcionirano, a ne nagrađeno višegodišnjom sinekurom u istoj kući nakon sasvim razumljivog skidanja s ravnateljskog mjesta. Važno je međutim istaći da je i izložbeni program Galerije, posebno potkraj njegova vijeka, bio čista analogija materijalnoj zapuštenosti Kuće. Osim repetiranih nastupa nekolicine favoriziranih lokalnih autora, izložbe su se, čini se, događale kao plod slučajnih ponuda u paketima s različitih adresa, često dvojbenih sadržaja; prije da se moglo govoriti o ekstenzivnoj, stihijskoj praksi nego o usmjerenom projektu i djelovanju. Ako se i radilo o ambicioznijim bijenalnim manifestacijama tipa Mediteranski susreti, način organizacije i selektiranja pa shodno tome i sam sadržaj izložbe (domaću scenu zastupali su i autori poput, primjerice, Mersada Berbera) nisu mogli zadovoljiti zahtjevnije kriterije.

Posebnu štetu čine vrijednosne zasade zaostale iza mog prethodnika. U svojim izložbama, tekstovima i knjigama on je spajao te u isti koš tzv. ‘dubrovačkog kolorizma’, uz klasike poput Joba i Dulčića, trpao i lokalne polutalente i diletante kojima je tako podizao rejting (i, dakako, cijenu radova kontinuirano otkupljivanih za fundus Galerije). Nakon takvih povijesnoumjetničkih zahvata nemoguće je bez većih konflikata ispravljati nametnute zablude, odnosno već ukorijenjena uvjerenja lokalne i ine likovne publike pa i inertnijeg, odnosno permisivnijeg dijela struke.

Ovim razgovorom želimo ostvariti jedan kvalitetniji nivo komunikacije. Dakle, ne bi nikakvog problema bilo da se desi izbor novog ravnatelja, no problem je u nepoštivanju protokola, izbor koji oponira mišljenju stručnih tijela. Jesu li cijelim ovim slučajem stručna tijela obespravljena, diskreditirana?

 Struka je u potpunosti ignorirana. Riječ je o bahatom političkom voluntarizmu i, kako već rekoh, teroru. Nevjerojatna je arogancija kojom je to provedeno, a obeshrabruje također i nemoć glasa javnosti koja se tome suprotstavila. Po svemu sudeći, procedure i zakonitosti gaze se bez ikakvih posljedica odnosno sankcija. Cinizam vlasti blješti u punom sjaju.

Aktualnoj gradskoj upravi kojoj su na čelu, odnosno u svojstvu sive eminencije, ljudi osuđeni (pa i višestruko, iako nažalost još uvijek tek nepravomoćno) za privredni kriminal, zapravo smeta kompetentno vodstvo Galerije, posebno ako se pritom opire njihovom divljem kadroviranju i eksploataciji  prostora u profane, profitne svrhe. Bojim se da su vrata Galerije takvim zahvatima i namjenama sada širom otvorena.

Izložba Svjetlina, svjetska premijera prezentacije danas znamenite zbirke Thyssen Bornemisza Art Contemporary, koju si organizirao u UGD 2003. mogli bismo reći da je bila uvod u podizanje Your Black Horyzont paviljona na otoku Lopudu. O čemu je bila izložba i koje bi projekte izdvojio kao ključne tijekom vođenja institucije Galerije?

 Izložbom Svjetlina (Brightness), koja je uključivala znatne građevinske radove na prilagodbi prostora te vrhunsku produkciju, Galeriji i Dubrovniku pripala je čast da prvi put uopće predstavi tu sjajnu svjetsku zbirku suvremene umjetnosti. Izložena su djela 30-ak najznačajnijih međunarodnih umjetnika današnjice, uz ostale i imena kao što su Olafur Eliasson, Pipilotti Rist, Cindy Sherman, Thomas Struth, Bill Viola, Janet Cardiff, Fischli & Weiss, Douglas Gordon, Julian Opie, Sam Taylor-Wood...  Bitno je istaći da su na izložbi bili zastupljeni  i domaći umjetnici, Kristina Leko i Slaven Tolj, od kojih je potonji izveo upečatljivi performans na samom otvorenju izložbe.

