Odabrani ulomci iz knjige Jutro čarobnjaka – uvod u fantastični realizam
Alef, s onu stranu beskonačnosti
“Moć uma je neograničena, kad se on razvije u potpunosti, poput hrasta koji raste izravno iz zemlje, umjesto da kržlja kao u loncu za cvijeće. Sâm um na određenoj razini tajno je društvo.”
Neobične činjenice vidimo na banalan način. Da bismo razumjeli svijet koji dolazi, trebali bismo prekopati, osvježiti, okrijepiti predodžbu o tajnom društvu temeljitijim proučavanjem povijesti i otkrivanjem točke gledišta s koje bismo mogli vidjeti tijek povijesti u kojoj sudjelujemo.
Rečenica Andréa Bretona: “Sve navodi na vjerovanje... “ napisana je 1930. godine. Imala je izvanredan uspjeh. I dalje je neprestano citiraju i komentiraju. Radi se o tome da je, u stvari, jedna od značajki aktivnosti suvremenog duha porast interesa za sve što bismo mogli nazvati: točka gledišta s onu stranu beskonačnosti. Na taj koncept nailazimo u najstarijim tradicijama, kao i u najsuvremenijoj matematici. Nalazimo ga i u Valeryjevoj pjesničkoj misli, a jedan od najvećih živućih pisaca, Jorge Luis Borges, posvetio mu je svoju najljepšu i najdojmljiviju novelu i dao joj je znakovit naslov: Alef.
Mnogi tekstovi kažu da to slovo ima oblik čovjeka koji pokazuje nebo i zemlju, da bi ukazao na to da je svijet dolje zrcalo i karta gornjeg svijeta. Točka s onu stranu beskonačnosti krajnja je točka drugog manifesta nadrealizma, to je točka Omega oca Teilharda de Chardina i ispunjenje Velikog Djela alkemičara.
Ideja da su se ljudi, krenuvši od surovosti i divljaštva, polako uzdigli do razine civilizacije pojavila se nedavno. To je židovsko-kršćanski mit koji je nametnut svijesti da bi odagnao drugi, daleko snažniji i znakovitiji mit. Dok je čovječanstvo bilo svježije, bliže svojoj prošlosti, u vremenu u kojem ga nikakva dobro skovana zavjera još nije bila istjerala iz vlastitog sjećanja, ljudi su znali da potječu od bogova, od divovskih kraljeva koji su ih naučili svemu.
Oni su se sjećali zlatnoga doba u kojemu su ih napredniji ljudi, rođeni prije njih, učili poljodjelstvu, metalurgiji, umjetnosti, znanosti i upravljanju Dušom. Grci su spominjali doba Saturna i znali su da su se njihovi preci zavjetovali Herkulu. Egipćani i Mezopotamci čuvali su legende o divovskim kraljevima začetnicima. Narodi koje danas nazivamo “primitivnima”, primjerice, urođenici na Pacifiku, u svoju nesumnjivo iskrivljenu religiju upliću kult dobrih divova s početka svijeta.
U području današnje pustinje Gobi je prije trideset ili četrdeset stoljeća postojala visoko razvijena civilizacija. Nakon katastrofe, možda atomske, Gobi je pretvoren u pustinju, a preživjeli su emigrirali: jedni prema sjevernom kraju Europe, a drugi prema Kavkazu. Bog Thor iz nordijskih legendi vjerojatno je jedan od junaka te migracije.
Tajna divovske kripte s Tibeta
„Približavamo se drugom dobu. Dogodit će se mutacije. Budućnost će pružiti ruku dalekoj prošlosti. Zemlja će ponovno vidjeti divove. Bit će još potopa, još apokalipsi, vladat će druge rase.“
Znamo da su na Tibetu sačuvana vrlo stara znanja zasnovana na psihizmu. Godine 1957. pojavilo se u Njemačkoj i u Francuskoj jedno zanimljivo djelo. Pod naslovom Treće oko potpisao se Lobsang Rampa. Autor tvrdi da je lama koji je dostigao posljednji stupanj inicijacije. Moguće je da je on bio jedan među onim Nijemcima koje su nacistiški vođe poslali u specijalnu misiju na Tibet. On opisuje svoj silazak, pod vodstvom trojice velikih lamaističkih metafizičara, u jednu kriptu u Lhasi u kojoj počiva prava tajna Tibeta:
“Nekoć, prije nekoliko tisuća godina, dani su bili kraći i topliji. Veličanstvene civilizacije su se uzdizale i ljudi su bili mudriji nego u naše doba. Iz vanjskog prostora pojavila se jedna planeta, koja je iskosa udarila u zemlju. Vjetrovi su uzburkali mora, i ona su se, pod drugačijim pritiskom gravitacije, prelila na zemlju. Voda je prekrila svijet koji su prodrmali potresi i Tibet je prestao biti topla zemlja, pomorska postaja.“
Ili se radilo o pravom iniciranom lami, budući da se autor predstavljao kao sin jednog visokog dužnosnika stare vlade Lhase te je zbog toga bio primoran maskirati svoje ime, ili se radilo o jednom od Nijemaca iz tibetanskih misija između 1928. i kraja Hitlerove vlasti. U tom slučaju, on izlaže ili stvarna otkrića, ili prenesene priče, ili hörbigerovske i nacional-socijalističke postavke ukrašene fantastikom.
Jedan minhenski profesor (nije bio minhenski, nego austrijski) iz tog vremena napisao je, uz određen broj znanstvenih radova, i vrlo čudne eseje o primitivnom svijetu, o stvaranju legendi, o tumačenju snova kod plemena iz najstarijih vremena, o njihovim intuitivnim spoznajama i svojevrsnim transcendentalnim moćima koje su prakticirali da bi izmijenili zakone prirode. U toj zbrci bilo je govora o Kiklopovom oku, čeonom oku koje je kasnije zakržljalo i pretvorilo se u pinealnu žlijezdu.
Ni do danas nije se ugasila ta zamisao. Isto tako moramo obratiti pažnju na “nepoznata viša bića“ koja susrećemo u svim mračnim mistikama Istoka i Zapada. To su stanovnici pod zemljom, ili s drugih planeta, divovi nalik na one koji možda spavaju pod zlatnim pokrovom u tibetanskim kriptama, ili pak bezoblična i zastrašujuća stvorenja kakva je opisao Lovecraft.
U čast Jošue
Ako mi netko pokaže nekrivotvorenu fotografiju čovjeka kako lebdi u zraku, neću reći: to je prikaz mita o Ikaru, nego: to je trenutna fotografija skoka ili ronjenja. Zašto i unutar civilizacija ne bi postojala trenutna stanja? Na polju arheologije već se sve mijenja. Naša civilizacija ubrzava komunikaciju, a promatranja koja se odvijaju na cijeloj površini zemaljske kugle, bilo zajednička bilo suparnička, vode nas do velikih tajni.
Nemamo namjeru nametnuti svoju pretpostavku pa ćemo je oblikovati samo kao vježbu za otvaranje duha: prije deset tisuća godina svijetom je upravljala neka civilizacija na višem stupnju razvoja. Na dalekom je sjeveru stvorila deportacijsko područje. Što kaže eskimski folklor? Govori o plemenima koja su na početku vremena divovske metalne ptice prenijele na daleki sjever. Arheolozi devetnaestoga stoljeća snažno ističu apsurdnost tih “metalnih ptica“.
Povjesničar se počinje zabrinjavati i sumnjati je li njegovo umijeće primjenjivo. Svoj talent posvećuje žaljenju što se njime više ne može koristiti. To možemo vidjeti u umjetnostima i u znanostima u trenucima njihovog gušenja: pisac u deset svezaka obrađuje nemogućnost jezika, liječnik studira pet godina da bi objasnio da se bolesti liječe same od sebe. Povijest proživljava upravo jedan od takvih trenutaka. To uvjerenje, koje je jednako uvjerenju mudraca prošlih stoljeća, a koje upravlja umom naroda koje nazivamo “primitivnima“ i podržava istočnjačku filozofiju, na današnjem se Zapadu nije ugasilo, a možda mu čak, na neočekivani način, znanost vraća njegovu snagu.
Prema mišljenju vjernih pristaša vječnog leda, isto tako i prema mišljenju Velikovskog, ono što činimo moglo bi imati odjeka u svemiru, i sunce na nebu moglo se zaustaviti u čast Jošue. Hörbiger i nacistički ezoterici promijenili su ponešto metode znanosti, a donekle čak i njezin smjer. Na silu su je pomirili s tradicionalnom astrologijom. Hitler je s razlogom nazvao svog osobnog astrologa “opunomoćenikom matematike, astronomije i fizike“.
