16.6.2005.

Silva Kalčić  

Nelegitimno nasljedstvo mletačkih vedutista

Venecijansko bijenale kao međunarodna umjetnička izložba prvi je puta održano 1895. u novom izložbenom prostoru, danas Paviljonu Italije u tzv. Giardinima di Castelo, gdje su nakon 1907. sagrađeni i paviljoni pojedinih država. Prvu izložbu, čijem otvorenju su nazočili  talijanski kralj Umberto I Savojski i kraljica Marghareta, vidjelo je 224.000 posjetitelja, što je u to doba bio još nezabilježen odaziv publike. Od 1937. venecijansko se bijenale održava naizmjenično s Međunarodnim festivalom suvremene glazbe, a od 1980. održavaju se naizmjenično izložbe suvremene umjetnosti i arhitekture. Sretna je okolnost da smo od te umjetničke meke udaljeni svega nekoliko stotina kilometara.

Percepcija podrazumijeva upletenost

Ove je godine po prvi puta organizacija Bijenala povjerena  ženama, i to dvjema; María de Corral i Rosa Martínez, španjolske povjesničarke umjetnosti svoja viđenja izložbe (kako bi izložba trebala izgledati) nisu usklađivale, već su postavile dvije izložbe koje dijakronijski sežu sve do 1970-ih,  obuhvaćene krovnim terminom Bijenale - Iskustvo umjetnosti (u Padiglone Italia de Corral predstavlja 42 umjetnika s djelima uglavnom napravljenim za ovu izložbu na temu nostalgije kao osjećaja da je prošlost zauvijek izgubljena; redefinicije tijela, njegove fragmentacije, razgradnje pa čak i smrti; moći, dominacije i nasilja u svakodnevnom životu svakog pojedinog čovjeka; ironiziranja društveno-političkih događaja; aproprijacije slika filmova i naracije iz “neiscrpnog arhiva” prošlosti, i njezina redefinicija) te Uvijek malo dalje (49 umjetnika prema izboru R. Martínez u Corderiama i Artiglieriama Arsenala, prostora bivšeg brodogradilišta; naziv dijelom feministički obojene izložbe posuđen je iz stripa  Corto Maltese). U nacionalnim paviljonima predstavlja se do sada najveći  broj zemalja, njih 70 (umjetnici iz Kazahstana, Kirgistana i Uzbekistana izlažu zajedno pod kustoskim “vodstvom” Viktora Misiana iz Moskve) ipak,191 država svijeta ne izlaže u Veneciji, među njima Bosna i Hercegovina, od toga njih 40 izvan Giardina s paviljonskim gradnjama, što znači da je riječ o državama nastalim nakon koncipiranja manifestacije po nacionalnom ključu prije više od stoljeća, pa tako i Hrvatskoj (u svom radu u španjolskom paviljonu Antoni Mutandas je na displayu napisao: “Hrvatska od 1942. s prekidima izlaže na Venecijanskom bijenalu”; On Transition je serija projekata u kojima se bavi istraživanjem fenomena kodifikacije, interpretacije i transformacije kulturnih činjenica s obzirom na kontekst, prema načelu “percepcija podrazumijeva upletenost”). Po zatvaranju Bijenala održat će se simpozij pod vodstvom direktora - komesara sljedeće izložbe Roberta Storra, na kojem će se pokušati analizirati razlog, identitet i porast broja bijenalnih događanja oblikovanih prema venecijanskom modelu, kao fokusne točke suvremenog umjetničkog sustava. Dobitnica Zlatnog lava za životno postignuće ovogodišnjeg Bijenala je Barbara Kruger, na izložbi predstavljena instalacijom - “zidnim tatuom” koji nalaže: “Ne priznaj ništa, okrivi sve”. Zasnovani na kombinaciji teksta i slike, Krugeričini radovi su poruke velikih dimenzija (što u vizualnom jeziku znači vikanje) ispisane na crvenoj podlozi agresivnošću oponašajući marketinške i propagandne strategije. Umjetnički rad preuzima obrasce moći napadajući publiku - u svojstvu mase ili konzumenta - i navodeći je da promijeni ili modificira svoje stavove i želje. Tekstualna poruka fizički obuhvaća publiku (kojoj se umjetnica obraća s “vi”, engl. you) u tijesnom, klaustrofobičnom prostoru. Krugeričin prvi javni rad bio je natpis koji je ispisivao: “Ne pokušavam vam ništa prodati” (New York, 1983.).