Ovog ljeta navršava se deset godina od postava Svjetline pa sam s vlasnicom zbirke Francescom von Habsburg za lipanj 2013. dogovorio jubilarnu izložbu Zbirke pod nazivom Ten years after. Nažalost, zbog nesretnih okolnosti u promjeni vodstva Galerije ta se izložba neće održati.

Od drugih međunarodnih događanja u UGD-u naveo bih projekt i izložbu Dubrovnik ovdje i drugdje koji sam iste godine realizirao u suradnji sa znamenitom francuskom kustosicom Catherine David. Taj je projekt važan jer je uključivao ciljanu interakciju Dubrovnika i svijeta. Međunarodni društveno angažirani umjetnici su pojedinačno dolazili, upoznavali se s prostorom i vratili se na izložbu s radovima referentnim na Dubrovnik i Galeriju.

Bilo je, jasno, i mnogo drugih važnih, domaćih i međunarodnih, koncepcijskih, tematskih te retrospektivnih i velikih samostalnih izložbi, primjerice one Vlaha Bukovca, Celestina Medovića, Ive Dulčića, Oskara Hermana, Josipa Račića, Jana Fabrea, Ivana Kožarića, Brace Dimitrijevića, Siniše Labrovića, Stevea McCurryja itd.

Izložbe održane u UGD-u ili u njezinoj organizaciji višekratno su proglašavane likovnim događajem godine (Svjetllina, Kožarićev nastup u Kasselu, izložbe Picassa, Giacomettija, Zlatana Dumanića...).

UGD je organizirala skupne i samostalne izložbe (Suvremena dubrovačka umjetnost, Gabro Rajčević) i u drugim gradovima Hrvatske (Rijeka, Split, Zagreb), sudjelovala preko svog ravnatelja i na najprestižnijim svjetskim izložbama: u Kasselu 2002. (organizacija nastupa izložbe Atelijer Kožarić) te na Venecijanskom bijenalu 2005. (organizacija i postav, predgovor izložbi nacionalne selekcije u Hrvatskom paviljonu).

Istaknuti si suvremeni umjetnik koji je počeo djelovati u okviru nove umjetničke prakse 1970-ih. Za izložbu ciklusa fotografija Lokrum iz 2000. – 2004. (http://www.antunmaracic.net/), snimanih upravo s prozora ravnateljskog ureda UGD, dobio si Vjesnikovu nagradu Josip Račić za 2004. kad je objavljena i monografija tih svakodnevno kaptiranih fotografija (nalik na dvogodišnje Monetovo slikanje uvijek istog motiva s prozora unajmljenog stana preko puta: pročelja katedrale u Rouenu). O čemu je riječ u tom ciklusu te i inače, koji bi bio tvoj umjetnički statement?

 Riječ je o nekoj vrsti dnevnika koji sam ‘vodio’ svih 12 godina mog boravka u Dubrovniku.

Imao sam veliku privilegiju da je prozor mog ureda gledao na more i otok Lokrum koji sam spontano počeo snimati po samom dolasku u Dubrovnik. Slika unutar uvijek istog kadra intenzivno se mijenjala ovisno o dobu dana i vremenu pa sam ga snimao svaki put kad bih doživio senzaciju novosti.

Riječ je o jedinstveno čistom, jasnom prizoru: cijeli otok u vidokrugu, s puno neba i mora uokolo. Zapravo, otok je samo središnja točka, os oko koje se odvija neprekidni spektakl mijena: vedrinu izmjenjuje mutež juga, čistoću burnog vremena - kad vjetar ‘brije’ površinu mora i diže uvis pjenu - kiša; u kadru potom mahnitaju pijavice, spuštaju se magle, pada snijeg...  a otok ostaje stamen, isti, magnet pogledu i katalizator opažaja te atmosferske raskoši.

Stvarna tema ovog rada je vrijeme, kako ono kronološko, tako i meteorološko. Kolekcija slika Lokruma zorna je demonstracija heraklitovske pouke o neponovljivosti stvari. Parafrazirajući, zaključujem da je u isti prizor (Lokrum) nemoguće uroniti dva puta.

I Lokrum i drugi moji radovi (od kojih su mnogi također ‘dubrovački’ jer Dubrovnik je znatno obilježio i moj umjetnički interes), neovisno o mediju u kojem se ostvaruju, najčešće nastoje tek konstatirati čudo svijeta, odnosno upozoriti na bogatstvo njegove mnogolikosti, bez bitne intervencije i komentara. Držim da je svijet ogroman rezervoar senzacija, da je već sam pogled kreacija, a njegova materijalizacija mogućnost da je podijelimo s drugima. U pozadini takvog ‘svjetonazora’ je i tjeskoba od odgovornosti da se intervenira u tkivo stvarnosti oko nas. Takav osjećaj izrazio sam u radu Alea iacta est (Kocka je bačena), seriji fotografija s početka 1980-ih gdje se odlučujem na neke neznatne intervencije/akcije kao što su odabir i uzimanje knjige s police, trganje grančice s grma, ustajanje iz kreveta... 

Može li umjetnost mijenjati svijet u kojemu nastaje, ili se na njega naprosto referira? Kakav je svijet, i shodno tome kakva je umjetnost danas? Što se (je li se?) promijenilo od početaka tvoga bavljenja njome?

 Umjetnost može željeti mijenjati svijet, no teško da to može činiti onako kako to (uglavnom na lošije) čine politike, policije i vojske. Ali umjetnost čini mnogo više: ona mijenja svijest, stvara svijet za čovjeka, odnosno čini ga ljudskim. Umjetnost je uvjet duhovnog opstanka i čitka kronika ljudskog duha i povijesti. Dobra umjetnost je prisutna u vremenu i aktivna u svom interesu, bez obzira na stupanj eksplicitnog aktivizma. Mnogi  suvremeni umjetnici djeluju dnevno aktivistički, baveći se kritikom i akcijom u odnosu na neke aktualne i akutne društvene probleme, no sama činjenica takvih plemenitih nastojanja, mada možda može proizvesti određenu reakciju javnosti, ne postiže učinak poput onih na početku navedenih institucija, a ne garantiraju niti veličinu umjetnosti. Dakle aktivizam i težnja promjeni svijeta nisu sami po sebi garancija da se radi o dobroj umjetnosti, štoviše često se događa da umjetnik nesvjesno (ili manje nesvjesno) eksploatira nesreću svijeta koristeći fokusiranost javnosti na akutne društvene pojave te tako omogućuje pojačanu vidljivost svoga djela. No na umjetniku je da odabire svoj način djelovanja koje će kasnije biti valorizirano neovisno o tematskom i operativnom predznaku. Umjetnost je u neku ruku donkihotska, utopistička težnja; umjetnik, čini se, mora vjerovati da je njegov rad učinkovit, da bi uopće imao motiv za njega. U pitanju je etička (uz onu estetsku koju prvenstveno u tom području podrazumijevamo) dimenzija umjetnosti.

Osobno, iako u životu ništa drugo ne radim osim što se bavim umjetnošću u najrazličitijim aspektima i ulogama, u svom umjetničkom radu uvijek sam na samom početku; u sumnji, kako u svrhu umjetnosti tako i u činjenicu da je moj proizvod uopće umjetnost. Nema izvjesnosti, stalno pipanje, usponi i padovi. Zato uglavnom i ne proizvodim objekte, tek minimalnim zabilješkama svjedočim činjenicu svoje prisutnosti (ili odsutnosti?).

Bandićev dekret protiv ugleda struke

Leila Topić



Sick stuff! – tim je riječima njujorški gradonačelnik Giuliani ocijenio  izložbu Sensation-Young British Artists from the Saatchi Collection otvorenu 1999. u njujorškom Brooklyn Museumu. Osjećaje njujorških katolika i gradonačelnika Giuliania osobito je povrijedila slika Chrisa Ofilija The Holy Virgin Mary nastala kombiniranom tehnikom koja je uključivala izmet slona i kolažirane fotografije vagine. Gradonačelnik se nije zaustavio na riječima već je, poduprt udrugom Katolička liga za vjerska i građanska prava, ukinuo 7 milijuna dolara godišnje potpore bruklinškom Muzeju zbog predstavljanja izložbe. No, Muzej nije odustao od izložbe inzistirajući na civilizacijskoj stečevini Amerikanaca o pravu na slobodu misli, govora i izražavanja. Njujorška je kulturna javnost reagirala potpisima podrške (baš kao i u slučaju Bandićeve zabrane, no tu svaka sličnost prestaje), muzejski ravnatelj Arnold Lehman podigao je saveznu tužbu protiv Giulianija zbog povrede 1. amandmana, a New York Times je pisao o novom ledenom dobu kulture donirajući oglas o slobodi izražavanja koje je potpisalo stotinjak glumaca, redatelja i kulturnih radnika. Muzej, iako je neko vrijeme funkcionirao bez gradske subvencije, odlukom Saveznog suda SAD-a dobio je spor protiv Giulianija te je Grad morao vratiti doznačena sredstava i suzdržati se od daljnjeg uplitanja u izlagačku politiku Muzeja. E sad, Zagreb nije New York, Stazić nije Lehman, a Hrvatska nema 1. amandman - no imamo članak 68. hrvatskoga Ustava koji jamči slobodu kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.

U kontekstu nedavnog intervjua ravnatelja Gavelle Darka Stazića za Jutarnji list vrijedi se zapitati koje su posljedice nekažnjenog kršenja tog zakona? Čini se kako nije bezrazložno strahovati da će ono malo sponzora,  producenata ili naručitelja, poučeni Bandićevim dekretom, zanemariti elementarnu slobodu stvaralaštva i umjetnički integritet te puhati na hladno i prije no što je moguće kontroverzna misao i artikulirana (premda ne nalazim ništa kontroverzno u Cuculićevu plakatu). Preciznije, ukoliko Bandićeva odluka o uklanjanju plakata ne bude povučena, vrijedi pretpostaviti kako će se ostvariti san svih kulturnih šerifa o najmoćnijem alatu nadzora: autocenzuri. Naposljetku, Bandićev višestruko problematičan dekret kojim se zabranjuje plakat za predstavu GDK Gavella ne govori samo o očitom kršenju zakonskih  propisa, već  ukazuje na  gorku činjenicu o posvemašnjoj irelevantnosti kulturne i stručne javnosti. O takvome stanju, uostalom, svjedoči  i smjena ravnatelja Umjetničke Galerije Dubrovnik Antuna Maračića posve u suprotnosti s mjerodavnim mišljenjem i potporom struke. Naime, kulturni radnici, očito je, nisu dovoljno brojčano važno biračko tijelo te za “osjećaje“ te manjine dubrovački gradonačelnik nema razumijevanja. No, zanemarimo osjećaje i zapitajmo se što se dogodilo ugledu struke?

P.S. A kada je riječ o povrijeđenim osjećajima katoličke većine, citiram Larryja Flinta koji je na primjedbe moralista o vaginama i grudima u svom časopisu odvratio: “Žalite se proizvođaču, ne meni!“.



Dva slučaja

Vinko Srhoj



Moram priznati da sam se nemalo iznenadio na vijest od prije dvanaest godina da Antun Maračić kani iz Zagreba preseliti u Dubrovnik gdje bi preuzeo rukovođenje tamošnjom Umjetničkom galerijom. Kao izvorni provincijalac životom i radom vezan za Zadar, mislio sam da će i tako Tunja (kako ga bliski zovu), “plesati samo jedno ljeto“, poučen iskustvima iz naših neutješnih provincija. Jednako tako se nisam mogao načuditi kako kroz nevjerojatnih 12 godina, neka mi se dozvoli ova hiperbolična neuljudnost posuđena od aktera naše priče, u smradnoj kloaki provincije uspijeva plivati, a da mu je glava stalno na površini. Već sam se počeo preispitivati nisam li prema našim provincijama nepravedan, kad eto Tunja u tom svijetu “nahvao“, neuznemireno (više ili manje, jer mu je mandat već i ranije visio o koncu otkaza) preuređuje dubrovačku Umjetničku galeriju i uspješno provodi svoj ozbiljan i kvalitetan program izložbi.   

Slučaj jednog ravnatelja Ali ne lezi vraže, i Maračića ovih dana sustiže drevno prokletstvo provincije kojoj ništa ne znače oni koji je unaprjeđuju (deprovincijaliziraju), jer su joj uvijek važniji oni koji je čine time što jest: mjestom koje se ponosi svojom prosječnošću, svojim kampanilizmom, nerijetko svojim najgorim ljudima koji se čudesnom alkemijom u provincijskoj retorti politike, znaju pretvoriti u najbolje. Ali tko kaže da isto nije i u metropoli, ili “metropoli“ kojoj godinama domoljubi skladno poju kao glavnom “vaseljenskom“ gradu svih Hrvata. No za odnos Zagreba i svega ostalog u Hrvatskoj, vrijedi ona stara ruska – da dok u Moskvi sijeku nokte, u provinciji rube glave. Jednu takvu odrubljenu glavu, onu Tunjinu, Gradsko je vijeće Dubrovnika, koje je očito zaboravilo svrnuti pogled na klesanac iz Kneževa dvora koji glasi: Obliti privatorum publica curate, ponudilo kao zalog svojim političkim igrama. Umjesto dokazanog Maračića instaliralo je stanovitu Vesnu Delić Gozze samo zato (jer se drugi razlog ne nazire) što je blizina gradonačelnikovu tronu i stranačka privrženost njezinu virtualnu, a zapravo nepostojeću biografiju, barem kada je u pitanju moderna i suvremena umjetnost, iskitila “najljepšim uresom od ove dubrave“ – podobnošću. I uzalud su prosvjedi svekolike kulturne javnosti, udruga i institucija koji daju Maračiću za pravo, uzalud je i mišljenje resornog ministarstva koje se s njima slaže, kad je gradska vlast ta koja drži škare i sukno, i zapravo joj je svejedno tko je na vlasti u nekoj gradskoj ustanovi, samo ako je naš. Još je bolje za krvnu sliku provincijske politike ako se “naš čovjek“ ničim posebno ne ističe, ako nema velikih ambicija i ne umara nas zanovijetanjem o tamo nekoj kvaliteti, standardima, bjelosvjetskim usporedbama i kriterijima. Jer najbolje je da bude “čestit“ i “prosječan“ kao i naši vijećnici, ili riječima jednog drugog velikog mislioca modernog doba, “da  opće stvaralaštvo u kulturi bude solidno i pošteno“, dakle da i ono, kao i naši vijećnici, bude izrazom “čestite prosječnosti“ (A. Hitler).

Slučaj jednog kazališnog plakata U slučaju plakata dramskog kazališta Gavella za predstavu Fine mrtve djevojke, uklonjenog s javnih mjesta u Zagrebu zbog povrijeđenih osjećaja vjernika koji su u diskretnom zagrljaju dvije čedno pripijene porculanske figurine koje predstavljaju Isusovu majku prepoznali lezbijsku nježnost, nitko nije postavio jedno drugo pitanje. Jesmo li stoljećima, a posebice u najnovije vrijeme kad Bogorodica više nego ikada vapi za zaštitom svog “lika i djela“ uslijed bezočne uporabe njezina lika kao kič-suvenira, i mi, nešto estetički osjetljiviji građani, možda povrijeđeni međugorskim i svekolikim prosteničkim kičem. Dobro, netko će reći da je vjerniku svejedno je li od majke božje neki “umjetnik“ napravio manekenku i top-model koji kao po modnoj pisti korača prašnjavim ulicama Nazareta. Nema ni tog bogobrižnika koji će ustati na noge kada trgovci, koji su se od Isusova vremena ponovno vratili u hram, nude tone sladunjavih figurica koje, navodno, znaju i proplakati, uvjeravajući nas da je to baš slika i prilika Isusove majke. Naravno, pravi će vjernik reći da mu je svejedno kako ‘ko prikazuje Mariju, jer ga za razliku od vjere ne zanimaju estetička pitanja i u biti mu je svejedno hoće li je postvariti Kruno Bošnjak ili Kuzma Kovačić.

Jednako tako baš ga nije briga ni za onaj davni prigovor Michelangelu povodom Piete iz Svetog Petra u Rimu, da je majka iste dobi kao i njezin sin. Jer taj pravi vjernik navodno ne vjeruje u kipove i materijalne prispodobe božanskog, nego u svetinju samu. Mada, s druge strane i zadnju sasušenu kosku u relikvijaru, čavao s Golgote, komadić trnove krune, obožava u tolikoj mjeri da je spreman za taj skromni zemni ostatak (pa i krivotvorinu) u vjerskoj gorljivosti položiti i vlastiti, ili tuđi život. Benevolenciju prema nedostojno oblikovanom kipu takav će vjernik braniti uvijek istim argumentima, da su to rukotvorine ljudi i da je njihovo štovanje nastupilo onda kada je u kip Iće Manenice ili Michelangela, svejedno, reifikacijom sišao sveti duh i učinio ga svetinjom samom. Takav bi se vjernički argument mogao prihvatiti, ali zašto su onda figurine s Cuculićevog plakata za kazališnu predstavu toliko problematične? Je li zato što upućuju na predstavu s problematičnim sadržajem za same vjernike, ili je njihovo uobličenje uvredljivo? Ili zato što ih biskup nije ritualno posvetio? Da nema predstave koja govori o lezbijskoj ljubavi nitko pa ni najveći vjernik među vjernicima, Milan Bandić, vjerojatno ne bi u čedno obgrljenoj Bogorodici koja, uzgred, grli samu sebe, pronašao nešto što bi vrijeđalo vjerske osjećaje. Eventualno bi se povrijeđeni mogli naći oni bezbožnici koji ne konzumiraju vjerski kič i ne misle da u svakoj naštancanoj Bogorodičinoj figurini prebiva Bogorodica sama, nego trgovac kičem, koji kod njih ne izaziva nikakvo razumijevanje i udivljenje. Nije li zbog takvih profitera od božanskog lika i djela i unutar same crkve nastala ikonoklastička pobuna. Dakle pobuna Crkve, vjerskih udruga i gradonačelnika, pobuna je zbog konteksta teatarske predstave, dok bi u mogućem inverznom tumačenju sam plakat mogao biti protumačen sasvim suprotno: kao slika nježnosti i prisnosti u kojima ne nalazimo nikakve “niske strasti“ i pobude.

Zar se ista stvar nije odigrala sa svetom Terezom Avilskom koja je svoj susret s anđelom dugog zlatnog koplja kojim ju je probio do dna utrobe, ispričala na nevjerojatno sladostrastan način kakvog nema ni u antičkih pisaca kada opisuju Zeusovu zlatnu kišu koja se spušta na obljubljenu Dijanu. Tjelesnu gorljivost sv. Tereza, uostalom, opisuje do detalja pa nastavlja da je, kada je anđeo izvadio koplje, pomislila da će joj iščupati crijeva, ali da je uza svu bol zbog koje je plakala, osjetila slast bola kojega se nitko ne bi odrekao. E sad, Terezino sladostrašće usmjereno je sa svim tjelesnim varijetetima uzbuđenja prema Bogu kojega je anđeo sa dugim zlatnim kopljem samo izaslanik. Ali zbog tog božanskog alibija za tjelesnu strast, opet zbog konteksta koji se benigno naziva mističkom erotikom jedne svetice, nikome nije palo na pamet da iz rimske crkve Santa Maria della Vittoria ukloni Berninijevu strastvenu Terezu. Možda i stoga jer i u crkvenim strukturama Rima i na gradonačelničkom mjestu toga grada ipak ne postoje takvi vojujući branitelji vjerskih osjećaja poput pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića ili gradonačelnika Milana Bandića. Ili barem tako danas nije, u sjedištu Kristove crkve gdje je milenijsko “obilježje vjerski ukorijenjenog moralista bilo“, kako kaže Richard Dawkins, “da se gorljivo brine o tome što drugi ljudi privatno čine (ili čak samo misle)“.  Moram priznati da mi nikada nije bilo potpuno jasno zbog čega je Crkva uvijek u samo središte, u samu jezgru rasprave o moralu, grijehu i vrlini, stavljala ljudsku seksualnost. Ili možda i jest, ali je objašnjenje previše banalno. 