Nova atlantidska faza čovječanstva
U svojoj studiji Teozofizam, povijest jedne pseudoreligije (Le Théosophisme, histoire d’une pseudoreligion), objavljenoj 1921., filozof René Guénon pokazao se prorokom. On vidi kako raste opasnost u pozadini teozofije i inicijacijskih neo-poganskih skupina koje su više ili manje bile povezane sa sektom gđe Blavatsky. Zapisao je:
“Lažni mesije koje smo dosada vidjeli činili su samo čuda vrlo niske kvalitete, i one koji su ih slijedili vjerojatno nije bilo baš teško zavesti. Ali tko zna što je budućnost sačuvala za nas? Ako pomislimo da su lažni mesije bili samo više-manje nesvjesni instrumenti u rukama onih koji su ih stvorili, i ako se konkretno pozovemo na niz pokušaja koje su uzastopce činili teozofi, dolazimo do toga da mislimo kako su to samo pokušaji, svojevrsni pokusi koji će se u različitim oblicima ponavljati sve dok se ne postigne uspjeh i koji, u iščekivanju toga, uvijek rezultiraju usađivanjem nekog nemira u duhove. Osim toga, ne vjerujemo da teozofi, jednako kao ni okultisti i spiritisti, imaju takvu snagu da u takvom pothvatu uspiju potpuno sami. Ali ne postoji li možda iza svih tih pokreta nešto drugo zastrašujuće, što njihovi vođe možda ne poznaju, i čega su i oni sami najobičniji instrumenti?“
Od uspona uma u masama do nuklearne fizike, od psihologije vrhunaca svijesti do međuplanetarnih raketa, odvijala se alkemija, stvaralo se obećanje o preobrazbi čovječanstva, o usponu živog svijeta. To možda nije bilo tako očito, i polovično duboki duhovi žalili su za davnim vremenima duhovne tradicije, sklopivši tako pakt s neprijateljem, i to najvatrenijim dijelom svoje duše, nakostriješeni protiv svijeta u kojem su mogli raspoznati samo rastuću mehaniziranost. Ali u isto vrijeme oči ljudi poput, primjerice, Teilharda de Chardina, bile su širom otvorene.
To je također razdoblje u kojem jedna izvanredna ličnost, Rudolph Steiner, osniva u Švicarskoj istraživačko društvo koje počiva na zamisli da je u ljudskom duhu sadržan cijeli svemir i da je duh sposoban za djelovanje koje nema ništa zajedničkog s onim što nas uči službena psihologija. Ustvari, neka Steinerova otkrića na polju biologije (gnojiva koja ne uništavaju tlo), medicine (upotreba metala koji mijenjaju metabolizam), i posebice pedagogije (danas su u Europi u funkciji brojne steinerovske škole) osjetno su obogatile čovječanstvo. Rudolph Steiner je mislio da postoji crni i bijeli oblik “magijskog“ istraživanja. Smatrao je da teozofi i razna neopoganska društva dolaze iz velikog podzemnog svijeta Zla i najavljuju demonsko doba. Žurio se unutar vlastitog obrazovnog sustava uspostaviti moralnu doktrinu koja bi “posvećene“ potakla da se služe samo dobrim silama. Htio je stvoriti društvo dobrohotnih. Mi se ne pitamo je li Steiner bio u krivu ili u pravu niti je li istinu zborio ili ne.
Rakete ispaljene na Mjesec
„Tu i tamo bit će praznina: čitatelj mora imati na umu da je povjesničar danas napustio staru koncepciju prema kojoj je istina dostignuta tek kad se, bez rupa i ostataka, iskoriste svi komadići slagalice koju treba složiti. Ideal povijesnog djela za njega više nije lijep, ispravno popunjen i gladak mozaik: on ga radije zamišlja kao polje iskopina u prividnom kaosu u kojemu se jedna do druge slažu sumnjive jame, zbirke manjih uspomena i, tu i tamo, lijepo obnovljene cjeline i umjetnička djela.“
Naš portret zacijelo nije u skladu s prihvaćenim idejama, a usto je i djelomičan. Nismo ništa htjeli žrtvovati radi povezanosti. To odbijanje žrtvovanja radi povezanosti inače je najnovija tendencija u povijesti, kao i tendencija k istini.
Kako um uspijeva doći do tog područja u kojem i sam njegov život postaje fantastičan? Kojim se postupcima postiže promjena stanja? Mi ne kažemo da to znamo. Mi samo kažemo da u magijskim i vjerskim obredima, u silnoj staroj i suvremenoj literaturi posvećenoj neobičnim trenucima, postoje fantastični trenuci duha, tisuće i tisuće fragmentarnih opisa koje bi trebalo prikupiti, usporediti, i koji možda spominju izgubljenu metodu – ili metodu budućnosti.
Jedan delirični samouk okružen megalomanima odbija Descartesa, odbacuje humanističku kulturu, uništava razum, zaziva Lucifera i osvaja Europu, zamalo osvojivši svijet. Marksizam se ukorijenio u jedinoj zemlji koju je Marx smatrao neplodnom. London umalo stradava pod kišom raketa ispaljenih na Mjesec. Razmišljanja o prostoru i vremenu dovode do proizvodnje bombe koja briše dvjesto tisuća ljudi u tri sekunde i povijesti u cjelini prijeti uništenjem.
Prestrašeni Rauschning nije posjedovao nijedan od ključeva Führerove misli već je ostavši i dalje dobrim humanističkim aristokratom, bilježio govore kojima se Hitler ponekad prepuštao u njegovom društvu:
“Ljudska vrsta“, govorio je “od početka proživljava čudesno ciklično iskustvo. Ljudski rod prolazio je kroz iskušenja usavršavanja iz milenija u milenij. Sunčevo razdoblje čovjeka privodi se kraju – razdoblje pod utjecajem Sunca. Visoka razdoblja su pod utjecajem Mjeseca, kada se satelit približi Zemlji; već možemo nazrijeti prve primjerke nadčovjeka. Najavljena je nova vrsta koja će potisnuti staro čovječanstvo. Isto kao što se svijet, slijedeći besmrtnu mudrost drevnih nordijskih naroda, neprestance mora pomlađivati propašću zastarjelih vremena i sumrakom bogova, i isto kao što solsticiji u drevnim mitologijama znače simbol životnog ritma, ne u ravnoj i neprekinutoj liniji, već u spirali, tako i čovječanstvo napreduje u nizu skokova i nazadovanja. Četvrti će se Mjesec približiti Zemlji, gravitacija će se promijeniti. Vode će se podići, bića će doživjeti razdoblje gigantizma. Pod djelovanjem jačih svemirskih zraka dogodit će se mutacije.“
Oči najvišeg uma i oči ljubavi otkrivaju istu stvar na različitim razinama. Zanos ljudi prema slobodi, neustrašiv pjev mučenika, sadržavali su klicu te velike arhanđeoske nade. Ta civilizacija, koju su jednako loše procijenili mistični pasatisti izvana kao i primitivni progresisti iznutra, morala je biti spašena.
„Postoji“, rekao je Hitler, “jedna nordijska i nacionalnosocijalistička znanost koja je protivna židovsko-liberalnoj znanosti.“ Vojske elektronskih mozgova koje bi administrativno osoblje svele na minimum i tajna društva organizirali bi divovsku bitku dvaju blokova čovječanstva. Nije isključeno ni da bi vlade stolovale izvan našeg svijeta, na umjetnim satelitima koji se okreću oko zemalja.
Probuđenje nemira i ljubavi prema zemlji
“Čitao sam Renéa Guénona. Mislio sam da imamo tu nesreću da živimo u radikalno izopačenom svijetu koji je predodređen za apokalipsu. Prisvojio sam Cortèsov govor u Zastupničkom domu u Madridu 1849.: Uzrok svih vaših grešaka, gospodo, je taj da vi ne znate koji je smjer civilizacije i svijeta. Vi mislite da civilizacija i svijet napreduju, ali oni nazaduju!“
Gonio sam do krajnjih posljedica osjećaj izgona, potrebu za radikalnom pobunom, koji su bili izražavani u književnim časopisima oko 1947. kada se govorilo o “metafizičkom nemiru“, i koji su bili teško nasljeđe moje generacije. Kako da u tim uvjetima budem svjetionik? Otac mi je prigovarao da se raspadam, da sam prešao na stranu povlaštenih od strane kulture, na stranu mandarina, ponosnih na vlastitu nemoć. Dok je atomska bomba za mene označavala početak kraja vremena, za njega je ona bila znak novoga jutra. Mi upravo saznajemo što je ljubav prema svijetu.
Put prema ništavilu je slobodan. Prošle su dvije tisuće godina otkako je Origen sjajno napisao da “materija upija nepravdu“. Danas se nepravda više ne upija, nego se širi u razornim valovima. “Društvo očajnih“ neće je obrisati.
Ne bavimo se fiktivnom filozofijom ni fiktivnom poviješću. Bavimo se fantastičnim realizmom. Skeptični smo prema mnogim stvarima prema kojima su umovi koji prolaze za “razumne“ manje skeptični. Nipošto ne pokušavamo usmjeriti pažnju prema nekakvom neosnovanom okultizmu, prema nekakvoj magijsko-deliričnoj interpretaciji činjenica. Ne predlažemo nikakvu religiju. Vjerujemo isključivo umu.
U slučaju da sklonište bude uništeno, predviđen je postupak, s uvjetima prema kojima bi vlada prenijela svoje moći na “vladare iz sjenke“, doslovno na nevidljivu vladu, koja je dotad već bila imenovana. Ta vlada obuhvaćala je senatore, zastupnike i stručnjake čija imena se ne smiju objaviti. Na taj je način, u jednoj od najmoćnijih zemalja na planeti, službeno bio najavljen prijelaz na kriptokraciju. U slučaju rata, bez sumnje bismo potpali pod vlast nevidljivih “vladara iz sjenki“, koje bi za SAD-e mogle biti smještene u pećinama Virginije, a za SSSR na plutajućoj stanici na Arktiku. I od toga bi trenutka bio zločin veleizdaje otkriti identitet odgovornih osoba.
Naši su preci nesumnjivo bili jednako zli kao i mi, ali su to znali. Ta je mudrost postavila ograde. Jedna papinska bula osuđuje upotrebu stative koja služi za učvršćivanje luka: ta naprava, nadodana prirodnim metodama strijelca, učinit će borbu neljudskom. Bula je bila razmatrana dvjesto godina. Roland iz Roncevauxa, potučen od saracenskih navala, povikao je: “Proklete bile kukavice koje su izumile oružje koje može ubiti na daljinu!“
Novi žargon: ciklotroničke katedrale
„Prihvatili smo, dakle, i najčudnije činjenice, pod uvjetom da smo ih uspjeli provjeriti. Ponekad smo naizgled tražili uzbuđenje ili pustili da nas zanese sklonost ka čudnovatom, radije nego da zanemarimo to naizgled suludo gledište. Rezultat ni u čemu ne nalikuje opće prihvaćenom portretu nacističke Njemačke.“
Ali o kojoj nevidljivoj povijesti je tu riječ? Taj izraz prepun je zamki. Vidljiv je svijet tako bogat, a još tako slabo istražen da uvijek možemo pronaći činjenice koje potvrđuju bilo koju teoriju, a poznato nam je i bezbroj objašnjenja povijesti pomoću okultnog djelovanja Židova, slobodnih zidara, isusovaca ili Međunarodne banke. Ta nam se objašnjenja čine primitivnima. Osim toga, neprestance pazimo da ne pobrkamo ono što nazivamo fantastičnim realizmom s okultizmom, i tajnu stranu stvarnosti s romanom-feljtonom.
Cilj našeg proučavanja bio je niz fantastičnih događaja. To nije uobičajeno, ali je logično pomisliti da bi se iza tih događaja mogle skrivati izvanredne činjenice. Zašto bi povijest imala tu povlasticu u odnosu na druge suvremene znanosti da sve fenomene može objasniti na način koji zadovoljava razum? Fizičar zna da je cijepanje uranija otkriveno pomoću abnormalnih, neobičnih vibracija i da su se time otvorila beskonačna prostranstva proučavanju radioaktivnosti. Mi smo tražili upravo te neobične vibracije.
Nevjerniku bi trebalo pokazati svijet u kojemu su ciklotroni nalik na katedrale, u kojemu su matematičke znanosti poput gregorijanskih napjeva, u kojemu se odvijaju preobrazbe, ne samo u srcu materije, već u umovima, u kojemu su u pokretu ljudske mase svih boja, u kojemu čovjekove antene od pustih pitanja vibriraju prema svemirskim prostorima, u kojemu se budi duša planeta. Možda tada naš vitez ne bi tražio da se vrati u prošlost. Možda bi se osjećao kao kod kuće, samo podignut na višu razinu. Možda bi pojurio prema budućnosti kao što je nekoć jurio prema Istoku, nastavljajući, s vjerom, ali na drugom stupnju.
Pogledajte kako živimo! Držite na vidjelu svoje oči!
Osvijetlite tu sjenu!
Sine znanstveniče, ostani trijezan!
„Prema mišljenju nekih ljudi, ne možemo shvatiti nijedan civilizacijski fenomen ako ne priznamo da je u davna vremena postojala Atlantida. Drugi smatraju da je moguće objasniti Hitlera samo uz pomoć marksizma. Neki u svakom geniju vide Boga, dok drugi vide samo seksualnost. Cijela ljudska svijest je templarska, pod uvjetom da nije hegelovska.“
Postojale su dvije Atlantide: jedna u Andama, koja se preko svojih četiriju točaka proširila cijelim svijetom, i druga u sjevernom Atlantiku, mnogo skromnija, koju su osnovali potomci divova dugo nakon katastrofe. Pomoću ove postavke o dvije Atlantide moguće je objediniti sve tradicije i stare priče u jednu cjelinu. Čovječanstvo nikada neće izumiti ništa veće. Struja? Običan tehnološki novitet. Jedan ludi Englez, Maxwell, tvrdio je da je pomoću struje moguće proizvesti nevidljive svjetlosne zrake. Neozbiljno. Nekoliko je godina kasnije Ambrose Bierce u svom Vražjem rječniku napisao: “Ne znamo što je struja, ali u svakom slučaju svijetli bolje nego parni konj i ide brže od plinske svjetiljke. “
Unutar borbe između leda i vatre, na zemlji postoje ciklusi. Hörbiger tvrdi da svakih šest tisuća godina mi bivamo žrtve navale leda. Događaju se veliki potopi i katastrofe. Unutar čovječanstva, pak, svakih 700 godina dolazi do udara vatre. Drugim riječima, čovjek ponovno postaje svjestan svoje odgovornosti u toj kozmičkoj bitci. On ponovno postaje religiozan u pravom smislu riječi. Priprema se za buduće mutacije. Njegova duša raste do svemirskih razmjera. On ponovno otkriva smisao univerzalne epopeje. Ponovno je sposoban razlučiti ono što dolazi od čovjeka-boga od onoga što dolazi od čovjeka–roba te je u stanju odbaciti sve što pripada osuđenim vrstama. Ponovno je neumoljiv i vatren.
Čuli smo kako neki erudit tvrdi da bi, budući da beskrajno rafiniranje i pročišćavanje metala ili metaloida nimalo ne mijenja njegova svojstva, u alkemičarskim uputama trebalo potražiti postupak mističnog učenja strpljenja, koje bi se odvijalo ritualnim kretnjama sličnima brojanju zrnaca na krunici. Naime, upravo se takvim rafiniranjem, pomoću metode koju su opisali alkemičari i koju danas nazivamo “fuzijom zone”, proizvodi čisti germanij i silicij za tranzistore.
Što se tiče energije, to je bio entitet potpuno neovisan o materiji i nimalo tajnovit. Sačinjavali su ga fluidi. Fluidi su ispunjavali sve, moglo ih se izraziti formalno vrlo lijepim jednadžbama i zadovoljavali su razum: električni, svjetlosni, toplinski fluidi, itd. Napredak je bio stalan i očit: materija u svoja tri agregatna stanja (kruto, tekuće, plinovito) i razni energetski fluidi, još finiji od plina. Bilo je dosta kao filozofsku maštariju odbaciti teorije o atomu koje su se tada rađale, da bi se očuvala “znanstvena” predodžba o svijetu.
Tako su se sva vrata zatvorila uz tresak. Još je samo trebalo odustati pa je gospodin Brunetière 1895. g. mogao mirno govoriti o “propasti znanosti”. Slavni je profesor Lippmann u isto to vrijeme izjavio jednome od svojih učenika da je fizika gotova, dokrajčena, sređena, zaokružena, i da bi bilo bolje zaputiti se drugim stazama. Taj se učenik zvao Helbronner i kasnije je postao prvim profesorom fizikalne kemije u Europi te je došao do značajnih otkrića o tekućem zraku, ultraljubičastoj boji i koloidnim metalima.
Moissan, genijalan kemičar, bio je prisiljen na “samokritiku” te je morao javno izjaviti da nije stvorio dijamant, nego da se radilo o eksperimentalnoj pogrešci. Nema smisla tražiti dalje: čuda toga stoljeća bila su parni stroj i plinska svjetiljka.
Nijemac Clausius dokazivao je da nijedan drugi izvor energije osim vatre nije zamisliv. Što se tiče energije, ako se održava njezina kvantiteta, onda se smanjuje njezina kvaliteta. Svemir je jednokratno navijen poput sata. U ovom svemiru čija je sudbina predvidiva, život se pojavio slučajno i evoluirao je zahvaljujući običnoj igri prirodnih odabira. Na konačnom je vrhu te evolucije čovjek. Mehanička i kemijska cjelina obdarena jednom iluzijom: sviješću. To su gledišta duha. Da smo rekli nekom službenom istraživaču iz 19. stoljeća da će jednoga dana fizika progutati prostor i vrijeme te da će eksperimentalno proučavati prostornu krivulju i skupljanje vremena, bio bi pozvao policiju. Nema tajni u svemiru, nema tajni u čovjeku. Sine znanstveniče, ostani trijezan!
Posljednji se udar vatre dogodio s pojavom teutonskih vitezova. Činjenica da je takva zatvorenost duha moguća i trajna, da vrlo civilizirana ljudska društva, nalik na naše, prividno bez predrasuda bilo koje vrste, mogu na svom tavanu zaboraviti stotine tisuća knjiga i rukopisa koje nose natpis “Blago” - i najveće će skeptike uvjeriti da živimo u fantastici.
Tajno društvo “Zelenog zmaja”
„Otac Castel 1728. godine, u trenutku kad se počinje širiti pojam gravitacije, govori o gravitaciji i o njenim odnosima sa svjetlošću u izrazima koji će dva stoljeća kasnije na čudan način odjeknuti. Mi osjećamo da se u današnjem svijetu kuje nova duša za novo doba zemlje. Naš način utvrđivanja mogućeg postojanja ‘probuđenog stanja’ neće biti ni posve vjerski, ni posve ezoteričan ili pjesnički, ni posve znanstven. Bit će ponešto od svega toga, a u isto će vrijeme biti nepodoban za svaku od tih disciplina. Upravo je to renesansa: juha u kojoj su potopljene i izmiješane metode teologa, znanstvenika, maga i djece.“
1891. godine Ernest Krauss privlači pozornost njemačke javnosti na sljedeću činjenicu: Guido List opisuje 1908. godine svastiku u svojim popularnim djelima kao simbol čistoće krvi podvostručen znakom ezoteričke spoznaje koji je otkriven dešifriranjem runske epopeje Edda.
Kada je Hitler odlučio okupirati Porajnje, svi su europski stručnjaci, uključujući i njemačke, bili uvjereni da će se Francuska i Engleska tome suprotstaviti. Hitler predviđa da neće. Najavio je i datum Rooseveltove smrti.
Nakon prvog velikog rata, Haushoffer nastavlja svoja proučavanja i čini se da je usmjeren isključivo ka političkoj geografiji, osniva časopis Geopolitičar i objavljuje brojna djela. Čini se, što je vrlo zanimljivo, da su ta djela zasnovana na političkom realizmu koji je strogo materijalistički. Taj trud svih članova skupine da upotrebljavaju čisto materijalistički egzoterijski jezik, dok prenose vanjskome svijetu svoje pseudoznanstvene koncepcije, neprestano je dio toga “špila”. Naziv “Geopolitičar” primjenjuje se na drugu osobu, na Schopenhauerovog učenika vođenog prema budizmu, poklonika Ignacija Loyole koga privlači upravljanje ljudima, tajanstvenog duha u potrazi za skrivenom stvarnošću, čovjeka iznimne kulture i psihičkih moći. Izgleda da je upravo Haushoffer izabrao za simbol kukasti križ.
Svastiku su u Europi, kao i u Aziji, oduvijek smatrali magičnim znakom. U njemu su vidjeli simbol sunca, izvor života i plodnosti ili grmljavine, očitovanja božanskoga bijesa koji valja umilostiviti. Za razliku od križa, trokuta, kruga ili srpa, svastika nije elementaran znak koji su ljudi mogli izmisliti ili ponovno izmišljati u bilo koje doba čovječanstva i na bilo kojoj točki zemaljske kugle, svaki put sa drugačijom simbolikom.
To je prvi znak koji je nacrtan s preciznom namjerom. Proučavanje njegova kretanja postavlja problem najdavnijih vremena, zajedničkih početaka različitih religija, prapovijesnih odnosa među Europom, Azijom i Amerikom. Vjerojatno najstariji trag svastike otkriven je u Transilvaniji i potječe s kraja doba uglačanog kamena. Nalazimo ga na stotinama vretena koja potječu iz 14. stoljeća prije Krista i među ostacima Troje.
Javlja se u Indiji u 4. stoljeću prije Krista i u Kini u 5. stoljeću po Kristu. Stoljeće nakon toga nalazimo svastiku u Japanu, u trenutku kada se uvodi u budizam koji je prihvaća kao svoj simbol. Glavni zaključak: potpuno je nepoznata ili se javlja pukim slučajem u svim semitskim područjima, u Egiptu, Kaldeji, Asiriji i Feniciji. To je isključivo arijski simbol.
Na ruski dvor kukasti je križ uvela carica Aleksandra Fjodorovna. Pod utjecajem teozofa? Ili prije pod utjecajem medija Badmajeve, čudnovate osobe školovane u Lhasi, koja je nakon toga uspostavila mnogostruke veze s Tibetom? Tibet je, naime, jedno od područja na svijetu u kojem se svastika najčešće koristi, okrenuta udesno ili ulijevo. Ovdje se odvija jedan zapanjujući događaj.
Carica je, prije svog pogubljenja, nacrtala na zidu kuće Ipatiev kukasti križ popraćen natpisom. Snimljena je jedna fotografija tog natpisa, nakon čega je on žurno izbrisan. Tu je fotografiju snimljenu 24. srpnja posjedovao Kutjepov, dok je službena fotografija datirana 14. kolovoza. Isto je tako primio na pohranu ikonu otkrivenu na tijelu carice, unutar koje se nalazila druga poruka koja spominje tajno društvo “Zelenog zmaja”.
Postoji li unutarnja fantastika? I nije li ono što je čovjek napravio samo projekcija onoga što će postati? Sada ćemo, dakle, pristupiti istraživanju unutarnje fantastike. Ili ćemo se, u najmanju ruku, potruditi da osjetite da bi to istraživanje bilo potrebno, i skicirat ćemo metodu. Naš rad ne sastoji se u mjerenju ni u eksperimentiranju. Ovdje se, kao u čitavom ovom opsežnom djelu, radi o prikupljanju činjenica i odnosa među činjenicama, koje službena znanost ponekad zanemaruje i kojima niječe pravo na postojanje.
Taj način rada može djelovati neobičnim i davati povoda za sumnju. Međutim, iz njega su proizašla velika otkrića. Darwin, primjerice, nije postupao nimalo drugačije od toga, prikupljajući i uspoređujući zanemarene podatke. Iz tog prividno neobičnog prikupljanja rodila se teorija evolucije. Na isti smo način, zadržavši sve proporcije, vidjeli kako se tijekom našega rada rađa teorija pravog unutarnjeg čovjeka, sa sveobuhvatnim umom i probuđenom sviješću.
Sveobuhvatni um, probuđena svijest, čini nam se da se čovjek usmjerava k svojim najbitnijim pobjedama u ovome svijetu koji je u sveobuhvatnom preporodu, i koji, čini se, od njega zahtijeva da odustane od slobode. Ali što da činimo s tom slobodom? Pitao je Lenjin.
Tridestilirana voda alkemičara
“Alkemija bi, prema našem mišljenju, mogla biti jedan od najvažnijih ostataka znanosti, tehnologije i filozofije koje su pripadale nekoj propaloj civilizaciji. Ono što smo otkrili na području alkemije, pod svjetlom suvremenoga znanja, ne navodi nas na vjerovanje da je jedna tako istančana, složena i precizna tehnologija, nužno bila proizvod neke ‘božanske objave’ koja je pala s neba. Mi ne odbijamo svaku pomisao o objavi. Ali, proučavajući svece i velike mistike, nikada nismo utvrdili da Bog govori ljudima stručnim jezikom: ‘Stavi svoju epruvetu pod polariziranu svjetlost, o Sine moj! Operi trosku u tridestiliranoj vodi’.“
Znamo za više od stotinu tisuća alkemičarskih knjiga ili rukopisa. Ta silna literatura kojoj su se posvetili kvalitetni umovi, važni i čestiti ljudi, ta silna literatura koja svečano potvrđuje svoju predanost činjenicama, eksperimentalnoj stvarnosti, nikad nije znanstveno istražena. Vladajuća misao, u prošlosti katolička, danas racionalistička, održavala je oko tih tekstova zavjeru neznanja i prezira. U stotinama tisuća knjiga i rukopisa možda su sadržane neke tajne energije i materije. Sve ako to i nije istina, u njima je barem tako obznanjeno.
