10.3.2005.

Stevan Vuković  

Natrag na frontu

U Muzeju savremene likovne umetnosti u Novome Sadu postavljene su, u vrlo kratkom vremenskom razmaku, dvije izložbe koje u jukstapoziciji mogu vrlo jasno demonstrirati način na koji funkcioniraju matrice kulturne politike u Srbiji i Crnoj Gori danas. Riječ je, naime, o retrospektivnim izložbama dvojice umjetnika iz Vojvodine, i to Slavka Matkovića, jednog od ključnih nositelja novih umjetničkih praksi na području bivše Jugoslavije koji je djelovao u domeni konkretne, vizualne i tipografske poezije, stripa, k?laža, umjetničkih akcija u javnom prostoru, performansa tijela, mail arta i konceptualnog slikarstva; i Radovana Jandrića, lokalnog slikara, docenta na novosadskoj Akademiji umetnosti, koji u gustoj pasti reproducira prizore tipične za uobrazilju izgrađenu na promatranju onoga što je u tradicionalističkim krugovima proglašeno lokalnim nasljeđem, baveći se problemima ugrađivanja slojeva slikarske materije u strukturu konvencionalnih prizora estetizirane svakidašnjice, inzistirajući na umješnosti vladanja slikarskim postupcima, na likovnosti i ekspresiji, i poništavanju bilo kakv?g produkcijskog konteksta osim onog akademskog.

Nova jasno ocrtana linija fronte

Obje izložbe su pripremali kustosi Muzeja, s određenim autorskim pečatom u domeni interpretacije, i s vrlo profiliranom ideologijom, kako u izboru autora, tako i u postavu, pripremi i izradi kataloga te radu s potencijalnom i aktualnom publikom. Obje imaju za cilj da historiziraju i učine paradigmatičnim to što prakse umjetnika koje izlažu obilježava, i da domenu važenja te paradigme prošire na određeno područje, kulturno i teritorijalno. U tome se na izravan način međusobno sukobljavaju, ukazujući na lini?u fronte koja se proteže daleko izvan sfere promocije i prezentacije likovnih umjetnosti, i seže u područje kulturne politike koju vode, odnosno provode institucije proglašene institucijama nacionalne važnosti. Tako jasno ocrtanu liniju fronte nismo mogli vidjeti već niz godina.

S jedne strane linije fronte stoje novi institucionalni kadrovi i novoinstitucionalizirane pojave, koje je sustav tijekom proteklih desetak godina polako propuštao u svoje okrilje, da bi se na politički relativno bezopasnom prostor? pokazao kao fleksibilan i spreman na neku vrstu pluralizma ideja, tumačenja i praksi na rubu toga što reprezentira takozvanu oficijelnu kulturu i izvan toga što se kroz obrazovni sustav, sustav financiranja u kulturi i sustav medijske promocije uspostavljalo kao autentična lokalna tekovina. S druge strane su u nekoj vrsti neprincipijelne koalicije različite konzervativne tendencije, u umjetničkom, institucionalnom, kulturnom, društvenom i političkom smislu, koje su nakon početnog paničnog straha od promjena najavljivanih poslije listopada 2000., radi usklađivanja s umjetničkim praksama koje na neki način nadilaze lokalnog, promjene sustava nastave shodno Bolonjskoj i drugim deklaracijama, preko promjene institucionalne strukture u sferi kulture k resursima za kreativna istraživanja, do prav?ih i ekonomskih promjena, kao i uvođenja političkih sankcija za određeni profil ideološke propagande, polako počele konsolidirati se u spregu protiv, iz njihove vizure gledano umjetnih, izvana nametnutih uzusa i principa rada u području umjetnosti, kulture i društva.

Institucionalna reorganizacija i kulturne sanacije

U Muzeju savremene likovne umetnosti u Novom Sadu eskalacija tog sada već potpuno otvorenog sukoba trenutačno dostiže svoj vrhunac, tako da je podijeljenost po programskoj osnovi samo jedan od aspekata frontalnog suočenja u koji su se, kao po nekom scenariju iz sredine devedesetih, umiješali i tjelohranitelji, i disciplinske komisije, i sud časti, i grupe intelektualaca koje pišu protestna pisma, i pokrajinsko političko rukovodstvo, i mnogi drugi znani i neznani, institucionalno podržani ili sasvim individu?lni akteri. Naime, Radmila Savčić, koju je Pokrajinsko ministarstvo za kulturu i obrazovanje Vojvodine postavilo na mjesto direktorice Muzeja savremene likovne umetnosti, tijekom prošle godine krenula je u programsku, infrastrukturnu i kadrovsku reorganizaciju te institucije. Rezultati te kampanje su za vrlo kratko vrijeme postali krajnje zastrašujući: kustosima su ukinite ingerencije da na bilo koji način javno predstavljaju instituciju, to pravo je zadržala isključivo direktorica. Ukinuta je Komisija za ?tkup i poklone Muzeja, kao jedino tijelo koje je imalo mogućnost da unaprjeđuje zbirku Muzeja, onemogućeno je izlaženje novoosnovanog časopisa Muzeja, u čijem Savjetu su i osobe profesionalnog digniteta daleko višeg od digniteta samog Muzeja (Miško Šuvaković i Jerko Dengri), da bi zatim cjelokupan upravni odbor bio smijenjen nakon što je zatražio smjenu direktorice, te je potom reorganizacijom radnih obaveza samo jednom kustosu omogućeno da radi na postavu izložbi, dok su ostali raspoređeni na konzervators?a i arhivska mjesta, i u depo. Da bi konačno jedan kustos već bio i otpušten, drugi poslan na disciplinsku komisiju, a trećem je već najavljen sličan proces. Puno pravo na profesionalni rad zadržao je samo kustos koji je izložbom Radovana Jandrića potom najavio novu programsku koncepciju Muzeja, u kojoj će se prethodno ustanovljena praksa profiliranja vojvođanske umjetničke scene kao konstitutivnog dijela srednjoeuropske tradicije avangardne umjetnosti (primjer za to je izložba pod nazivom Srednjeevropski aspekti vojvođanske avangarde, koju je ovaj muzej priredio u doba prije sankcija od strane nove direktorice), i promoviranja nekih od najznačajnih umjetnika s toga područja po kriterijima konceptualne promišljenosti, eksperimentalnosti i inovativnosti (izložba Slavka Matkovića), u potpuno zamijeniti novom i lokalno specifičnijom. Zakonitosti te nove lokalno specifične prakse demonstriraju se kroz praktične primjere idolatrijskog odnosa prema tehnologiji proizvođenja evokativnog, imaginacijom optočenog i u lokalni kontekst uronjenog slikarskog prizora i modusa prepoznavanja takve vrste prizora i u medijski usavršenijim radovima.

Paradigma umjerenog modernizma

U Muzeju savremene likovne umetnosti u Novom Sadu vlada izvanredno stanje. Kustosima je ukinuta čak i internetska veza, direktorica je okružena tjelohraniteljima, disciplinske komisije zasjedaju, dok se masa akademskih slikara veseli novoj programskoj koncepciji u kojoj će potencijalno za svakoga biti mjesta. Nebojša Milenković, kustos koji je odlukom disciplinske komisije prvi udaljen s posla, pokreće niz kaznenih tužbi protiv članova komisije i same direktorice, strukovna udruženja razmatraju kako da se ?ostave u danoj situaciji i razmatraju sud časti za Radmilu Savčić, novine su prepune otvorenih pisama pokrajinskom rukovodstvu i široj stručnoj i građanskoj javnosti. Čak su se i politički krugovi uzburkali jednom od prijetećih izjava tijekom devetosatnog saslušanja kustosa Milenkovića pred disciplinskom komisijom, kada mu je rečeno i (citat je iz audio zapisa tijeka procesa) da je Đinđić mrtav, a da je on samo njegova blijeda kopija. Naime, na razini leksika i načina strukturiranja govora i govornih situacija to nekako previše podsjeća na nekadašnji miloševićevski miks četništva i neostaljinizma da bi bilo koga tko ima minimum političke svijesti ostavilo ravnodušnim. To je Srbija danas. To je Vojvodina danas. To je današnji Novi Sad, kojim politički i administrativno vladaju Šešeljevi radikali, a na razini običajnosti oni koji im po mentalnom sklopu odgovaraju.

