Neljudska ljudskost

Novi roman Octavije Butler Fledgling priča je o vampirima. No, njezina je dinamika mnogo drukčija od bilo koje druge priče o vampirima koju znam. Vampiri su obično rušilačke sile nesvjesnoga. Utjelovljuju najmanje priznate želje i strahove. No, nema ništa atavističko kod Butleričinih Ina (kako njezini vampiri nazivaju same sebe): oni imaju kulturu sa zakonima i običajima, skupine po sličnosti, religiju, etiku i politiku, sporove i borbe za moć oko svih tih stvari – baš kao i bilo koja druga skupina ljudskih bića. Butlerova traži nešto suptilnije od naših uobičajenih (i daleko poznatijih i u ovom trenutku u robu pretvorenih) zanesenosti “tamnom stranom” (da ne spominjemo da bismo morali biti svjesniji nego što obično jesmo – ili barem bijelci jesu – rasnih konotacija fraze kao što je “tamna strana”.)

Sve naučiti iznova

Fledgling počinje s pripovjedačicom koja se budi u mraku, ne znajući ni za što drugo osim goleme gladi. Ona se ne može sjetiti tko je ili što je, ne zna čak ni vlastito ime. Govori nekim jezikom, ali mnogim njezinim riječima nedostaju referenti. Ona zna da postoje i drugi, i zato se osjeća osamljeno, ali ne zna tko su ti drugi. Ranjena je, u velikoj boli; ali postupno ozdravljuje i shvaća da zna raditi ono što mora raditi: loviti, ubijati i hraniti se. Nema tabule rasa, nema čistog postajanja: čak i ako pripovjedačica dolazi na svijet svježa, potpuno sama i naizgled nova, tu su mreže značenja, i obaveze, i povijesti koje je okružuju i utječu na nju – iako ona ne zna za te stvari i mora ih otkriti kao da je to prvi put.

Ime pripovjedačice, kako konačno doznajemo – i kako ona konačno doznaje – je Shori Matthews. Izgleda poput crne djevojčice stare deset godina. No, u stvari, ona je vampirica stara 53 godine; iako je u vampirskim pojmovima 53 godine još predpubertetsko doba. Shori je gotovo potpuno izgubila pamćenje što je posljedica traume. Njezina je cijela (šira) obitelj pobijena, samo je ona preživjela. Nikad neće ponovo steći sjećanja koja je izgubila; ne može čak ni istinski oplakivati svoje majke i očeve, svoje sestre i braću i sve njihove voljene, jer su potpuno izbrisani iz njezina sjećanja. Njezin novi početak rezultat je gubitka onkraj gubitka, gubitak čak i mogućnosti da se gubitak osjeti. Mora sve naučiti iznova - kao da dolazi izvana - sve što je prije saznala kroz iskustvo odrastanja. Mora naučiti i o ljudskom svijetu i o svijetu vampira. Mora ponovo steći, iz druge ruke, sve referente i kontekste koji idu zajedno s jedinim stvarima koje ona još posjeduje: jezik i osjetilno-motoričke vještine.

Čitajući Fledgling, upoznajemo društvo Ina kao što to čini i Shori. Butlerova izmišlja cijelu biologiju i antropologiju vampirskoga života. Ina žive 500 godina ili više. Kada su ozlijeđeni, mogu se samo-obnavljati (kao i Shori) jedući crveno meso. Kada su zdravi, žive isključivo od ljudske krvi. Imaju izvanredno osjetilo mirisa, te vid i sluh oštriji od ljudskih bića; sva ta osjetila upotrebljavaju u odnosima jedni s drugima, kao i s ljudskim bićima. Ina društvo je više ili manje matrijarhalno – žene Ina moćnije su od muškaraca – i organizirano je oko rodno podijeljenih proširenih obitelji. Pare se i razmnožavaju u skupinama koje se temelje na obitelji (skupina braće pari se sa skupinom sestara iz druge obitelji). Mladi muškarci žive s obitelji svojih otaca, a žene s obitelji svojih majki. Ina također imaju složene odnose sa svojim “simbiontima”, ljudskim bićima kojima se hrane.

Zajednice ljudi i vampira

U Fledglingu vampiri gotovo nikad ne ubijaju svoj ljudski plijen: žive zajedno s njima i s njima imaju spolne odnose, u proširenim obiteljima od sedam ili osam ljudskih simbionata za svakog vampira. Bez obzira na to jesu li muškarci ili žene, vampiri uglavnom imaju simbionte obaju spolova, a simbionti često razvijaju seksualni odnos jedni s drugima. Tako sve u svemu Ina društvo uključuje i vampire i ljudska bića, koji su uključeni u složene mreže višestrukih ljubavnih odnosa. (Vampiri kao da su strogo heteroseksualni u međusobnim odnosima, ali međuljudski odnosi, kao i odnosi između vrsta, odnosno vampira i ljudi, uključuju sve vrste rodnih sparivanja i seksualnih igara.)

Što znači biti ljudski simbiont vampira? Budući da je Shori vampirica, a ljudske misli i osjećaje vidimo samo kroz njezino pripovijedanje, teško je točno znati. Vampirska slina istodobno izaziva ovisnost i ima antiseptičko djelovanje na ljude: ljudska bića doživljavaju golem seksualni užitak od ugriza i brzo postaju ovisni o svojim otmičarima vampirima, ne zaljubljeni u njih. Ta slina osim toga rezultira njihovim vođenjem dugih i zdravih života: nikada nisu bolesni i žive mnogo dulje od običnih ljudskih bića (iako ne onoliko dugo kao vampiri). No, simbionti se moraju odreći svoje autonomnosti kako bi zauzvrat dobili ljubav, užitak, zdrav i dug život. Osoba koja je ugrizena ne može ne poslušati naredbe svog vampira. Njihovi su životi na kraju ipak životi u ropstvu. Većina je vampira dovoljno moralna da svom ljudskom plijenu ostavlja nešto malo izbora, dopuštajući im da odu u nekoj ranoj fazi njihove veze, prije nego što postanu toliko ovisni o njihovim vampirskim ugrizima da bi odlazak bio fizički nemoguć. No, emocionalna ovisnost prethodi psihološkoj ovisnosti, i tako simbionti gotovo nikada ne odabiru otići. Uglavnom simbionte biraju njihovi vampiri i gotovo nikada nije obrnuto (iako rijetko, ljudska bića koja su odrasla u Ina kulturi, sa simbiotskim ljudskim roditeljima, i sama odlučuju postati simbionti).

Ovisnost i nesimetrija u ljubavi

Opisao sam Ina kulturu ovdje gotovo previše detaljno, dajući plošnu, sažetu i shematsku skicu stvari koje se počinju polagano razjašnjavati i postaju očite kroz roman. (A upoznavanje tih stvari postupno, kako ih Shori ponovo upoznaje, jedan je od užitaka čitanja Fledglinga.) No, nadam se da moj sažetak prenosi osjećaj bogatstva romana i nekih stvari koje su u priči ulozi. Butlerova je često pisala kako ljubav uključuje ovisnost, gubitak samostalnosti i nejednake odnose moći: čak i kada su obje strane u odnosu dale sebe Drugome bezuvjetno, one nikada nisu jednake u (samo)odbacivanju. To dovodi do paradoksa i bezizlaznosti koji su gotovo previše bolni da bi se o njima razmišljalo. (Levinas ima pravo kada kaže da moj odnos s Drugim nije simetričan jer uključuje moje samoodbacivanje onkraj bilo kakve mogućnosti oporavka ili povratka. No, ima krivo kada misli da to nestaje s odnosima moći; asimetrija između ljubavnika i ljubljenoga ne osjeća se simetrično ili na isti način, na obje strane). Butlerova je često prenosila taj bolni osjećaj ovisnosti u ljubavi sa stajališta podređenog partnera (mislim i na pripovjedača u kratkoj priči Bloodchild i na ljudska bića, u odnosu na njihove otmičare tuđince, u romanima Xenogenesis ili Lilith’s Blood). No, ovdje pristupa istom čvoru ovisnosti i nejednakosti – koji je ipak ljubav – sa stajališta dominantnog partnera. (A to nije čak ni zato da se pozabavi uznemiravajućom činjenicom da, iz ljudske perspektive, sa stajališta ljudskih bića koja joj daju krv i imaju seksualne odnose s njom, Shori izgleda kao desetogodišnja djevojčica.)

Fledling je isto tako, poput većine Butleričinih djela, priča o rasi. Ina su europskoga porijekla (iako se roman događa isključivo u suvremenim Sjedinjenim Državama); oni su zasebna vrsta u odnosu na ljudska bića, ali žive u ljudskom svijetu tisućama godina, poput skrivene elite, s određenom sposobnošću  manipuliranja ljudskim mišljenjem u svoju korist, ali i s dobro ukorijenjenim strahom od ljudskih predrasuda i mržnje. Bez obzira na to koliko moralni bili, oni su ipak u konačnici grabežljivci (ili paraziti) koji svoje društvo drže u tajnosti, dok se hrane ljudskom zajednicom koja ih okružuje. Zbog toga se čini da uvelike sliče Židovima (mislim i na Židove kakvi su u stvari bili u europskom društvu mnogo stoljeća i na slike o “Židovima” kako ih je prikazivalo antisemitsko kršćansko licemjerje). No, zajedno s time, Ina su noćna bića: alergični su na sunce – izgore ako izađu i psihološki su nesposobni ostati budnima tijekom dana – a njihov fizički izgled gotovo je groteskno albino. (To je jedno od malog broja obilježja koje Butlerova zadržava iz tradicionalne proze o vampirima.)

