Nastupamo za nikoga

Volim te?

Werther je usamljen 042

Tko još ulaže sve

na mirišljava pisma.

U vrijeme cyber seksa.

Tebi je hrabrost samo riječ

kojom se ne služiš.

Tek ponekad.

Kad gledaš druge,

koji žive

bez kalkulacija.

Dobro, bolje, najbolje.

Vrijeme je nogometa.

Mi briljantno

igramo protiv sebe.

Na gol, po autogol,

na gol, po autogol.

Zašto tako lako

spominješ tango.

U tangu se ide do kraja.

Reinkarnacija hrabrosti.

Usklađen korak.

Ekstaza ponosa.

Marš svjesnosti.

U smrt ili život?

Potpuno svejedno,

ali nikad predaja.

Ne spominji tango.

Novi početak nije moguć

jer nikad nije ni bio kraj.

A taj ples traži krajnost.

Ku kuc, pa, pa.

042

budalo lažljiva.

Alter ego

Eskort dječak

drži me za ruku.

Miluje obraz.

Prežderava lažima.

Precjenjuje stihove.

On je pratnja

koja me ne ispušta.

Boji se ponovnih kriza

i ćudljivih stanja ovisnosti

njegovom koraku.

Kupuje mi

CD Marlene Dietrich.

Mojom lovom.

Njegove oči,

zaljubljeno dodiruju njene slike.

Pokušava mi podići grudi

Kaže da trebam jesti,

debljina će me

ponovo zategnuti.

Smiješan je.

Jednom mjesečno

puštamo bradu.

Tako obrasli

ne izlazimo iz stana.

Pokriveni glazbom.

Ne treba nam,

podsmjeh.

Prozirnih.

Koji odrađuju život.

Ponekad ih poželimo.

Uživamo u njihovim slinama

i zubima u pogledu.

Kad padnem u nesvijest,

opsjednuta nečijom nutrinom

on ne dolazi odmah.

Zna da ću pobjeći.

I vratiti se.

Njegovoj očajničkoj želji

koja me posjeduje

jače od svih koji su me ‘imali’

Luđak koji bubnja u utrobi,

žedan je, željan pijanstva.

Delirium priziva.

Nije li prejednostavno

nazvati ga sjenom,

koja se proteže nad mnom.

On je istovremeno, iscjelitelj i slom

Zvončica

Zvončica kam ideš

naši su susreti rijetki.

Jučer su našli leš

skriven u desnoj klijetki.

Davno sam ga unutra stavila

nisam znala kaj bi s njime,

na njega skroz zaboravila

vele da mu je Ljubav ime.

Kad su pokucali na vrata

Rekla sam da ne znam ništa

Spustila se do prvog kata

i pobjegla preko dvorišta.

Kak’ da velim da nisam kriva

da se Ljubav ubila sama.

nemam alibi dok je bila živa

stalno smo bile u svađama.

Zvončica kad odeš

zlatni mi štapić ostavi.

Petar Pan ima svoj fleš

al’ kaj ako se ne pojavi.

Život

***

Živili Piaf,

umorna starost nasuprot mog okruglog lica

još samo u sekreciji nalazi zadovoljstvo.

Fali mi šeraf,

bez kojeg sam samo ćudljiva solerica,

sa doživotnom za teško samoubojstvo.

Živili Piaf,

Iz prizemlja urlaju pjesme pastira.

U ekstazi curke bez previše sluha.

Jebi ga Piaf, ja na njega suha.

Otkud ti

Otkud sada ti,

skidaš okove gospođi Distanci,

tuđu rukavicu mi bacaš u lice.

Kaj smo si mi,

po parketu stružu stari lanci

iz rukava vire bijele zastavice.

Otkud sada ti,

cuga te i dalje usporava, koči

daješ osmjeh svakom ko se približi.

Ko smo si mi,

kad nam se s poda podignu oči

ne znaš ko je od afektiranja niži.

Iz košare pune voća jabuka se otkotrljala

uzalud smo puzali do nje.

Čekat’ će nas u prašini ispod očuvanog kreveta

do sljedeće Nove godine.

