Nasušno ali pozlaćenoj mistici MESS-a

Od festivala male i eksperimentalne scene i intimne autopoetike svijeta, MESS u godinama za nama sluti transformaciju u festival etablirane tranzicijske klasike. Poslovično bizaran fenomen angažirane umjetnosti čitljiv je već s festivalskog flajera, a tek nekim neslućenim pravilom zbir predstava koje bivaju arhivirane u emocionalnom talogu revnog gledaoca varira od dvije do tri.

Najprije, MESS kao prevashodno izvođački festival obeshrabruje svojim nedostojnim, priredboljubivim otvorenjem. Sve svede na sekvence pouzdanih retora ili poznata lica koja trube nama o nama, uglavnom po kliskom terenu politikantstva i socrealistične umjetničke apologetike. Tolerantnost svojih štićenika nadalje konstantno provocira titlovima koji nestaju u po frke,”vise” negdje blizu stropa, bivaju nerijetko nesinhroni glumačkom mizanscenu ili su prosto nečitljivi jer se namjesto slova pojavljaju kvačice i raznorazni grafemi. No, ono što bi svugdje graničilo sa skandalom ovdje je već stvar neophodne gledaočeve žrtve i jednostavno zagubljenosti u prevodu.

Godišnja terapija

Ipak, poslije 29 dana (više ili manje) teatralizacije ramazana, pompezne skrušenosti i pride svojevrsnog egzorcima, u uslovima obećane liberalne demokratije nad queer posjetiocima, MESS je stupio i trajao poput godišnje terapije. Dodamo li istim mubarek danima i svakodnevni pseudoiftarski reality program medijske čeljusti što se kolebala između trivijalnosti i istina za anale šovinističke prakse, cijeli događaj MESS-a prelazi u sferu vitalnog nacionalnog interesa.

Dakle, MESS se zbio. O Godotu se i nije govorilo (s izuzetkom beskrvne Fedrine ljubavi Sarah Kane, u prikazu Jugoslovenskog dramskog). Sve je prošlo u domenu spekulativnog postmodernističkog praska. Ali, nasušno ali... Iako je ove godine građanstvo lišeno tugaljive egsistencijalne ekspresije o uslovima u kojima istrajava MESS, obični svijet ipak nije mogao svjedočiti prvoj predstavi jer naprosto karte nisu bile za prodaju! Akreditovani, pozvani i uporni mogli su se Čehovljevim Ivanovom u izvedbi Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platz iz Berlina i režijom Dimitera Gočeva podsjetiti kako zapravo izgleda i čemu služi glumački ansambl. U inscenaciji čije je osnovno svojstvo veo magle glumci su nastupali i nestajali, međusobno se mimoilazili, s Ivanovom postavljenim poput operetnog ili pak oratorijskog aktera čiji su rečitativi zvučali poput nekog zbiljskog baritona. Nije bilo neophodno osvrtati se za neuhvatljivim titlom niti biti nekim znalcem njemačkoga jezika, prosto cijeli ansambl je učinio sve ono što reditelj nije htio ili nije trebao. Katkada, bili su na nivou dobro organizovanog kakofoničnog kamernog zbora u kojem svako ima svoju aproksimativnu dionicu što je sve skupa formiralo kontrapunktske fragmente pjevanog govora.

Na kraju, Ivanov se nije ubio na pozornici, već je izvjesni čiča Gliša, uprizoren naivnim crtežom, iz dubine scene pokazao i sebi i publici srednji prst.

Zločin bez kazne

Iste je večeri, naporedo sa Ivanovim, u Zenici mess otvoren predstavom Istina u prevodu u režiji Michaela Lessaca i izvođenju njegove Pozorišne labaratorije Colonnades i Pozorišta Market iz Južnoafričke Republike. Koju večer kasnije isti su nastupili u Sarajevu, koje je mjesecima ranije producent ovoga ostvarenja pohodio raspitujući u Informativno-dokumentacionom centru o iskustvima i učincima rata i postrata. Tako čine producenti, ali jednako takva iscrpna je bila i žestina kojom glumci igraju u ovom pravdoljubivom, pokajničkom, egzaltiranom mjuziklu. Sva istina desetljeća segregacije i osvetništva publici se saopštava putem prevodioca (tog novog vlastelinskog soja) i njihovih ličnih trauma kroz interni proces lustracije i amnestije nazvan Komisija za istinu. Posredno saznajemo o nekim od najbrutalnijih ubica, šokantnim (ne i za bosanskohercegovačko iskustvo) zločinima, reakcionarnim greškama predsjednikovateljice Mandele dok je ista bila u gerili i sl. Sve vrijeme za leđima glumcima vrti se nepresušni dokumentarni video materijal. I, bez obzira na impozantu izvođačku snagu ansambla i nekada vrtoglavu interakciju, ostaje pitanje: koji to artistički atributi ovu predstavu čine poželjnom na MESS-u i u BiH kao takvoj!?

Ah, te fasade 

Na momenat siđimo sa scene na Pozorišni trg u Sarajevu. Ravno preko puta se nalazi fasadom osvježena zgrada, do skora uprave hotela Bosna (nekada hotela Beograd). Tek stariji među nama znaju da je nekada u toj zgradi bila locirana pošta, pa hotel Pošta, a koliko tek zna da je sada ta zgrada skoro pa prazna i da vam stopala utanjaju u vremenite podove? Upravo u njoj se dešavala ex-pozicija, drugi dio trilogije proces_grad umjetničke platforme Bacači sjenki sa sjedištem u Zagrebu. Ovaj dio procesa je mogao izgledati ovako. Najprije se zaputite u ex-hotel, ljubazni domaćini vas sačekaju vani i smjeste u čekaonicu na mjestu nekadašnje poznate kafane u prizemlju zgrade, kasnije kockarnice, i najvjerovatnije u prostoriju ex-toaleta. Tu pridošle posjetioce zapričava Boris Bakal, voditelj platforme, sve dok se neko povremeno ne odvaži i izbori da uniđe u jednu od priča za koju vas u sobi zen dekora dočekuje lični glumac, alter-ego ili kako god. On vas potom, konstantno vam šapućući, vodi vezanih očiju prvo unutar zgrade a onda i van preko pješačkog prelaza i nazad, pored istog onog svijeta koji ste napustili neposredno prije usuda da se predate bacačima sjenki. U zavisnosti od sreće ili nesreće, mogli ste sa nešto rekvizita biti moreplovac, lamentirati nad Hirošimom ili prosto biti žrtva otmice, te imati kompletan terapeutski tretman po Freudu i djetinjstvu u naninu okrilju. Mogli ste licem muškarca osjetiti generacijsku lezbejsku ljubav ili što šta drugo a post festum u sobi za razgovore koja će uskoro iščeznuti svjedočiti skupa s ljudima koji su po drugi put svojom podsvješću trpjeli neka od tih iskustava.

Iz te ste zaštićene sobe mogli pratiti na slušalicama, budući su glumci bili ozvučeni, sljedbenike možda baš vaše priče. Sve skupa je to unijelo u ovaj performativni događaj više neposrednosti, srušilo distancu i koncept scene i publike, ali i transformisalo žive ljude u medijski nadzirane pokretne lutke.

Provincijsko kazalište vs. meksički kastrat

U četvrtak, dvadeset i trećeg oktobra, se zbio možda najšokantniji događaj na messu, barem po pitanju dinamike. Najprije Pučko Otvoreno Učilište iz Velike Gorice igra pučku predstavu po Brechtovu Piru malograđana. Režiser je glasoviti Paolo Magelli. U katalogu je stajalo: “U režiji Paola Magellija, stanje bračne te uopće međuljudske “idile” u Hrvatskoj otprilike je simetrično kompetenciji Haškog suda kad je u pitanju procesuiranje ratnih zločina. Stalno se, naime, tvrdi da nikakvih krivaca za stanje užasa zapravo nema i nije ih ni bilo. U toj divnoj “nevinosti”, u tim dugim bijelim haljinama i svečanim odijelima, sviraju nam i sviraju Ave Mariju (citiram makabrističko ponavljanje iste glazbene numere u različitim interpretacijama iz predstave Pir malograđana), marširaju po domjencima...” Međutim, u predstavi se nije dalo vidjeti išta od bijede o kojoj pripovijeda citirana opservacija. Ako je poznata numera Ave Maria slijedeći obrazac trebala da prethodi nekakvom folk danse macabreu sluđene i nadrikatoličke plebejske vrste za svadbenim stolom, to nije moralo teći banalnije od samog hepeninga koji se ilustrira. Reditelj je obavio i razvukao sve u par poteza, sa nešto seksa i nešto šamaranja, poentirajući izvedbu nagošću i pomiridbenom naglošću nesretnih supružnika.

Čudovišta i čuda

Nakon ovog nesretnog provincijskog svadebenog zajebavanja, iste večeri je došlo i do jednog osvježenja na daskama MESS-a. U Domu mladih, u okviru World Mess programa nastupio je meksički Theatro De Ciertos Habitantes predstavom Čudovišta i čuda reditelja Claudia Valdesa Kuria. Pomenuti umjetnik je potvrdio kako su rijetka rediteljski, ujedno i scenaristički, pametna rješenja koja omogućavaju komotan okvir da bi se kazivala mnogostoljetna storija kao što je to bilo u ovom slučaju. On, naime, priča kroz historijsku činjenicu i nama mitsku predodžbu kastrata o vječitom promiskuitetu čovječanstva. Govoreći o fantomu opere govori o moći i slasti, fatalizmu, italijanskom sentimentu i francuskom temperamentu, buržoaziji i svim ostalim, i nižim klasama, Voltaireu koji osuđujući kastriranje danas bi možda izazvao polemiku o ljudskim - porodičnim, dječijim, opštim ali i umjetničkim pravima, odgovornostima i slobodama. Možda je cijela predstava bila zapravo mnogo suptilniji način da se govori o stvarima na kojima MESS insistira gubeći vlastiti integritet. Na praznoj sceni sa svega jednim čembalom, fascinantna je bila glumačka raskoš, skoro pa barokna, baš kao i povijesno kazivanje, skoro pa prosvjetiteljsko, snaga talenta, muzikalnost i raspon likova od kentaura do seljačića s početka dvadesetog stoljeća. Međutim, očaravajuće i zacjeljujuće nakon predstave Velikogoričana jeste da je cijela ova zbiljska parodija skončala navodnim gramofonskim snimkom zadnjega kastrata ili vam sopraniste iz 1914., izvodeći pogađate, Ave Mariu. Bio je to završni paradoks ove večeri.

Ipak, svi koji su se već navukli na teatar Čudovišta i Čuda, ili pak znatiželjnici koji su ih propustili u prvom valu, nisu trebali čekati više od dvadeset i četiri sata i već je na sceni Pozorišta mladih slijedio Kurijev Sivi automobil, drugačija, atipična predstava a ponajprije verbalni događaj. Nijemi meksički film o autentičnoj lopovskoj bandi koja je za svoje intervencije koristila sivi automobil naporedo je slijedila japanska tradicija zvana benshi, koja je brinula o tome da nijemi filmovi ipak progovore. U odsustvu bilo kakve scene, slijeva i zdesna na pozornici  stajale su dvije glumice - naratorke koje su krajnje sinhrono govorile namjesto likova s platna, relaksirajući povremenim duhovitim opaskama publiku kroz film. I ništa u ovome ne bi bilo postignuće da njihova uloga glasnica nije bila tako raskošna. Virtouzitet njihova izvođenja te je večeri stao u ravan sa najvećim dometima njemačkoga tzv. pjevanoga govora koji je ušao u noviju tradiciju umjetničke muzike preko ključnih kompoziotora s početka 20. stoljeća. Zaista je bilo uživanje suočiti se s takvom akrobatikom govornog aparata koji je do konca filma evoluirao u nerazumljiv izraz nošen plimom fonetske akumulacije i to barem četiriju jezika: japanskog, španjolskog, engleskog, francuskog…

Novi promašaj MESS-a

Ushićenost Meksikancima nije trajala predugo. (Ne)objašnjiv selektorski fijasko na MESS-u desio se već sljedeće večeri. Višegodišnji gost manifestacije, Damir Zlatar Frey, predstavio se Williamsovim Tramvajem zvanim čežnja. Noćima se odvijala i njegova, a nije se kladiti i Strindbergova, Gospođica Julija, od prošle godine izostala te najavljena festivalska premijera u zapuštenom pogonu stolarije Narodnog Pozorišta. Ove dvije predstave su na fonu poetike koju Frey bezobzirno i bez imalo samokritike gura već godinama. I u tome ne bi bilo ničega spornog, naprotiv, da se to svako malo ne obije o glavu fanova MESS-a. Predstave su pretendirale posve običnim simboličkim poetikama i scenografskim aluzijama, čiji je kakav takav formalni kontinuitet svladavan doziranim i nedovršenim erotskim hibridima i reklo bi se politikama tijela. Kao što reče Mirko Kovač svojim Danilom koju večer poslije:”...a naša ti đevojka bježi a moli boga da je stigneš”.

Između Wedekinda i folklora

Eh da, ali isti taj Mirkov tekst i predstava Crnogorskog narodnog pozorišta koja je dobila nagradu za, drž’te se sad, scensku transpoziciju teksta, što je sve skupa sa Freyem, Magellijem i drugim uglednicima deplasirao ovogodišnji MESS. Oh, kako je bolno bilo slušati i tom humoru se smijati u tekstu čija scenska transpozicija nije uspjela da dobaci dalje od čitanja amblematične crnogorske državotvornosti. Niz opštih mjesta, pride i političkih činjenica, na prateru nacionalromantičarske egide. katastrofalne režije i još lošije glume. Tek je Danilo (kojega glumi Srđan Grahovac), a ‘ko bi drugi, tu i tamo osvijetlio obraz.  

Da nasuprot uzdanju u starine, neke mlade snage uporno žive svoj život na zraku još uvijek kontaminiranom ideološkim barutom, dokazala je dvadesettrogodišnja sarajevska rediteljica Selma Spahić, koja je ponijela nagradu”Hrabri, novi svijet” magazina Dani. Taman kad je mnogima u raji, unatoč messu, izgledalo da nigdje nije manje života nego u Sarajevu, Selma je lansirala dvije predstave. Njena skoro dvosatna diplomska predstava Buđenja proljeća Franka Wedekinda, držala je publiku uprkos ponoćnom terminu i nepodnošljivom zraku, čvrsto za stolice. Uz i više nego uspjeli mizanscen, solidnu dramaturgiju, pristojnu muziku i mnoštvo emocionalnog nasilja, predstava ponajviše duguje svojim glumcima. Sretna je vjerovatno okolnost teksta da su mladi glumci igrali tek nešto mlađe likove, čiju su prirodu mogli izravno prenijeti. Ponajviše je ta činjenica doprinijela vjerodostojnosti i izvrsnosti rediteljskih zahvata.

Jedna druga predstava, desetak godina starijeg autora, ponijela je nagradu publike i Grand Prix, Zlatni lovorov vijenac za predstavu u cjelini. Češki Sclavi (Slaveni, op.a.)/ Imigrantska pjesma, pozorišne trupe Studio Farma u pećini, obrada je vjerovatno najpitkije teme savremenog slavenskog folklora, teme emigracije i povratka. I sve je priređeno prilično folklorno, sa očiglednim citatima performativnih instalacija/fotografija Marine Abramović iz ciklusa Erotika i Balkan. Predstava je ipak crpila energiju manirom fizičkoga teatra, dominantnoga modusa kojim se teatar zadnjih deceniju, dvije razvija. Iako, skoro pa neverbalna, jer napose titla nije ni bilo bez obzira na brojne songove, ostalo je nerazumljivo u kojim koracima se zaista latentna radnja odvijala. Očigledna rediteljska intencija da nam pokaže kako se preobraženi čovjek snašao u sredini iz koje je krenuo i kojoj se vraća ostala je u sjeni teatarske fizike.

Mimo, i usred, svih ovih razuzdanih ili samodopadljivih poetika, našla se je francuska koreografkinja i plesačica Julie Dossavi. To je bio događaj oko kojega su gorljivi posmatrači dvojili je li riječ o predstavi, ali nitko nije ostao ravnodušan. Plesačica, generacijskim porijeklom iz Benina, skupa sa partner plesačem, ujedno i pjevačem, uz muzičare na udaraljkama i basu gradila je šezdesetminutnu ekstatičnu cjelinu na naslijeđu ritualnog plesa, zašto ne kazati i prvotnog i svakako nedramatskog teatra koji ništa ne duguje diskurzivnom mišljenju. Sa distance pažljiv gledatelj lako je mogao na trenutke biti u tripu jednog prostog, iskonskog, iako sirovog visoko stiliziranog svijeta”transa”. U svakom slučaju ne prostačkog ili blago rečeno, pseudoezoterijskog, kakav je ponuđen u Mess Offu.

Jedna ideja

Naime, u direkciji MESS-a su se još prošle godine dosjetili da bi bilo divno napraviti i neki koncert, negdje oko ponoći, tek da ljudi predahnu i sažvaću one prethodne dvije ili tri predstave. U ambijentalnoj sali, nekadašnjem osmanskom kupatilu Bošnjačkog instituta, priređen je taj nepojmljivi događaj. Izvjesni pijanista, koji se prema klaviru ophodio kao pažljivije dijete prema svojoj zvečki, prebirući po tipkama na tragu nekih egzotičnijih modusa i umijećem osnovnoškolca recimo zadojenog Crvenom jabukom, navodno je svjedočio za muzičku istinu Harmonije sfera (sic!) nikoga drugoga do mistika Gurđajeva. Takvog hohštapleraja dunjaluku ne manjka, ali kada umjetnička ličnost Dine Mustafića, direktora MESS-a, dopusti sebi jednu ovakvu perverziju i bacanje para, tu gluhoću možda samo glasno vrištanje liječi. Za urgentnu i korjenitu  popravku direkcija festivala bi morala razumjeti da je njen muzički segment na nivou jeftinih erotskih časopisa koji buđaju na policama kioska!

No, kako je MESS jedna ideja (prošlogodišnji slogan festivala), bojati nam se s obzirom na dosadašnju dinamiku da će trebati vjerovatno cijela vječnost skončavanja deduktivnog platonovskog lanca ideja i messovog trajanja, pa da mnoge programske inačice festivala budu očigledne. Kad se podvuče crta ispod ovogodišnjeg messa, dobije se među ostalim i Heidegger koji kazuje: “Valjanost jedne misli nije u onome šta ona kaže, već u onome što ostavlja neizrečeno, a ipak ga osvjetljava nagovještavajući ga na način koji nije svojstven iskazivanju”. Šta je MESS nagovijestio? Neka to bude pitanje ili polje silogizama narednog festivala. Dakako, ne tražimo aksiom.