Je li Zdravko Mamić priveden zbog govora mržnje općenito (a nije da mu je bilo prvi put) ili zato što je taj govor mržnje primijenio na jednog Milanovićevog ministra?
Riječi su opasna stvar. Čak i kad ih se važe i odvaguje. Recimo, riječ istina – jedna od omiljenih riječi premijera Zorana Milanovića. Tražimo istinu, da se objavljuje istina – to je moje jedino oružje. Nije smrtonosno, nego socijalno oružje u borbi za ono što želim postići. Izvučena iz konteksta, ova premijerova izjava – kao i ona navedena na početku ovog teksta – posve je nesporna. No, i sâm je premijer alergičan na izvlačenje svojih izjava iz konteksta, pa onda, dakle, valja odmah navesti i u kojem je kontekstu ova izjava izrečena i kako ju je upravo taj i takav kontekst dezavuirao.
O čemu je zapravo govorio premijer? Kontekst je, pak, 18. ožujka navrat-nanos sazvana premijerova izvanredna press konferencija (redovnih nema), najavljena u povodu napada na pravoslavne bogoslove u Kistanjama prethodnoga dana. Istina je da je premijer na toj pressici govorio i o tom događaju. Istina je, međutim, da je o toj temi govorio najkraće. Istina je da su prava – nenajavljena – tema pressice, sudeći barem po količini izgovorenih riječi, bili mediji. Bolje rečeno, kako ih premijer vidi, čime se oni bave, a čime bi premijer htio da se bave.
Doduše, potrebno je, poželjno i pohvalno da premijer ukazuje na primjere nedopustivog govora, pa čak i zločina iz mržnje, kao i jednako neprihvatljivog relativiziranja takvog diskursa i takvih događaja u medijima. No, je li to bilo ono o čemu je zapravo govorio premijer? Nije. Svoju izvanrednu pressicu on je iskoristio – ili, bolje rečeno, zloupotrijebio – za obračun s političim oponentima. Što je, naravno, u političkoj borbi posve legitimno, ali je, u ovom konkretnom kontekstu, u drugi plan stavilo ono što je ovdje trebalo biti bitno, a ispalo je – isključivo premijerovom zaslugom – nebitno.
Šareni vragovi i crne košulje Kao i Franjo Tuđman devedesetih godina prošloga stoljeća, i Zoran Milanović pokazuje nevjerojatan talent za stvaranje neprijeteljâ. Pritom mu je, međutim, stran čak i Tuđmanov osebujan osjećaj za nijanse – dok je pokojni otac domovine sipao žuč po vragovima svih duginih boja, Milanović se usredotočio na crnokošuljaše. Zanimljivo je pritom da je iz čitavog arsenala opasnih i u hrvatskom društvu još uvijek prešutno ili izričito toleriranih neofašističkih simboličkih praksi uperio prstom upravo na onu, uvjetno rečeno, najmanje opasnu i najteže dokazivu. Primijenimo li načelo reductio ad absurdum, mogli bismo reći da je Milanovićevo implicitno proskribiranje crnih košulja posve besmisleno dokle god represivni aparat prešutno tolerira korištenje (zakonski već odavno zabranjenih) eksplicitnijih ustaških simbola.
A, kad je već riječ o izjavama i njihovom kontekstu, tempiranje premijerovih poteza baca sumnju na iskrenost njegovih motiva – konkretno što je ono što želi postići u borbi u kojoj je istina njegovo jedino oružje. Je li premijer zaista zgrožen izjavama Ruže Tomašić i činjenicom da je te izjave dala na Hrvatskoj televiziji? Ili ga, zapravo, brine činjenica je dotična kandidatkinja na izborima za Europski parlament dobila na javnoj televiziji besplatan medijski prostor koji bi on, valjda, htio zadržati samo za sebe? Ili, da radikaliziramo raspravu – je li Zdravko Mamić priveden zbog govora mržnje općenito (a nije da mu je bilo prvi put) ili zato što je taj govor mržnje primijenio na jednog Milanovićevog ministra?
Pravnik-anglist-povjesničar I dok provale premijerove uvrijeđene taštine uperene protiv političkih oponenata još i mogu biti donekle legitimne – jer ti oponenti imaju mehanizama da se od tih provala brane jednakim (i često jednako neumjesnim) sredstvima, Milanović se – i opet poput pokojnog Franje Tuđmana – uporno želi postaviti kao vrhovni arbitar i u područjima koja uistinu nisu polje njegove ekspertize, niti u strukovnom, niti u političkom smislu. Jest da je medijsko čerečenje jezičnih vještina Ingrid Antičević-Marinović bilo uistinu pretjerano (od potencijalne zastupnice u Europskom parlamentu se ne očekuje da govori engleski poput BBC-ja, nego tako da je se razumije, a ona taj uvjet ispunjava), ali Milanovićeva tvrdnja kako njegova dotična stranačka kolegica govori engleski bolje od mnogih profesora engleskog s pravom je navukla gnjev (i) profesora engleskog. Kakve su, uostalom, premijerove kvalifikacije da (pr)ocjenjuje bilo čije jezične sposobnosti? Ne bi li tu sud trebalo prepustiti, recimo, anglistima?
A zaratio je Milanović i s profesorima povijesti. Njemu tako nije problematično da njegova tvrdnja kako u Finskoj nije bilo građanskog rata jednostavno nije istina. Ne, njemu je problematično što mu je to morao reći profesor povijesti iz jednog malog mjesta. Na stranu to što premijer, kojem su na istoj toj famoznoj izvanrednoj press-konferenciji usta bila puna borbe protiv diskriminacije, diskriminira na temelju porijekla (bolje rečeno – boravišta) – bitnije je naglasiti da je diplomirani povjesničar uvijek kompetentniji za povijest od bilo kojeg diplomiranog pravnika – pa makar povjesničar bio učitelj iz maloga mjesta, a pravnik premijer iz glavnoga grada.
Rat priopćenjima Premijerova objava totalnog rata u njegovoj borbi za ono što želi postići nije zaobišla ni medije. On tako tvrdi da nema svoje medije i da je, već citirano, istina njegovo jedino oružje. O tome koliko nema svoje medije ponešto govori i činjenica da je, bez obzira na rat priopćenjima između Prisavlja i Banskih dvora, vodstvo Hrvatske radiotelevizije promptno reagiralo na Milanovićeve prozivke – odgovorni za ugošćivanje Ruže Tomašić u Dnevniku promptno su smijenjeni. Promptno ne znači odmah nakon tog Dnevnika, nego odmah nakon premijerove prozivke.
No, dobro, reći ćemo da je HRT de facto ipak državni medij, čijeg ravnatelja, prema posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji imenuje izravno Sabor. Ali što ćemo s privatnim medijima? Tu premijer zaista ne bi smio imati izravnog utjecaja. Ali posrednog bi mogao i trebao imati. Naravno, ne u smislu sadržaja – njegova istina, kao njegovo jedino oružje, urednike privatnih medija ni na koji način ne obvezuje – dapače, njihova je dužnost ne prihvaćati je zdravo za gotovo. Pravo je pitanje, međutim, što su Zoran Milanović i njegova vlada poduzeli za uspostavljanje profesionalnih standarda u medijima i zaštite novinara? Ništa. Odredbe postojećeg Zakona o medijima su mrtvo slovo na papiru, a reformu medijskog zakonodavstva stalno se najavljuje, ali, eto, nikako da se dogodi. Da, smanjen je PDV na novine, ali od toga koristi neće imati ni novinari ni novinarstvo, nego samo veliki izdavači. Koji će i dalje dijeliti otkaze novinarima, koji novinare i dalje neće zapošljavati, nego će ih tretirati kao obrtnike u zloglasnom RPO sustavu. Ozbiljan premijer, koji bi bio odgovoran čovjek i odgovorna osoba tu bi znao odvagnuti što je javni interes. A između javnog interesa i privatne taštine – pa makar i premijerove – ipak ne bi trebalo stavljati znak jednakosti.