Sam Gindin  

Nema alternative iznalaženju alternative

1. Neoliberalizam predstavlja samo povratak kapitalizma u formu Kao ideologija neoliberalizam se tako dobro uklapa u trenutak “nema alternative” zato što njegov poriv da se poopći tržišna zavisnost obično depolitizira društveni život i njegove rezultate. “Tržite nas je natjeralo da to učinimo”, postalo je nacionalna izlika, a kapitalizam s ljudskim licem poslijeratnog doba zamijenjen je kapitalizmom koji uopće nema lice. Adolph Reed je rekao da je neoliberalizam “naprosto kapitalizam koji se zapravo oslobodio od opozicije radničke klase.” Velika vrijednost Reedove jezgrovite karakterizacije leži u tome da nas vodi izvan diskursa, ideologije te čak cijelih skupova politika, kako bismo uvidjeli da je neoliberalizam doveo do radikalnog pomaka u ravnoteži društvenih snaga.

Izvori neoliberalizma se tako mogu razumjeti ne kao iznenadan zaokret k zloći kapitalističkih elita, nego kao odgovor tih elita na krizu koju nisu mogli zanemariti. Kapitalistički odgovor na krizu tijekom 1970-ih godina, kada je iscrpljenost poslijeratnog buma koincidirala s militantnošću radnika da bi se izvukao profit, bio je uvođenje još više kapitalizma. Kapitalističke države predvođene SAD-om odlučno su krenule k onome što je Greg Albo nazavo “novim oblikom društvene vladavine”, “klasnim projektom” drastičnog restrukturiranja društvenih odnosa i socijalnih institucija kako bi se poduprla akumulacija kapitala i revitalizacija profita.

Lako možemo krenuti za time da uspoređujemo neoliberalizam s poslijeratnom državom blagostanja te da pokušavamo naći način da se vratimo u prošlost. No ta nostalgija samo odražava duboko snižavanje naših očekivanja. Što god bilo pozitivno u državi blagostanju (i dobar dio toga je odista od velikog značaja), ona je isto tako imala sumnjivu povijest ženskih pitanja, klasne nejednakosti, prikrivenog siromaštva i kolonijalizma. Kako bilo da bilo, pokušaji da se vratimo u poslijeratnu državu blagostanja doveo bi do istih proturječja koja su dovele do napada na njezina dostignuća. I naravno, vraćanje kroz vrijeme bi značilo veoma radikalno razmontiranje dramatičnih pomaka koji su se otada dogodili u globalizaciji, financijama i ulozi država. Sve je to itekako jasno kapitalističkim elitama. Mada je kapital ranije pokazao interes za privremeni kompromis s radnom snagom, sada im to nije ni nakraj pameti što znači da nema ni socijalne baze za novi “društveni ugovor”.

Nadalje, pomniji pogled na državu blagostanja otkriva kontinuitet između tog perioda i neoliberalizma. Upravo su se za vrijeme poslijeratnog zlatnog doba udarili temelji za neoliberalizam: zagovaranje slobodnije trgovine, eksplozivan rast multinacionanih kompanija, brz skok financijskog sektora u podupiranje multinacionalki, no isto tako i povećanje hipoteka za radničku klasu te mirovina. I upravo je u to vrijeme produktivizam gurnuo na rub radikalnije poglede na demokratsku kontrolu proizvodnje i brigu za socijalnu jednakost. Taj je poraz, zajedno sa sužavanjem perspektiva i mogućnosti što je došlo s njime, učinio radnički pokret naročito ranjivim za buduće neoliberalne napade.

Poanta svega ovoga je da sučeljavanje s neoliberalizmom iziskuje više od etičkih protuargumenata ili povratka u nešto podnošljiviju prošlost. Moramo imati alternativnu viziju te razvijati pripadajuću društvenu moć kako bismo mogli pružiti otpor ne samo filozofiji neoliberalizma, već i kosturu “realno postojećeg kapitalizma”.

2. Nemojmo izdvajati financijski sektor. “Produktivni” kapitalizam je podjednako velik problem kao i “spekulativni” Kao slobodno lebdeći, apstraktan kapital, financijski sektor se često smatra špekulativnim, parazitskim i u sukobu s “pravom” proizvodnjom. Dobar dio toga stoji, ali se ipak treba zapitati zašto, ako su financije tako kontraproduktivne i ako su nanijele toliko štete (naročito za vrijeme posljednje krize), drugi kapitalisti nisu započeli zajednički napad na svijet financija? Zašto nije došlo do rascijepa unutar kapitala?

Odgovor je samo djelomično taj da su mnogi od tih drugih kapitalista također ušli u financijski sektor. Važniji je to što čak i da nije tako, kapitalisti izvan financija razumiju da su one ključni dio njihovog vlastitog uspjeha. Financijski sektor ne samo da im je dao posla i potrošače koje trebaju s niskim kamatnim stopama; isto tako se nalazi u središtu neoliberalnog restrukturiranja. Financijski sektor preraspoređuje kapital tamo gdje je on najprofitabilniji, forsira zatvaranje tvornica koje tržište smatra neefikasnim, posreduje u udruživanjima kompanija, a potiče i razvoj novih high-tech kompanija.

Pogotovo je važno da su, iako su derivativi povećali sistemski rizik u kapitalizmu kao cjelini, tržišta služila kompanijama u hrvanju s međunarodnom nesigurnostima tečaja, kamatnih stopa te globalnih političkih događanja. U konačnici, financijski sektor donosi štednju na globalnoj razini u SAD-u i tako čini mogućom nadzornu ulogu SAD-a u globalnom kapitalizmu. Dakako da ne treba braniti financijski sektor, ali bismo prije trebali naglašavati da on nije odvojen od kapitalizma. Iracionalnosti financija iracionalnosti su kapitalizma. Upravo to što je kapitalizam stvorio takvu antisocijalnu instituciju nužnu za svoje funkcioniranje, čini kapitalizam tako prezira vrijednim društvenim sistemom.

3. Globalizacija nije Pandorina kutija. Ne mora biti da je sada “prekasno” koristiti politiku u borbi protiv kapitala Globalizacija je treći kut moćnog trokuta koji uključuje i neoliberalizam i financijalizaciju. Ključno je razumjeti da globalizacija počinje doma. Ukoliko uvjeti za slobodnu trgovinu i slobodan protok financija nisu uspostavljeni unutar svake države, nema ni globalizacije. Ako gledamo iz te perspektive, uspon neoliberalizma se itekako oslanjao na uspostavljanje domaćih uvjeta za procvat globalne akumulacije. Istovremeno, težište na neoliberalizmu kanaliziralo je rizik od podjela među kapitalističkim državama u opći napad na radničku klasu unutar svake države. Neoliberalno rješenje krize 1970-ih razlikovalo se od onoga Velike depresije 1930-ih po tome što je u ranijem periodu internacionalizacija kapitalizma bila zapriječena, dok se u kasnijem periodu ubrzala. To se odnosi i na posljednju krizu jer je nastavak neoliberalizma blisko povezan s nastavkom slobodne trgovine i hitrim ušutkavanjem svake kušnje da se postave ozbiljne kontrole kruženja kapitala.

Globalizacija, kao i neoliberalizam, nije neizbježna, već se radi o svjesnom “klasnom projektu”. Globalni kapitalizam je bio podijeljen u rivalske sfere utjecaja, a kapitalistički internacionalizam je bio obustavljen dvama svjetskim ratovima i protekcionizmom Velike depresije. Posljedična revitalizacija globalizacije nije se dogodila spontana, već je takav razvoj događaja zavisio o državama, prije svega o SAD-u.

4. Unatoč svemu što nam govore, pojedinačne nacionalne države igraju veću ulogu u ekspanziji globalnog kapitala više no ikada prije Na države se često gleda kao na žrtve globalizacije te se smatra da međunarodni pritisci ograničavaju njihovu autonomiju. No države su potaknule javnost da prihvati globalna pravila i, k tome, uspostavile su institucionalne okvire koji omogućavaju globalizaciju.

Države su “internacionalizirane” što je dio procesa nastanka globalnog kapitalizma: preuzele su odgovornost, unutar svoje jurisdikcije, za podupiranje akumulacije svih kapitalista, kako domaćih tako i stranih. Korporacije su štoviše postale zavisne o mnogim državama, njihova veza s državom se nipošto nije smanjila.

Tržišta ne mogu postojati bez država, ne samo zbog uspostavljanja fizičke infrastrukture i vlasničkih prava, već i zato što države uspostavljaju okvir za ugovore, barataju klasnim odnosima te adresiraju proturječja i krize koje kapitalizam neizbježno proizvodi. Liberalizacija financijskih tržišta u SAD-u, primjerice, dovela je do dramatičnog porasta regulatornih mogućnosti za olakšavanje liberalizacije. Korporacije, usredotočene na svoju vlastitu konkurentnost i profit, mogu ne vidjeti drvo od šume, i tako ovisiti o državi koja zatim adresira, posreduje i čak oblikuje krupnije kapitalističke interese. A kapitalističke države, naravno, ovise o tržištima koja im pružaju poslove i porezne prihode koji joj omogućuju da se reproducira i autolegitimira.

