Nije toliko zabrinjavajuće na što su žiri i publika obratili pozornost, nego ono na što nisu – elementi kao što su dikcija, intonacija i stil ovdje su bili posve sporedni.
Glazbenička natjecanja u osnovi se ne razlkuju previše od sportskih – koliko god se svi do iznemoglosti pozivali na otrcanu frazu prema kojoj je samo važno sudjelovati, ipak je u konačnici riječ o, zapravo, nehumanim iventima na kojima je važno samo pobijediti. Dodatan nehumani element, u drastičnom neskladu s onime što se (pr)ocjenjuje jest i činjenica da konačni izbor pobjednika ovdje ne ovisi o ekzaktnim pokazateljima, nego o subjetkivnim kriterijima ocjenjivačkoga suda. Sve to, dakle, čini glazbenička natjecanjima (blago rečeno) začudnima. No, i među njima ima začudnih i začudnijih. Potonjima nesumnjivo pripada Natjecanje Mladi pjevač godine, u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb.
Mrtvo slovo na papiru Uobičajena glazbenička natjecanja uglavnom donose tek manje varijacije na više-manje ustaljene obrasce – prijaviti se može svatko unutar određenog raspona godina; svoje umijeće pritom će predstaviti tijekom nekoliko etapa u širokom rasponu repertoara unutar unaprijed zadanih stilskih i vremenskih odrednica; u ocjenjivačkim sudovima pritom sjede većinom glazbenici i/ili pedagozi iz matičnoga resora natjecatelja. Natjecanje Mladi pjevač godine, međutim, nije takvo. Natjecatelji se ne kandidiraju sami, nego ih predlažu pjevači koji nastupaju u ciklusu Molto cantabile Koncertne direkcije; predstavljaju se posve slobodno izabranim, ali kratkim programom trajanja do maksimalno petnaest minuta; propisano trajanje (za razliku od onoga na ozbiljnim natjecanjima) mrtvo je slovo na papiru, kojeg se gotovo nitko ne pridržava; u sedmeročlanom žiriju samo su dvije pjevačice; žiri dodjeljuje samo jednu nagradu, čemu treba pridodati i nagradu publike.
Sva ta začudnost bila je razvidna već i lani, na prvom izdanju tog natjecanja, kad su se kvalitetom izdvojila samo dvojica od ukupno šestero natjecatelja – Matija Meić i Leon Košavić, koji su, posve zasluženo, osvojili spomenute nagrade. Ove je godine isti obrazac ponovljen, ali s jednom bitnom razlikom – jedine dvije uistinu ozbiljne natjecateljice Mimaru su napustile bez nagrada.
Altius, fortius! Žiri tako nije prepoznao niti seriozan nastup sopranistice Monike Cerovčec, s vrhuncima u suptilnoj interpretaciji izbora iz Dvořákovih Romskih napjeva i potresnoj izvedbi arije Liù Tu, che di gel sei cinta iz Puccinijeve Turandot; nije prepoznao ni iskonsku muzikalnost ni gotovo onostrana suptilna piana Anamarije Knego Vidović, posebice u dvjema pakleno teškim opernim arijama – Verdijevoj Ritorna vincitor! i Cileinoj Poveri fiori. Usprkos najduljim ovacijama publike, potonjoj je izmakla i nagrada publike.
Umjesto toga, temeljni su (pr)ocjenjivački kriteriji bili izvanglazbeni, te ih se može sažeti u na dvotrećinsku većinu latinske uzrečice citius, altius, fortius. Od preostalih natjecatelja, troje ih se (Bože Jurić-Pešić, Tena Lebarić Rašković i poglavito Marta Musap) propisno izvikalo na publiku, a isto je povremeno (ne baš uspješno) nastojala i Valentina Mekovac. Ta se strategija očito isplatila – žiri je nagradio Musap, a publika Mekovac. I nije pritom toliko zabrinjavajuće na što su i jedni i drugi obratili pozornost (iako su takozvani “veliki glasovi” u svijetu već odavno izašli iz mode), nego ono na što nisu. Elementi kao što su dikcija, intonacija i stil ovdje su, naime, bili posve sporedni. Na ozbiljnom pjevačkom natjecanju bilo bi nezamislivo da se Mozarta pjeva kao da je Puccini, Bacha kao da je Wagner, Schuberta kao da je Johann Strauss (stariji ili mlađi, svejedno je), a Bersu kao da je Verdi. Na ozbiljnom pjevačkom natjecanju natjecatelji koji ne znaju jasno izgovarati nijedan jezik koji nije talijanski bili bi promptno diskvalificirani, a i koliko-toliko profesionalan odnos prema intonaciji također bi bio condicio sine qua non.
Ali ovo nije takvo natjecanje. Ovo je upravo onakvo pjevačko natjecanje kakvo i zaslužuje zemlja u kojoj zagrebačka Muzička akademija proizvodi pjevače kakvi su na njemu nastupili.