Griselda Pollock  

Ne postoji "otac" impresionizma

Nacionalna galerija u Londonu u proljeće ove godine organizirala je izložbu pod nazivom Izmišljajući impresionizam: Čovjek koji je prodao tisuću Monetovih slika (Inventing Impressionism: The Man Who Sold a Thousand Monets) posvećenu trgovcu umjetninama Paulu Durand-Ruelu. No nemojte tugovati ako je niste imali prilike posjetiti, a u nastavku ću vam objasniti zašto. Na web stranici muzeja stajala je sljedeća najava: "Nacionalna galerija predstavlja prvu veliku izložbu posvećenu čovjeku koji je izmislio impresionizam (...) Poduzetni trgovac Durand-Ruel otkrio je i odlučno podržao impresionističke slikare, zbog čega ga danas smatramo ocem međunarodnog tržišta umjetninama." Dopustite mi da budem sitničava – jedan čovjek je izmislio impresionizam? Ozbiljno? 

Novo slikarstvo, novo tržište Očito je da su umjetnici bili izvorište slika. Prva izložba održana je 1874. godine, a radilo se o nezavisnoj inicijativi umjetnika koja se kasnije ispreplela s novim sustavom trgovaca i kritičara. Umjetnici su već bili osnovali dioničko društvo kako bi ostvarili izravan pristup potencijalnoj publici. Znanje o umjetničkim praksama, njihovom stanju i potencijalnim konzumentima ovisi o puno složenijem međuodnosu ekonomske teorije, društvenih sustava i kulturne proizvodnje nego što to taj pojednostavljeni opis daje naslutiti. Pritom je osobito važno imati na umu ulogu žena u tom razdoblju kao sudionica čitavog svijeta umjetnosti, čijim bismo brisanjem iz povijesti ozbiljno iskrivili svoje znanje. Nadalje, skupina umjetnika prozvanih "impresionistima" javnosti se po prvi put predstavila kao "Skupina nezavisnih umjetnika". Potaknut Monetovom slikom Impresija: Izlazak sunca koja se pojavila na izložbi 1874. godine, jedan ogorčeni kritičar sve je slikare nazvao impresionistima, izražavajući tako svoje neodobravanje izlaganja radova koje je smatrao nedovršenima. Međutim, radove prikazane na prvoj izložbi te na idućih pet njihovi pobornici nazivali su "novim slikarstvom". Je li Durand-Ruel izmislio pokret? Nije. Je li izmislio njegovo ime? Nije. Ono što jest napravio je da je stvorio tržište za novu vrstu slikarstva onih umjetnika koji su se već odvažili odcijepiti od službene i cijenjene godišnje izložbe, napučenog, ali prilično konzervativnog Salona. Da bi opstali, oni su morali pronaći drugi način komunikacije te izgraditi novu publiku. 

Pojava novog sustava trgovaca i kritičara, u kojem je Durand-Ruel svakako bio jedna od vodećih figura, predstavila je važnu promjenu u strukturi umjetničke produkcije u Francuskoj u periodu kada su umjesto cara na scenu stupile liberalizacija i kapitalizacija gospodarstva. U sustavu slobodnog tržišta umjetnici su stvarali radove "na blef", nadajući se da će ih netko kupiti. Podržavajući umjetnika, trgovac umjetninama preuzimao je rizik, no ako je uspio prodati djelo, dobio je postotak. Također je morao njegovati odnose s kupcima, stvarati kolekcije radova pojedinih umjetnika i organizirati izložbe svake godine da bi pokazao nove radove. Kako bi osigurao uspjeh, često bi od kritičara naručio tekst o izložbi ili intrigantnu biografiju umjetnika. Durand-Ruel bio je dovoljno pronicljiv da sve to shvati, iako mu definitivno nije bilo lako snalaziti se i opstati.

Imam još jednu primjedbu: "otac međunarodnog tržišta umjetninama". Durand-Ruel nije bio jedini koji je u Parizu sudjelovao u stvaranju tog tržišta. Georges Petit počeo je kupovati Monetove slike još ranih 1880-ih; tvrtka Goupil već je bila aktivna, a za nju je radio i Theo van Gogh, Vincentov brat i trgovac umjetninama. Ambroise Vollard stupio je na scenu 1890-ih, a Cassirer, Berthe Weill, Wilhelm Udhe – i kasnije Peggy Guggenheim, Betty Parsons i Leo Castelli, također su odigrali važnu ulogu. Stoga se pitam zašto koristiti termin "otac međunarodnog tržišta umjetninama" kad je on apsolutno netočan? Odgovor je jednostavan: zato što je on sastavni dio narativa o umjetnosti. Model povijesti umjetnosti koji se zasniva na "velikim individuama" uključuje jednu osobu koja osniva pokret. No na taj način propuštamo uočiti isprepletenost brojnih faktora i aktera u stvaranju novoga.

Možda se pitate zašto sam se toliko zakačila za običnu najavu na web stranici muzeja. Naime, čudi me da jedna velika institucija još uvijek promiče takav pristup važnim događajima u umjetnosti i povijesti umjetnosti, i to pred educiranom i međunarodnom publikom u Londonu. Zašto me to ljuti? Zato što je taj model kritički preispitan još prije pola stoljeća. Tada smo mogli otvoreno i ozbiljno govoriti o ekonomiji umjetničke proizvodnje, odnosu između novca i umjetnosti, društva i društvene promjene i umjetnosti, te modernog života i umjetnosti pa čak i roda i umjetnosti. Sve je to Nacionalna galerija pomela pod tepih kako bi priredila izložbu koja započinje fotografijom jednog čovjeka i sastoji se od kronološki poredanih slika koje je on kupio i prodao. Iz posjeta toj izložbi nećemo saznati ništa što već ne znamo iz brojnih skupnih izložbi posvećenih "impresionistima". Time što ne govori ništa novo, ta izložba zapravo pogrešno predstavlja prošlost. Ona briše znanje i posjetiteljima uskraćuje doživljaj umjetnosti 19. stoljeća u Parizu koji bi bio utemeljen na stvarnosti tog trenutka ranog kapitalističkog moderniteta koji nam je i danas bitan.

