S izvođačicom novoga cirkusa razgovaramo o njezinim izvedbama u Nezavisnom Teatru Barake i kazališta Aruša pa sve do njezina sudjelovanja u novocirkuskim predstavama, a u povodu performansa LA MÁSCARA izvedenoga na ovogodišnjem Anarhističkom sajmu knjiga
Koliko mi je poznato, počeli ste zajedničkim snagama djelovati u kazalištu Aruša koju je njegovao pokojni Boris Barta. Kada i kako je došlo do formiranja navedene grupe i koju je ulogu imao Boris Barta u vašem okupljanju? Osim toga, tko je sve činio Arušu i zbog čega upravo taj naziv grupe, pretpostavljam prema glavnom gradu Tanzanije?
Što se Adriane Josipović, Kate Marušić i mene tiče, mi smo zajedno radile i istraživale već puno prije početka rada u Aruši (jednako tako i s Jadrankom Žinić Mijatović, koja nije uopće bila u Aruši), a također se nekako dogodilo da nismo nikad sve tri istovremeno bile u grupi. Ja sam prva i otišla.
Grupa je nastala inicijativom Borisa Barte i Darka Jeftića te Nine Komljenović, koji su stvorili bazu grupe. Ja sam se priključila kao zamjena Darku koji je bio slomio rame pa sam neko vrijeme ostala raditi s njima. Tu su još Karlo Slavikovski, Ivan Marincel i mnogi drugi koji su u nekom trenutku bili dio Aruše. Čini mi se da je Boris Barta nekako kroz sve to vrijeme bio održavatelj čitave situacije na okupu. Naime, ponekad su situacije znale prijetiti nestankom s vremena na vrijeme, kao što to već zna biti u burnim vremenima/radovima/padovima. Grupa je nazvana po glavnom gradu Tanzanije, i to iz mnogo različitih razloga, od kojih je jedan oduševljenje Borisa Barte činjenicom da su u tom gradu ljudi gledali njegovu predstavu viseći sa stabala.
Tako ste npr. 21. prosinca 2009. godine izveli performans Zimski solsticij. Kako ste oblikovali navedeni performans i jeste li ga izveli i za sljedeći zimski solsticij? Osim toga, koliko ste se u takvim performansima oslanjali i na lokalnu etnotradiciju?
Nažalost, ja nisam sudjelovala u ovom performansu pa mi je stvarno teško govoriti o tome.
DIVLJE TIJELO
Obično ste Arušu određivali totalnim kazalištem tijela, odnosno režijom, dramaturgijom, izvedbom tijela; tijelom kao vizualno-akustičkim instrumentom. U čemu je bila posebnost vašega rada na tijelu u odnosu na neka ostala naša kazališta koja su posvećena tjelesnoj ekspresiji?
Po mom mišljenju možda i najviše, barem u vremenu mog sudjelovanja u grupi, nediscipliniranošću bavljenja tijelom i tjelesnom ekspresijom. Gajili smo neko divlje tijelo, čini mi se. Mi bismo već na prvoj probi, a kako na prvoj tako i na svakoj sljedećoj, zahtijevali od sebe stopostotni angažman – to ili ništa. Napravili bismo neku strukturu, a onda se bacali na nju kao divljaci. Pokušavao si biti unutra pod svaku cijenu. Lomio si se da budeš unutra. U jednoj smo verziji performansa Neka srce bude kao sunce čak jedni drugima vikali Šuti!, i to poprilično grubo, čim bismo osjetili da je netko “izašao” i glumata. A i sâm je performativ “Šuti!” također, neizostavno, nakon nekoliko repeticija odlazio u glumatanje. Bježali smo od svega toga, kao skijaši u slalomu. To mi se čini da smo radili.
Obično se ističe kako je Boris Barta bio jedan od najzaslužnijih za razvoj akrobatske scene na našoj sceni. Kako je prenosio navedena izvedbena iskustva i gdje je on osobno došao u dodir s akrobatskim scenama?
