Nasilje i društvo u Hrvatskoj

Ovdje ću pokušati odgovoriti – samo u analitičkim obrisima – na sljedeće najčešće tvrdnje u javnosti u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana: da smo postali “društvo nasilja”, da nasilje “ekspandira”, da ulazi “u sve pore društva”, da je postalo “organizirano” te da je potrebno nešto “hitno poduzeti”. I sve to nakon slijeda zgusnutih događaja – u kratkome vremenu, nekoliko ubojstava, premlaćivanja i razbojništava. Markeri tih događaja jesu – poznate osobe. Da se nisu pojavile osobe – markeri preko nasilja te vrste i dalje bi se prelazilo kao i prije: stranačka bi vlada i dalje tvrdila da nema organiziranog kriminala, na ključna mjesta represije i detekcije i dalje bi se imenovali stranački podobni te zanatu neprimjereni ministri i administrativci, a obrada i procesuiranje počinitelja išla bi dosadašnjim tempom – akumulacijom nedokazivog i propuštanjem dokazivog.

A ne radi se o iznenadnoj “eskalaciji” nasilja u društvu; radi se o potpuno predvidljivu, takorekuć zakonitu razvojnom putu nasilja, iz ratnog, preko tranzicijske matrice društva, u poslijeratno. Taj se put, na razini fenomena i na razini analitike, može jednostavno pratiti i argumentirati od proljeća 1990. do ljeta i jeseni 2008. godine.

Od nasilja u ratu do nasilja u miru

Što je trebalo poduzeti da ne bi došlo do poslijeratne evolucije nasilja u Hrvatskoj? Osnovno je da je država odmah, čim je bila ustoličena, morala uhvatiti regulaciju nasilnosti za rogove i s time se nositi sve do uspostavljanja ne-ratnog stanja na svom teritoriju. Što znači da je, prvo, trebalo znati, biti svjestan, i djelovati – protiv nelegitimna nasilja u ratu i tokom oslobađanja državnog teritorija; i drugo, trebalo je znati da ratno stanje u poslijeratno unosi navlastitu društvenu matricu institucija, normi, mreža, vrednota koje nastoje da prežive, da se ustoliče kao “pravilo” i kao “paralelno” društvo.

Ništa ili vrlo malo od toga spoznato je, analizirano i primijenjeno u Hrvatskoj u proteklih dvadesetak godina. Uspostavivši granice, Hrvatska se našla u limbu bez društva, to jest bez sustavna implementiranja integrirajućih strategija moderniteta. Djelovanjem pred-moderne matrice integriranja u društvo preko “nacije” koja je državu izgubila iz vida jer ju je instrumentalizirala za opstoj vlastitih pred-modernih opsjena, Hrvatska je kao polity izgubila jedno desetljeće; u tom se vremenu u zemlji, u regiji – da se ne bismo zavaravali neutralnošću virtualnog pozicioniranja na “zapadnom” Balkanu – uspostavila matrica sumrakonosaca. Ta matrica nije samo “mafija”, “organizirani kriminal”, “švercerske mreže”... to je način življenja i vladanja. Na toj tvrdnji trebalo bi sagraditi društvenu analitiku, konceptima opremljenu deskripciju te predviđanje – kamo ćemo i kako, kao društvo i kao nova demokracija.

Mačka nad lomačom: pretpostavke za analizu

U 16. stoljeću pariška je nobl klijentela kratila vrijeme spaljivanjem gradskih mačaka; objesili bi mačku o omču iznad lomače te je pomalo spuštali prema vatri uživajući u njezinim krikovima. 

Priču u uvodu svome eseju o nasilju navodi guru, junior harvardske lingvistike (iako, nije više mlad – no ipak mlađi od Chomskog) Steven Pinker. On se naime našao ponukanim da napiše kratki no inspirirajući esej o nasilju u povijesti (www.tnr.com/docprint pinker031907). U njemu nalazimo dvije tvrdnje: prva je, da ljudski rod ipak postaje sve manje nasilan od pretpovijesti do danas; druga, da je strukturalno nasilje moći do neke mjere predvidjeti i držati pod kontrolom ukoliko se, naravno, o tome nešto i zna. Nezamislivo je danas da na nekom pariškom trgu vidite istu scenu, tvrdi Pinker. No zamisliv je Abu Ghraib ili Srebrenica, Darfur.

Sve smo manje nasilni? Potvrdit će to mnogi autori i istraživanja, uzimajući u obzir posljednja desetljeća. Nastupom jake države mijenja se narav, struktura i učestalost nasilja. Do tvrdnje da danas živimo u najmanje nasilnom razdoblju u povijesti; nestaje nasilje koje poima okrutnost (mačka) kao zabavu, žrtvovanje ljudi kao podilaženje bogu, ropstvo, genocid kao glavni način stjecanja teritorija, mučenje i sakaćenje kao rutinsko kažnjavanje, silovanje kao razbibrigu u ratu, homicid kao glavni oblik razrješavanja sukoba. Tvrdi Pinker: danas, na Zapadu, fenomeni takva nasilja ne postoje ili su posvuda teško osuđivani.

No Balkan? Prije samo petnaestak godina genocid je bio glavni način stjecanja teritorija, mučenje i sakaćenje dokazivanje nadmoći etničke grupe, silovanje je bila najraširenija razbibriga; a nasilje protiv vlasništva i homicid kao način razrješavanja sukoba prenio se i rascvao u prijelaznom i mirnodopskom razdoblju. U ratu u Hrvatskoj i BiH dogodilo se da su vođe kombinirale pred-moderni senzibilitet etnocentrizma s modernim naoružanjem; njima paralelno te poslije njih, vođe mirnodopskog nasilja ili tzv. tajkuni i međunarodni gangsteri, kombiniraju – za razliku od ratnih nacionalnih i etničkih vođa – postmoderni senzibilitet višestrukih identiteta s najmodernijim naoružanjem.

Pred tom je jednostavnom činjenicom hrvatska represivna aparatura ostajala nemoćnom: uslijed stranačkog klijentelizma, iz neznanja odnosno nehaja.

Prihvaćena je pretpostavka u društvenim znanostima i političkoj praksi da tijekom razvoja političkih institucija svatko mora proći pripravnički staž zapadnjačke političke modernizacije. Dapače “modernizacija”, k tome politička, procjenjuje se na osnovi triju stoljeća povijesti zapadnjačkih politya. U takvu su procjenu uključene i instrukcije koje su to osnovne pretpostavke za nadilaženje nasilja kao društvene i političke prakse. I na tom polju “nove” demokracije, osim učenja na vlastitome iskustvu, uče i od “starih” demokracija.

Što je nasilje?

Evo kratka pregleda svima dostupna znanja o nasilju, kako ga pravovremeno ustanoviti, opisati i predvidjeti.

Prvo, definicija: nasilje je svaka primjena sile s namjerom nanošenja ozljeda ili zlouporabe. Ozljede odnosno zlouporabe mogu biti nanesene fizičkom silom, verbalno i emocionalno. Primjena zakona glavno je sredstvo reguliranja nemilitarističkog nasilja u društvu; vlasti reguliraju nasilje preko legalnih sistema vladanja nad pojedincima i preko administrativnih sistema policije i vojske. Većina modernih država dozvoljava policijsku represiju do kontrolirane mjere kako bi održale status quo i primijenile zakone. Čin nasilja izvan tog okvira, a nije počinjen u samoobrani, smatra se kaznenim djelom. No oprez: u primjeni represije postoje važna ograničenja, rekla bi Harendt, “nasilje se može opravdati, ali nikad neće biti legitimno... Što se dalje proteže u budućnost, nasilje prestaje biti opravdanim”.

Drugo, rat i prijelaz u mirnodopsko razdoblje: bifurkacija nasilja gotovo je zakon u društvenim analizama nasilja. On kazuje da što je svijet kao cjelina ratoborniji, to je manje nasilja u izvandržavnoj civilnoj sferi; to jest izlaženjem iz ratnog razdoblja s velikom se vjerojatnošću očekuje značajan porast civilnog nasilja. U Hrvatskoj, poslije 1995. godine, postoji samo jedan analitički pouzdan projekt koji je povezao tu pretpostavku s porastom nasilja nad ženama. Takav je projekt, naravno, izmislila i nosila jedna nevladina organizacija (Nasilje nad ženama 2000).

Poslijeratno razdoblje, posebno u Istočnoj Europi i na Balkanu, oslobađa “ružne spavače” nacionalnih političkih kultura: šovinizam, rezidualni fašizam, etnoklerikalni fundamentalizam, militarizam. Novostvorene države posjedovale su beznačajna iskustva socijalnih promjena. U matricama “socijalnih promjena” u tim su državama prije 1990. godine postojala uglavnom iskustva disidenata i nasilnih povremenih erupcija specifičnih javnosti. Ili bolnih i krvavih sukoba s agresijom metasistema (SSSR).

Umjesto znanja kako upravljati tranzicijom ili izlaskom iz ratnog sukoba nailazimo na neprocesiranu memoriju stvarne ili imaginarne viktimizacije, na samoidealiziranje (tisućljeća, nebeskost, predziđa) te na vrlo malo spremnosti na suradnju, empatiju, solidarnost. Potpuno je ili gotovo potpuno odsustvo integrirajućih i inkluzivnih strategija oblikovanja novog društva.

Treće, voditi računa o “kognitivnoj iluziji”; pitanje je naime zašto većina ljudi smatra da se nasilje širi? “Eskalira”? A vlasti, poduprte time, zbrzavaju zakone ne pitajući se uopće je li doista tome tako? Zbog kognitivne iluzije; zbog sklonosti, naime, da vjerojatnost pojave daljnjeg nasilja procjenjujemo prema nedavnim događajima, napose ako su počinitelji ili žrtve poznata lica. U Hrvatskoj svi su osim rijetkih opreznih policajaca iskazali tu iluziju, uz veliku iznimku mladih – okupljenih oko slučaja Luke Ritza. Oni insistiraju na stalnu ponavljanju i buđenju javnosti.

Četvrto, čitav je niz znanstvenika analizirao socijalitet prijelaza iz ratnog u poslijeratno razdoblje sa stanovišta prirode samog sukoba. Ne može se istim mjerilom pristupiti ratnom sukobu zbog ekoloških razloga ili mineralnih dobara i nacionalno-etničkim sukobima političkih elita država u raspadanju. No jedno im je zajedničko: visok stupanj predvidljivosti oblikovanja i ustoličavanja “paralelnih” sistema moći, sumrakonosaca. Analizom etničkih sukoba u posljednja dva stoljeća došlo se do nalaza da su navjerojatniji kandidati za taj tip sukoba društva u graničnim zonama, u kojima su države slabe ili u raspadanju, društva u kojima je udruživanje zbog nasilja bilo kakva tipa tradicionalno okružje društvene akcije. U razdoblju poslije sukoba ta se matrica organiziranja interesa pretvara u kontrabande, švercere, jednokratna združivanja, dilere.

“Lake” varijable predvidljivosti nasilja

Biogenetska nije laka, no odveć je draga zdravorazumskoj interpretaciji, pa ćemo je ovdje zanemariti; preostale tri su: “non-zero-sum-game” ili Soprano zakon saomoodržanja; stav – “život je jeftin”; i varijabla “empatijskog eskalatora”.

Logika “non-zero-sum-game” u ratu i poslije iznjedrila je balkanske veze. A kaže: kada dva partnera nalaze da im je bolje ako u trgovanju (oružjem, ljudima, drogom, naftom, hranom) surađuju te dijele posao i zaduženja, poslije rata dijelit će osim navedenog i “dividende mira” – zemljišta, hotele, poduzeća. Uz ovladavanje know-how i pretpostavkama za to (dilanje diplomama, ulaženje u obrazovni sistem) te primjerenim IT vještinama i sredstvima velika je vjerojatnost da će mogući partneri pribjeći udruživanju bez obzira na ideologije, nacije, vjere, plemena, klanove.

Varijabla “život je jeftin” – tipično je prosljeđivanje ratnog i poslijeratnog “osvetničkog” stanja. Tome se stanju priklanjaju čak i oni koji su rođeni poslije sukoba i s time nemaju nikakva iskustva.

Empatijski eskalator – varijabla je koja pripada opisu stanja “tolerancije” i nenasilja. Naime, na pitanje kako je moguće psihološki prijeći iz okrutnosti prema drugom na prijem drugačijosti bez uništavanja – Pinker, primjerice, nalazi odgovor u empatiji. Slaže se s istraživačima koji tvrde da empatija u pred-povijesti počinje u najužem krugu srodnika (svoje ne sakatim, ne ubijam, ne jedem ih) pa preko empatijskog odnosa prema članovima klana, plemena, nacije prelazi na oba spola, rasu, da bi taj kontinuum bio dovršen životinjama. Kad bismo pristali na tu monokauzalnu igru kontinuuma, došli bismo do poučna zaključka da se hrvatsko društvo u ovom momentu nalazi na nekoj mutnoj graničnoj vrijednosti eskalacije empatije – negdje između klana i, tek povremeno i u frci, nacije. Svoj k svome pa ću nju/njega u nekim situacijama poštedjeti jer je iz mog sela, kvarta, župe ili možda naprosto: “Hrvat je”. Kao što smo vidjeli, svi zadnji slučajevi falsificiraju takvu interpretaciju: pretučene su i umorene djevojke iz istog gradića, dečko iz kvarta; poznati Hrvati, Hrvatice.

Zaključak je vrlo jednostavan: deficiti u hrvatskom društvu nadoknađuju se, ubrzano i, čini se, uspješno, na području institucija demokracije; no oni teže dostupni i manje vidljivi, civilizacijski, tek se moraju inicirati. Po Norbertu Eliasu, nasilju kao načinu življenja izmiče se tlo pod nogama trima civilizacijskim procesima: povećavanjem samokontrole individue, dugoročnim planiranjem življenja i odgajanjem, socijaliziranjem mladih za osjetljivost, empatiju, za Drugost mišljenja, stavova i osjećaja.

Kako bi rekao nama blizak cinik, Karl Kraus, bloger predinternetske ere: stvar je trivijalna. Korijen svega na dohvat je ruke, vidljiv, čvornovat, opipljiv čak. A između njega i NAS utaborili su se sumrakonosci, Untergangsteri, kojima smo osigurali Matrix vlastitim nehajem, samoljubivošću, prijenosom odgovornosti i kontrole na klanove, stranke, biskupe i ministre.

Društvo se nazire tek u naznakama.