Ako je okvir isti, a sadržaji istovrsni, nameće se pitanje što je uopće “novo”. Ili, još konkretnije – što je ovdje bio sadržaj koji naznačuje mogućnost daljnjeg razvoja Izloga suvremenog zvuka, umjesto prebrzog zapadanja u rutinu
Prvi put je najteže jedna je od onih navodno “univerzalnih” fraz(etin)a koju se (zlo)upotrebljava u najrazličijim kontekstima – od možda i djelomično legitimnih do posve neprimjerenih. No, ako je riječ o periodičkim kulturnim manifestacijama, mogli bismo – zapadajući u zamku istovrsnoga lažnog pseudouniverzalizma – predložiti tezu po kojoj je drugi put najteže. Jer, kad se festival priprema prvi put, publika će biti načelno sklon bilo čemu što je novo, a uglavnom i benevolentna prema početničkim greškama; treći put pretpostavlja već određenu rutinu, pa čak i (uvjetno rečeno) “tradiciju”, koja dopušta (premda ne i podrazumijeva) i repetitivnost. Drugi put, međutim, nema više ni dobrohotnosti prema početn(ičk)im vrludanjima, a nema još uljuljkanosti u prethodno uspostavljen okvir. Upravo se u tom procijepu u svom drugom izdanju našao ovogodišnji Izlog suvremenog zvuka, održan i ovaj put u prostorima Studentskoga centra u Zagrebu – nakon uspjeha lanjskog prvog izdanja očekivanja su bila velika. Očekivao se, naime, program atraktivan barem jednako kao prošlogodišnji, pri čemu su priređivači morali uvrstiti i elemente koji imaju postati “tradicijom”, kao i one koji će biti “novi”.
Varirana repriza Temeljni programski okvir ostao je nepromijenjenim – tijekom četverodnevnog trajanja festivala u poslijepodnevnim se, večernjim, pa i noćnim satima u različitim prostorima Studentskoga centra nižu koncerti, promocije i predavanja, raspoređeni dovoljno gusto da bi stvorili ugođaj kontinuiranosti zbivanja, a ipak dovoljno razmaknuti da omoguće i neformalne oblike interakcije onih koji se u koncertnim prostori nalaze na istim, ali i suprotnim stranama vidljive ili nevidljive razdjelnice između pozornice i gledališta/slušališta.
Variranu “reprizu” doživjeli su i neki prošlogodišnji programi – Damir Bartol Indoš ponovno je bio zaokupljen svojim šahtofonima, MMessy Oscillators ponovno su istraživali oscilatorski, a ansambl Slagwerk Den Haag udaraljkaški zvuk. Ponovno je velik prostor otvoren i improvizacijskim sastavima, i elektroničkoj glazbi, ali i konvencionalnijim oblicima glazbovanja.
No, ako je okvir isti, a sadržaji istovrsni, nameće se pitanje što je uopće “novo”. Ili, još konkretnije – što je ovdje bio sadržaj koji naznačuje mogućnost daljnjeg razvoja ove manifestacije, umjesto prebrzog zapadanja u rutinu.
Zadržavanje i održavanje kvalitete Novo je – paradoksalno – ono čega ovaj put nema, a to je Muzički biennale Zagreb. Naime, nije nikakva tajna da je uspjeh prvog izdanja Izloga suvremenog zvuka uvelike bio uvjetovan činjenicom da je održan nedugo nakon Biennala, nudeći potpunije i neiskrivljenije zrcalo suvremene zvukovnosti od onoga koje je ponudila starija, “institucionaliziranija” i “konzervativnija” manifestacija. I program Izloga i odaziv publike bili su tako (i) znak barem otpora, a možda čak i pobune protiv festivala koji je čak i djela Debussyja i Stravinskog pokušao proturiti pod kabanicom “suvremenosti”.
Upravo zbog navedenoga, raduje činjenica da je Izlog suvremenog zvuka ove godine okupio još mnogobrojniju publiku. Možemo pritom raspravljati je li se to dogodilo usprkos tome što nije bilo izvanjskog poticaja “konkurentske” manifestacije, ili upravo zato što je Izlog privukao i “bijenalsku” publiku u “nebijenalskoj” godini. No, na kraju ipak treba zaključiti da oba festivala imaju i vlastite i zajedničke publike, pa je onda i povećan odaziv ove godine ipak primarno znak povećanog stupnja prepoznavanja kvalitete programa u produkciji Muzičkoga salona Kulture promjene SC, koji – što nije nebitno – kvalitetu zadržavaju i održavaju usprkos nimalno povoljnim okolnostima sanacijskoga procesa u Studentskome centru.
Kvaliteta i samosvojnost Još je, međutim, važnije ono što stvarno jest novo u ovogodišnjem programu, a to su partnerske suradnje i koprodukcije s različitim akterima na glazbenoj sceni. Neke od njih su očekivane, poput one s Multimedijalnim institutom MaMa, koji je doveo elektroničarski dvojac Kontakt der Jünglinge – u krajnjoj liniji, suradnja Muzičkoga salona i MaMe odvija se već godinama. Pohvalna je i suradnja s Klubom studenata muzikologije fusNota, koja je rezultirala predstavljanjem djela studenata kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.
No najveće i najpozitivnije iznenađenje predstavlja suradnja s glavnim “konkurentom” – Muzičkim biennalom Zagreb – oko gostovanja Johna Tilburyja. Jer, premda ovo nije prva suradnja toga tipa, čini se da u vodstvu MBZ-a počinju puhati neki novi vjetrovi, zahvaljujući kojima se ta suradnja možda više neće događati samo zbog puke kurtoazije i/ili protokolarnosti.
I upravo je to jedan od pokazatelja da je (već!) u svom drugom izdanju Izlog suvremenog zvuka uspio ostvariti ono što je prvim tek bio započeo – postati kvalitetnom i samosvojnom manifestacijom koja neće biti samo jednokratan “eksces”, nego respektabilan, nezaobilazan, pa i (na svim razinama) poželjan fenomen na zagrebačkoj glazbenoj sceni.