Boris Barta je prije svega otvorio prostor akrobatskoj sceni da se počne razvijati, takoreći da uopće nastane. Kroz poznanstvo i u suradnji s Ivom Peter Dragan na neki je način tu scenu u začetku i stvorio, otvorivši prostor Kulturnog centra Maksimir za akrobatske treninge i sastajanja te omogućivši organiziranje akrobatskih susreta u prirodi na Žumberku. Mislim da je njega čitava ta, nazovimo, cirkuska priča interesirala upravo zbog već spomenutog intenzivnog bavljenja tijelom koje je u sklopu nje neizbježno i čini joj temelj, a i zbog onog novog i svježeg što je sa sobom donosila, a što je već tom mladošću i izvirivanju odozdo, da tako kažem, prkosilo nekim zagušujućim izvedbenim utočištima, što je uvijek bila Bartina preokupacija.
ANARHISTIČKI SAJAM KNJIGA
Kada je došlo do samoukinuća grupe i pod kojim nazivom danas djelujete? Naime, nedavno smo neke članice bivše Aruše mogli vidjeti na Anarhističkom sajmu knjiga gdje ste izvele plesni performans LA MÁSCARA, međutim bez podatka o nazivu grupe.
Grupa je samoukinuta kao što je od početka i zamišljeno, krajem Majanskog kalendara, 21. 12. 2012. Trenutno jedan dio grupe funkcionira i dalje, pod nazivom Somagram, no ja nisam uključena u rad grupe.
Što se naše za sada bezimene grupe, koja je imala performans na ASK-u, tiče, od bivših članica Aruše tu su uz mene još i Kate Marušić i Adriana Josipović te Jadranka Žinić Mijatović, koja je više iz ove cirkuske i akrobatske priče. Naziv grupe se još nije nametnuo kao tema, ali sigurno postoji trenutak i za to.
Koji ste performans izvele na prošlogodišnjem ASK-u te koliko sve zajedno u privatnom životu podržavate slobodarske ideje?
Prošle smo godine u sklopu ASK-a izvele svoj performans (Za)baviti se u Zagrebu koji je izveden u opuštenoj atmosferi druženja, kasno navečer, nakon “službenog” dijela sajma. Tematizirale smo laganost, “površinskost” i zabavnost svega što nam dolazi posredno, posredstvom ekrana, interneta, novina. I kako sve može postati predmetom zabave, sveukupnog showa. Pa čak i demonstracije, borba, predanost. S druge strane, tragale smo za onim ŠTO SE STVARNO DOGAĐA, i gdje se nalazi to što se događa. Koristile smo zvukovni zapis iz filma Bitka za Alžir kombiniran s audio snimkama prosvjeda radnika DIOKI-ja snimljenih nekoliko dana prije te Mejerholjdovu etidu Bacanje kamena kao podlogu za pokret, uz neke video materijale. Da ne odgovaram u tuđe ime, pitala sam cure za drugi dio pitanja i kažu da podržavaju slobodarske ideje u privatnom životu.
ANARHIZAM I NASILJE, ERRICO MALATESTA
Kako je nastao tvoj esej O slabim istinama, koji možemo pročitati na portalu www.stocitas.org?
Ovaj tekst je nastao prije nekih trinaest godina kad je Marko Strpić planirao objaviti zbornik tekstova na temu Anarhizam i nasilje, kao jedan od prvih naslova izdavačke kuće Što čitaš? Ja sam za spomenuti zbornik prevodila s engleskog jezika tekst Anarhizam i nasilje Errica Malateste. Tada je Marko predložio da i sama napišem neko svoje promišljanje vezano za istu temu. Sjećam se da sam se zgrozila pri samoj pomisli da tako sveobuhvatnu i nezahvalnu temu uopće dotičem i pokušam nešto suvislo i nekontradiktorno o njoj čak i zamisliti, a kamoli usustaviti i zapisati. Ono čega se, pak, ne sjećam toliko dobro, jest kako sam se na to na koncu ipak odlučila.
Esej završavaš svojevrsnom posvetom nenasilju: “Nenasilje (prema živim bićima) je jedina alternativa postojećem sistemu. Ono ima mogućnost da ga smrvi. Jer mnogo je moćnije. Kad je istina slaba da se brani, onda mora prijeći u napad (B. Brecht). Moja istina nije slaba istina. I obranit će se jednom. Do kraja”. Međutim, živimo u sustavu koje krajnje njeguje nasilje – od svakodnevnoga verbalnoga nasilja i psihičkoga nasilja… Ima li ikakve nade za GLOBALIZACIJU, humanitarizam NENASILJA?