Podobnost umjesto sposobnosti

Anita Zlomislić



Kada je Upravno vijeće umjetničke galerije Dubrovnik krajem prošle godine raspisalo javni natječaj za mjesto ravnatelja, u uvjetima nije postavljen niti jedan akademski ili stručni uvjet za vođenje te javne ustanove. Ono bi bilo zadovoljno da prvi čovjek te javne institucije ima bilo kakvu visoku stručnu spremu, pet godina općenitog radnog iskustva te poznavanje dva strana jezika. Nikakve druge reference nisu potrebne, čak niti obrazovanje u humanističkom području, a kamoli poznavanje moderne i suvremene vizualne umjetnosti, da ne govorimo o zaslugama u dosadašnjem radu kojima bismo mogli mjeriti radne i intelektualne kapacitete kandidata za čelno mjesto jedne javne funkcije. Ništa, ama baš ništa od toga. Jer iz razumu nepoznatih razloga na čelu kulturnih institucija može biti bilo tko. To što neki tamo povjesničari umjetnosti i kulturna javnost ukazuju na stručne reference i zasluge bivšeg ravnatelja Antuna Maračića ionako nema nikakvu političku snagu, a time ni važnost.

Sjetimo se samo tragikomedije s intendantom splitskog HNK koja je takoreći jučer pokazala sav jad i bijedu klijentelističkog provincijalnog mentalnog sklopa koji po istom “demokratskom“ modelu grabi sve javne funkcije sada i u Dubrovniku. Uvaženi kolega Maračić ostavio je iza sebe gradu Dubrovniku i Republici Hrvatskoj, dakle građanima ove zemlje, dobro uređenu galeriju koja je za njegova mandata transformirana iz jedne provincijalne, poslijeratne kulturne institucije u “slijepom crijevu države“ u respektabilnu galerijsku kuću. Grad koji se itekako treba zahvaliti gospodinu Maračiću za dosadašnji program kojim ga je ucrtao na kulturnu mapu Europe, ne samo da okreće leđa čovjeku već ga ostavlja, takoreći, “na ulici“. Završetkom četverogodišnjeg mandata ravnatelji kulturnih institucija ostavljeni su na milost i nemilost lokalnim vlastima, s velikom vjerojatnošću da završe nezaposleni. Štetnost tog modela ne zahvaća samo pojedinačnu sudbinu ravnatelja, kao u slučaju gospodina Maračića koji se bez obzira na referentnost njegova životopisa i dosadašnje zasluge samo tri godine pred mirovinu može naći “na ulici“, već i sve nas koji radimo u institucijama kulture pa se tiče i operativnog (ne)funkcioniranja kulture u ovoj zemlji.    

Naime, čest je slučaj da ravnatelji kulturnih institucija upravo iz straha za vlastitu egzistenciju postaju marionete – i to ne samo u rukama lokalnih političkih moćnika, već i birokratskih aparatčika nadležnih institucija. Odluke takvih bivaju vođene kriterijem spašavanja vlastite kože, a ne interesima kuće u kojoj rade ili ti ne daj Bože javnim interesima. Nije pravilo, ali je čest slučaj. Za drugačiji model funkcioniranja potrebno je imati ljudsku hrabrost i integritet koji pretpostavlja intelektualne i profesionalne standarde. Antun Maračić ih je u svom radnom vijeku višekratno iskazao. Međutim, svi mi koji profesionalno cijenimo ovog umjetnika, kustosa i kritičara i njegov dosadašnji rad na čelu Umjetničke galerije Dubrovnik, uključujući i Stručno, Upravno i Kulturno vijeće koja su ga podržala u posljednjoj kandidaturi za ravnatelja, nemamo pravo glasa. Odlučuju oni koji s kulturom nemaju nikakve veze i postavljaju iste takve ljude na čelna mjesta. Pritom uopće nije važno koja je stranka na vlasti, jer sve one pod krinkom demokracije skrivaju lice organiziranih interesnih skupina. Dok ih financiraju građani, oni besramno vode računa isključivo o vlastitim interesima, zanemarujući u potpunosti stvarne društvene razloge zbog kojih su po demokratskoj proceduri i došli na vlast, a to je služiti javnim interesima na javnim funkcijama.

Kakvu si budućnost Dubrovnik sprema?! Društvo koje potiče isključivo model podobnosti umjesto sposobnosti može očekivati jedino da se samo u sebi uruši. Zasluge političarima.