Steven Shaviro  

Neka se monstruozne mutacije slobodno razvijaju

Peter Watts zaključuje svoju trilogiju Rifters romanom Behemoth. Behemoth konceptualno ne pridonosi mnogo prijašnjim tomovima te trilogije, no nemilosrdnim detaljima uporno razrađuje logiku paranoje, seksualnog sadizma i katastrofalnu ekološku propast i svijeta prirode i tehnosfere. Watts zamišlja svijet – samo malo udaljen od našeg vlastita – u kojemu organizmi mogu biti genetički ugođeni na prilično precizne načine ili čak laboratorijski stvoreni i sintetizirani, i u kojemu mozgovi mogu biti ugođeni na neurokemijskoj razini, rezultirajući ljudskim bićima koja muči krivnja, grizodušje i samoprijezir ili upravo suprotno, potpuno lišena suosjećanja i savjesti. (Softver također može biti hakiran na gotovo nebrojene načine s kontrolirajućim i/ili destruktivnim posljedicama za čitavu društvenu i komunikacijsku infrastrukturu.) Paradoks je u tome da što naše instrumentalne tehnologije postaju savršenije, preciznije i utjecajnije, to su ishodi kaotično nepredvidljiviji.

Ono briljantno u tome jest što, unatoč negativnosti svoje vizije, Watts nije ni najmanje tehnofob. Odnosno, u trilogiji Rifters nema okrivljavanja tehnologije, upravo zbog toga što nema shvaćanja prema kojemu bi “priroda” postojala neovisno o tehnologiji ili nezaražena njome. Drugim riječima: tehnologija i kultura nisu nikada bile ništa drugo nego “priroda”, i danas i svagda. Ako postoji izvor ogavnosti u trilogiji, to je gadost ljudskog srca – no ni to nije ništa drugo nego prirodni proces, ako uzmemo u obzir da je u osnovi “osobnost samo još jedan izraz za biokemiju”. Watts prihvaća biološki redukcionizam – u svojim autorskim bilješkama ismijava “one vitaliste nalik uskršnjim zečićima koji vjeruju da osobnost dolazi od neke nemjerljive božanske iskre”. No, upravo na takvim temeljima on demistificira ugodno uvjerenje – u današnje vrijeme prilično rašireno među tehnofuturistima jednako kao i među ljubiteljima prirode – da ravnoteži sila u složenim društvenim i ekološkim sustavima, kao što je “nevidljiva ruka” Adama Smitha, nekako možemo vjerovati da će stvoriti optimalne ishode, samo ako se mi prestanemo uplitati.

Zaista ne mislim da otkrivam išta novo kada primjećujem da je, na kraju romana, ljudskosti dana – iako jedva – još jedna prilika, “premda je ne zaslužujemo”. Teorije kaosa i složenosti potvrđuju prastari osjećaj da je budućnost sama po sebi nepredvidiva – zbog čega roman ne može završiti u konačnosti uništenja isto kao što ne može imati konvencionalan “sretan” kraj. To bi bio prelagan spas za nas. Jedini optimizam koji roman pruža odnosi se na potpuno odbacivanje instrumentalnog zaključivanja, napuštanje popravljanja i prerađivanja, napuštanje kontrole, “(bacanje) samog koncepta kontroliranog eksperimenta kroz prozor” i umjesto toga okretanje “ponovnom ispisivanju same kemije života” što će omogućiti monstruoznim i nepredvidivim mutacijama da se same razvijaju, kladeći se tako na “najtemeljniji evolucijski skok još od vremena javljanja eukariotske stanice”. Je li to grandiozna afirmacija, više nego dostojna Neitzschea, ili samo još jedna nihilistička samoobmana, roman nam ne kaže – niti bi to mogao. Ono što je najimpresivnije i najdojmljivije u Wattsovoj trilogiji jest da ne izbjegava krajnosti – ali ih i ne mistificira, pretvarajući ih u samo još jednu priču o spasenju.

Eileen Gunn, Stable Strategies and Others

Eileen Gunn je pisac za pisce; iznimno cijenjena u znanstvenofantastičnoj zajednici, ali ne onoliko poznata kao što bi trebala biti izvan nje. Za nadati se je da će objavljivanje njezine prve knjige, zbirke kratkih priča, Stable Strategies and Others to promijeniti.

Priče Eileen Gunn su duhovite, neizravne, suptilno sablasne i iznenađujuće na načine da neprestano mijenjaju perspektive i percepcije. Osim što ih je teško okarakterizirati jer su sve međusobno prilično različite.

Kao dugogodišnjem niksonologu, najdraža mi je priča Fellow Americans. Ta priča lukavo zamišlja alternativnu povijest u kojoj Richard Nixon napušta politiku nakon što izgubi izbore za predsjednika 1960. godine i izbore za guvernera Kalifornije 1962. te umjesto politike nalazi unutarnji mir i ispunjenje u Novom Hollywoodu kao voditelj televizijske emisije. Prikaz “alternativnog” Nixona je zaista smiješan – on čak uzima i LSD! – no iza toga priča govori mnogo o šezdesetim godinama i skrivenim, tajnim vezama između službene američke kulture, njezine takozvane kontrakulture i načina na koji mediji prihvaćaju sve: tako da mi nismo toliko “društvo spektakla” koliko ono u kojemu je spektakl pripitomljen i sveden na svoju pravu mjeru: događaji su uhvaćeni, homogenizirani i smanjeni da bi stali na mali ekran.

Svaki američki pisac fikcije trebao bi pisati o Nixonu: njegova je priča temelj naše kulture, kao što su mit o Edipu i trojanskom ratu bili u kulturi antičke Grčke. No do danas to nije radilo dovoljno pisaca. Gunn se pridružuje malenoj odabranoj skupini čiji pripadnici uključuju Philipa Rotha (Our Gang), Roberta Coovera (The Public Burning) i Marka Maxwella (Nixoncarver).

Priča Stable Strategies for Middle Management je radikalna postmodernistička prerada Kafkina Preobražaja. Nakon što je pripovjedačica bioenergizirana u kukca, ne provodi sve vrijeme u krevetu, ispunjena nemoćnim samoprijezirom poput Gregora Samse, nego misli pozitivno i koristi priliku – kao što nas gurui biznisa poput Toma Petersa uvijek potiču da činimo – služeći se svojim novim tjelesnim stanjem kako bi se uspela na korporativnoj ljestvici.

Nirvana High (supotpisuje je Leslie What) zauzima suprotno, ali neobično komplementarno gledište, dok zamišlja kako je “gubitnička” kultura grungea iz Seattlea jednako sastavni dio neobično samoobmanjujuće slike koju Amerika ima o sebi. U svijetu u kojemu Microsoft posjeduje sve Cobain High je posebna srednja škola za paranormalne maloljetne delinkvente i ostale devijantne tinejdžerske osobnosti. Čak i mladalačka nenaklonost i disfunkcionalnost imaju svoje odgovarajuće mjesto u kompleksu zabave.

Meni najdraži odlomak u cijeloj knjizi dolazi iz priče Nirvana High; odnosi se na izraz Entertain Us (izvorno iz Nirvanine pjesme Smells Like Teen Spirit, naravno): izraz je značio jedno učiteljima a drugo učenicima. Učiteljima je značio “obratite pozornost”. Učenicima je značio “prestanite raditi štogod ste zanimljivo radili i počnite raditi ono što mi želimo da radite”. Kurtu Cobainu je, naravno, značio “drži se puške u svojim ustima”.

Sve su priče u zbirci Stable Strategies and Others dobre. Osim onih koje sam već spomenuo, teme priča kreću se u rasponu od kontakta s izvanzemaljcima (stara znanstvenofantastična tema, dirljivo obrađena u Kontaktu a smiješno ljigavo u What Are Friends For?) do autorefleksivnog revizionizma (kao u priči skupine autora, Green Fire, u kojoj se mladi Isaac Asimov i Robert Heinlein nađu uvučeni u stvarnu znanstvenofantastičnu pustolovinu iz Zlatnog doba SF-a).

Kao i sva vrhunska znanstvena fantastika, priče Eileen Gunn ne predviđaju toliko budućnost koliko čine vidljivima inače skrivene smjerove razvoja naše sadašnjosti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole