Neandertalčeva svirala

Dok ideologije opet propovijedaju kraj povijesti, zagledanje u njene početke moglo bi biti korisno.

Svirala koja je pronađena na prethistorijskom nalazištu (iskapanju) pokraj Idrije u drugoj polovici devedesetih nije polučila pozornost koju istinski zaslužuje. Ako je uistinu riječ o svirali i ako je uistinu pripadala neandertalcu, ovo otkriće posjeduje metafizičke dimenzije. Naravno, ovisno o metafizici koju netko izabire. Nakon Durkheima postalo je opće poznato da mi kroz totemizme, religije i metafizike pokušavamo regulirati naše društvene ciljeve, pa tako u metafizičkim raspravama ne treba tražiti istinu i laži. Umjesto toga, našu pozornost treba usmjeriti na njihove praktične učinke. Ne želimo li ih proizvesti, drugi će ih isprobati na nama.

Umjetnošću nadvladati smrt

Fukuyamin Kraj povijesti snažno se naslanja na sadašnje stanje duha vremena, kojim dominira neoliberalizam. Derrida ga je demaskirao kao zakašnjelog učenika Alexandera Kojevea, što sigurno nije bez važnosti, s obzirom na to da je Kojev pod stare dane služio u nekim visokopozicioniranim uredima evropskih integracija, dok se u mladosti deklarirao konzervativnim/desno-krilnim marksistom. U ta vremena on je vjerovao i da Hegela treba ispraviti samo na jednoj točci: Hegel je, naime, mislio da u slici Napoleona vidi svjetski duh kako jaše na konjskim leđima, dok je Kojeve insistirao da je sada riječ o Josifu Staljinu. Kasni Fukuyama bio je uvjeren kako se kraj svijeta upravo dogodio u Japanu. To se sada prilično dobro međusobno slaže: suvremeno stanje staljinizma možemo svakodnevno promatrati na CNN-u, dok se japanizacija pokazuje kao progresivna faza u razvoju kapitalizma – naravno, uz napomenu da rasne razlike još uspješno maskiraju manevre u klasnoj borbi. Dok ideologije ponovo propovijedaju kako je povijest završila, zagledanje u njezine početke moglo bi biti korisno.

Metafizičku osnovu možemo uzeti od Georgesa Bataillea, kolege Kojevea i negativnog hegelijanca. I on je bio privučen neandertalcem – htio je doznati zašto ga je kromanjonac istisnuo. On se tako darvinistički zapitao koje su to prednosti kromanjonci morali posjedovati? Neandertalac je znao za vatru i bio je “životinja koja izrađuje oruđe”, kao i čovjek. Neandertalci su pokapali svoje mrtve i vladali su simboličkim registrom – i opet nema prednosti za čovjeka. Za Bataillea to ide jedno s drugim: tko god radi dolazi u doticaj sa smrću, zato što smrt nenadano dokrajčuje radne napore. I to ne samo za individue oba spola – nego, još i u većoj mjeri, za njihove zajednice: društvo koje počiva na radu mora osigurati da ništa ne prekine njegovu reprodukciju, makar u tome procesu individue oba spola umirale poput muha. Društvo je tada prisiljeno izmisliti tradiciju, obrazovanje – cijeli simbolički registar, začinjen kultom mrtvih. Društvena reprodukcija putem rada, zajedno s reprodukcijom ljudske vrste putem seksa, sili radnika, reproduktivca, da se suoči s pitanjem smrti. Bataille izvodi sljedeći zaključak: ta je konfrontacija na strani rada isključivo negativna. Onaj tko samo radi ne može nadići puku činjenicu smrti. Kromanjonci nisu bili samo radnici, oni nisu samo pokapali svoje mrtve, kromanjonci su i oslikavali unutarnje zidove svojih špilja. Njihova evolutivna prednost nad neandertalcima bila je u tome što su bili umjetnici: mogli su nadvladati smrt jer su ju znali zamisliti i pokazati.

Melodije koje više nećemo čuti

A sada se, s ovim otkrićem u Idriji, pretpostavlja da je neandertalac bio glazbenikom. Pretpostavlja se da je upražnjavao najsuptilniju od svih umjetnosti – onu koja nije mimetička, onu koja je, po Levi-Straussu, monopol čovjeka. Nakon otkrića iz Divljih Baba, to više nije tako. Batailleov mit mora se revidirati. Možda na ovaj način: neandertalac je uistinu bio nježno i osjećajno biće, koje je svoj kratki život provodilo mučno radeći, štujući kult svojih predaka, poštujući prirodu i voleći svoje bližnje. A kada je život bio pretežak, uzeo bi svoju sviralu i preko brda nad rijekom Idrijcom odzvanjala bi njegova melankolična melodija. A onda se, prema Batailleu, u podnožju doline pojavila nova horda: agresivna, sebična, arogantna – stigli su ljudi.

Kako su se stvari nakon toga razvijale, možemo samo nagađati. Ali znamo kako je sve završilo: nekoliko okamenjenih kostiju i svirala je sve što je ostalo od neandertalca. Čovječanstvo je zavladalo planetom i srlja prema njegovu uništenju. Lako je zamisliti neandertalca kako gledajući njegove ljude, zapanjen povlači očite zaključke i govori: “Odlazim odavde!” Uzima svoju sviralu i zauvijek nestaje u mraku – zajedno sa svojom melodijom.

Neandertalčeve melodije nikad se više neće čuti, no njegova svirala jasno govori. No, u situaciji jalove javne vulgarnosti njegovu je muziku teško čuti. A ona je još točno ista kao što je bila one večeri u dolini rijeke Idrijce, samo što je horda sada mnogo brojnija i jača. Horda ima nove šamane – sada imamo nadbiskupe; ima nove ratnike – zamjenike predsjednika republike; nove tehnologije – postoje planovi za nove zatvore, koji bi zamijenili staromodne sprave za mučenje, iskorištavanje se više ne osigurava kamenom u šaci – danas elektronika onesposobljuje misao i tijelo, oružje su sada NATO-ovi topovi, a ne više buzdovan i kamena sjekira. Horda je nova, divlja i uspješnija. A svirala je ostala ista: tiha i nemoćna. Suočena s uništenjem – kao i prije 40 tisućljeća.

S engleskoga preveo Srećko Pulig