Potiskivanje doprinosa umjetnica Na web stranici također ističu: "Između 1891. i 1922. Paul Durand-Ruel kupio je oko 12.000 slika, uključujući više od 1000 Moneta, 1500 Renoira, više od 400 Degasa, 800 Pissarrosa, 200 Maneta i 400 Mary Cassatts." Renoir mu je očito bio favorit, no naslov izložbe spominje samo Moneta. Uz to, kupio je jednak broj djela Mary Cassatt i Edgara Degasa; međutim, na izložbi se pojavljuje samo jedna slika Mary Cassatt, Dječja kupka, i samo dvije slike Berthe Morisot. Zapanjujuće odsustvo radova Mary Cassat u suprotnosti je s činjenicom da je impresionistički pokret bio istinski ravnopravan i progresivan u svom pogledu na umjetnost i društvo. Žene su bile uključene u organizaciju, promociju i izložbe Nezavisnog izlagačkog društva od samog početka. U katalozima prvih nekoliko izložbi pronaći ćete Marie Bracquemond, Evu Gonzales, Berthe Morisot i Marry Cassat. To je najbolji pokazatelj kojem je teško proturječiti, iako ga povjesničari umjetnosti 20. stoljeća i kustosi 21. stoljeća sustavno ignoriraju. Je li to bitno? Da, jer ima opipljive posljedice. Primjerice, ako u našim najvećim galerijama i muzejima ili na povijesnim izložbama posvećenima impresionizmu nisu zastupljeni radovi Mary Cassatt, tada posjetitelji neće potražiti knjigu o njoj; nadalje, ni jedan izdavač neće niti naručiti knjigu o njoj, niti tiskati nova izdanja postojećih. Ako nema knjiga, neznanje će jačati. Nitko neće ni pitati za umjetnicu, i tako dalje. To se zove "nestajanje". Naše znanje o povijesti umjetnosti je, dakle, rodno definirano: favoriziranje "muškaraca koji osnivaju" i "otaca" nasuprot prešućenog ravnopravnog sudjelovanja žena u pokretu.

Možemo ići i korak dalje. U smislu proizvodnje znanja ili o radu impresionističkih slikara ili razvoju umjetničkog tržišta, izložba je također podbacila. Jednostavno je prezentirala slavne slike kojima je Durand-Ruel trgovao, bez ukazivanja na složeni ekonomski i politički kontekst tog vremena, ili na poslovno-kulturne strategije tog inovativnog trgovca, ili na sudjelovanje umjetnika/ca u takvom novom okruženju, ili na odnose između izlaganja, kritike i kolekcionarstva. Durand-Ruel bio je prilično odvažan, zbog čega je njegov posao, koji je ionako bio prepun rizika, zadobio nekoliko udaraca za vrijeme recesije ranih 1880-ih. Njegova strategija da prodaje američkim turistima u Parizu dovela je do razvoja plana da otvori galeriju u New Yorku. Upravo ga je taj pothvat u konačnici spasio, a ključna osoba u njegovom ostvarenju – koja je Durand-Ruela upoznala s najznačajnijim kolekcionarima u SAD-u i čije su slike bile posuđene za organizaciju prve izložbe – bila je upravo Mary Cassatt, koja mu je pomogla i financijski kada je trebao. Nakon preseljenja u Pariz 1984. i susreta s Nezavisnima, Cassatt je počela podržavati i ulagati u svoje kolege, posebno potičući Amerikanku Louisine Havemeyer, čija izvrsna kolekcija, na koju je Cassatt uvelike utjecala, danas čini srž zbirke francuskog slikarstva kasnog 19. stoljeća u njujorškom muzeju Metropolitan. 

Moram priznati da je moj interes za tu temu i osoban. Moj prvi članak kao povjesničarke umjetnosti 1974. godine bio je o djelima umjetnica u Nacionalnoj galeriji. Bilo ih je vrlo malo i sva su bila u podrumu. U međuvremenu nije puno toga napravljeno kako bi se njihovo odsustvo umanjilo. Napisala sam dvije knjige o Cassatt – jedna je objavljena 1978. i ponovo tiskana 2010. godine, a druga je objavljena 1998. u sklopu biblioteke World of Art (Thames & Hudson). Hoće li te knjige preživjeti ako ne pronađu svoje čitatelje – one koji su imali prilike vidjeti fascinantan opus Mary Cassatt? Nakon posjeta toj izložbi, dobila sam želju izvesti performans ispred Nacionalne galerije: staviti na hrpu svoje knjige i knjige drugih autora i autorica posvećene ženama koje su izmislile impresionizam zajedno sa svojim muškim kolegama, te držati transparent na kojem piše da ta institucija svjesno i uporno iskrivljuje znanje o različitim povijestima umjetnosti. Umjesto toga, napisala sam ovaj članak.

Izvor: The Conversation.

S engleskog prevela Tihana Bertek.

Foto: Mary Cassat, Autoportret, 1878.