Ne optužujem

Dan-dva nakon smrti Slobodana Miloševića, grupa haških pritvorenika, kao što šira javnost to dobro zna, skupno se potpisala pod čitulju koja počinje formulacijom “posljednji pozdrav haškom saborcu”, a dalje upućuju iskrenu sućut Miloševićevoj obitelji. Između trideset i nešto imena haških osumnjičenika bilo je i ono Ante Gotovine, što je izazvalo dosta negodovanja u hrvatskoj javnosti, ali se ono naglo stišalo nakon istupa katoličkih biskupa. Naime, biskupi su pozdravili Gotovinin čin, a Mile Bogović je o istome kazao: “To je, kako general Gotovina sam kaže, bilo iz ljudske i kršćanske osjetljivosti. Smrt, naime, nije tragedija koja pogađa samo preminulu osobu, nego i njegovu obitelj. Tako, ako je Milošević bio Gotovini u susjednoj sobi, ne vidim u tome ništa posebno protivno što bi odudaralo od njegova dosadašnjeg stava”.

Tko je orator

I tu je biskup Bogović poprilično u pravu – ni mi ne vidimo u Gotovininoj gesti ništa posebno protivno onome što bi odudaralo od njegova dosadašnjeg stava. Stava prema kojemu “ljudska i kršćanska osjetljivost” dolazi do izražaja kada je u pitanju sudbina svrgnutih moćnika u susjednim ćelijama, ali ne i kada su u pitanju parije, recimo one u “sektoru jug”. A taj stav ne odudara ni od onoga što bi bilo blisko katoličkom vrhu u Hrvatskoj. Već je višekratno utvrđeno da je zanimljivo kako isti ti biskupi, kao uostalom i većina nižeg svećenstva, nikada nisu pokazali nimalo pijeteta prema žrtvama one druge strane, kako su ih se rijetko kada ticala stradanja drugih, ali, eto, sada nalaze da treba razumjeti Gotovinu i njegov istup. Dakle, biskupi ovdje ne podržavaju jedan konkretan čin jer, velimo, da su imali imalo poštovanja prema stradalima već bi ga odavno iskazali, njihovo se odobravanje zapravo odnosi na jednu konkretnu osobu – hrvatskoga generala Antu Gotovinu, “heroja, a ne zločinca”. Jer, može li se uopće zamisliti da bi popovi i biskupi na sličan način amenovali sućut da ga je izrazio neki “obični” hrvatski građanin ili, nedajbože, hrvatski građanin srpske nacionalnosti!? Može li se uopće zamisliti da u Hrvatskoj čin javne sućuti obitelji preminulog Miloševića iskaže itko drugi, osim samog Gotovine? Naravno da ne može.

Taj rasistoidni pristup u Hrvatskoj već vlada dugo i dobrano se odomaćio. Sjetimo se samo afere od prije godinu dana kada je u knjizi jednog srpskog izdavača iz Zagreba napisano kako se dubrovački pisac Ivo Vojnović samoodredio kao srpski autor. O istome i na isti način u isto je vrijeme pisao i jedan drugi, “etnički kvalificirani” autor u jednom Matičinom glasilu. I dok o ovom potonjem, dakle o hrvatskoj redakciji Vojnovićeve etno-opredijeljenosti, nitko nije našao za shodno da išta kaže, o izricanju iste činjenice u knjizi srpskog izdavača govorio je tko god je stigao, od poznavalaca dubrovačke književnosti do raznih veteranskih udruga i svi, dakako, na istom fonu optužbe. Dakle, i ovdje je bilo najbitnije to tko je orator, a ne što taj zbori.

Light-verzija rasne predrasude

No, vratimo se epizodi s čituljom objavljenom u beogradskim novinama. Ona nas neodoljivo podsjeća na jednu drugu povijesnu lekciju iz dvostrukih kriterija, kojoj u osnovi također leži duboko rasistički motiv. Podsjetimo se, riječ je o aferi Dreyfus. Godine 1894. Francuska se podijelila u dva protivnička tabora: za ili protiv kapetana Alfreda Dreyfusa, optuženoga da je Njemačkoj izdao tajne vojne dokumente. Uz suđenje Dreyfusu vezana je i pojava prvog modernog intelektualnog čina: u kratkom pismu naslovljenom J’acusse Emile Zola optužio je tadašnji francuski vojni vrh za napad na nevinog čovjeka i prikrivanje oslobađajućih dokaza. Za razliku od slučaja Dreyfus, koji je tadašnju Francusku oštro podijelio na drajfusovce i antidrajfusovce i bio rodno mjesto modernog evropskog intelektualaca, ali istovremeno i rodno mjesto novovjekog evropskog antisemitizma, slučaj Gotovinine čitulje posve sigurno nije i neće biti tako dalekosežan. Ipak, ta dva događaja dijele jednu temeljnu antivrijednost, iskazanu na dva različita načina, i izazivaju dvije temeljno različite reakcije. Naime, u aferi Dreyfus jedan je čovjek optužen ne prema dokazima koji su protiv njega na sudu podnijeti, nego prema svom etničkom podrijetlu, dakle tu je u igri klasični rasizam. Slučaj čitulje govori pak o današnjoj inačici tog rasističkog motiva, o light-verziji klasične rasne predrasude. Naime, Gotovina se kao kvalificirani davatelj sućuti javno ne optužuje, njemu se priznaje pravo koje se istovremeno odriče drugima, običnim smrtnicima. Baš kao što je to bio i Matičin konstatator Vojnovićevog srpskog samoopredjeljenja, i general je “etnički kvalificiran” da prakticira i povlači društveno riskantne poteze. A sve to prema svećeničkom pravorijeku, prema biskupskom “Ne optužujem” kao antiintelektualnom stavu par exellence.

“Etička nadmoć” etničke odrednice

“Kvalificiranost”, kao u Gotovininom slučaju, a valjda samo vrapcima na grani to još nije jasno, zadobiva se rođenjem, ona se ne postiže. Ako si Hrvat, katolik, pritom general, pa još i optužen, dakako, pogrešno, ti si savršen lik za kvalificirano izricanje bilo čega o bilo čemu na ovome svijetu. Ta nekovrsna “etička nadmoć” puke etničke odrednice, ta supremacijska logika ono je što vlada našim političko-društvenim prostorom.

Implicitno ili eksplicitno, jedna se etnička pripadnost podrazumijeva kao etički superiorna. Posljedica toga jest da se etnička pripadnost danas smatra prirodnom do mjere da se ni ne dovodi u pitanje, dok se istodobno svaki drugi etnicitet ili bilo koja druga razlikovna crta dodatno propituje i smatra, prije svega, dijelom privatne sfere, sve u stilu – budi ti privatno peder, Srbin ili feminist, ali na javnoj sceni kao takav nećeš imati ni približno tako dobru prođu kao što je ima naša verzija WASP-ovca. Svima onima koji to pukim slučajem rođenja nisu, honorira se tek eventualno odustajanje od njihovih zadatosti i pripisanosti. Svaka se druga opcija baca u sferu privatnosti, u sferu partikulariteta, dok se istodobno na univerzalnu razinu uzdiže rečena formula koja, dakako, nije ništa drugo doli samo suma još jednog niza partikulariteta, koji su principom etničke majorizacije postali društveno nadstandardni. U tom smislu biskupska pohvala “ljudskoj i kršćanskoj osjetljivosti”, koja da je došla do izražaja davanjem sućuti Miloševićevoj porodici, zapravo uopće ne pripada korpusu općekršćanskih vrijednosti, kako bi oni to htjeli, nego je samo još jedan znak društvene patologije.