Prenosimo dio razgovora koji se vodio u Dokukinu s autorom filmova Čin smaknuća i Pogled tišine, o njihovom nastanku te recepciji koju su imali u Indoneziji
Možete li se osvrnuti na recepciju vašeg filma Čin ubijanja, ali u Indoneziji? Na Zapadu je film odlično primljen, dobili ste više od 50 nagrada. No kako ga je prihvatila šira indonezijska publika?
Film u Indoneziji u početku nije mogao izaći u redovnoj kino distribuciji zbog cenzure. Nismo ga htjeli predati cenzorima jer bi zabranili film, a to bi bila izlika policiji, vojnim i paravojnim grupama da fizički napadnu ljude na filmskim projekcijama. Da bi to izbjegli, počeli smo s nizom tajnih projekcija koje smo održavali u sjedištu indonezijskog odbora za ljudska prava. Pozvali smo vodeće filmaše, odvjetnike koji se bave ljudskim pravima, kritične novinare, izdavače, intelektualce… Pitali smo ih da pogledaju film i da skupa raspravimo kako bi se film mogao javno prikazati.
Borba s cenzorima
Već na prvoj projekciji prišao mi je urednik vodećih indonezijskih novina Tempo. Rekao mi je da se bavi cenzurom otkad je počeo raditi, ali da ne želi više to raditi jer je nakon gledanja filma odlučio da ne želi dočekati starost kao suučesnik u vladinim zločinima, kao protagonist Anwar Congo. Nakon projekcije poslao je 60 novinara da diljem zemlje traže ljude poput Anwara i pokažu da je Čin ubijanja mogao biti snimljen bilogdje u državi, da je problem sustavan. Objavili su ukupno 75 stranica svjedočanstava raznih počinitelja i 25 stranica o samom filmu. Rasprodali su tri redovne naklade jer su Indonežani bili šokirani da se o izvornom grijehu njihovog političkog poretka govori tako otvoreno u najvećoj nacionalnoj tiskovini. Tempo je medijsku šutnju priveo kraju.
Nastavili smo sa zatvorenim projekcijama, ali i drugi mediji su počeli objavljivati priče i prvi put koristiti izraz “genocid“. Nedugo zatim krenule su javne projekcije, bilo ih je oko tisuću. Kad je film izašao iz kino programa, učinili smo ga javno dostupnim na Internetu. Više od 3 milijuna posjetitelja iz Indonezije skinulo je film. Promijenio se način govora o nacionalnoj povijesti.
Kad je film nominiran za Oscara, predsjednik je prekinuo medijsku šutnju i objavio da razumije da su događaji iz 1965. bili zločini protiv čovječnosti i da je društvu potrebno pomirdba, ali da će ona doći u svoje vrijeme. Kritizirao je film, ali to je bilo u redu jer je vlada tada prvi put otvoreno priznala da je ono što se dogodilo bilo krivo.
Čin ubijanja otvorio je prostor u koji je zatim došao Pogled tišine. Premijera je održana u najvećem indonezijskom kinu koje prima 1000 ljudi, ali došlo je 2000 ljudi pa se odmah održala i druga projekcija. Protagonist filma Adi Rukun je došao na premijeru i dobio je nevjerojatno pozitivan prijem publike. Tokom sljedećih tjedana održano je 3500 projekcija. To je potaknulo vojsku i policiju da zabrane film, što se nije dogodilo sa Činom ubijanja. Trenutno je film zabranjen u Indoneziji, ali postoji rupa u zakonu jer se film može gledati na privatnim projekcijama što znači da broj gledatelja i dalje raste.
Trenutno se vodi borba između državnog odbora za ljudska prava i ministarstva kulture s jedne strane, te policije, vojske i cenzora s druge strane. Općenito, Čin ubijanja otvorio je prostor za društvenu diskusiju, a Pogled tišine ušao je u taj prostor da bi se obratio običnim ljudima i naročito mlađim generacijama, da bi poručio koliko su istina i suočavanje s genocidom hitno potrebni, koliko je društvo podijeljeno i kako neizrecivi jaz dijeli ljude. Ako žele da im djeca odrastaju u istinskoj demokraciji bez straha, moraju se baviti ovim temama. I sada postoji rastuća potražnja za istinom i suočavanjem.
Teškoće sindikalnog organiziranja
Vratimo se desetak godina unatrag. Možete li opisati stanje u kojem ste odlučili krenuti u Indoneziju?
Imao sam 25 godina, bila je 2001. Moj mentor, učitelj i danas dragi prijatelj Dušan Makavejev me inspirirao da se počnem baviti dokumentarnim filmom. Zanimalo me nasilje koje se nalazi u pozadini našeg uobičajenog života, odnosno globalnog kapitalizma. Dobio sam ponudu da odem u inozemstvo i pomognem poljoprivrednicima da snime vlastiti film o teškoćama u organiziranju protiv diktature pod kojom su sindikati postali praktički ilegalni. Mogli su me poslati bilo kamo na svijetu, a poslali su me u Indoneziju.
Odlučio sam ne snimati film o temi koju ne poznajem, ali pristao sam pomoći radnicima da snime vlastiti film. I tako sam se kao 26-godišnjak našao u zabačenom dijelu Indonezije, kao jedini stranac, u zaista groznim uvjetima. Naime, radnici su bez ikakve zaštite špricali polja iznimno otrovnim herbicidima koji su im ulazili u krvotok i napadali jetru. Radio sam i živio kod jednog radnika šest mjeseci, a u tom periodu umrli su mu sestra, rođak i majka. Bio sam bijesan jer je bilo posve očito što ih ubija. Sindikat je pokrenuo peticiju za osiguranje zaštitne odjeće ili prestanak korištenja herbicida. Tvrtka nije pristala na njihov zahtjev, nije čak ni odgovorila na njega, nego je angažirala lokalnu paravojnu skupinu koja je počela prijetiti i napadati radnike koji su potpisali peticiju. Sindikat je smjesta povukao zahtjev. Nije mi bilo jasno kako su mogli tako lako odustati od pitanja života i smrti, ali objasnili su mi da je ova paravojna skupina bila odgovorna za masovna ubojstva 1960-ih i da je još uvijek vrlo moćna. Očevi seljaka su 1960-ih bili članovi tada snažnog sindikata, zbog čega su optuženi da surađuju s komunistima, odvedeni u koncentracijske logore i ubijeni. Seljaci su se bojali da će se to ponoviti.
Tada sam shvatio da ono što ubija moje prijatelje i što drži cijenu rada niskom nije manjak zaštitne odjeće, nego strah. Želio sam im prikazati mehanizam tog straha jer, ako ga ljudi vide, možda neće to raditi na isti način. I ako mogu vidjeti posljedice tog straha (koje su prikazane u Pogledu tišine), mogla bi nastati šira reakcija koja bi potaknula veću promjenu.
Kad su poljoprivrednici završili sa snimanjem, rekli su mi da se što prije vratim i da napravimo još jedan film. Želio sam se baviti time zašto strahuju 40 godina nakon masovnih ubojstava, zašto misle da se ona mogu bilo kad ponoviti. Vratio sam se odmah, rane 2003., i upoznao Adija Rukuna, koji je postao protagonist Pogleda tišine, i njegovu obitelj. Radi se o obitelji preživjelih čiji je jedan član, Adijev brat Ramli, ubijen. Ramli je poseban po tome što je, za razliku od 10.000 drugih koji su odvedeni iz zatvora i smaknuti, ubijen pred svjedocima. Svi su u tom mjestu bili traumatizirani tim događajem, a vojska im je naredila da se moraju ponašati kao da se ništa nije dogodilo, što ih je izluđivalo. Stoga su ljudi ipak tiho međusobno govorili o Ramliju.
