7.10.2004.

Goran Rem  

Neironijski performans i interekranizacija lirike

U svakom pregledu hrvatskoga postmodernoga pjesništva, odnosno u lociranju njegovih početaka, mogla bi se naći parafrazna rečenica: na početku bijaše Borben Vladović.

Naime, kada 1970. Vladović ulazi u književnost svojom prvom knjigom pjesama Balkonski prostor, knjigom koju bjelodani edicija nagrađenih knjiga Književnog fonda mladih A. B. Šimić, Zvonimir se Mrkonjić upravo odvažio napisati rečenicu: Jedno je razdoblje hrvatskog pjesništva završilo.

Bez imalo pretjerivanja, a s, dapače, mnogo točnosti, mora se reći da je novodolazeće razdoblje dobilo svoj postmoderni lik i energičan zalet – zahvaljujući upravo poeziji Borbena Vladovića! Kako?

Prekoračenje ovlasti

Tako što će Vladović riječima i slovima predati prekoračujuće ovlasti. Njegove pjesme neće se samo u kakvu tradicionalnom smislu sjećati, nego će aktivno djelovati, pače – sudjelovati u predmetnosti, u zbilji, radikalno se opredjeljujući za biće igre, za zahtjevno preuzimanje čitateljeva vremena, za ideju, kako bi to napisao Josip Užarević – poetskoga teksta kao stroja kroz vrijeme, ideju tjelesno ostvarenu tekstom. Tih će godina, čak i kroz sam predgovor Ante Stamaća, pa i neočekivanu uredničku ruku Slavka Mihalića, u Vladovićevoj prvoj knjizi, razlogaški koncept modernosti još otvoreno reflektirati baš i samo svoje pismo kao potencijalno tranzicijsko u poststanje. Međutim, razlika će postajati sve intenzivnija i skupinska će tolerancija uskoro izgubiti strpljenje, a postfenomenologijska potencija, usprkos sjajnoj pripremi kroz zbornike Europska nova kritika i splitsku ediciju Marko Marulić, će se uzrujati, nesretno istovremeno i sinkronizirano, jednostavno – zajedno, s izvantekstualnom totalitarnom zbiljom.

Naime, Vladovićeva prva zbirka i tri godine kasnije objelodanjena druga, s neobičnim naslovom 3X7=21, sudjelovat će u zacrtavanju strategija individualiziranih autorskih poetika, koje će, nakon skupinskih krugovaša i razlogaša, biti vrlo snažno slovo razlike. Slovo će odlučno, kompromitiranoj izvantekstualnoj zbilji, uputiti odgovor okrenutih leđa.

 Rondo u valovima, u repeticiji i zavičaju slova; partiturnost

U prvoj svojoj knjizi Vladović će gotovo neprimjetno zapisati fantastičnu zavičajnu gnomiku, zavjetovanu do apsurda, neupitno spremnu prevesti globalnu opasnost u lokalnu pouzdanost. Ta je zgrušanost i zavičajna skrušenost vitalna i smirena, ona će se kod nekoga drugog, primjerice Antuna Šoljana nadopisati u roman Luka, ali će također poput stripova Dubravka Matakovića imati lakoću probijati naoko krajnju instancu apsurda. Vjerovati je u repetitivnost, a ne jedinstvenost, usputno i izravno piše stih o tom jednom valu. Naime, napisat će u prvoj zbirci Vladović pjesmu Pokrenuti šljunak:

pokriven umirućom uvalom i bolnim morem

onemoćalom rukom stišćem vrat masline.

uvalom valom do skrušenja.

vale, vjerujem u tvoju trajnost.

 šljunak će otjecati u ruke nezatečenih ribara.

Riječ je o strategiji potpunoga individualizma i plejmejkerske tekstualne nezavisnosti, koju su snažno iskusili Boro Pavlović četrdesetih, Josip Stošić i Ivan Slamnig pedesetih te, eto, upravo Borben Vladović, neznatno nakon Josipa Severa – krajem šezdesetih.

Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih, sa svojom utopijom velike globalne djece cvijeća, ali intenzivnim paradoksom i s istovremenom definitivnom smrću Velikih Orijentira (bilo Zapadnih bilo Istočnih, bilo Varšavskoga bilo NATO-pakta, a bogme proljeće loše počinje i s ove strane čelične zavjese – u “demokratskom” socijalizmu jugotipa) koji su se tenkovski, napalmom i ranojutarnjim upadima proveli brojnim dalekoistočnim ili srednjoeuropskim cestama smrti slobode, dakle taj i takav kontekst – postavlja pred Vladovića i druge, tek nastupajuće moderne pjesnike, zahtjev za potragom u polju mimo ideologijskoga govora.

Vladović će nužno aktivirati energiju konverzije. Što će to njegovi stihovi konverzirati? Oni će, zapravo – pseudorefrenski duhovito te vrlo pokretljivo “prevoditi” ritmičke strukture glazbe u grafo i sintakto-strukture poezije. Tu će Vladović iskušavati i zapravo višestruko izvoditi provokacije “partiturnosti”. Pjesme će vrlo osjetljivo tražiti izvedbu, čitatelj će ih morati odgonetati s gledišta njihove vlastite ponude pravila za čitanje ili možda i pravila za uporabu.

 Primjerice, poslušati je jedan Rondo iz druge zbirke, naslovljene 3x7=21, objavljene u prvoj knjizi biblioteke mm, edicije suvremeni pisci, s potpisom modernističkog urednika, naime i samog intrigantnog ludističkog pjesnika iz Splita, Srećka Lorgera:

Da zna zora

da je vijeku bora

ne bi zora

bila noći mora

Da zna prozor

da je obzor

ne bi zorom

bio prozor

Da zna više

no što zna

ne bi lanac

bila vlas

koja dijeli

noć i dan

Da zna čovjek

da će reći av

ne bi lancu

bio vjeran pas

Osim takvoga pseudoetimologijskoga raskrinkavanja slova i riječi autor će povremeno, s osobitom ekonomijom i svježinom provocirati semantičku uspavanost reklamnih fraza, gdje će se igrati i idejom uporabne poezije. Ideju upotrebne ili uporabne poezije najavio je posve eksplicitno Boro Pavlović još krajem pedesetih kada je imenovao svoju poetiku kao konstruktivizam, kao želju da ne pjeva samo poezija ili čak, još gore, da samo opjevava svijet, nego kao odgovor na estetsku tjelesnu postduhovnost poezije – neka, ako se već ima pjevati, zapjeva i svaki sastavni dio svijeta. I Borben Vladović eksplicite imenuje svoju poetiku: naime, autorovu odluku za konkretizam javljaju njegove fotopjesme iz druge zbirke, koje zapravo dokumentiraju i neke rane autorove akcije u prostoru – svojevrsne multimedijske tekstove, jednostavnije nazvane performansom.

Neironijski performans i interekranizacija, upad u kič pejzaža

Ta je Vladovićeva strategija najuočljivija: pjesmi pridati ovlasti prekoračiteljice iz prostora plošne tekstne sudbine i privući je u ruke čitatelja. Ovlastiti, zatim, čitatelja za kreativan ponovni povratak u djetinjstvo, u bitno – neironijsko stanje obnovljenoga prirodnoga poriva za igrom, kojim će onda bez problema prići/uzvratiti Vladovićevu tekstu.

Osim kultne Riječi-kocke važno je prisjetiti se ne samo partitura za nemoguće pjevanje (Luk i voda, Futura vocalis) nego i brojnih palindromskih struktura, anagramskih preslagivanja koja su računala na sinkopiranje kao konverzijsku ideju. I sinkopiranje će tekstovi unutartekstualno imenovati i jazzerski sugerirati, očekivati stoga.

Tekstovi će, također, otvoreno palimpsestirati protovizualca dvadesetog stoljeća – A. B. Šimića, zbog tjelesnosti njegovoga čuvenoga grafičkog rješenja – okupljanja stihova oko središnje osi. Interekranizirat će nadalje Sartrea, Ogdena Nasha, Elija Kazana, Endrea Adyja, natpise po vlakovima, reklame, pučkocrkvene proslave, velesajamsku gužvu.

Vladović će, nadalje, računati, i u kasnijim zbirkama, na slobodu koju tradicijski šalje povijesna ars combinatoria, pa će se dobro zabaviti opasnom improvizacijskom energijom jazza, uvažit će Elvisa Presleyja kao duhovnu i duhovitu inspiraciju, poslušat će i kotrljanje najranijega rock&rolla, a filmski će svijet brojnim citatnim fragmentacijama iz sve snage prenositi do čuvene definicije pjesničke slike.

