Neizravna umjetnička strategija

Pisati o umjetnosti Dalibora Martinisa, imajući u vidu strukturu njegova postupka te dubinu zahvata u različita područja i konačno materijale i izražajna sredstva koja on pritom rabi, stavlja autora pred delikatan i u određenom smislu interdisciplinaran zadatak. Umjetnikov pristup problemima percepcije vremena, prostora, gibanja i s njim svezane promjene, medija, interakcije, te (višeslojne i višesmjerne) komunikacije naslanja se u mnogo čemu na analitičko-sintetičke elemente znanstvene metode, a njegova usmjerenost na raznolike i višeznačne fenomene našeg doba iziskuju samim time i presijecanje kategorijalnog aparata povijesti umjetnosti s rječnikom suvremene tehnologije te kritičkim rezultatima promišljanja unutar šireg područja društveno-humanističkih znanosti (semiotike, filozofije, psihologije, teorije medija…) i područja politike i ekonomije. Takav umjetnički opus predstavlja ujedno i jedan od mogućih odgovora na dvojbu o kojoj su podijeljena stajališta uglednih povjesničara i teoretičara umjetnosti u svijetu ali i kod nas. U povjesničarsko-umjetničkim krugovima prijeporno je, naime, što je danas na stvari: nestanak (smrt) umjetnosti ili pak proširenje pojma umjetnosti i  otvaranje novih prostora i oblika umjetničkog izraza – Ende oder Wende?

Kako i zašto umjetničkog postupka

Vjerojatno je ponešto od gore izloženog, te činjenica njegova neprekidnog rada na vlastitoj transformaciji i dokidanju pretpostavki svoga djela, bilo i razlog zašto se monografija o Martinisu, unatoč njegovoj 35 godišnjoj dojmljivoj nazočnosti na domaćoj i međunarodnoj sceni, nije prije pojavila. Iako bi se moglo reći da je izdavanje monografije u nečemu pokušaj zaokruženja jednog opusa, spomenuta knjiga to u svojoj namjeri ipak nije, budući da je stvaralaštvo toga umjetnika promatrano kao i dalje otvoren, nedovršen proces, obavijajući ga time permanentnom aurom suvremenosti.

Rješavajući tu složenu zadaću, autorica je odabrala hibridni pristup koji u sebi simbiotski sjedinjuje monografski prikaz i knjigu umjetnika, subjektivni ispovjedni i objektivni znanstveni, povjesničarsko-umjetnički izričaj, koji se u knjizi asocijativno prepliću kao crveno i crno, elegantno premošćujući spomenute teškoće. Glavnu pak os razmatranja tvore radovi koji se bave prostorom javnosti, a koji komuniciraju s gledateljstvom (kodiranim) porukama temeljenim na sustavu kodnih znakova, iziskujući pritom za svoje iščitavanje posebna stručna znanja ili pak dodatan napor. Tako je dobivena neka vrsta  dijakronijskog presjeka koji omogućuje uvid u razvoj umjetnika, a da se pritom nije izgubilo na problemskom pristupu njegovu djelu.

Vodeći nas kroz razne faze umjetnikova djelovanja, od njegovih prvih intervencija u javnom prostoru i gradskom tkivu, preko prihvaćanja novih medija kao otvorenog, tada još nezauzetog teritorija, pa uvjetno rečeno “ tehnološke faze”, do recentnih radova gdje se on bavi nekim starim pitanjima u novom kontekstu, autorica fenomenološki izdvaja one konstante kojima se Martinis u svom stvaralaštvu rado i često vraća.

Od postšezdesetosmaških pobuna i “posljednjih velikih priča” preko kraja utopije i pobjede globalnog kapitala – koji, kao što to umjetnik primjećuje …preko sponzoriranja suvremene umjetnosti, naročito kada ga ona prividno dovodi u pitanje, stječe potrebnu društvenu legitimaciju – izlaganje nas logičnim slijedom vodi do kritičke participacije i (mogućnosti) mikroutopije, kao umjetnikova odgovora na izmijenjenu stvarnost. U vremenu koje sve mjeri novcem, novac je očito onaj jezik koji svi razumiju. Zato je razumljivo zašto Krajolik promjenljivog rizika, jedno od njegovih recentnih djela, umjetnikovim riječima, komunicira s publikom pomoću novca i podjelom dividende promovira ih u aktivne sudionike, odnosno dioničare projekta. Pri čemu, kako on kaže, …najveća moguća kritika novca i sustava temeljenog na njemu je da mu se izmakne vlasnik.

Poseban čar razmatranju daje ne samo uvid u ono kako nego i zašto umjetničkog postupka (Mene je jako zanimala slika, ali me nije privlačilo slikanje), koje čini jasnim naravnu motivaciju za određene izbore i pokrenute sljedove događaja omogućavajući time, na određen način, zainteresiranom čitatelju “dekodiranje”  stvaralačkog procesa i “razotkrivanje” Martinisa kao umjetnika neizravne strategije koji progovara o temama vremena i vremenu samom, oprezno se kloneći, kako sam kaže, svega univerzalnog i totalnog, a ostajući dosljedan načelu da propitivanjem fenomena svijeta u promjeni preobražava i samog sebe – na osobno zadovoljstvo.

U uvodnom poglavlju knjige Javne tajne autorica Nada Beroš određuje njezin žanr nazivajući je “monografijom po ključu”. To je istodobno knjiga o autoru Daliboru Martinisu i knjiga samog autora. Nastajala je “četveroručno”, suradnjom povjesničarke umjetnosti i više kustosice Muzeja suvremene umjetnosti Nade Beroš i transmedijskog umjetnika Dalibora Martinisa. Umjetnikovi komentari, dopune i korekcije grafički su istaknuti u tekstu i sastavni su dio monografije kojom je autorica nastojala demistificirati posao pisanja umjetničkih monografija. Prateći Martinisov umjetnički iskaz od prvih nastupa krajem 1960-ih godina 20. st., autori su suradnjom nastojali istaknuti osnovne ideje i okosnicu suvremenog multimedijskog iskaza.