Vampirski rasizam

Shori je manjina unutar te manjine, jer je jedini crni vampir na svijetu. Doznaje da je rezultat genetskih eksperimenata koje je izvodila njezina majka: geni  crnih ljudskih bića pomiješani su s njezinim inače Ina genima, što joj daje izgled kože s više melanina, a to joj omogućava da ostane budna tijekom dana, pa čak i da izdrži ograničeno izlaganje suncu. I na vidjelo izlazi da je rasizam među Inama razlog zbog kojega je njezina obitelj pobijena, a ona sama meta. Ine se drže svog jedinstvenog nasljeđa, a to dovodi neke među njima do fanatičnog vjerovanja u njihovu rasnu čistoću i superiornost. Mrze Shori jer je ona “dijelom čovjek” (iako je to s biološkog stajališta besmislena izjava), a to je još pojačano činjenicom da je “ljudski” dio nje crnački.

Sve se to također otkriva postupno tijekom romana i vodi u neke izvanredno konceptualne i emocionalne zbrke. Stvari se barem privremeno razrješuju do kraja knjige; iako razrješenje naglašeno nije ostvareno pribjegavanjem akciji/avanturi koja obično obavlja taj posao u većini proze ovoga žanra. Umjesto toga, ostaje strogo unutar antropološkog (vampirološkog?) okvira koji je roman konstruirao za sebe. Neću reći ništa više da ne bih pokvario onih nekoliko tajni priče koje već nisam otkrio, nego ću zaključiti s nekoliko općenitijih primjedbi.

Jedna od najvećih vrlina Fledglinga – kao i uostalom većine Butleričinih djela – jest što raspravu o “genetskom determinizmu” i “društvenoj konstrukciji” čini gotovo potpuno nevažnom. U Butleričnu smo svijetu obvezani i ograničeni i našim genima i našim kulturnim nasljeđem; oboje su ograničenja koja ne možemo zanemariti a ipak je oboje (pod određenim uvjetima) podložno promjeni. Zato pitanje nikada nije je li nešto “u našim genima” ili je samo “kulturna konstrukcija”: sve je oboje i nema razloga gledati bilo “prirodu” bilo “kulturu” kao nešto što ograničava više nego ono drugo. Pitanje, i s kulturom i s biologijom, jest koliko smo ograničeni i koliko smo slobodni, koje su naše granice i koja prava možemo ostvarivati unutar (i unatoč) tih granica.

Iz Butleričine perspektive možemo potpuno odbaciti i hobsovski redukcionizam znanstvenika poput Stevena Pinkera i rusoovski pristup “tabule rasa”, kojim Pinker karikira one koji ne dijele njegov uski determinizam. U prirodi kao i u kulturi sve je promjenjivo – to je dio značenja evolucije. Ali, u kulturi kao i u prirodi, snage tradicije, konvencije i tako dalje, tako su jake da je prilično teško promijeniti ih. Nikada nismo oslobođeni naših povijesti i njihovih zapleta, jer je njihova inercija najvećim dijelom ono što “nas” prije svega sačinjava. Butlerova zamišlja alternativnu genetsku i kulturnu povijest, podsjećajući nas da život uvijek može biti drukčiji. No, te alternative nisu “utopijske”: svaka predstavlja različiti niz ograničenja i mogućnosti na koje smo naviknuti, ali ipak to i dalje jesu ograničenja i mogućnosti.

Nepodnošljiva emocionalna nesigurnost

Još jedna odlična stvar u romanu Fledgling jest što je tako snažno afektivan  a istodobno snažan kognitivan tekst. Butleričino pisanje naginje oskudnom i opisnom, a ne stilistički razrađenom i retorički autorefleksivnom. A ipak, ima nešto u njemu što mu daje nevjerojatni intenzitet i žestinu kada evocira stanja gladi i tuge, sumnje i nade, žudnje i požude i ljubavi, čežnje, ljutnje, gorčine, bijesa i mržnje. Fledgling plovi strujama emocionalne nesigurnosti koju je gotovo nemoguće podnijeti, i to nas gura do granica tko i što smo (tkogod “mi” bili, ljudi ili vampiri). Roman stvara afekte koji nadilaze ljudske i to implicira nove, drukčije oblike subjektiviteta od onih koji su prepoznati u običnom životu (ili u običnoj, “mimetskoj” fikciji). Zato se, između ostalih stvari, iako Butleričini romani stalno postavljaju pitanja roda i rase, za njih ne može reći da alegoriziraju pojedina postojeća stanja rodne i rasne nejednakosti: jer oni stalno guraju hijerarhije i odnose moći roda i rase u nove oblike i strukture. Butleričina djela, kroz svoje afektivne intenzitete, ukazuju na potrebu (i mogućnost) za metamorfozom (i nadu koja s tom mogućnošću dolazi) i ukazuju na to da su (kako bi to rekao Žižek) trauma i antagonizam neiskorjenjivi, a ne podvrgnuti racionalnoj osudi.

Na kraju Fledglinga Shori je oslobođena smrtne kazne koja joj je prijetila – ako ne zauvijek, onda barem za 300 godina (iako je to u vampirskom doživljaju vremena kraće razdoblje nego što bi bilo u ljudskom), a i put je prokrčen za nju da stvori  vlastitu Ina proširenu obitelj. No, ona nikada neće vratiti sve što je izgubila, niti će ikad vratiti sjećanje da je to izgubila.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole