Nedovoljno uvjerljiva ekranizacija

Atonement (Okajanje) redatelja Joea Wrighta započinje u beskonačno fotogeničnom, tematski bremenitom međuratnom razdoblju. Mjesto radnje je staro zabačeno britansko seosko imanje na kojemu se nose svečana večernja odijela i blistave svilene haljine; cigarete se puše oštrim udasima koji stvaraju savršena udubljenja ispod jagodica, a zrak je ispunjen klasnom napetošću i seksualnom tjeskobom. Teški oblaci nakupljaju se na geopolitičkom horizontu koji dolascima i odlascima ukućana daje posebnu gorčinu. Ta nabijena, ne baš nepoznata atmosfera omogućava, u prvom dijelu filma, određenu pristojnu zabavu punu napetosti, bujice incidenata i implikacija. Četvrtasti automobili nalik na kutije kotrljaju se prilazom, došaptavanja o skandalima i obiteljskim tajnama, coitus interruptus u knjižnici – sve je to uvedeno prema neumoljivom ritmu tipki pisaćeg stroja.

Dva lika u znatnoj se mjeri koriste pisaćim strojem – jedan je ambiciozni pisac kazališnih komada, a drugi čežnjom ispunjen seoski mladić – no, zvuk pisaćeg stroja prihvatio je Dario Marianelli koji je napisao glazbu za film i koji sjedinjuje klepetanje i škljocanje mehaničke kompozicije s pravilnom zvonjavom ponavljanog zvuka klavira. U trenutku klimaksa Brenda Blethyn, koja može kao glumica biti jednako suptilna koliko je to Marianelli kao kompozitor, vrišteći naglo skoči iz tmine i počinje udarati po haubi automobila kišobranom, što je alarmni signal koji spaja zvuk nota i škljocanje u maloj simfoniji suhoparne, nemaštovite nevažnosti.

To uglavnom opisuje ostatak filma Okajanje, što ga je savjesno umjetnički reproducirao scenarist Christopher Hampton prema romanu Iana McEwana. Nije to loša književna adaptacija; previše je privlačno snimljena i britanski odglumljena da bi opravdala tako strogu osudu. Okajanje je, umjesto toga, gotovo klasičan primjer kako besmislena i obezvređujuća preobrazba književnosti u film može biti. Poštovanje koje Wright i Hampton pokazuju prema McEwanu bez sumnje njemu pruža zadovoljstvo, ali je pogubno za njihov projekt.

Film ipak nije roman

Za razliku od Wrightove žustre, romantične filmske verzije Ponosa i predrasuda Jane Austen, Okajanje ne uspijeva biti ništa više od uglađenog, bogato ukrašenog i krajnje površnog iščitavanja knjige na kojoj se temelji. McEwanova proza uvlači vas odmah i provlači kroz zamršenu, zbunjujuću priču, otpuštajući vas u potresenom, iscijeđenom stanju. Film, nakon mučnog početka, završava u kaosu veličanstvene slike i razorne i munjevite montaže.

Keira Knightley, koja je glumila i u Ponosu i predrasudama, igra Ceciliju Tallis, bogatu djevojku koja otkriva da voli Robbija (James McAvoy), sina jednog od sluga njezine obitelji, te da ona voli njega. Njihovo potajno, vatreno udvaranje promatra Cecilijina mlađa sestra, Briony (koju u dobi od trinaest godina glumi iznenađujuće uravnotežena Saoirse Ronan – izgovara se Sír-ša), a čija kombinacija zrelosti i zbunjenosti potiče i ubrzava obiteljsku nesreću.

Ona veća dolazi u obliku Drugoga svjetskog rata i upravo ovdje, u prijelazu iz intenzivne psihodrame u povijesni pseudoep, Okajanje sasvim promašuje i razočarava, gubeći dramsku dosljednost i jedinstvenost kao i intelektualnu središnju osovinu. Romola Garai preuzima ulogu Briony (u zaključnom epilogu ona će otmjeno i skladno ostarjeti u Vanessu Redgrave) koja radi kao medicinska sestra u Londonu. Cecilia, sada otuđena od obitelji, obavlja sličnu dužnost, a Robbie posrće prema plaži u Dunkirku.

Ima tu i nekih snažnih, dojmljivih slika – uplašenih i umornih vojnika u Francuskoj, krvavih rana i razbacanih udova po Londonu – no tretman rata u filmu ostavlja suzdržan, hladan osjećaj nepouzdanosti, a čak i najimpresivnije sekvence obilježava isprazan, neukusan i razmetljiv stil. Dojam koji ostavlja dugi, složeni kadar-sekvenca uvelike je “Vau, pa to je pravi  kadar-sekvenca”, a trebalo bi biti “O, Bože, to je sigurno moralo biti užasno iskustvo”.

Uvjerljiva gluma vs. inertna režija

Glavna žrtva dugih i mračnih središnjih i završnih dijelova filma jest velika moralna tema – a isto tako i domišljati formalni trik – koja knjizi osigurava dio njezina intenziteta i većinu njezine istaknute, karakteristične kvalitete. Kako nagovještava i sam naslov, u Okajanju je u osnovi riječ o  krivnji i pokušaj njezina prevladavanja, te o zeznutoj, tragično nesavršenoj snazi umjetnosti da kompenzira zločine i prekršaje iz stvarnog života.

Da ne otkrivam previše, reći ću da snaga priče ovisi o njezinoj uvjerljivosti, o sposobnosti publike da Robbija i Ceciliju u ratno doba doživi kao stvorenja od krvi i mesa koja pate. James McAvoy i Keira Knightly uzdišu i padaju u nesvijest dovoljno uvjerljivo, ali su dovedeni u težak položaj inercijom režije i neuspjehom filma da pronađe snažne veze između sudbina likova i ideja te povijesnih događaja što se poput vrtloga kovitlaju oko njih.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Lies, Guilt, Stiff Upper Lips objavljen u The New York Timesu 7. prosinca 2007., na dan premijernog prikazivanja filma u New Yorku i Los Angelesu. Oprema teksta redakcijska.