Prvo sam upoznao Ramlijeve roditelje. Odmah sam se zaljubio u njih. Majka mi je rekla da je Adi rođen nakon ubojstva, da izgleda baš kao Ramli i da je zbog njega nastavila živjeti. Tad sam upoznao Adija. Budući da se rodio nakon ubojstva, nije bio traumatiziran, ali očajnički je želio znati što se dogodilo njegovoj obitelji, zajednici i cijeloj državi. Vidio je moj film kao jedini način da pronađe odgovore na svoja pitanja, budući da u povijesnim knjigama, antropologiji i udžbenicima nije bilo ničega.
Hvalisanje zločinima
Kad sam počeo raditi, vojska je prijetnjama zastrašila preživjele koji su prethodno pristali sudjelovati. Adi i ostali su me molili da ipak ne odustanem i da, umjesto o žrtvama, snimim film o počiniteljima zločina. Bilo me strah raditi takav film. Međutim, kad sam počeo razgovarati s počiniteljima, shvatio sam da su u roku od nekoliko sekundi spremni otkriti najgore detalje ubijanja, i to sa smiješkom na licu; da mogu pred vlastitim unucima ispričati jezive priče. To je bilo čudovišno. Kad sam prikazao snimke preživjelima i djelatnicima odbora za ljudska prava, rekli su da trebam nastaviti rad s počiniteljima. Svaki gledatelj takvog filma shvatio bi da strašni genocidni režim nije nikad prestao djelovati.
Vaša je metoda jedinstvena jer ne snimate film o ljudima kao objektima, nego im dajete šansu da rade film zajedno s vama. Međutim, dok se ta metoda obično koristi da bi omogućila slabima da se javno bore za svoja prava, vi ste dali moć artikulacije onima koji su već bili javni moćnici. Kako ste odlučili raditi film baš s ubojicom Anwarom?
Anwarovo hvalisanje zločinima bilo je više nalik cirkusu, ali pomislio sam da bi upravo zbog toga rizik prikazivanja filma mogao biti manji. Snimiti ozbiljan film o Anwaru i prikazati mu ga bi bilo preopasno. Međutim, u jednom sam važnom trenutku shvatio da je osjećaj krivnje dio tog moćnog mehanizma hvalisanja.
Hvalisanje je mehanizam zla – ono je način kojim se čudovišni zločini opravdavaju i normaliziraju. Ali i krivnja i trauma, posve humani osjećaji, bili su prisutni u Anwarovim pričama. U početku sam bio prestravljen kad sam čuo te čudovišne priče ispričane na tako čudovišan način, no na primjeru Anwara shvatio sam da ne postoje čudovišta. To mi je potpuno promijenilo perspektivu jer sam uvidio da je svaki čin zla počinilo ljudsko biće kao što smo vi i ja. Moramo se naučiti nositi s tom temeljnom istinom.
Nekim se gledateljima nije svidjelo što postižemo empatiju (ali ne i naklonost) s Anwarom. Ja sam mu dao moć da sam snimi vlastitu scenu, ali zato da bih mu zapravo umanjio moć, da bih ga suštinski potkopao, da bih pokazao da je njegova propaganda laž. Znam da se nekima gadi ideja empatije s Anwarom i ne krivim ih, potpuno ih razumijem. I meni je bilo teško svaki dan raditi s njim. No sretan sam jer ideja da ljudska bića rade zločine, osim što je grozna istina, ujedno je i nada. Mogli bi izgraditi društva na tome da više koristimo empatiju, koja je temelj ljubavi, i da je prakticiramo na ljudima onkraj klasnih, vjerskih, etničkih obilježja. Takvo se ponašanje trenutno čini nezamislivim, ali jednog bi dana moglo biti zamislivo.
Odabrala Jelena Ostojić. S engleskog preveo Luka Ostojić.