Nasilje i zlo upisani su u našu prirodu

Cormac McCarthy, No Country For Old Men

Upravo sam završio čitanje najnovijeg romana Cormaca McCarthyja, No Country For Old Men. Mislim da je to najbolja McCarthyjeva knjiga od Blood Meridian prije dvadeset godina, što znači da mi se sviđala više od bilo kojeg romana Border trilogije koji su McCarthyja proslavili.

No Country For Old Men oskudan je i mršav, McCarthy u svojem najminimalističnijem izdanju. Također je smješten u osamdesete, što ga čini najbližim sadašnjem vremenu od svih McCarthyjevih knjiga. Smješten je na isti pustinjski teritorij jugozapada, kao i sve njegove knjige od Blood Meridiana. No, u njemu je mnogo manje uzvišenih opisa prirode nego u prijašnjim knjigama; umjesto toga, mnogo akcije odigrava se u anonimnim hotelskim sobama u malim gradovima zapadnog Texasa. Nema ni zapisa koji bi odgovarali opisima vukova, divljih pasa i konja u prijašnjim knjigama. Na početku No Country For Old Men, jedan od protagonista, Llwellyn Moss u lovu je na antilopu, ali kada naiđe na kupoprodaju heroina koja krene po zlu, s mnoštvom mrtvih tijela i koferom koji sadrži 2.4 milijuna dolara – kada odlučuje pokupiti kofer – priroda i lov nestaju iz romana i nikada se ne vraćaju. No Country For Old Men priča je o Mossovu na propast osuđenom pokušaju da pobjegne s novcem i o Chigurhu, okrutnom ubojici koji želi ponovno doći do kofera, te o Bellu, šerifu koji želi riješiti umorstva i shvatiti nasilje.

U svojoj oskudnosti, roman se razvija kao vrlo napeti triler; iako suprotno od očekivanja za žanr, određeni ključni aspekti zapleta izostavljeni su ili udaljeni od središta, a ostali nikada nisu do kraja objašnjeni. Prva polovica romana – osim Bellova monologa, na koji ću doći brzo – gotovo je čista akcija. No, kako roman napreduje, napokon dobivamo nešto od metafizike koje su raniji McCarthyjevi romani puni. Međutim, nema zgusnutih foknerijansko/melvilovskih odlomaka kakvih je bilo u prijašnjim knjigama; ovdje je osjećaj fatalnosti još intenzivniji zbog toga što dolazi samo u izrezanim i podcijenjenim razgovorima likova, kratkim i jasnim izjavama koje su naglašene dugim stankama. Vizija života koja nam je ponuđena u rijetkim bljeskovima gotovo je nepodnošljivo turobna: Bog je odsutan, zlo vlada svijetom, sudbina ne može biti izbjegnuta. Naravno da ovakav ogoljeli sažetak nije pravedan ni prema poeziji kojom McCarthy izražava te ideje ni prema krajnosti njegova gnosticizma.

No Country For Old Men skromnije je djelo od Blood Meridiana, ali to jedva da je kritika, ako uzmemo u obzir da je, prema mome skromnome mišljenju, Blood Meridian najbolji američki roman 20. stoljeća. Na mnogo načina nova je knjiga strukturalno slična romanu Blood Meridian i može ga se promatrati kao manje ambiciozno ažuriranje bliske budućnosti ranije knjige. U oba romana krajolik američkog jugozapada natopljen je krvlju: efekt je egzistencijalno hlađenje, ali romani idu i dalje od egzistencijalnog po tome što komentiraju američku povijest, a šire, i samo društvo. U Blood Meridianu, koji se događa neposredno nakon Meksičkog rata 1848., Amerika kao zemlja Manifest Destiny (američka doktrina iz 19. stoljeća prema kojoj se smatralo da SAD ima ne samo pravo nego i dužnost proširiti se po cijelom sjevernoameričkom kontinentu) u opasnosti je, osobito kada je riječ o odnosima Anglosa s Meksikancima i Indijancima. Roman je revizionistički vestern s jakim filmskim odjecima, iako je više raskomadan i fundamentalnije divlji i negativan od bilo čega ikada napravljenog u holivudskim filmovima. U No Country For Old Men povijesno je polje još više ograničeno: nekako je o Americi nakon šezdesetih i Vijetnama, u obliku koji odražava nihilistički kriminalistički žanr više nego vestern – iako su referencije na taj žanr, i njegove povijesne kontinuitete s ranijim vremenima također prisutne.

U središtu obiju knjiga fascinantna je figura čistog zla, iako je Chigurh, zbog sve svoje hladnokrvne uskogrudnosti i prividne sposobnosti da zaustavi Sudbinu i postane njezin nositelj (umjesto da samo pasivno pati kroz nju kao što to čine svi ostali), još napokon čovjek-i-samo-čovjek, nasuprot nadljudskoj okrutnosti, izopačenosti i mitskoj ustrajnosti suca Holdena u Blood Meridianu. Chigurh je prepoznatljiv kao gangster sličan samuraju, poznat iz mnogih novijih filmova; iako McCarthy radikalno demistificira tu figuru, na način na koji to Tarantino i ostali nikad ne čine. Obje se knjige također okreću figuri svjedoka: (relativno) nevinog lika koji promatra – ali nikad nije sposoban zaista shvatiti – središnju figuru zla i monstruozna djela posvuda oko njega. U Blood Meridianu svjedok je mladi čovjek (15 ili 16 godina) koji nikad nije imenovan, nego je nazvan samo “klinac”. U No Country For Old Men strukturalno istovjetnu ulogu ima šerif Bell, koji mora biti u srednjim pedesetim godinama, ali se osjeća (i zvuči) mnogo starije.

Bellovi su monolozi razbacani po cijeloj knjizi, nudeći kontrapunkt sveprisutnoj naraciji u trećem licu u ostatku teksta. Neki su idioti tvrdili da Bell predstavlja “moralni kompas” romanu (neću ih ovdje navesti, ali ako ste znatiželjni, možete ih pronaći preko Googlea). Činjenica jest da se, daleko od toga da predstavlja bilo kakvu vrstu osude Chigurhovih djela i događaja u romanu, Bell uvijek nađe izvan njih, iza njih, prekasno da išta učini u vezi s njima, nesposoban čak i staviti ih u kontekst na bilo koji način koji smatra zadovoljavajućim. On je dobar momak, i vjerojatno Bush/Reaganov glasač (jadikujući se žali na djecu s punk-frizurama, i u jednom trenutku kaže da, uz legalni abortus ni prisilna eutanazija dosadnih starijih rođaka ne može biti daleko); no, čak i ako to jesu McCarthyjevi osobni stavovi (nemam pojma), oni ne definiraju metafizičku perspektivu romana. Bell provodi nešto vremena lamentirajući kako je moral propao od dobrih starih vremena – a bilo bi ga lako razuvjeriti da je ikada pročitao bilo koji od McCarthyjevih romana s radnjom smještenom u ranija vremena. No, dugoročno Bell priznaje da su takve idealizacije neodržive; nasilje i zlo upisani su u zemlju, u našu povijest i vjerojatno previše i u samu našu prirodu kao ograničenih, nesavršenih i sebičnih osoba (u onome što je hiperbolična gnostička inačica istočnog grijeha). Bell nikad ne uhvati Chigurha niti spašava Mossovu suprugu kako se nadao, niti u stvari uhiti ikoga, pa čak niti ne spašava čovjeka za kojega vjeruje da je nevin a iščekuje smrtnu kaznu; na kraju romana, on strogo ocjenjuje sebe neuspjehom te smatra da je poražen (što i jest, i bio je, ali ništa više od ostalih ljudskih bića). (Možda zato što odustaje i odlazi u mirovinu, u priznatom porazu, ne ubija ga zla figura romana, onako kako se događa s klincem.)