Izložbeni prostor kao javni prostor

Na ulazu u Giardine di Castelo posjetitelje dočekuje golemi ekran koji emitira sliku mora okrenutu okomito, tako da se valovi doimaju poput slapa, vidljivi izdaleka. Riječ je o impozantnoj video skulpturi visokoj 44 m, “tehnološkom totemu” od čelika i aluminija Okomito more (2000.) umjetnika Fabrizia Plessija. Još su neki radovi na Bijenalu izmješteni u javni prostor poput Inner-Soul Island: the Art of Survival Michelangela Pistoletta na otoku San Servolo, projekta baziranog na utopističkoj umjetnikovoj ideji Cittadelarte, ili ludičke izložbe psihijatarskih pacijenata The Art of Pure People (L’arte dei puri) na Lidu. U muzeju Correr s programom Bijenala povezana je izložba figurativnog britanskog slikara Luciana Freuda, koji je 2001. sablaznio javnost portretiravši kraljicu čeličnog pogleda i stisnutih usana. Izložba je dobro organizirana, produkcija radova je skupa i zahtjevna (no svugdje su se mogle popiti sponzorska voda ili kava magnata-političara iz obližnje pokrajine Friuli-Venezia-Giulia), uz neizbježne površnosti poput signature uz rad Olega Kulika gdje piše da je umjetnik “rođen u Kijevu, Rusija”. Rumunjski paviljon prebojen je crnom bojom - kada sam zapisala gdje je izložba, objasnili su mi da je to to, i da je riječ o konceptualnom uratku. Zanimljiv je interdisciplinarni rad Rema Koolhaasa, arhitekta koji je poznatiji po publicistici (S, M, L, XL je Koolhaasova zbirka tekstova iz 1995. podijeljenih u poglavlja koja nose oznaku veličine, poput konfekcijske, zavisno od objekata o kojima je riječ) i redefiniciji dućanskog izlaganja robe (Prada) nego po “čvrstim” gradnjama (s izuzetkom Las Vegas Guggenheim Museuma, ili Samsung Museuma of Art, Seoul, Južna Koreja), koji evaluirajući pojedine slavne (muzeji-brandovi) izložbene prostore postavljaju pitanje mogućnosti transformacije prostora muzeja, tradicionalne “škrinje s blagom” i ujedno javnog atraktora (“prema koncepciji muzeja-butika), te uopće ima li za tim i potrebe (tj. postoji li za to “moralni imperativ”). Predivan paviljon nordijskih zemalja perforiran stablima Sverre Fehna iz 1962. izgubio je svoje bočne paravanske zidove za potrebe izložbe Matiasa Faldbakkena (Black Screen), potvrdivši time svoju vitalnost kao arhitektonskog prostora/multifunkcionalnog javnog prostora. Američki paviljon, simetrična “jeffersonovska” klasicistička arhitektura, ugošćuje pop-artističkog umjetnika: na izložbi višesmislenog/nedomišljenog naslova Course of Empire Ed Ruscha uzima stvari iz “buke svakodnevnog života”. Pet crno-bijelih slika urbanih krajolika (prema fotografijama, prikazujući segment kubusne forme američke arhitekture “funkcionalnih kutija” s riječima-reklamnim natpisima; Venturi takve zgrade naziva “skloništa”) ima pandan u drugom krilu paviljona gdje su nove slike u boji s istim motivom “akcelerirane, ostarjele verzije istog urbanog krajolika”. Edward Ruscha proslavio se portretima Los Angelesa, ali ne samo slavnog i glamuroznog, već njegovih neatraktivnih lokacija poput benzinskih crpki. Kaleidoskopske slike Gilberta&Georgea u britanskom paviljonu (za 30€ mogao se kupiti potpisani poster njihove izložbe, autori su nepomično stajali kraj štanda u besprijekorno izglačanim odijelima beige boje, kao „žive skulpture” a protiv poimanja umjetnika kao nedruštvenoga genijalca; uzbudljivo!), Anette Messager koja reprezentira Francusku (Zlatni lav za najbolji nacionalni paviljon s pričom o Pinocchiju); Francis Bacon, Miroslav Balka, Marlene Dumas, Antoni Tŕpies poslovično su dobri i prepoznatljivi, kao “opća mjesta” povijesti umjetnosti 20. stoljeća. Isplati se potrošiti neko vrijeme na hermetičan video rad Marka Wallingera, video instalaciju koja uključuje i zvuk i osjetilnu senzaciju svježinu bujice vode Rebecce Belmore u kanadskom paviljonu. Za konzumaciju rada Mariko Mori (Tokio - New York), a riječ je o ulasku u biomorfni, techno-zen shuttle u kojemu posjetitelji liježu s elektrodama na čelu, a njihovi moždani valovi bivaju projicirani na kupolu ponad njih (stara, ali uvijek privlačna ideja, kao i svaka koja uključuje igru s identitetom/osobnošću publike) potrebno se upisati na listu čekanja nekoliko dana unaprijed.