Kao što rekoh, tekst je nastao davno, i nije ni potrebno spominjati koliko se stvari u meni tijekom svog tog vremena preokrenulo, zavilo ili pak primirilo, zamislilo, a ne znam je li potrebno spominjati ni koliko se toga u svijetu promijenilo. Iako se na neki način Svijet nikad i ne mijenja toliko, barem ne onoliko koliko sa svoje minimalne ili nepostojeće distance često volimo misliti. Ono u što sam sigurna je da živimo okruženi brutalnim nasiljem, do te mjere da nam ga je u nekim stupnjevima već teško i prepoznati. I nisam sigurna čime se oduprijeti tom nasilju, kojim alatima, kojom voljom, kojim srcem i kojim pesnicama. No koji god odgovor bio, sigurna sam jedino da ga mora biti, to jest da IH mora biti, tih otpora. Volim uvijek i misao kojom Malatesta završava svoje promišljanje ove teme, i to nakon što je iznio mnoga svoja načela mišljenja i djelovanja:
“Što se mene tiče, prekršio bih svako načelo na svijetu kako bih spasio čovjeka”.
DEAD KENNEDYS: HOLIDAY IN CAMBODIA
U jednom si mi razgovoru spomenula kako su prethodne izvedbe (dakle izuzev LA MÁSCARA) bile zamišljene isključivo za prostore “zabave”, gdje su ljudi okupljeni u smislu opuštanja. Zajednički im je naziv bio (Za)baviti se u Zagrebu, kako si i navela u jednom od prethodnih odgovora. Molim te, opiši nam koncept jedne takve izvedbe.
(Za)baviti se u Zagrebu – revijalna plesna točka. Koncept je da smo mi naelektrizirane i jako dotjerane zabavljačice koje prvo unose laganu pomutnju, a zatim i dobro raspoloženje u taj prostor zabave koji odaberemo, tj. gdje izvodimo. Plešemo, smiješimo se i ludujemo.
Sve je zabava, sve je zabavno, povišeno, glasno, spektakularno – pjesma Holiday in Cambodia benda Dead Kennedys jednako kao i manekenka s plakata, snimka demonstracija, jednako kao i nešto drugo. Sve je šou. Mi radimo i izvodimo taj šou i činimo ga jako vidljivim (kroz šminku, odabir pokreta, naboj), a zatim nastojimo istupiti iz tog ekranskog i vidjeti što se stvarno događa. Naravno, ono što se nama kao izvođačicama događa je još jedan, pa još jedan, pa još jedan stupanj šoua, posrednog, ne-pravog bivanja. Jer smo u izvedbi. Ali, postoji to traganje – za načinom raskrinkavanja onoga što ispod svega drma stvarima.
Neke su izvođačice iz kazališta Aruša djelovale i u Indoševim predstavama/performansima: kako je došlo do navedene suradnje? Čini mi se da je prva suradnja nastala na Indoševoj predstavi Anti-Edip 2009. godine?
Kate, Adriana i ja sudjelovale smo na radionici koju su Indoš i Tanja Vrvilo održali u &TD-u početkom 2009., koja je završila koncertnom prezentacijom našeg tjednog rada. Nakon toga je došlo do suradnje na predstavi Anti Edip: Anarhizam i shizofonija 2009., te Cefas 2010. godine. Upravo radimo na novoj predstavi Hauka molekula čija je premijera 6. lipnja u Teatru &TD.
KUTINA I NEZAVISNA SCENA
Počela si djelovati u Nezavisnom Teatru Barake (Kutina, 1998.-2005.), i to kao izvođačica i suautorica. Pored predstava radili ste i performanse (sveukupno oko dvadesetak). O kakvim je performansima bila riječ?
Malo je reći – bilo je tu svačega! Recimo da su to bili počeci bavljenja izvedbenim kad još nismo imali pojma što bi sve moglo i/ili trebalo spadati u to izvedbeno. Probavaš i radiš sve, propadaš, pa se dopadaš, pa opet propadaš, i tako dalje. Trebalo nam je puno pokušaja i pogrešaka da saznamo neke jednostavne stvari, do kojih su neki putem škola i radionica dolazili lako. Danas mi se čini da je upravo to vrijednost Nezavisnog Teatra Barake. Pritom mislim na vrijednost za nas. Naivnost i radost!
Nastojali smo se kombinacijom pokreta, pjesama, teksta, filozofije i likovnih elemenata baviti temama koje su nas okupirale u to vrijeme. Često smo radili i kazališne instalacije u prostoru (voajersko-egzibicionistički performans s gledateljem jedan na jedan Rana na duši), interaktivne performanse na čudnim lokacijama (čitaj: u sklopu punk koncerata u skvotovima u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Belgiji 1999., gdje su zajedno s nama punkeri došli na koncert igrati se rata kartonskim puškama), likovne performanse. Pored toga radili smo još kojekakve akcije i okupljanja.
Koliko ste kao Nezavisan Teatar Barake surađivali s attackovskom scenom? Naime, sjećam se da ste bili prisutni na FAKI-ju?
Mi smo na neki način postali dio te Attack!-ove scene, kad smo se svi skupa preselili u Zagreb i postali sve više vezani uz njega. Attack! je postao nešto kao naša baza. I u fizičkom smislu, ali i u tom nekom društvenom. Nastupali smo na FAKI-ju kad god je to bilo moguće, to je tada bilo centralno mjesto i prostor za vježbanje naše vrste teatra.
Kakva je danas nezavisna scena u Kutini u odnosu na doba kada je djelovao Nezavisan Teatar Barake?
Zaista sam rijetko u Kutini i slabo poznajem scenu tamo. Što se tiče koncerata i bendova, čini se da toga ima. Baraka također još stoji. No, iskreno, čini mi se da je nezavisna scena zamrla, naročito u odnosu na kraj 90-ih, kad je tamo sve prštalo. Kad pogledam taj grad sada, i ne čudim se puno. Nasjela je na njega neka bespomoćnost i letargija, i što je najgore – beznadnost. Ne zavidim mladim ljudima koji sada žive tamo. Nadam se da se varam...
CIRKUS KAO MJESTO IZOKRENUTOSTI I UVRNUTOSTI
Jednako tako djeluješ i u skupinama koje su posvećene novom cirkusu – Cirkorama i Triko Cirkus Teatar. Kako je došlo do tvoje posvećenosti izvedbama novog cirkusa? Nedavno smo te mogli vidjeti u predstavi Slavuj kao i u predstavi Dvije i pol sestre u dramaturgiji i režiji francuske redateljice, glumice i pedagoginje Lee Delong.
Cirkus me zanima kao mjesto izokrenutosti i uvrnutosti, i to ne u smislu fizičkog mjesta. Moj je teren za izvedbe u cirkuskom smislu od početka bio prvenstveno ulica (posvećenost ulici?) (smijeh), a tek je naknadno prenesen u kazalište. Nakon tog iskustva priznajem da se ne bih tako lako odrekla ulice, dok god je to moguće. I zanima me isključivo klaun. Klaun je velika sloboda, zato je i istraživanje u njemu ponekad teško, jer su korijeni neslobode duboko u nama. Klaun može sve, on može biti i postati sve u bilo kojem trenutku, jer živi uvijek i isključivo u trenutku. Njemu je sve dozvoljeno, on nema prošlost ni budućnost. To je onaj moment koji me zanima u cirkusu. Naličje, tajna, rizik, nepostojanost svega.
Osobitost je izvedbe predstave Dvije i pol sestre bila i u tome što ste za premijeru odabrale Staru godinu tako da ste s posjetiteljima/posjetiteljicama predstave organizirale i doček Nove godine. Kako je došlo do osmišljavanja tog novogodišnjega programa i kako je nastao rad na predstavi Dvije i pol sestre?
Novogodišnji program je bila ideja Ive Peter Dragan. Znale smo da premijera mora biti negdje pred kraj godine pa se odjednom nametnula ta ideja, na koju inače ne pomišljaš, jer je taj datum kao rezerviran za nešto “posebno”. Ispalo je dobro i zaista je puno ljudi došlo. Jedino je šteta što se zbog mukotrpnog rada na samoj predstavi do zadnjeg trenutka nismo stigle baviti organizacijom proslave.
