Neka cvjeta tisuću pravopisa

Hrvatska – zemlja tisuću pravopisa? Pogledajmo ukratko kakva je situacija. Nemamo nešto što bi se zvalo jedna i jedina, jedinstvena pravopisna norma koja vrijedi i u školi i drugdje, u novinama, knjigama, službenim dokumentima. Čitamo i pišemo i dodaci i dodatci, i Disneya i Disneyja, i njujorški i newyorški, i TV-pretplata i TV pretplata, i U Zagrebu, 12. srpnja 2007, i U Zagrebu 12. srpnja 2007., i stavljamo točku iza rednog broja bez iznimke i ne stavljamo itd. S druge strane, osim u slučaju teške gr(j)eške – ili pogr(j)eške, ako vam se tako čini – nećemo i ne ćemo napisati nečemo, avijon, televiziski, dijeca cvjeća, bezkonačno, biće bolje... S treće strane, ako pišemo profesionalno, uvijek imamo politiku kuće utjelovljenu u lektorici/lektoru, ili supstituiranu njome/njime, koja će nastojati izravnati naše neravnine i ne moramo razbijati glavu pojedinostima. S četvrte, idemo li još u školu, nije tako jednostavno.

Ilegalno “pojednostavljenje”

U Hrvatskoj je jedini obavezan pravopisni priručnik onaj Babića, Finke i Moguša u svom već davnom četvrtom izdanju (žuto-crni), i obavezan je jedino u školi. Zapravo je tako bilo do relativno nedavno – kad se pojavio Hrvatski školski pravopis (plavi) i kad je i on odobren za škole. Plavi je pravopis “pojednostavnio” žuto-crni tako da je ukinuo dvostrukosti i propisao samo brjegove, ne ću i sl. Tako bi nam se to moglo učiniti. Međutim plavac se u svojoj redukciji nije vodio žuto-crnim, nego crveno-žutim, a to je Babić-Finka-Mogušev iz 2000. odnosno iz 2004. godine (8. izdanje) u kojem su dvostrukosti već ukinute. To plavac i ne krije, on u svom Pogovoru kaže da će “učenici dobiti u ruke istovrstan pravopis i kad završe školovanje, moći će nastaviti služenje istim pravopisom samo u opsežnijem liku koji je pisan za prosječno obrazovane, a nije sputavan opsegom ni pedagoškim ograničenjima”. Nije naodmet napomenuti kako je Školski pravopis objavila Školska knjiga i kako ga je ona ubrzo počela smatrati jedinim i u skladu s tim počela svoje udžbenike lektorirati prema njemu. I tako je jednim vještim trikom pravopisna situacija u školama “pojednostavljena”. Ilegalno. Naime, ako je na snazi četvrto izdanje žuto-crnca, koje nudi i pogreške i pogrješke, a vi pred učenike stavite samo dio ponude i to još poduprete tako izglačanim udžbenicima, onda je jasno da je riječ o podvali, udruženom državno-nakladničkom (kakvu?) poduhvatu. A ako završite školovanje na jednom pravopisnom paketu, teško ćete se kasnije odlučiti za drugi.

Iste godine kada su Babić, Finka i Moguš ukinuli dvostrukosti odlučivši se za skupinu rješenja koja je praksa u većini odbila, a odbacivši rješenja koja je praksa u većini izabrala, iste je te 2000. objavljen Pravopis hrvatskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića (smeđi), koji je dvostrukosti tek priznao. Pravopis koji se pojavljuje godine 2007., ovaj Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića (crveni ili narančasti), uglavnom se oslanja na Anić-Silićev, ali je u mnogočemu otišao dalje, a u ponečemu se i vratio.

Bregovi, neću, TV-pretplata, Disneyu, dodaci

Je li u državi učinjen pravopisni udar (plavcem), nije preteško pitanje. Imamo li u državi pravopisni nered ili nemamo, nije tako jednostavno – jer odgovor na nj trebao bi ponuditi i kakvo rješenje. Matica hrvatska zabrinuta je nepostojanjem “jedne općeprihvatljive i obvezujuće pravopisne norme”, kaže njezino predsjedništvo u predgovoru crvendaća, dakle konstatira kaos, a njezino je rješenje homeopatskog tipa – klin klinom iliti ljutu travu na ljutu ranu – ubaciti u vatru još jedan pravopis, koji se za svoj primat “neće nastojati izboriti ni na koji drugi način osim vrijednošću onoga što nudi”.

A Hrvatski pravopis troje mlađih stručnjaka doista dodaje neke vrijednosti. Vrlo je iscrpan (ne samo u primjerima nego i u pravilima), precizan, a istodobno i pregledan, i u tome je ozbiljno iskoračio. Ne treba napominjati da nastoji biti suvremen – opet i u propisima (pa obuhvaća i pisanje smješaka :-) te europski uzorak životopisa, primjerice) i u primjerima (uz Njegoša, kao primjer za pisanje crnogorskih imena navodi se Antonije Pušić, dakle Rambo Amadeus Svjetski Mega Car). Ono što se mora uzeti u obzir to je da ovaj priručnik od svojih korisnika ne traži malo. Očekuje se da ste svladali srednjoškolsko gradivo iz hrvatskoga jezika – i da su vam poznati termini poput fonem, morfem, morfonologija, prednaglasni položaj, korelativ ili suodnosna riječ, gradacijske rečenice i veznici itd.

Što se tiče paketa rješenja ovdje izabranih, riječ je o bregovima, neću, TV-pretplati, Disneyu, dodacima itd. Analiza propisa i njihovih formulacija zahtijevala bi veći prostor od ovdje predviđenog, naročito kad je riječ o sastavljenom i nesastavljenom pisanju riječi, primjerice, gdje se dogodio “povratak crtica”. Mogu samo reći kako autorica i autori nisu od problema bježali, nego su ih nastojali što bolje razriješiti, vrlo hrabro i bez kalkuliranja. Ali nije kvaliteta ovoga pravopisa u odlukama hoće li se skrenuti “lijevo”, “desno” ili “pravo”, nego je njegova prednost što mnogo bolje svoje korisnike instruira i o općeprihvaćenim rješenjima. Bolje znači logičnije, iscrpnije i s točnim primjerima. Što je sve ovdje dobro, a što problematično, nadam se (a sumnjam), reći će ozbiljne rasprave o ovom i uopće o hrvatskome pravopisu. U medijima se kao velika prednost isticala vrijednost pravila o transkripciji i transliteraciji stranih imena, ali to je nešto što je imao već i Anić-Silićev priručnik i trebalo bi vidjeti što je ovdje novo.

Bijelonja ili bjelonja?

Za kraj jedna moguća zanimljivost. Prije 6-7 godina, po izlasku crveno-žutog i smeđeg pravopisa, pripremao sam o njima prilog za jedan broj studentskog lista Pozivnica koji nikad nije izašao. U Babića, Finke i Moguša stajalo je, naime, da se može pisati i bijelonja i bjelonja (bik), a u Anića i Silića samo bijelonja. Među onima koje sam anketirao bili su Babić, Silić i Lada Badurina. Silić je, naravno, strogo sinkronijskom analizom dokazivao da je pravilno samo bijelonja – jer dolazi od bijel + onja, a sve ostalo na -onja je dugo (kao sivonja ili seronja) i nema nikakva razloga da se krati i da tako ije prijeđe u je. Lada Badurina, koliko se sjećam, tvrdila je slično. Stjepan Babić u svom je pismu dokazivao dijakronijski, pozivajući se na ovjerenost i na stare rječnike, što mi se sve činilo nedovoljno ozbiljno – sve dok na kraju pisma nije poantirao ovako: Anić i Silić imaju samo bijelonja, ali dopuštaju i cvijetonja i cvjetonja!

Kako je to riješeno u najnovijem Hrvatskom pravopisu, crvendaću koji se distribuira na kioscima i autorstvo kojega potpisuje i Lada Badurina? Stranica 18, paragraf 25: “Ima riječi u kojima se refleks jata ostvaruje i kao dug i kao kratak slog, pa se prema tome one pišu i s ije (dug slog) i s je, e (kratak slog): blijesak i bljesak, blijeskati i bljeskati, bijelonja i bjelonja (...)”