Često postavljano pitanje obnove zgrade premješteno je s teme autorstva na pitanje proizvodnje “drugog mjesta” (nigdje više potrebnog nego u slučaju Petrove gore), s forme i tehničkog znanja u šire društveno polje komunikacije
“Složena veza između objekta i socijalnih praksi može biti egzemplarno ispričana na primjeru jugoslovenskih spomenika”1
Svaki kultivirani pejzaž, bilo urbani ili ne, proizvod je dominantnog društvenog ustroja i njemu inherentnog načina proizvodnje prostora, naša neposredna okolina u cijelosti predstavlja primjer “složenih odnosa objekta i socijalnih praksi”. I kapitalizam i socijalizam (pa, naravno, i feudalizam) proizvode prostor po tom ključu. David Harvey u svojoj posljednjoj knjizi pojašnjava vezu između proizvodnje ikoničnih nebodera (obzora američkih gradova, svojevrsnih spomenika kapitalizmu i njegovim krizama) sa špekulacijom nad dugovima stanovništva, tj. postvarivanjem fiktivnog kapitala putem graditeljske djelatnosti2. Ova veza u slučaju kapitalističkog grada svoju složenost nalazi u mehanizmima kapitalizma da izvlaštenjem velike većine pogoduje manjini i opredmeti ovakav odnos unutar gradske panorame. S druge strane, obzor Novog Zagreba ili npr. dobrog dijela Sušaka, svjedoče o drugačijem tipu opredmećenja “složene veze između objekta i socijalnih praksi” u kojem se dio viška vrijednosti iz proizvodnje investira u reprodukciju. Na taj način ova “veza” dobiva svoj postvareni obzor u kvalitetnim stambenim naseljima (zajamčeno ustavom) u kojima stanari imaju kolektivno pravo na korištenje stambenog prostora, a ne vlasništvo nad istim. U arhitektonskom registru možemo tumačiti prostornu dispoziciju, plastiku i (ne)hijerarhizaciju programa kao simbolički instrumentarij spomenutih odnosa. Jugoslavenski modernistički spomenici tako mogu uslijed svoje izražene simboličke uloge poslužiti kao jedan od najupečatljivijih opredmećenja konteksta u kojem su nastali. Jednako tako i onoga koji ih dekonstruira pa i trenutnoga koji ih proglašava nepotrebnima (nekorisnima).
Tipološka specifičnost
Kako bismo razumjeli ovaj odnos, klasično arhitektonskom nepolitičnom registru moramo pridružiti i način proizvodnje spomenika velikog mjerila, čija je gradnja, u središnjem periodu SFRJ-a financirana samodoprinosom radnika i industrije (doduše, orkestriranih “odozgo”) onoga kraja u kojem su podizani. No njihova kontekstualnost (specifičnost) podrazumijeva i neobičnu prirodu memorijalne tipologije jugoslavenskog modernizma – spomen područja se nakon gradnje moraju razvijati kroz dvojaku funkciju, istovremeno kao mjesta sjećanja i mjesta proizvodnje budućnosti. Ako to prevedemo u plastični narativ, to bi značilo da njihova forma mora iznalaziti univerzalnost ovakve namjere.
U analizi jugoslavenskih spomen obilježja Gal Kirn i Robert Burghardt, između ostalog, primjećuju kako spomenici nastali izvan gradova (na mjestima najvećih stradanja) uz pomoć postojećeg, grade novi krajolik (poput grčkog teatra, op a.) s jednom ili više točaka fokusa koji su u stalnoj izmjeni uloga pozornice i gledališta (“Unutar cilindra stoji se u mračnom prostoru u obliku dimnjaka , iz kojeg se kroz spomenute otvore pruža pogled prema spolja.”).
Petrova gora, kao najambiciozniji unutar jugoslavenskog modernističkog projekta sjećanja, predstavlja iznimku ideal-tipu budući da u prostornoj dispoziciji dolazi do, kako to Snješka Knežević primjećuje, problematičnog odnosa između objekta i pristupnog trga uslijed “tvrdoće aksijalne kompozicije cjeline” (i u svojoj analizi se konzekventno koncentrira samo na značenje i simboliku plastike spomeničke glavne zgrade). Centralni objekt tako postaje simbolom i fokusom cijelog spomeničkog kompleksa, a njegov formalni izričaj snažno upućuje na nemogućnost izmjene zadanih uloga promatranog i mjesta promatranja i njima inherentne hijerarhije (gotovo u tradiciji rimskog teatra). Ovakve formalne odluke možemo iščitati kroz povijesno-ekonomski kontekst vremena u kojem spomenik nastaje, kraja 1970-ih i početka 1980-ih i sve dubljoj krizi jugoslavenskog projekta. No ono što spomenik na Petrovoj gori čini zaista tipološki specifičnim daleko je od fascinacije njegovom formom. U deset godina, koliko je bio otvoren, funkcionirao je kao zgrada, arhitektonski projekt s njemu inherentnom funkcijom, tj. programom. Iako natječaj za idejno rješenja spomeničke zgrade nije sadržavao precizni nacrt programa, voljela bih zamisliti kako je zgrada mišljena kao mašina za zamišljanje budućnosti na mjestu na kojem se u isto vrijeme sjećamo NOB-a kao neizbježnog zaloga za tu istu zajedničku budućnost...