Do rada na predstavi došlo je kroz zajednički dogovor Ive i redateljice Lee Delong da žele raditi klaunsku trilogiju – predstava Slavuj bila je drugi dio te trilogije, a Lee je za završni dio odlučila uzeti klasični tekst i raditi na njemu kroz tehniku klauna. Izabrala je Čehovljeve Tri sestre. Rad je započeo dvotjednom rezidencijom na jednoj farmi u Francuskoj, na kojoj smo se osobito bavile radom “na” životinjama i sa životinjama. Tako su se naši karakteri u Dvije i pol sestre oblikovali kroz životinje. Izabrale smo neke životinje s farme i slijedile ih u stopu satima. Zatim bismo krenule u doslovno “skidanje” životinja – kako hodaju, kako trče, kako im šape dodiruju pod, kako se ponaša kralješnica, kako skaču. Ovo je bilo izrazito fizički naporno. Zatim bismo inzistirale na ponašanju životinja – kako se vesele, kako se ljute, kakve su kada ih je strah ili kad se umiljavaju. I sve to kroz tijelo. Zatim smo polako “podizale” ove naše životinje sve više na dvije noge, i sve bliže čovjeku. No, mnoge su se životinjske osobine zadržale. Također – dobile smo sasvim drugačije tijelo, pokrete, način hoda. Jako smo se zabavljale, jer su se pojavljivali različiti karakteri – tim je smješnije bilo što su nas i same više iznenađivali i bili drugačiji od naših privatnih, “dnevnih” likova. Moj se karakter Inja rodio iz istraživanja konja.
VLASTITA KLAUNICA
U nedavnom je razgovoru za časopis Treća Iva Peter Dragan naglasila da svaka osoba ima samo jednog klauna, ali taj klaun onda može biti sve. Kako bi opisala svoju klaunicu, da li je bliska tridesetsedmogodišnjoj kćeri Koko iz predstave Slavuj ili ipak više “polovičnoj sestri” iz predstave Dvije i pol sestre? Čini mi se ipak da su to dvije sasvim različite klaunice ili se radi o licu i naličju iste klaunice?
Teško mi je opisati svoju klaunicu i teško mi je odrediti koliko je zapravo bliska meni, jer ne vidim sebe. Na početku rada s Kupinom Koko, kako se zove moja klaunica iz predstave Slavuj, činilo mi se da njezino ponašanje dolazi iz nekog čudnog predjela i da nema puno veze s poznatim dijelom mene. A onda je sve to počelo isplivavati u mom svakodnevnom životu – počela sam na drugačiji način osvještavati tu zbunjenost, sram, neugodu, dvije lijeve ruke i pad s Marsa. I smijala sam se tome. Ono što ti je pred nosom teško zamjećuješ. A onda je došao drugačiji lik – Inja. I to sam sve ja. Radi se o tome koliko toga možeš u nekom trenutku postati. Tako da bih rekla da je klaun jedan i istovremeno je mnogi. On je mogućnost. Tvoja mogućnost za bivanje nečim u nekom trenutku. A kad taj trenutak prođe, ti možeš postati nešto drugo. Kao što sam već spomenula, to je velika sloboda. Čak i kad imaš lik usko određen nekim ograničavajućim karakteristikama (dakle kad je neki kôd/karakter već uspostavljen), to je kod klauna tako uvrnuto da on može otići u potpunu suprotnost od svog “lika”, nešto sasvim neočekivano, i držati tu drugu krajnost onoliko dugo koliko ona stoji uz njega, a onda je jednostavno napustiti i vratiti se u svoj “lik”, ali onda s odnosom na ono što se dogodilo, s reakcijom. On je sloboda da živiš punim životom u trenutku (kao u snu – da trenutak u sebi sadrži jako puno toga) i da slijediš neki tok koji sam izabireš, nekim tananim i nepoznatim osjetilom kojemu trebaš (naučiti) vjerovati, jer ne znaš zapravo kamo te vodi. Ali moraš vjerovati da ćeš se snaći tamo kamo te dovede i da ćeš MOĆI.