Figura svjedoka nužna je i u Blood Meridianu i u No Country For Old Men jer je ona jedina koja može doživjeti patos, afekt, tragediju McCarthyjeve vizije. Monotonija romana (kako sam već rekao) ukazuje na smanjivanje u usporedbi s krajnjom uzvišenošću Blood Meridiana (melvilovskih i biblijskih dimenzija). Ali, u oba se romana samo se preko figure svjedoka neljudska hladnoća svemira (McCarthyjeva vizija Svemira) može osjetiti i zabilježiti, može sama biti izgovorena ljudski prepoznatljivim pojmovima. No Country For Old Men u sebi ima tuge, što je upadljiv novi ton u McCarthyjevoj fikciji, i ono što je možda najneobičnije u vezi s knjigom jest kako taj novi ton prekriva, ali ne smanjuje niti oplemenjuje neusporedivu okrutnost cijele McCarthyjeve vizije. Mislio sam da se u Border trilogiji, jednako kao i u drami The Stonemason McCarthy do određene mjere udaljavao i tražio neku vrstu utjehe od krajnosti vlastite vizije u Blood Meridianu. No Country For Old Men ne možemo optužiti kao takvo povlačenje, Mccarthy je zapravo uzmaknuo korak unatrag od ponora, ali samo na način koji to i dalje potpuno prepoznaje.

John Crowley, Lord Byron’s Novel: The Evening Land

Zaista sam uživao u posljednjoj knjizi Johna Crowleyja, Lord Byron’s Novel: The Evening Land, iako ne mogu baš mnogo reći o njoj. Crowleyjeva je zamisao dati nam navodno izgubljeni rukopis Lorda Byrona – njegov jedini roman, poluautobiografsku gotičku ljubavnu priču – zajedno s okolnostima njegova gubitka i ponovnog otkrivanja. Crowleyjev tekst sadrži nekoliko razina: sam Byronov roman (pisan u nečemu što je, barem za moje neuko uho, uvjerljivo kanaliziranje Byronova glasa, stila i osjećajnosti); niz primjedaba o tekstu, koje je napisala Byronova kći Ada Lovelace (njegovo jedino “zakonito” dijete koje nije nikada više vidio nakon njezina ranog djetinjstva i koja je odrasla da bi postala suradnica Charlesa Babbagea u stvaranju računalnog stroja - Difference Enginea - i zasigurno prva osoba koja je shvatila mogućnosti kompjutorskog programiranja);  te razmjenu e-mailova iz 2002. između ljudi koji otkrivaju i dešifriraju rukopis (koji je Ada šifrirala da bi ga sačuvala od svoje majke, Byronove otuđene supruge koja bi ga uništila).

Zagonetke u romanu i zbirke fragmenata pružaju užitak; ponavljane teme otuđenih očeva i željnih kćeri, egzila i pomirbe, razrađeni su na različitim paralelnim razinama knjige; Crowley nudi nešto od apologije za Byrona, a protiv feminističkih optužbi da je bio ženomrzac, zajedno s prilično zajedljivom rekonstrukcijom/slavljenjem života Ade Lovelace (jedna novija biografija kaže da je njezina slava bila nezaslužena, ali Crowley zastupa širokogrudniji pogled na njezin potencijal, koji je zaista bio zatomljen i ograničenjima nametnutim ženama u 19. stoljeću i njezinom preranom smrću). Sve u svemu, iako je Byronov roman živahno zabavan, dijelovi o Adi, zajedno sa zapletom iz 21. stoljeća koji uključuje (djelomično) pomirenje žene s njezinim ocem (redatelj protjeran iz SAD-a iz razloga sličnih onima u slučaju Polanskog) imaju najveću emocionalnu težinu. Lord Byron’s Novel je na kraju samo sitnica u Crowleyjevu oeuvreu, elegantna, naizgled ležerna izvedba koja ne ponire u dubine, no to je OK. Daje nam nešto o čemu možemo razmišljati dok čekamo završni svezak Crowleyjeve trilogije Aegypt.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole