Povodom romana Trešnjin stol te dodjele Europske nagrade za književnost donosimo razgovor sa spisateljicom i prevoditeljicom Maricom Bodrožić
Trešnjin stol je tipična imigrantska priča, ili?
U ovom romanu baš ima Balkana. Opisujem dvadeset godina u životu mlade Arjete koja napušta Sarajevo u vrijeme rata. Ali ironijom sudbine to joj je već i bio plan prije rata. Spremala se na filozofski fakultet u Pariz i onda mora odlaziti i sve ostaviti iza sebe. U Parizu brzo uči novi jezik i svi oko nje žele biti dobri ljudi. I nitko joj ne vjeruje da je tako i tako mislila studirati u Parizu. Poslije odlazi u Berlin i radi za kazalište, i opet ima isto iskustvo. Nijemci se bore momentalno za korektnost jezika i da ga svi stranci moraju PERFEKTNO naučiti. To sam u romanu usporedila s fanatizmom naših krajeva i politikom jezika koji su sve pokvarili i gurnuli ljude u kaos i strah. Mislim da je to dosta opasno. Jezik se ne smije instrumentalizirati. To bi Nijemci trebali znati bolje. Plaše se riječi kao “srce”, “maj”, “sunce”, ali odjedanput traže apsolutnost jezika. Ovaj roman je dosta kritičan. Želim kroz život ove žene staviti i njemačkom društvu ogledalo pred nos. Zašto žele biti uvijek dobri ljudi? Zar za to ne trebaju drugu stranu: loše ili bar recimo na neki način jadne ljude da bi taj antagonizam funkcionirao? Koji interes imaju? Ali kao uvijek, i ovoj knjizi me više zanimaju tema sjećanja i jezik. U sedam dana dok se Arjeta preseljuje u novi stan, ona doživljava svoj život kao koncentraciju jedne energije. Jednog-jedinog pitanja: tko sam ja bez drugih? Da li mogu kao čovjek preživjeti bez drugih? Mi smo sve što jesmo, jer smo dio svega što nas okružuje. A kod nje je to jedna velika ljubav u Parizu, ljubav koju napušta i kroz koju dolazi do svog čovječanstva; svog centra i svoje humanosti. To je sve napisano kao stream of consciousness. Vjerujem u istinu te vrste rijeke u jeziku. Mislim da više govori nego što kronološki priča. Nakon sedam dana u novom stanu Arjeta shvaća da joj nije ništa ostalo od prošlosti – ili bolje rečeno: da joj je ostalo sve i da se to što ostaje nikada ne može dokazati. Ono živi u nama. U svijetu koji se otvorenih očiju ne vidi. Niti jedna slika ne može biti svjedok. Mi smo taj svjedok. Svjedok je ona što se ne vidi.
NE BOJIM SE JAKIH RIJEČI
U Njemačku ste došli kao dijete, bez znanja jezika. No pripremajući se za ovaj intervju podsjetila sam se da ste ranije nagrađivani upravo zato što ste svojim pisanje obogatili taj jezik. Kako ste primili tu vijest?
Svaki pisac na svoj način doprinosi jeziku. Ljudi kao ja ga možda otvaraju nekoj drugoj dimenziji misli i iskustva, ritmu, muzikalnosti – prema slobodi. A to naravno donosim s Balkana. Imam taj drugi pogled na svijet i ne bojim se jakih riječi. Dok se Nijemci zbog svoje prošlosti boje koristiti čak i riječ kao MAJ - valjda vide neke hitlerovske parade - odmah im zvuči patetično i plaše se toga. A čega se čovjek plaši to je u njemu. Ja se ne bojim riječi. Mene više uznemiravaju ljudi i ono što nisu dovoljno snažni pogledati iskreno. U tome je veliki kolektivni problem. To će se još u Njemačkoj sigurno idućih godina pokazati. Iskrenost jezika se ne može stvoriti. Iza njega mora stajati veliko ljudsko iskustvo. A to uvijek znači: posao, rad na sebi.
Ono što me prilično iznenadilo jeste svježina hrvatskog jezika kojim govorite. Kako ste uspjeli održati materinji jezik živim u smislu da se ne osjeća da ste Balkan napustili kao djevojčica?
Prevodim knjige, čitam, studirala sam slavistiku, volim naš jezik, dalmatinski me čini čak i sretnom - volim ga čuti i biti dio njega, pričati ga. Nema ništa do našeg psovanja, to na njemačkom uopće ne postoji. Iz šale prijateljima nešto prevedem pa se čude da se tako nešto uopće može izmisliti. Nekada sam u Parizu znala pratiti nepoznate ljude iz naših krajeva u Quartier Latinu samo da čujem par riječi. Odmah sam znala da su iz Splita, iz Sarajeva, Zagreba. A kako bi se to moglo nazvati? Ljubav. Ona održava sve. Daje mi vitalnost. I mozak odmah ima neku svoju unutarnju glazbu i imam osjećaj da život postoji u tisuću dimenzija; da je jezik energija kroz koju mogu shvatiti i uhvatiti nešto više. Nešto što se inače krije i ostaje zagonetka.
TIJELO TEKSTA
Prevodite s hrvatskog i engleskog na njemački. Kako je jezik dio identiteta, kako je obitavati u svim tim jezicima? Slušala sam vas na hrvatskom, njemačkom, ali i engleskom, i nešto se promijeni. Zapravo po prvi put sam slušajući upravo vas shvatila kako je jezik kojim govorimo materijalizovan kroz naše tijelo.
Da, jezik i tijelo su uvijek povezani. Na njemačkom se jezik može zvati “Sprachkörper”, a riječ koja povezuje tijelo i jezik je “Textkörper” – ja mislim, da svi mi na različitim jezicima dolazimo do mogućnosti dodirnuti neki drugi ritam u nama. A taj ritam je uvijek i GLAS. Tijelo je instrument. Bez daha nema svijesti. A sve se sigurnosti i nesigurnosti osjete u tijelu. Svako od nas poznaje sreću i strah. Svako bi mogao reći gdje je točno u tijelu osjeća.
Jeste li ikada pokušali pisati na materinjem jeziku?
Pisala sam neke male ljubavne pjesme. U vrijeme rata. Upoznavala sam masu ljudi u Njemačkoj koji su dolazili iz Bosne, posebno iz Sarajeva. Sjedili smo cijela ljeta skupa u nekim tmurnim njemačkim parkovima, svirajući gitaru i pjevajući Lijepe žene prolaze kroz grad. U toj atmosferi sam noćima pisala pjesme na prvom jeziku - i poslije nisam više nikada pokušala. Ali bol tih ljudi, i moja osobna tuga, ostala je u meni. Pitanje, staro, staro pitanje iz mog djetinjstva se opet vratilo. Zašto se ovo dešava? Zašto ljude vode rat? Do dan danas ljudi mogu opisati kako se sve desilo – ali zašto je bilo što je bilo, to u biti ne znamo. Svi stojimo pred tim “zašto” kao pred nekim zatvorenim vratima i ne znamo dalje.
Pratite i evropsku i američku književnost; prema vašem sudu je li se promijenila forma romana, ali i knjige općenito?
Forma romana se svugdje mijenja – u Njemačkoj mi momentalno izgleda dosadno to što se zove roman. Neki realizam koji je rijetko inovativan. Baš me i ne zanima koliko je netko Nutelle jeo kad je bio mali i kad je kapitalizam bio sve i Coca Cola iskustvo... U Americi su baš autori kao Aleksandar Hemon inovativni, njega publika obožava i u Njemačkoj jer je suptilan, individualan, po svojim temama, po načinu samostalnosti i eksploraciji jezika i teme. Pisci kao Aleksandar Hemon i Igor Štiks donose nešto novo u svijet romana. A to je kolektivno sjećanje s velikom snagom – slično kao Danilo Kiš, samo iz centra našeg vremena. Štiks piše i pjesme – jedna od najljepših je Sve se može opjevati: Sve možeš opjevati sada / kada te nitko više ne slijedi / kada više nitko ne pokušava ući u tvoj svijet / iz kojeg si ionako izbacio svjedoke / Zato budi milostiv / prema crvenookom zecu u snijegu / Opiši s nježnošću hrvače na livadi / Zapamti šarenu ukosnicu / djevojčice na visokom zidu...
Ja bih ovu pjesmu više branila nego sto nekih romana koji nemaju nikakvu dubinu. Duša živi u pogledu. Pogled mijenja SVE. Možda je to moja neka privatna mitologija, ali ja se nadam da će pjesma preživjeti sve. Romane tako i tako.
CRVENA CRTA
Često ste u kontaktu sa studentima. U Americi čak predajete na nekim univerzitetima kreativno pisanje. Koliko je zapravo teško pričati o emociji ideje koja se materijalizuje pisanjem? Ima li tu kontinentalnih razlika među samim mladim autorima?
Ima razlika – osjećaji, emociji i njihov izraz su uvijek granica. Svaka kultura i svaki jezik ima tu svoju neku crvenu crtu. Ja uvijek pokušavam dodirnuti svojim predavanjima ljude u njihovom osobnom životu. Nije mi se nikada dogodilo da su to ljudi baš totalno odbili. Ili bolje rečeno: proces ih je uvijek uvjerio. Možda ne ja. Nego baš proces u koje sam ih gurnula. To me prati svugdje, dolazim i guram ljude u neke procese, možda zato što ja sama ne vjerujem u identitet nego samo u proces, isto tako kao što ne vjerujem u rijeku nego u njen tok. Rijeka nikad nije ista. Svaki dan je nešto drugo i nikada ne plivate u istoj rijeci. Stari Grci su još uvijek od pomoći.