Naslikana pisma

Drago Trumbetaš, slovoslagar po matičnom zanimanju, svestran je čovjek i stvaratelj autodidakt (pjesnik, pisac, slikar...) romaneskne biografije koji je osim u vlastitoj struci i zemlji kao gastarbajter u Njemačkoj radio i najrazličitije fizičke poslove. Istodobno gradio je svoj nesvakidašnje vrijedan likovni opus u kojem je kao kroničar i kao kritičar crtežom, u spontanu dosluhu s tradicijom najboljih društveno angažiranih figurativaca poput Dixa, Grosza, domaćih zemljaša... opisao kako svoj tako i život mnogih supatnika-kruhoboraca koji su dijelili njegovu sudbinu. Nemiran i osjetljiv na svaki oblik nepravde, znao je naglo prekidati teško dobivene poslove, a davnih pedesetih godina izložio se riziku ilegalna bijega preko granice. Pritom bio je uhićen te boravio u izbjegličkim logorima; vratio se i ponovno otišao, opet se vraćao... Početkom osamdesetih, u bivšoj Jugoslaviji, na duže vrijeme bio je zatvoren zbog političke suspektnosti. Sudbinu zatvorenika također je obradio u jednom svom crtačkom ciklusu. No vjerojatno najsnažniji i najmarkantniji dio njegova opusa jest onaj gastarbajterske tematike. Strogo linearan crtež, čist, gotovo bolno oštar, bez šrafura, sjena i sfumata, pun sitnih, minuciozno predstavljenih detalja – svjedoči snažnu moć opservacije te sposobnost krajnje plastična prikaza stvarnosti. Prateći svoje junake na kolodvorima, u imigrantskim uredima, na poslu, u trenucima dokolice, u samoći, na grupnim zabavama, pri opijanju, posjetu bordelima itd., Trumbetaš je okrutan u svojoj pedantnosti i istinoljubivosti. No, ne štedeći nikoga pa tako ni vlastite junake (odnosno samoga sebe), čiji pečalbarski život otkriva u svoj svojoj naturalističnosti, pa i u najvećim intimnostima, pri toaleti, samozadovoljavanju... ni u jednom trenutku ne sumnjamo u autentičnost i veličinu Trumbetaševe empatije.

Bankfurt ist Krankfurt

Posebno pažljivo Trumbetaš registrira pojedinosti urbanog pejzaža. Uz detaljistički prikazanu arhitekturu i gradsku infrastrukturu te likove svojih junaka i statirajućih prolaznika, grafičar-slovoslagar Trumbetaš naročito opservira šumu velegradskih reklama, egzaktno iscrtavajući njihovu tipografiju, čitko ispisujući reklamne tekstove. No ne prenosi ih pasivno, naprotiv, redovno će ih diverzantski ironično parafrazirati koristeći ih kao dodatan kritički komentar uz nacrtane prizore. Tako, primjerice, u crtežu Tonček na poslu (Tonček je inače njegov amblematski junak kojega prati u svim situacijama gastarbajterskog života) iz 1974., Trumbetaš izmišljene natpise s fasade zgrade iza uličnog gradilišta koji, u funkciji svjedočenja brige njemačke države za strane radnike, objavljuju imena različitih institucija za gastarbajtere (Škola za gastarbajtere, Kazalište za gastarbajtere, Bolnica za gastarbajtere, Gastarbajtersko osiguravajuće društvo…) suprotstavlja grafitima na ogradi gradilišta u prvom planu, a koji uobličuju ksenofobne crteže i parole tipa Gastarbeiter raus!, Scheisgastarbeiter! Obarajući se ciljano na društvo obilja koje ga je “ugostilo”, Trumbetaš ostvaruje ciklus Bankfurt ist Krankfurt u kojemu, moralizirajući iz vlastitog ugla čovjeka ruralnog porijekla, denuncira svu dekadenciju razvijenog zapada.

Već krajem sedamdesetih u ironično-sarkastičnim prikazima obara se na “kompjuterske ljude”, krvožedne paparazze žutog Bildzeitunga, denuncira pojave neofašizma, otuđenja koje se manifestira u preferiranju pasjeg ljudskom društvu, problematizira zagađenje okoline te posebno, dakako, sudbinu stranih radnika. Da te njegove slike nisu prošle neprimijećeno u samoj Njemačkoj, svjedoči autorica teksta uz tu Trumbetaševu seriju, Njemica Rosi Wolf-Almanasreh, inače nevladina aktivistkinja angažirana na pitanjima stranaca, manjina i sličnih društvenih skupina: Pri otvorenju izložbe Trumbetaševih slika u Frankfurtu, gdje sam trebala nešto reći o politici prema strancima, neprijateljstvu prema strancima i miru, nisam doživjela samo pogrde najgore vrste, nego i više prijetnji da će me ubiti. Kad sam napustila tu priredbu, moj je auto bio jako oštećen. Mnoge osobe koje rade kao savjetnici za strance mjesecima su već sa svojim obiteljima izložene stalnim prijetnjama. Njemački sugrađani većinom šute.

Usamljen, s malo šanse da među živima nađe sugovornika i istomišljenika, Trumbetaš početkom devedesetih (iako su korijeni tog ciklusa još iz kraja šezdesetih), pribjegava velikoj duhovnoj avanturi, upušta se u dugotrajan, kompleksan dijalog i korespondenciju s velikim povijesnim autsajderom Vincentom van Goghom. Ostvaruje gotovo spiritualističku komunikaciju, ne sasvim bezopasnu po mentalno zdravlje, s mrtvim slikarom – kojega prepoznaje kao svog duhovnog srodnika: jednako strasno predana umjetnosti, slične suosjećajnosti za potlačene, neshvaćena emigranta, društveno odbačena…

“Didaktički panoi”

Upoznavši temeljito njegov život i djelo, kako bi što više ušao u njegov način mišljenja i usvojio njegov duktus, Trumbetaš kopira mnoga Van Goghova djela. Piše mu pisma na koja Van Gogh “odgovara”, obilazi mjesta u Holandiji, Belgiji i Francuskoj (Arles, Auvers-sur-Oise…) u kojima je Vincent boravio, a ovaj mu “uzvraća” posjet u njegovoj Velikoj Mlaki. Izvodi radove na platnu, crteže i akvarele na omotnicama spomenutih imaginarnih pisama parafrazirajući njegove slike te prikazujući stvarne i zamišljene prizore iz njegova života. Riječ je o radovima u kojima je Trumbetaš, majstor crno-bijelog crteža, dosljedno slikarstvu svog zamišljenog sugovornika počeo intenzivno prakticirati boju. Dirljive Trumbetaševe iskaze o svojim motivima za taj niz biheviorističkih, konceptualnih postupaka, nedužne uživljenosti i identifikacije s Van Goghom, zabilježio je režiser Bogdan Žižić u svom odličnom igrano-dokumentarnom filmu Dragi Vincent.

Osim tog velikog hommagea slikara slikaru, na izložbi u Umjetničkoj galeriji izloženi su i noviji radovi u kojima bibliofil i strastan čitatelj, ali i pjesnik Trumbetaš odaje hommage pjesniku A. G. Matošu. Slično kao kad slika Van Goghova pisma, ovdje on rukom “otiskuje”, odnosno – pomno odabirući slova – “crta” njegove pjesme podražavajući prijelom knjižne stranice. Tome dodaje ilustracije koje, osim što evociraju motive Matoševih soneta katkada, opet kao i u slučaju Van Gogha prikazuju zamišljene prizore iz života velikog hrvatskog pjesnika. Jednak “ručnoradni” postupak primjenjuje Trumbetaš i u radovima na temu Krležinih Balada Petrice Kerempuha, koji su još u procesu nastajanja.

Posebnu seriju na izložbi čine Trumbetaševi portreti. U različitim crtačkim tehnikama, najčešće olovci, drvenim bojama i pastelu, posnim sredstvom fine linije i tek lakih bojanih naznaka, Trumbetaš uvjerljivo donosi karaktere bliskih osoba, suseljana, rođaka, kolega s posla...

Konačno, izloženi su i, za razumijevanje geneze Trumbetaševih radova dragocjeni, “didaktički panoi” na kojima uz kopije pojedinih finalnih crteža stoje i novinski članci, fotografije ambijenata i ljudi, krokiji kasnije razrađena motiva, svi oni materijali koji su poslužili kao predtekst samom crtežu. Kroz njih je vidljiva temeljita studioznost, gotovo znanstvenost Trumbetaševa pristupa, odnosno kompleksnost ideje koja njegovo jedinstveno djelo uvjetuje.