Jebo te.

Skupljaju mi se ramena

Skupljaju mi se ramena,

familijarno, flegmatičan gard.

Kaj tak hoda jedna žena?

Kaj tak pjeva samozvani bard?

Skupljaju mi se ramena,

od tipova što se ničeg ne boje.

Vlažne misli ispod mrena,

domet ispunjenja, seks u troje.

Skupljaju mi se ramena,

od uspješnog fotografa bez čela.

Kojeg pali moja sjena

u oku neprežaljenog modela.

Skuplja mi se još štošta,

kičma se polako savija ko upitnik.

Iskren osmijeh puno košta,

u oblaku iznad glave dragi lik.

Zvončica 2

Zvončica, kam ideš

baš sam ti htjela reći

jučer je nađen leš

skvrčen u crnoj vreći.

Žrtva je ubijena oko pola tri

susjedi nisu čuli ništa

bili su fini i kulturni

stanari našeg dvorišta.

Novine nisu otkrile imena

samo da se žrtva ljubav zove.

Počinitelji su muškarac i žena,

navodno im nije ispunila snove.

Zvončica kam ideš

danas je posljednji ispraćaj

gospođa je bila jaka i feš

on je puno teže prihvatio kraj.

Zvončica sazovi press

dobri su slučajevi rijetki

I stavi ružu na lijes

skriven u desnoj klijetki.

***

Čekaju te.

Albertina i Leopold.

Ali, ne bi ti ni s njima.

Veliki su skriveni

u vlastitim virovima.

Hladno je.

Fali tvojih riječi toplina.

Ovdje je sve po špagi.

Prvo klavir,

pa gitarist.

Striptizeta

i violinist.

Nastupamo za nikoga.

Ispotaje a direktno.

Ma, perfektno.

Nije teško ako znaš (sado-mazo, ne dam-daš)

Izgleda slučajno.

Dovlačim te, šutnja je moj pjev.

Pred vratima su zublje.

Naizgled je sjajno.

Ja sam benigno sprčkan gnjev

moje riječi sve su grublje.

A onaj drugi dio

šutljiv,

nedorečen.

Nagon je za ljubav,

kažu

poremećen.

On traži i moli da dođeš

a onda izmiče, nije fer.

Voli te a pušta da prođeš

dok se zavlači u skafander.

Opet ispočetka,

opet promatrač,

opet, mrki pogled,

opet razarač.

Lisa

Lisa

nemoj sad ne doći.

Igram se vjetrom

njegov fijuk ima nešto

što me nagoni da bježim

Lisa

digni me s poda,

i tebe su dizali ti znaš

kako sa zlodusima ne izaći na kraj

krkljanac je u glavi

sunce ne kuži uvijek

kad je vrijeme da nestane.

Neću bilo koga

a opet svačija sam.

Daj se pojavi

ne pušim te fore

polovičnih, brzinskih susreta

Radije ništa ako nije sve.

Lisa

loši dječaci vode glavnu riječ

moje se tijelo raspada.

Dođi i upoznaj me s Betty.

Aha

Zaljubit ću se u nekog

ko ima čivavu

ili najzmješanijeg mješanca.

Bit će to u mojoj tridesetšestoj.

Neće biti iz ovog kvarta u kojem

dječaci nagurani u džip voze sporo.

Brzina je za seljačine kao.

Oni su mirišljavi, ispeglani, nečujni.

Tek ključeva im čuješ zveket.

Rijetki se kuže u tenis,

ali se kuže u reket.

Kao nekad

Ponovo sam stara.

Kao u drugom ce,

zabrinut pogled

društvo pedesetogodišnjaka,

vodim njihove pse,

ulazim u njihove glave,

privijam se uz njih,

i pozorno slušam.

Nikada nisam voljela vršnjake

tek sad kad sam starija od njih

podnosim njihove priče.

Džepni

 

Dan je nekako tih. Ne uvjeravaj me

da je džepni terijer loš.

Ja ga poznajem iznutra.

On uglavnom buči bez veze.

Netko je pozvao kola

koja su zbližila ljude

šaptali su da je život kratak

i da treba uzeti sve.

Ne volim ljude 

koji se svidjeti svakom trude

i one sto se na pladnju nude,

Sitniš što vjeruje u svoje zablude.

Bila sam gladna

neuzvraćenih dodira.

Dan je postao glasan.

Džepni je utihnuo.

Sam si rekla

Rekla sam si odmah.

Ne želim biti ljubavnica

rijetkih susreta.

Bit ću ljubavnica

onom tko mi ponudi vikende

a ja ih odbijem.

Rekla sam si odmah

neću biti isključiva,

ali nemoj me

upoznavati s ljudima

koji svoje pse

puštaju na druge pse

pritom sline i

cakle im se oči

znoje im se ruke, pišaju u gaće

u kojima im kuca zadovoljstvo

koje noć prije nisu uspjeli pružiti

gospođi satenskog pogleda i velike želje.

Mađioničarska

Više te ne čujem, svaku osmu riječ,

ali ne do kraja.

Tek slovo koje mi dobro zazvuči

Više te ne slušam a ovaj bijes

Ne, nije šansa nego... malo više ego. 

Da volim tašte, ali tašte s pokrićem

Sjedni i stavi mi špigl na čelo

Dok pričaš sa sobom kao s višim bićem

Gucni malo negdje je ipak zapelo.

Više te ne vidim, ah odavno već

špalir promašaja.

Ni miris mi kroz nosnice ne buči.

Više te ne gledam, a i ovaj krijes

Nije šansa nego..malo više ego.

Lezi i zalijepi mi špigl na čelo

Da se dobro vidiš dok me ljubiš

Pokaži mi trik kako vratiti tijelo

La, la ,la, la, la, kad ga zgubiš. 

Jučer

Jučer

sam ugušila krivnju,

rastegnula šipke,

i pobjegla

kroz prozor.

Otišla

do tvojeg grada

sjela

ispod prozora.

Jučer

sam ti dala.

Umjetno disanje.

Nije išlo, gotovo je.

Voliš li me,

ne znam ništa

osim biti teška.

Voliš li me,

stih bez laži,

jezik bez smješka.

Jučer sam

ošamarila inat

dugo kopala da

dođem do tunela.

I pobjegnem

iz kaznionice.

Vani sam još malo,

dan ili tri.

Demoni kojima bježim

brzo će me naći.

Iskoristi ovo vrijeme,

da postaneš,

da dobiješ oblik.

Znam

da često lažeš,

da se trošiš

na loše.

Rečenice i ljude.

Znam

da te ne znam.

i da se ne mogu

pouzdati u tebe.

Znam

da te ne volim

ali imam želju

trčati tvojom glavom.

i prljati

čisto isplanirane minute.

Svejedno. Voliš li me?

Ne znam ništa osim biti teška.

Voliš li me?

Stih bez laži, lice bez smješka.

***

Nemreš to skrit

Ona je ko kćer

Navratilove i Patti Smith.

Jaka čeljust i duboko oko.

Sklonosti nema.

Prehladna je

za bilo kakvo opredjeljenje.

Da je dječak

bila bi Gainsbourgov sin

onako iznutra.

Sklonosti nema,

osim da je rijetko ovdje.

Ljude promatra iz daleka,

napušta ih u pola rečenice

kao Michelangelo.

Rekli su neka vrsta autizma,

nepovjerenja prema bilo kome

osim luđačkom nadahnuću.

Skrivečki radi lutkice na koncu.

Jednom će ih naći.

Borit će se za nasljedstvo.

Svi će biti njeni

najbolji prijatelji.

i pričati kako je

oduvijek bila posebna.

Draga osoba, lijepog osmijeha.

Ponekad smo je gurali i skidali

gađali papučama,

stavljali kaugume u kosu.

Ma, znate kako to djeca, djeca.

To smo radili Svima

Nju to nije pogađalo,

nije reagirala.

Naravno.

Unutra je ionako

uvijek bilo kišno.

Te poplave brzo bi potopile

zločeste bezveznjake.

Ošišana kosa je pobijedila žvake.

Rez.