Prinčevi, kraljevi i republike poticali su bezbrojne ekspedicije u daleke zemlje i financirali raznovrsna znanstvena istraživanja. Nikada se ni jedna skupina kriptografa, povjesničara, lingvista i znanstvenika, fizičara, kemičara, matematičara, biologa, nije sastala u nekoj cjelovitoj alkemičarskoj knjižnici sa zadatkom da vidi što je iz tih starih radova ispravno i iskoristivo. To je nepojmljivo. Istraživanja na području alkemije poduzimana su rijetko, bilo od strane mistika koji u tekstovima traže potvrdu svojih duhovnih stavova, bilo od strane povjesničara koji su prekinuli svaki dodir sa znanošću i tehnologijom. Alkemičari govore da je nužno više tisuća puta destilirati vodu koja služi za pripremanje Eliksira. Čuli smo kako jedan specijalizirani povjesničar tvrdi da je ta radnja suluda. Nije ništa znao o teškoj vodi niti o metodama koje služe za pretvaranje obične vode u tešku.
Proučavajući malo alkemičarske tekstove, zaključili smo da su oni uglavnom moderni u odnosu na doba u kojem su napisani, dok ostala okultistička djela kasne. S druge strane, alkemija je jedina parareligijska praksa koja je istinski obogatila našu spoznaju stvarnosti.
Albert Veliki (1193.-1280.) uspio je stvoriti kaustički kalij-karbonat. Prvi je opisao kemijski sastav živinog minerala, olovnog bjelila i minija.
Raymond Lull (1235.-1315.) dobio je bikarbonat iz kalija.
Teofrast Paracelsus (1493.-1541.) prvi je opisao cink, koji je dotad bio nepoznat. Uveo je upotrebu kemijskih spojeva u medicini.
Giambattista della Porta (1541.-1615.) stvorio je kositreni oksid.
Jean-Baptiste Van Helmont (1577.-1644.) utvrdio je postojanje plinova.
Basile Valentin (čiji pravi identitet nitko ne zna) u 17. je stoljeću otkrio sumpornu i klorovodičnu kiselinu.
Johann Rudolf Glauber (1604.-1668.) dobio je sulfat iz natrija.
Brandt (umro 1662.) je otkrio fosfor.
Johann Friedrich Boetticher (1682.-1719.) bio je prvi Europljanin koji je proizveo porculan.
Blaise Vigenère (1523.-1596.) otkrio je benzolsku kiselinu.
To su neki od alkemičarskih radova koji su obogatili čovječanstvo u doba napretka kemije. Što se druge znanosti više razvijaju, čini se da alkemija slijedi napredak, a često mu i prethodi.
Ne želimo nagomilavati primjere, ali bismo željeli da ljudi shvate koliko bi poželjno bilo uistinu metodično proučiti alkemičarsku literaturu. To bi bio golem posao, koji bi zahtijevao desetke godina rada i desetke istraživača svih disciplina. Ni Bergier ni ja nismo to mogli niti skicirati, ali ako naša nespretna knjižica jednoga dana navede nekog pokrovitelja da odluči omogućiti taj posao, tada nismo u potpunosti izgubili vrijeme.
Matematičari iz svemira
Smijemo zamišljati da razne inicijacijske tradicije proizlaze iz kontakta s duhovima s drugih planeta. Možemo zamisliti da za probuđenog čovjeka vrijeme i prostor više nemaju granica i da je komunikacija s inteligentnim bićima s drugih nastanjenih svjetova moguća - a to bi, osim toga, objašnjavalo i činjenicu da nas ona nikada nisu posjetila.
Smijemo sanjariti. Pod uvjetom, kako piše Haldane, da ne zaboravimo da su snovi te vrste vjerojatno uvijek manje fantastični od stvarnosti. Danas je čovjek pred vlastitim matematičkim genijem kao pred stanovnikom iz drugog svijeta. Suvremeni matematički entiteti žive, razvijaju i oplođuju svjetove koji su nepristupačni i strani cjelokupnom ljudskom iskustvu. Ako mozak može funkcionirati poput analognog stroja, to znači da on može, umjesto na samom predmetu, raditi na maketi predmeta. Ne na Bogu, nego na idolu. Ne na vječnosti, nego na jednom satu. Ne na zemlji, nego na zrnu pijeska.
Tako počinjemo primjećivati da magijsko poimanje odnosa čovjeka s drugim bićima, sa stvarima, s prostorom i vremenom, nije posve strano slobodnom i živom razmišljanju o suvremenoj znanosti i tehnologiji. U djelu Ljudi nalik na bogove H.G.Wells iznosi pretpostavku da postoji toliko svemira koliko i stranica velike knjige. Ali matematički genij na brzinu prelista čitavo djelo: on tvori pravu i neograničenu moć kojom raspolaže ljudski um. Jer on se, putujući tako drugim svemirima, vraća sa svojih istraživanja naoružan učinkovitim oruđem za preobrazbu svijeta u kojem živimo. On je istodobno i biće i djelovanje. Matematičar, primjerice, proučava teorije o svemiru koje zahtijevaju da učinimo dva puna kruga da bismo se vratili na početni položaj.
Vlada iz sjenke
“Nitko nikada nije zabilježio očitovanje ljudskog duha bez upotrebe stroja. Ta ideja o ‘duhu samom po sebi’ opasna je opsjena. Aktivirani ljudski duh služi se složenim strojem, strojem koji je prilagođen tijekom tri milijarde godina evolucije: on se koristi ljudskim tijelom. A to tijelo nikada nije samo i ne postoji samo: ono cijelo je povezano sa zemljom i sa svemirom tisućama materijalnih energetskih veza.“
Godine 1951. američki kemičar Anthony Standen objavio je knjigu pod naslovom Znanost je sveta krava, u kojoj je prosvjedovao protiv fetišističkog divljenja znanosti. U listopadu 1953. jedan je čuveni profesor prava u Ateni, M.O.J. Despotopulos, uputio UNESCO–u manifest tražeći obustavu znanstvenog napretka, ili barem držanje u tajnosti. Istraživanje bi, predlagao je, danas trebalo povjeriti vijeću znanstvenika odabranih na svjetskoj razini koji su ujedno i majstori u čuvanju tajni. Ta ideja, koliko god utopijska, nije za odbacivanje. Ona opisuje jednu od mogućih budućnosti i, kako ćemo to ubrzo vidjeti, odnosi se na jednu od velikih tema prošlih civilizacija.
Te su ideje naišle na pozitivan odjek u engleskom i njemačkom tisku te su bile naširoko komentirane u Glasniku atomističkih znanstvenika u Londonu. Nisu bile daleko ni od nekih prijedloga izrečenih na svjetskim konferencijama posvećenima razoružanju.
Legenda o Thuli seže u začetke germanizma. Riječ je o jednom nestalom otoku negdje na dalekom Sjeveru. Na Grenlandu? Na Labradoru? Thula društvo još je prilično malen iako moćan stroj koji miješa snove i stvarnost. Ono će ubrzo, pod drugim utjecajima i zajedno s nekim drugim osobama, postati daleko neobičnijim instrumentom: koji je sposoban izmijeniti samu prirodu stvarnosti. Čini se da će upravo s Karlom Haushofferom Thula skupina poprimiti svoj istinski karakter tajnog društva, iniciranih koji su u kontaktu s nevidljivim, i postati magijskim centrom nacizma.
Prema mišljenju Eckardta i njegovih prijatelja, nisu sve tajne Thule bile izgubljene. Bića posrednici između čovjeka i inteligentnih bića Izvana, prema mišljenju iniciranih, raspolažu spremnikom sila iz kojeg treba crpiti da bi Njemačka ponovno zavladala svijetom, da bi postala nacijom koja najavljuje dolazak nadčovječanstva, mutaciju ljudske vrste. Legije će se jednog dana pokrenuti da bi uništile sve što predstavlja zapreku duhovnoj sudbini Zemlje, a njima će upravljati nepogrešivi ljudi koji se napajaju na izvorima energije, vođeni od strane Velikih Predaka. Ti su mitovi sadržani u arijskoj doktrini Eckardta i Rosenberga, i te mitove ovi proroci magijskog socijalizma usađuju u Hitlerovu dušu medija.
Možemo zamisliti Ultračovjeka, novu razinu života na planeti, kao razumno biće, a ne više samo razumsko, biće obdareno trajnom objektivnom inteligencijom koje donosi odluke tek nakon što je lucidno i u potpunosti ispitalo masu informacija koje posjeduje. Biće čiji bi živčani sustav bio tvrđava sposobna odoljeti svakom napadu negativnih impulsa. Biće hladnog i brzog mozga, opremljeno apsolutnim pamćenjem, nepogrešivo. Ako mutant postoji, on je vjerojatno to biće koje fizički nalikuje čovjeku, ali se od njega radikalno razlikuje jednostavnom činjenicom da upravlja svojim umom i koristi se njime bez trenutka odmora. Ta se vizija čini jednostavnom. Biolozi počinju nazirati kemijske modifikacije koje bi bile nužne za stvaranje te nove vrste. Pokusi sa sredstvima za umirenje, sa lisergičnom kiselinom i njenim derivatima, pokazali su da bi bio dovoljan sasvim slabašan trag zasad još nepoznatih organskih spojeva da nas zaštiti od pretjerane propusnosti našeg živčanog sustava i na taj nam način omogući da se u svim prilikama služimo objektivnim umom.
Jednako kao što postoje fenil-ketonski mutanti čiji je kemijski sastav manje dobro prilagođen životu od našeg, dopušteno je misliti da postoje mutanti čiji je kemijski sastav prilagođen bolje od našega životu na ovom svijetu u preobrazbi. Ti će mutanti, čije žlijezde spontano luče sredstva za umirenje i tvari koje razvijaju moždanu aktivnost, biti najavljivači vrste koja će biti pozvana zauzeti čovjekovo mjesto. Njihovo boravište neće biti tajanstveni otok ni zabranjena planeta. Njegovo idealno stanište je Metropolis, “zemlja koja se puši u tvornicama, zemlja koja se trese od poslova, zemlja koja vibrira pod stotinama vrsta novih zračenja...”.
Kraljevstvo nevidljivo, Božje
“U Berlinu je jedan tibetanski redovnik, zvan ‘čovjek sa zelenim rukavicama’, koji je u tisku u tri navrata precizno najavio broj Hitlerovih zastupnika delegiranih u Reichstag, redovito primao Hitlera. Inicirani su tvrdili da je on vlasnik ključeva koji otvaraju ‘kraljevstvo Agarthe’.“
Dosad je sva pažnja bila usmjerena na ono što se nalazi ispod razine svijesti: kad je riječ o samoj svijesti, ona se u suvremenim istraživanjima i dalje prikazuje kao fenomen koji potječe iz nižih zona: prema Freudu iz spolovila, u Pavlova iz uvjetovanih refleksa, i tako dalje. Tako sva psihološka književnost, primjerice, kompletan moderni roman, proizlazi iz Chestertonove definicije: “Ljudi koji govoreći o moru govore samo o morskoj bolesti”.
Ali Chesterton je bio katolik: pretpostavljao je postojanje vrhunaca svijesti jer je priznavao postojanje Boga. Psihologija se, isto kao i sve druge znanosti, morala osloboditi teologije. Mi jednostavno mislimo da oslobođenje još nije potpuno, da postoji i oslobađanje odozgo: proučavanjem metodike fenomena koji se smještaju iznad svijesti, uma koji vibrira na višoj frekvenciji.
Svjetlosni spektar izgleda ovako: lijevo je široki pojas Herzovih valova i infracrvenih zraka. U sredini je uski pojas vidljive svjetlosti, a desno je beskonačan pojas: ultraljubičasto, X-zrake, gama-zrake i nepoznate zrake. Što ako je spektar uma, ljudske svjetlosti, usporediv s njim? Lijevo je infra ili podsvijest, u sredini uzak pojas svijesti, desno beskonačan pojas ultrasvijesti. Međutim, nemoguće je objasniti desnu stranu spektra lijevom, gama-zrake Herzovim valovima: njihove značajke nisu iste. Za dešifriranje nekih rukopisa nađenih na obalama Crnoga mora, nije pomogla ni znanost najboljih svjetskih lingvista. Instalirali su stroj, elektronski kalkulator u Vatikanu, i dali mu da proučava strašne škrabotine, ostatke prastarog pergamenta na kojemu su u svim smjerovima bili zapisani ostaci neodgonetljivih znakova. Stroj je trebao obaviti posao koji nisu uspjeli obaviti stotine i stotine mozgova tijekom stotina i stotina godina: uspoređivati tragove, ponoviti sve moguće nizove sličnih znakova, izabrati među svim mogućim vjerojatnostima, izvesti zakon sličnosti među svim mogućim točkama usporedbe te zatim, nakon što je iscrpio beskonačan popis kombinacija, sastaviti abecedu polazeći od jedine prihvatljive sličnosti, ponovno stvoriti jezik, obnoviti ga i prevesti.
Stroj je fiksirao tu bezobličnu masu svojim zelenim, nepomičnim i hladnim okom, počeo je škljocati i zujati, kroz njegov je elektronski mozak prošlo bezbroj brzih valova, i konačno je iz tih otpadaka izašla poruka koja predaje riječ drevnog sahranjenog svijeta. Preveo ju je. Te sjene slova na prašini pergamenta uskrsnule su, ponovno su se vjenčale, oplodile, i iz tog bezobličnog, iz tog trupla riječi izašao je glas pun obećanja. Molitve i obredi pred idolima, pred simboličkim likovima religije, vjerojatno su načini pokušajâ hvatanja i usmjeravanja suptilnih energija (magnetskih, kozmičkih, ritmičkih, itd.), ima li se u vidu stavljanje u pogon analognog uma pomoću kojeg bi čovjek mogao spoznati prikazano božanstvo.
Zahvaljujući suvremenosti možemo vjerovati u magično. Elektronski strojevi navode nas da ozbiljno shvatimo kromanjonskog čarobnjaka i majanskog svećenika. Postoji rizik da će ova opažanja kod religioznog čitatelja izazvati pobunu. Ne bi trebala. Mislimo da su mogućnosti ljudskog mozga neograničene. To nas stavlja u kontradikciju sa službenom psihologijom i znanošću koje “vjeruju u čovjeka” pod uvjetom da ne prekoračuje granice koje su zacrtali racionalisti 19. stoljeća. To nas ne bi trebalo stavljati u kontradikciju s religioznim duhom, barem ne s onim najčišćim i najuzvišenijim. Moć do kraja razvijenog ljudskog uma vjerojatno može obuhvatiti čitav svemir. Ali ta se moć zaustavlja tamo gdje um, došavši do kraja svoje misije, predosjeti da postoji još “nešto” s onu stranu svemira. Tada analogna svijest gubi bilo koju mogućnost funkcioniranja. U svemiru ne postoji model onoga što je s one strane svemira. Ta neprobojna vrata su vrata Kraljevstva Božjeg. Prihvatit ćemo taj izraz na ovoj razini: Kraljevstvo Božje.
I u toj “pustinji” pronaći ćeš prosvjetljenje
“Dijamant može rezati staklo, ali borazon, sintetski kristal, može sjeći dijamant. Struktura dijamanta pravilnija je od strukture stakla. Nacisti su mogli pobijediti. Ali probuđeni um može u svom usponu stvoriti likove čišće kategorije od onih koji svijetle u mraku.“
Naša službena psihologija priznaje dva stanja svijesti: san i budno stanje. Ali, od početaka čovječanstva do naših dana puno je svjedočanstava o postojanju stanja svijesti na višoj razini od budnog stanja.
I nama bi, kao i Haldaneu, trebala biti strana svaka stara rasprava između duhovnjaka i materijalista. To je uistinu moderan stav. Ne trebamo se držati iznad rasprave. Ne postoji ni iznad, ni ispod: ne postoji ni volumen, ni smjer. Duhovnjaci vjeruju u mogućnost višeg stanja svijesti. Oni u njemu vide svojstvo besmrtne duše. Materijalisti lupaju nogama čim se to pitanje spomene i ističu Descartesa. Ni jedni ni drugi ne žele vidjeti izbliza, slobodnog duha. Ali mora postojati drugi način da se taj problem razmotri. Realističan način, u smislu u kojemu mi podrazumijevamo taj izraz: cjelokupni realizam, drugim riječima, onaj koji vodi računa o fantastičnim aspektima stvarnosti.
Osnivač zen-budizma Bodhidharma jednoga je dana zaspao dok je meditirao (drugim riječima, neoprezno se prepustio padanju u stanje svijesti koje je za većinu ljudi uobičajeno). Ta mu se pogreška učinila tako strašnom da si je odrezao očne kapke. Prema legendi, oni su pali na tlo i iz njih je iznikla prva biljka čaja. Čaj, koji štiti od sna, biljka je koja simbolizira želju mudraca da se održe budnima, i zbog toga se kaže da su “okus čaja i okus zena jednaki”. Čini se da je taj pojam “probuđenog stanja” star koliko i čovječanstvo.
Uvijek je riječ o otvaranju trećeg oka, o nadilaženju stanja uobičajene svijesti u kojem je sve samo iluzija, nastavak snova iz dubokog sna. “Probudi se, spavalice, probudi se!“ Od evanđelja do priča o vilama, ta je opomena uvijek ista. Čini se da su to buđenje “nadsvijesti” dosad istraživali samo mistici. Ako je ono moguće, čemu ga treba pripisati? Vjernici nam govore o božanskoj milosti. Okultisti o magijskoj inicijaciji. A što ako se radi o prirodnoj sposobnosti?
Najnovija nam znanost pokazuje da je velik dio moždane materije još i danas “neistražena zemlja”. Sjedište moći kojom se ne znamo koristiti? Prostorija sa strojevima koje ne znamo upotrijebiti? Instrumenti koji očekuju buduće mutacije? Tema znanstvene fantastike: ako su relativisti u pravu, ako živimo u četverodimenzionalnom svemiru i ako smo sposobni to osvijestiti, zablistalo bi ono što nazivamo zdravim razumom.
Ali može li čovjek misliti u četiri dimenzije? Pisci imaginarnog su to potvrdili. Ali ni Van Vogt u svojoj lijepoj fantastičnoj knjizi Slan, ni Sturgeon u svom opisu Viših od ljudi nisu se usudili zamisliti tako fascinantan lik kakav je bio Ruđer Bošković: Mutant? Vremenski putnik? Izvanzemaljac?Alef, s onu stranu beskonačnosti
“Moć uma je neograničena, kad se on razvije u potpunosti, poput hrasta koji raste izravno iz zemlje, umjesto da kržlja kao u loncu za cvijeće. Sâm um na određenoj razini tajno je društvo.”
Neobične činjenice vidimo na banalan način. Da bismo razumjeli svijet koji dolazi, trebali bismo prekopati, osvježiti, okrijepiti predodžbu o tajnom društvu temeljitijim proučavanjem povijesti i otkrivanjem točke gledišta s koje bismo mogli vidjeti tijek povijesti u kojoj sudjelujemo.
Rečenica Andréa Bretona: “Sve navodi na vjerovanje... “ napisana je 1930. godine. Imala je izvanredan uspjeh. I dalje je neprestano citiraju i komentiraju. Radi se o tome da je, u stvari, jedna od značajki aktivnosti suvremenog duha porast interesa za sve što bismo mogli nazvati: točka gledišta s onu stranu beskonačnosti. Na taj koncept nailazimo u najstarijim tradicijama, kao i u najsuvremenijoj matematici. Nalazimo ga i u Valeryjevoj pjesničkoj misli, a jedan od najvećih živućih pisaca, Jorge Luis Borges, posvetio mu je svoju najljepšu i najdojmljiviju novelu i dao joj je znakovit naslov: Alef.
Mnogi tekstovi kažu da to slovo ima oblik čovjeka koji pokazuje nebo i zemlju, da bi ukazao na to da je svijet dolje zrcalo i karta gornjeg svijeta. Točka s onu stranu beskonačnosti krajnja je točka drugog manifesta nadrealizma, to je točka Omega oca Teilharda de Chardina i ispunjenje Velikog Djela alkemičara.
Ideja da su se ljudi, krenuvši od surovosti i divljaštva, polako uzdigli do razine civilizacije pojavila se nedavno. To je židovsko-kršćanski mit koji je nametnut svijesti da bi odagnao drugi, daleko snažniji i znakovitiji mit. Dok je čovječanstvo bilo svježije, bliže svojoj prošlosti, u vremenu u kojem ga nikakva dobro skovana zavjera još nije bila istjerala iz vlastitog sjećanja, ljudi su znali da potječu od bogova, od divovskih kraljeva koji su ih naučili svemu.
Oni su se sjećali zlatnoga doba u kojemu su ih napredniji ljudi, rođeni prije njih, učili poljodjelstvu, metalurgiji, umjetnosti, znanosti i upravljanju Dušom. Grci su spominjali doba Saturna i znali su da su se njihovi preci zavjetovali Herkulu. Egipćani i Mezopotamci čuvali su legende o divovskim kraljevima začetnicima. Narodi koje danas nazivamo “primitivnima”, primjerice, urođenici na Pacifiku, u svoju nesumnjivo iskrivljenu religiju upliću kult dobrih divova s početka svijeta.
U području današnje pustinje Gobi je prije trideset ili četrdeset stoljeća postojala visoko razvijena civilizacija. Nakon katastrofe, možda atomske, Gobi je pretvoren u pustinju, a preživjeli su emigrirali: jedni prema sjevernom kraju Europe, a drugi prema Kavkazu. Bog Thor iz nordijskih legendi vjerojatno je jedan od junaka te migracije.
Tajna divovske kripte s Tibeta
„Približavamo se drugom dobu. Dogodit će se mutacije. Budućnost će pružiti ruku dalekoj prošlosti. Zemlja će ponovno vidjeti divove. Bit će još potopa, još apokalipsi, vladat će druge rase.“
Znamo da su na Tibetu sačuvana vrlo stara znanja zasnovana na psihizmu. Godine 1957. pojavilo se u Njemačkoj i u Francuskoj jedno zanimljivo djelo. Pod naslovom Treće oko potpisao se Lobsang Rampa. Autor tvrdi da je lama koji je dostigao posljednji stupanj inicijacije. Moguće je da je on bio jedan među onim Nijemcima koje su nacistiški vođe poslali u specijalnu misiju na Tibet. On opisuje svoj silazak, pod vodstvom trojice velikih lamaističkih metafizičara, u jednu kriptu u Lhasi u kojoj počiva prava tajna Tibeta:
“Nekoć, prije nekoliko tisuća godina, dani su bili kraći i topliji. Veličanstvene civilizacije su se uzdizale i ljudi su bili mudriji nego u naše doba. Iz vanjskog prostora pojavila se jedna planeta, koja je iskosa udarila u zemlju. Vjetrovi su uzburkali mora, i ona su se, pod drugačijim pritiskom gravitacije, prelila na zemlju. Voda je prekrila svijet koji su prodrmali potresi i Tibet je prestao biti topla zemlja, pomorska postaja.“
Ili se radilo o pravom iniciranom lami, budući da se autor predstavljao kao sin jednog visokog dužnosnika stare vlade Lhase te je zbog toga bio primoran maskirati svoje ime, ili se radilo o jednom od Nijemaca iz tibetanskih misija između 1928. i kraja Hitlerove vlasti. U tom slučaju, on izlaže ili stvarna otkrića, ili prenesene priče, ili hörbigerovske i nacional-socijalističke postavke ukrašene fantastikom.
Jedan minhenski profesor (nije bio minhenski, nego austrijski) iz tog vremena napisao je, uz određen broj znanstvenih radova, i vrlo čudne eseje o primitivnom svijetu, o stvaranju legendi, o tumačenju snova kod plemena iz najstarijih vremena, o njihovim intuitivnim spoznajama i svojevrsnim transcendentalnim moćima koje su prakticirali da bi izmijenili zakone prirode. U toj zbrci bilo je govora o Kiklopovom oku, čeonom oku koje je kasnije zakržljalo i pretvorilo se u pinealnu žlijezdu.
Ni do danas nije se ugasila ta zamisao. Isto tako moramo obratiti pažnju na “nepoznata viša bića“ koja susrećemo u svim mračnim mistikama Istoka i Zapada. To su stanovnici pod zemljom, ili s drugih planeta, divovi nalik na one koji možda spavaju pod zlatnim pokrovom u tibetanskim kriptama, ili pak bezoblična i zastrašujuća stvorenja kakva je opisao Lovecraft.
U čast Jošue
Ako mi netko pokaže nekrivotvorenu fotografiju čovjeka kako lebdi u zraku, neću reći: to je prikaz mita o Ikaru, nego: to je trenutna fotografija skoka ili ronjenja. Zašto i unutar civilizacija ne bi postojala trenutna stanja? Na polju arheologije već se sve mijenja. Naša civilizacija ubrzava komunikaciju, a promatranja koja se odvijaju na cijeloj površini zemaljske kugle, bilo zajednička bilo suparnička, vode nas do velikih tajni.
Nemamo namjeru nametnuti svoju pretpostavku pa ćemo je oblikovati samo kao vježbu za otvaranje duha: prije deset tisuća godina svijetom je upravljala neka civilizacija na višem stupnju razvoja. Na dalekom je sjeveru stvorila deportacijsko područje. Što kaže eskimski folklor? Govori o plemenima koja su na početku vremena divovske metalne ptice prenijele na daleki sjever. Arheolozi devetnaestoga stoljeća snažno ističu apsurdnost tih “metalnih ptica“.
Povjesničar se počinje zabrinjavati i sumnjati je li njegovo umijeće primjenjivo. Svoj talent posvećuje žaljenju što se njime više ne može koristiti. To možemo vidjeti u umjetnostima i u znanostima u trenucima njihovog gušenja: pisac u deset svezaka obrađuje nemogućnost jezika, liječnik studira pet godina da bi objasnio da se bolesti liječe same od sebe. Povijest proživljava upravo jedan od takvih trenutaka. To uvjerenje, koje je jednako uvjerenju mudraca prošlih stoljeća, a koje upravlja umom naroda koje nazivamo “primitivnima“ i podržava istočnjačku filozofiju, na današnjem se Zapadu nije ugasilo, a možda mu čak, na neočekivani način, znanost vraća njegovu snagu.
Prema mišljenju vjernih pristaša vječnog leda, isto tako i prema mišljenju Velikovskog, ono što činimo moglo bi imati odjeka u svemiru, i sunce na nebu moglo se zaustaviti u čast Jošue. Hörbiger i nacistički ezoterici promijenili su ponešto metode znanosti, a donekle čak i njezin smjer. Na silu su je pomirili s tradicionalnom astrologijom. Hitler je s razlogom nazvao svog osobnog astrologa “opunomoćenikom matematike, astronomije i fizike“.
Nova atlantidska faza čovječanstva
U svojoj studiji Teozofizam, povijest jedne pseudoreligije (Le Théosophisme, histoire d’une pseudoreligion), objavljenoj 1921., filozof René Guénon pokazao se prorokom. On vidi kako raste opasnost u pozadini teozofije i inicijacijskih neo-poganskih skupina koje su više ili manje bile povezane sa sektom gđe Blavatsky. Zapisao je:
“Lažni mesije koje smo dosada vidjeli činili su samo čuda vrlo niske kvalitete, i one koji su ih slijedili vjerojatno nije bilo baš teško zavesti. Ali tko zna što je budućnost sačuvala za nas? Ako pomislimo da su lažni mesije bili samo više-manje nesvjesni instrumenti u rukama onih koji su ih stvorili, i ako se konkretno pozovemo na niz pokušaja koje su uzastopce činili teozofi, dolazimo do toga da mislimo kako su to samo pokušaji, svojevrsni pokusi koji će se u različitim oblicima ponavljati sve dok se ne postigne uspjeh i koji, u iščekivanju toga, uvijek rezultiraju usađivanjem nekog nemira u duhove. Osim toga, ne vjerujemo da teozofi, jednako kao ni okultisti i spiritisti, imaju takvu snagu da u takvom pothvatu uspiju potpuno sami. Ali ne postoji li možda iza svih tih pokreta nešto drugo zastrašujuće, što njihovi vođe možda ne poznaju, i čega su i oni sami najobičniji instrumenti?“
Od uspona uma u masama do nuklearne fizike, od psihologije vrhunaca svijesti do međuplanetarnih raketa, odvijala se alkemija, stvaralo se obećanje o preobrazbi čovječanstva, o usponu živog svijeta. To možda nije bilo tako očito, i polovično duboki duhovi žalili su za davnim vremenima duhovne tradicije, sklopivši tako pakt s neprijateljem, i to najvatrenijim dijelom svoje duše, nakostriješeni protiv svijeta u kojem su mogli raspoznati samo rastuću mehaniziranost. Ali u isto vrijeme oči ljudi poput, primjerice, Teilharda de Chardina, bile su širom otvorene.
To je također razdoblje u kojem jedna izvanredna ličnost, Rudolph Steiner, osniva u Švicarskoj istraživačko društvo koje počiva na zamisli da je u ljudskom duhu sadržan cijeli svemir i da je duh sposoban za djelovanje koje nema ništa zajedničkog s onim što nas uči službena psihologija. Ustvari, neka Steinerova otkrića na polju biologije (gnojiva koja ne uništavaju tlo), medicine (upotreba metala koji mijenjaju metabolizam), i posebice pedagogije (danas su u Europi u funkciji brojne steinerovske škole) osjetno su obogatile čovječanstvo. Rudolph Steiner je mislio da postoji crni i bijeli oblik “magijskog“ istraživanja. Smatrao je da teozofi i razna neopoganska društva dolaze iz velikog podzemnog svijeta Zla i najavljuju demonsko doba. Žurio se unutar vlastitog obrazovnog sustava uspostaviti moralnu doktrinu koja bi “posvećene“ potakla da se služe samo dobrim silama. Htio je stvoriti društvo dobrohotnih. Mi se ne pitamo je li Steiner bio u krivu ili u pravu niti je li istinu zborio ili ne.
Rakete ispaljene na Mjesec
„Tu i tamo bit će praznina: čitatelj mora imati na umu da je povjesničar danas napustio staru koncepciju prema kojoj je istina dostignuta tek kad se, bez rupa i ostataka, iskoriste svi komadići slagalice koju treba složiti. Ideal povijesnog djela za njega više nije lijep, ispravno popunjen i gladak mozaik: on ga radije zamišlja kao polje iskopina u prividnom kaosu u kojemu se jedna do druge slažu sumnjive jame, zbirke manjih uspomena i, tu i tamo, lijepo obnovljene cjeline i umjetnička djela.“
Naš portret zacijelo nije u skladu s prihvaćenim idejama, a usto je i djelomičan. Nismo ništa htjeli žrtvovati radi povezanosti. To odbijanje žrtvovanja radi povezanosti inače je najnovija tendencija u povijesti, kao i tendencija k istini.
Kako um uspijeva doći do tog područja u kojem i sam njegov život postaje fantastičan? Kojim se postupcima postiže promjena stanja? Mi ne kažemo da to znamo. Mi samo kažemo da u magijskim i vjerskim obredima, u silnoj staroj i suvremenoj literaturi posvećenoj neobičnim trenucima, postoje fantastični trenuci duha, tisuće i tisuće fragmentarnih opisa koje bi trebalo prikupiti, usporediti, i koji možda spominju izgubljenu metodu – ili metodu budućnosti.
Jedan delirični samouk okružen megalomanima odbija Descartesa, odbacuje humanističku kulturu, uništava razum, zaziva Lucifera i osvaja Europu, zamalo osvojivši svijet. Marksizam se ukorijenio u jedinoj zemlji koju je Marx smatrao neplodnom. London umalo stradava pod kišom raketa ispaljenih na Mjesec. Razmišljanja o prostoru i vremenu dovode do proizvodnje bombe koja briše dvjesto tisuća ljudi u tri sekunde i povijesti u cjelini prijeti uništenjem.
Prestrašeni Rauschning nije posjedovao nijedan od ključeva Führerove misli već je ostavši i dalje dobrim humanističkim aristokratom, bilježio govore kojima se Hitler ponekad prepuštao u njegovom društvu:
“Ljudska vrsta“, govorio je “od početka proživljava čudesno ciklično iskustvo. Ljudski rod prolazio je kroz iskušenja usavršavanja iz milenija u milenij. Sunčevo razdoblje čovjeka privodi se kraju – razdoblje pod utjecajem Sunca. Visoka razdoblja su pod utjecajem Mjeseca, kada se satelit približi Zemlji; već možemo nazrijeti prve primjerke nadčovjeka. Najavljena je nova vrsta koja će potisnuti staro čovječanstvo. Isto kao što se svijet, slijedeći besmrtnu mudrost drevnih nordijskih naroda, neprestance mora pomlađivati propašću zastarjelih vremena i sumrakom bogova, i isto kao što solsticiji u drevnim mitologijama znače simbol životnog ritma, ne u ravnoj i neprekinutoj liniji, već u spirali, tako i čovječanstvo napreduje u nizu skokova i nazadovanja. Četvrti će se Mjesec približiti Zemlji, gravitacija će se promijeniti. Vode će se podići, bića će doživjeti razdoblje gigantizma. Pod djelovanjem jačih svemirskih zraka dogodit će se mutacije.“
Oči najvišeg uma i oči ljubavi otkrivaju istu stvar na različitim razinama. Zanos ljudi prema slobodi, neustrašiv pjev mučenika, sadržavali su klicu te velike arhanđeoske nade. Ta civilizacija, koju su jednako loše procijenili mistični pasatisti izvana kao i primitivni progresisti iznutra, morala je biti spašena.
„Postoji“, rekao je Hitler, “jedna nordijska i nacionalnosocijalistička znanost koja je protivna židovsko-liberalnoj znanosti.“ Vojske elektronskih mozgova koje bi administrativno osoblje svele na minimum i tajna društva organizirali bi divovsku bitku dvaju blokova čovječanstva. Nije isključeno ni da bi vlade stolovale izvan našeg svijeta, na umjetnim satelitima koji se okreću oko zemalja.
Probuđenje nemira i ljubavi prema zemlji
“Čitao sam Renéa Guénona. Mislio sam da imamo tu nesreću da živimo u radikalno izopačenom svijetu koji je predodređen za apokalipsu. Prisvojio sam Cortèsov govor u Za