Dirljiv prostor
“Villa Savoy nikada nije bila tako dirljiva kao kad je žbuka otpala s njenih betonskih blokova.”3
Unutrašnjost spomen-zgrade Petrova gora čine međusobno izmaknute, iz više različitih krivulja zavinute ploče i zidovi koji se organski nadovezuju na korpus centralnog zavojitog betonskog stubišta. Konveksno-konkavne plohe upete su u središnju jezgru koja je ujedno i jedini nosivi element, a sve skupa izvedeno je zavidnom preciznošću danas privatiziranog i znatno smanjenog poduzeća za gradnju, Tempo (projekt su vodili, između ostalih, i projektanti novozagrebačkih Dugava i Sloboštine), u suradnji sa Zavodom za arhitekturu pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U prostorima zgrade nekada su se nalazili muzej, čitaonica, biblioteka, fonoteka, filmoteka i sl. “Univerzalna” plastika objekta između ostalog predstavlja i odgovor na (inherentno modernističku) namjeru – izdržati prolaznost vremena i primiti u sebe (vremenom promijenjene) sadržaje koji nisu ograničeni geometrijom već njome slobodno teku. Od trenutka zatvaranja memorijalnog centra 1991. do danas objekt je doživio značajne promjene. Nekadašnji reflektirajući fokus (fasada od čeličnog lima reflektirala je okolinu) transformiran je u ogoljene zidove kuće bez fasade. Zgrada je svedena tek na njezinu “univerzalnu” formu koja nije mogla (u metaforičkom i praktičnom smislu) biti predmetom institucionaliziranog uništenja nasljeđa jugoslavenskog projekta. Grubo ožbukani zidovi i ovojnice stubišta konačno se isprepliću s vanjskim prostorom. Zrakoprazni prostor centralnog zavojitog stubišta ponekad ispuni magla, a promjene svjetla i kontrast s nepreglednom širinom vanjskog prostora postavljaju betonsko tijelo u opipljive odnose s tijelom koje u njih ulazi, nadopunjavajući tako, u nekom ironijskom povijesnom slijedu, projektom kontrolirane forme s atmosferskim promjenama te slobodnim i dinamičnim kretanjem kroz objekt i pogleda iz njega. Nekadašnji reprezentativni prostor sada, kao u Tchumijevom pojašnjenju devastirane Ville Savoy, postaje pristupačan, dohvatljiv i konačno dirljiv.
Naravno, ne želim zanemariti uzroke njegove devastacije, ali ukoliko ćemo se ozbiljno pozabaviti nasljeđem moderne, nastalu promjenu možemo promatrati u maniri njezinog prvotnog obećanja promjene, a autorstvo tek kao dio društvenog projekta emancipacije na koji polažemo pravo tek kad krenemo u zajedničko konstruiranje društvenog “drugog mjesta”.
Što napraviti s Petrovom gorom?
U vozu iz Zagreba za Beograd, gdje smo sudjelovale na simpoziju “Leve kritičke misli”, kustosica projekta “Jučer sutra: Što napraviti s Petrovom gorom?” Vesna Vuković predložila mi je da učestvujem na tribini o spomeniku na Petrovoj gori i dam stručni (arhitektonski) osvrt na temu spomenika. Po povratku iz Beograda skupa smo pregledale prijedloge, komentare i moguće intervencije u sam objekt, pristigle nakon široko odaslanog poziva s postavljenim pitanjem iz naslova projekta. Učinilo mi se da pored toliko želja, glasova i volje za učestvovanjem, uloga predavača koji bi dolazio iz pozicije specifičnog znanja, postaje redundantna. Potom smo skupa redefinirale ulogu arhitekta u prvoj epizodi projekta kako bi više odgovarala ovako demokratičnoj formi razgovora o zajedničkom prostoru i postala katalizatorom između zahtjeva (želje, potrebe, volje) i za njega potrebnog prostora.
Više od dvadeset prijedloga pristiglih na poziv “Što učiniti s Petrovom gorom?” tek su simbolični početak šire društvene rasprave o stvaranju zajedničkog na prostoru sjećanja, pri čemu potrebitost arhitekture dolazi kao spremnost da socijalne prakse u nastajanju dovede u vezu s postojećom “univerzalnom” formom. S tim u vezi nekoliko autora prijedloga za vrijeme jednodnevne akcije na samoj lokaciji Memorijalnog parka usmjereni su u, za to prethodno označene, niše spomenika (neprekinuti, nehijerarhizirani prostor) unutar kojih su se stvarali kružoci zainteresiranih za ponuđene teme (s pogledom na van kroz kuću bez fasade, pozornica i gledalište konačno su isprepleli uloge). Jedini alat koji smo koristili bile su razasute stolice koje tako postaju “mehanizmom vidljivosti za stvaranje arhitektonskog prostora”4, scenografija komunikacije (obnova). Na jedan dan kroz teme širokog raspona, od promatranja zvijezda, preko izlaganja povijesnog konteksta spomenika, do rasprave o instrumentalizaciji petrogorskog spomenika za repolitiziranje umjetnosti ili pak privremenom naseljavanju i stvaranju mreže spomeničkog nasljeđa, otvoren je prostor (doduše, malog mjerila) budućnosti, kojeg je namjera ove kuće predugo bila lišena.
Često postavljano pitanje obnove zgrade premješteno je s teme autorstva na pitanje proizvodnje “drugog mjesta” (nigdje više potrebnog nego u slučaju Petrove gore), s forme i tehničkog znanja u šire društveno polje komunikacije, informacije i izmjene odnosa institucija prema sjećanju i trenutnim potrebama sa željom za perpetuiranim i korektivnom dinamikom donošenja odluka “odozgo” i “odozdo”. Obnova postaje rasprava o tome da li smo uopće u mogućnosti da stvorimo drugačiji odnos između socijalnih relacija i objekta u revolucionarnom kodu emancipacije od postojećeg dominantnog društvenog ustroja, jer “drugo mjesto” izmiče zakonitostima tržišta i nametnute podjele vlasništvom (spomenik se nalazi na tromeđi administrativnih cjelina). Ponajprije je potrebno ponovo (pritom mislim na period između 1941.-45. godine) otvoriti prostor za unapređenje kvalitete života kraja koji je ovaj prostor i proizveo i izmjestiti nekadašnju hijerarhiju donošenja programatskih i formalnih odluka na šire polje stvaralaca prostora.
Objekt bez razmjenske vrijednosti
Opsada može biti razbijena jedino kroz drugu vrstu kruga – kolo.5
S nestankom institucija i proizvodnih odnosa koje su gradile ova spomen obilježja, postaje suvišno vraćati se njihovoj estetici ili ponavljati prvotne namjene, već treba iskoristiti nasljeđe jugoslavenskog modernizma kao “historijski resurs za skiciranje modela organiziranja društva i kulture u postkapitalističkom društvenom razvoju”6. Isto tako potrebno je uzeti u obzir i kritiku odluke o gradnji ovako zahtjevnog projekta u kraju u kojem kronično nedostaje sredstava za razvoj, jer: nije li današnje stanje objekta, više od “odstranjivanja ideje”7, pitanje odnosa lokalne zajednice prema njegovoj aroganciji i nije li tek sad, s nestankom fasade, barem na simboličkoj razini zgrada povezana s mjestom i nasljeđem iz kojega dolazi? Sredstva usmjerena u gradnju memorijalnog centra svakako su mogla biti iskorištena za neke druge projekte, ali s današnjim odmakom možemo zaključiti da smo u nasljeđe dobili objekt bez jasne razmjenske vrijednosti, što može predstavljati potencijal za promišljanje proizvodnje drugačijeg prostora, onog koji ne podliježe zakonitostima tržišta, i onog kojeg nećemo više proizvoditi kao reprezentaciju države. Protagonisti drugačije proizvodnje prostora podrazumijevaju i kulturnu scenu koja je pohodila spomenik, lokalnu zajednicu, kao i sve one koji su zainteresirani da učestvuju u projektu koji nas emancipira od pogubnih načina kapitalističke proizvodnje naših gradova i generiranja naših potreba. Naravno, moramo graditi institucije, tj. radikalno i uporno surađivati s onima koje već imamo (posebno Ministarstvo kulture nadležno za brigu o spomenicima, a naročito njihov pristup temi) i mijenjati ih, dok istovremeno gradimo jezik i savezništva u lokalnom kontekstu (koji uključuje i grad Karlovac). Mora se izbjeći argument kako je potrebno uložiti nebrojeno velika sredstva za obnovu memorijalnog centra, jer projekt Petrova gora danas uistinu može započeti tek redefiniranjem “složene veze između objekta i socijalnih praksi”8, a za to nam nije potrebno uljepšavanje objekta, već drugačija proizvodnja njegovog sadržaja i namjere.
Za početak, potrebno je naznačiti “čije se priče pričaju”: 1941. na Petrovoj gori konstituiran je Glavni štab NOVH-a; potom NOV probija obruč na Biljegu, 4.10.1941. uspostavljena prva partizanska bolnica; u tiskari na Petrovoj gori tiskani brojevi Vjesnika i ilustrirano izdanje Jame I.G. Kovačića; 1941.-1945. u bolnicama na Petrovoj gori organizirani analfabetski i zdravstveni tečajevi; 1942. bolnica posjeduje tri kinoprojektora, 4. 7.1981. otkriven spomenik na Petrovoj gori s čitaonicom, bibliotekom, fonotekom, filmotekom9... Nastavi niz “baziran na antifašističkoj solidarnosti i borbi koja prevazilazi etničke principe”.9