A još početkom sedamdesetih godina novosadska scena umjetnosti novih tend?ncija bila je meta konstantnog institucionalnog nasilja, koje je eskaliralo personalnim smjenama na Tribini mladih, kao jedinom službenom prostoru koji im je bio stalno dostupan (smijenjeni su Judita Šalgo i Darko Hohnjec, tadašnji urednici), i primjernom osudom dvojice članova konceptualne grupe KOD na izdržavanje višemjesečnih zatvorskih kazni (Miroslava Mandića, zbog teksta Pesme o filmu, a Slavka Bogdanovića zbog pjesme Pesma – Underground tribina mladih). To nasilje se nastavilo u nešto smanjenom intenzitetu u razdoblju od naredna dva desetljeća, ušutkavajući sve glasove koji bi pokretali onaj tip govora u i o umjetnosti koji bi se nadovezivao na iskustva i tumačio aktivnosti grupa i pojedinaca koji su pokrenuli procese konceptualizacije pretpostavki djelovanja u okviru umjetnosti, dematerijalizacije umjetničkih praksi i deautorizacije rada. Naprosto, lokalni kulturni sustav, formalne i neformalne institucije koje su ga podržavale, pa čak i javno mnijenj?, nisu bili u stanju da takve tipove rada u umjetnosti tumače na bilo koji drugi način osim po modelu anomalija u okviru vladajuće paradigme umjerenog modernizma ili, u manje benevolentnom smislu, kao puke cinične akcije napada na lokalne kulturne vrednote.

Legitimiranje kulturnih praksi

To institucionalno nasilje je zapravo samo proizvod rada mehanizma obrane sustava od za njegove okvire pretjerano radikalnih umjetničkih akcija putem tehnika normalizacije i u ovom konkretnom slučaju se uglavnom, s izuzetkom tih ranih slučajeva izravne represije putem lišavanja prava na rad, pa čak i slobode kretanja, svodilo na brisanje svih tragova postojanja tih akcija iz šire javne sfere, njihovo izopćenje iz domena kanona koji je u lokalnom institucionalnom kontekstu nešto legitimirao kao umjetnost, ili svođenje na puki negativ onih kulturnih praksi koje su u danom institucionalnom okviru važile kao umjetničke. Kao referentni okvir za sagledavanje tih radikalnih tendencija uspostavila se stoga neteritorijalizirana mreža umjetnika, pisaca i kustosa koji su djelovali na relaciji Budimpešta – Novi Sad – Beograd – Zagreb – Ljubljana, tako da su ne samo svjedoci nego i sudionici mnogih od tih akcija od samog početka bili (da uzmemo za primjer nekoliko umjetnika) i Marko Pogačnik, Andraž Šalamun, Braco Dimitrijević i Goran Trbuljak.

Kada je sredinom devedesetih tadašnja Galerija savremene likovne umetnosti Novi Sad, koja je potom pod vodstvom Dragomira Ugrena ubrzo i prerasla u Muzej savremene likovne umetnosti, objavila monografiju grupa KOD, E i E-KOD, kao prateću publikaciju studiozno koncipirane izložbe koja je u sebi no?ila i vrlo analitički interpretativni tekst Miška Šuvakovića, činilo se da je riječ samo o ekscesu, o omašci koja se dogodila uslijed tada vidne preopterećenosti sustava borbom na drugim frontama. Doduše, tada nekog šireg publiciteta za publikaciju i za izložbu nije bilo, ali je cijeli proces legitimiranja tih praksi bio potpuno u skladu s principima povijesne kanonizacije grupa i pokreta, i uvrštenja njihovih radova u domenu kulturnih vrijednosti. Ta djelatnost je potom nastavljena i, posebno nakon društv?nih i političkih promjena u Srbiji 2000., činilo se da su ušutkavanja, progoni, otpuštanja i suđenja konačno stvar prošlosti. Posljednjih nekoliko mjeseci uvjerili smo se u suprotno. Susrav je ponovo reagirao sasvim izravnom represijom, navodeći na pitanje je li suvremena inovativna i eksperimentalna umjetnost u Srbiji i Vojvodini moguća samo kao trenutačan eksces, kao anomalija koja nužno biva sanirana normalizirajućim tehnikama sustava i dovođena natrag u potpuno marginalan status.