Umjetnik kao čovjek s prilikom

Povjerenik hrvatske izložbe na 51. Venecijanskom bijenalu Slaven Tolj u Museo Fortuny predstavio je dvojicu etabliranih suvremenih umjetnika s čvrstim međunarodnim statusom, Gorana Trbuljaka i Tomu Savića Gecana; iz međuzone predstavljen je autor humorno-promišljenih video “skečeva” Alen Floričić zajedno s umjetnicima na margini, vikend-umjetnicima Paskom Burđelezom (dubrovački vrtlar) i Zlatanom Dumanićem (splitski kapetan duge plovidbe u mirovini). Blizak im je izrazom Boris Šincek svojim citatnim akcijama, u Veneciji predstavljen video dokumentacijom performansa Pucanje iz 2002. Trbuljakovi manifestni radovi iz ranih sedamdesetih ključni su za razumijevanje Toljeve izložbene koncepcije: “umjetnik je onaj kome drugi za to daju priliku” (zaključak koji umjetnik daje na izglasavanje); “Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti prikazano” (izjava koju umjetnik izlaže na izložbi, kao izložbu). Katalog-knjiga hrvatskog nastupa na Bijenalu oblikovan je poput slikovnice, s velikim slovima i malo teksta na pojedinim stranicama.

Nakon vernissagea ostaje dojam veličanstvene i “vašaraste” izložbe (ovoga puta ne i prenatrpane), izložbe-sajma, umjetnosti koja je uistinu odraz vremena u kojemu nastaje, površnog, sklonog infantilizaciji, oslanjanju na prvi dojam i tehnološka pomagala (površnost, isticanje, originalnost, prisvajanje, autorstvo, dekonstrukcija, diskurs, destabilizacija, crossover) - pa je prema tome i dobra odnosno “pogođena” umjetnost. Nameće se tu još jedna pod-tema, položaja Europe na geo-političko-umjetničkoj karti svijeta. Je li njezina kultura iscrpljena, gdje su novi vitalistički centri svijeta? Postoji li dominantni medij u umjetnosti danas, ili i nadalje vrijedi da anything goes? Kada se krajem 1970-ih slikarstvo vraća kao izraz oslobođenja od „represivnih stega intelekta koje nameće moderna, kao reaprecijacija manualnih vještina, je li se moglo predvidjeti da će se do danas svesti na neo- i post- formalni jezik slikarstva, poprilično neuzbudljiv? S druge strane, je li potrebno donijeti odluku je li umjetnost jedna ekscentrična, u uspjelijim slučajevima zabavna djelatnost koja je lakše shvatljiva i više se sviđa širokim slojevima ljudi, jesu li umjetnici lude suvremenog društva, ili je umjetnost područje kreativne duhovnosti koje promišlja bitak svijeta u kojemu nastaje, analizom kojeg se bavi znanstvena disciplina (povijesti umjetnosti)? Ili vrijedi oboje?