Njegove će pjesme i plesati, zadavat će si i izvoditi – koreografiju, dakako računajući na barem minimalan čitateljev sluh.

U zbirci Vrulje iz 1980. Vladović će izbjeći ukoričiti vrlo opsežnu svoju zbirku vizualnih pjesama, odnosno snop koji će sedamdesetih objelodanjivati kroz niz izložbenih i separatnih projekata. Jedan od takvih je svakako i demo-knjiga, naslovljena Panorama granice, kao dobro osmišljena skupna zbirka konkretne poezije koju je bio pripremao 1979. sa Zvonimirom Mrkonjićem i zapravo ostavio u rukopisu. Međutim, same Vrulje, autorsku zbirku iz 1980. započinje svojom dotad najduljom pjesmom, programatski naslovljenom Vrulja, pomalo prvi put i figurativnije raspoloženu. Započinje, primjerice ovako:

neki obli oblici

neke kugle naglo se povećavaju i smanjuju

kao da su od pijeska

a ne raspršavaju se

kad trebam nešto u tom istom trenutku reći

tada mi ta kugla ispuni usnu šupljinu

odjednom i žeđ i požuda

i žudnja za ljepotom i potreba da mnogo toga kažem

upadam odjednom sve dublje u neizgovorene riječi

lice svejednako ostane bezizražajno

(…)

Još će sljedećih tridesetak stihova razvijati tu polufigurativnu deskripciju tjelesnosti teksta, za koju je autor otkrio zanimljiv analogičan prirodoslovni jednostavni oblik, kulerski implozivnu strukturu vrulje. Subjektno se tijelo takve specifične intenzivne jezičnosti – odlučuje prihvatiti tragičnu prostitucijsku igru lako dostupne i istovremeno naslade s vrlo određenom cijenom. Metaforično ili ne ali cijena te naslade je prema Vladoviću vrlo jasan upad. Stoga piše:

(…)

pejzažu lijepa droljo bez iskupljenja

uronjen u tebe omeđen tvojim linijama i plohama

boja tvoja u oku natrunjena

bijela platna i onda vrtoglavi vodopad

PAD

(…)

 Laki i brzi revolveri poetske dosjetke

Ipak i ukratko, Borben je Vladović uglavnom zaigrao formu manjih pjesničkih opsega. U zbirci Knjiga pegla iz 1982. osim što je ponovio neke hitove iz ranijih zbirki, zabilježio je i slijedeću konkretnu intermedijalnu minijaturu lake i brze dosjetke:

Čovječe zvani buldožer

Ako ne prihvatiš

poziv na večeru s ubojstvom

I ne izvršiš

Zločin bez strasti

Nad djevojkom za zbogom

Iskopaj sebi raku

Jer

Revolveri ne diskutiraju

To ti je

Abeceda straha

A ja ću posijati

Demonsko sjeme

Pa vi

počnite s revolucijom ja ću već stići

Jednim vlakom za dvije bitange

Vjerujte

Siromah sam al sam bijesan (Filmski repertoar)

Svaka je njegova tako omanja pjesnička igračka i vrlo ozbiljna i vrlo zahtjevna i neusporedivo lektirska za svakoga iole “klasičnijega” modernog intelektualca koji je svjestan i spreman svladati pismenost što ju je Gutenbergova galaksija provukla kroz bogatu i dakako destruktivnu nasladu vizualne kulture dvadesetog stoljeća te ju dovela i do svakodnevnoga stajanja u redu za virtualni kruh.

Sofisticirano pjesničko štivo sudionika riječke modernističke djeteline s četiri lista (uz Stojevića, Rogića i Stefanovića), dakle briljantno sjajnoga postmoderni?tičkog autora i brojnih davnih performansa, proznih knjiga i scenarističkih tekstova, te književnih i likovnih kritika. Posebice, ponavljam, autora pjesničkih tekstova, koji su unutar sedam objavljenih svezaka (već spomenuti Balkonski prostor i 3X7=21 pa Vrulje, Knjiga pegla, Odmor pelivana, Cjelovitost detalja, Lirika) zaigrali i najopasniji ostarjeli naslov kada su se 2000. hrabro nazvali Lirika.

Kakav sjajni presley, prisni!