5. Širenje straha od okolišnog ili ekonomskog kolapsa neće magično pretvoriti ljude u socijaliste. Moramo izgraditi veće, demokratske organizacije koje se kasnije mogu direktno obračunati s državnom moći Neprekidan govor o tome kako se odlučujuća kriza nalazi iza ugla može privući pozornost, ali je kontraproduktivan kao organizacijska taktika. Ekonomska kriza može uplašiti ljude i izvući na površinu njihove najkonzervativnije instinkte. Kriza može sniziti očekivanja i učiniti ljude nostalgičnima za vremenom prije krize (ma kako žestoke bile prijašnje kritike), uz očajničku nadu da mogu popraviti, ali nipošto preobraziti ili značajno izmijeniti kapitalizam. Ne možemo očekivati da će krize odraditi naš politički rad. Ako mislimo da je kapitalizam sistem koji priječi ljudski napredak, onda treba uvjeriti ljude da je kapitalizam problem, čak i kada izvrsno funkcionira.

Izjave o tome kako se bližimo kraju svoje planete, ako se kapitalizam ne promijeni radikalno, pak, pobuđuju u ljudima strepnju da ne mogu ništa učiniti da se to spriječi. To čak može pridobiti narod za tržišno zasnovana “rješenja” koja se prezentiraju kao manje riskantna i praktična. Bilo bi korisnije staviti pitanje okoliša u okvir šire borbe koja uključuje preraspodjelu prihoda i bogastva, kao i pravedniju podjelu troškova borbe za okoliš; zatim kulturni pomak u ravnoteži između individualne potrošnje dobara i kolektivnih usluga; razvoj javnih prostora i očajnički potrebne obnove infrastrukture (uključujući masovni prijevoz); prenamjena potencijalno produktivnih usluga koje tržište odbija u socijalno korisne i okolišno potrebne proizvode i usluge. Time bi se povezala okolišna kriza s očitom potrebom da se na agendu stavi demokratsko planiranje i da se počne govoriti o pretvaranju privatnih banaka u javne servise.

Pokreti koji su se nedavno pojavili nisu homogeni, uveli su nove generacije u svijet politike, pokazali su da kreativne i hrabre akcije mogu dodirnuti šire mase, usudili su se istupiti s klasnom politikom (mada u nezgrapnom obliku) i izašli s validnim kritikama stare ljevice. No nalazimo se u slijepoj ulici, ako mislimo da društveni mediji mogu biti rješenje za problem organiziranja umjesto komunikacijski alat ili ako se zadržimo na dosad postignutoj razini političkog mišljenja unutar tih pokreta. Horizontalizam priječi odlučno kolektivno djelovanje, a neprekidni protest zamjenjuje politiku transformativne promjene. Izazov se sastoji u tome da treba razviti i proširiti kolektivno povjerenje i kapacitet za izradu strategija, za širenje znanja i izgradnju alternativnih političkih institucija.

6. Postoji puno opresija koje ne bismo smjeli ignorirati. Ali je klasna eksploatacija preduvjet svima njima Stvaranje radničke klase je neodvojivo od povijesne međuigre rase, roda, etniciteta i klase. Radnička klasa uvijek uključuje razlike i identitete. No lijeva politika je, nažalost, često bila destruktivno polarizirana u suprotstavljanju klase i identiteta.

Identitetska politika se pojavila 1970-ih, djelomice zbog neuspjeha ljevice da adresira i integrira specifične načine opresije u klasnu politiku (naročito žena i Afroamerikanaca). Nipošto nije slučajnost da se uspon neoliberalizma podudarao s tim događanjima, utoliko što je neoliberalizam bio moguć zbog opće slabosti sindikata i ljevice. Ali dok je identitetska politika počesto dodavala nove slojeve te osnaživala politiku radničke klase, isto je tako sadržavala opasnu tendenciju da stavlja po stranu posebnosti klase.

Bilo je veoma ironično što je u istom trenutku u kojemu je država otpočela sveobuhvatan napad na moć radničke klase, identitetska politika rascijepila radničku klasu na još fragmentiranije podgrupe. Premda identiteti očigledno jesu veoma bitni, ipak se od njih ne može sačiniti nova politika, zato što je njihova bit odvojenost. Nešto drugo je potrebno da bi ih se moglo ujediniti u širu, integriraniju i koherentniju politiku, nešto iznad partikularističkih briga i identiteta i sindikata. To “nešto” je klasa.

Možemo to razjasniti na primjeru preuzetom iz rada Waltera Benn Michaelsa. Činjenica je da je socijalna nesigurnost puno veća prijetnja za Afroamerikance nego za bijelce, bez obzira na to gledamo li prihode, bogatstvo, obrazovanje ili zdravstvenu skrb. Ta se činjenica može koristiti da se mobilizira Afroamerikance kao posebice opresiranu skupinu, no ta taktika dovodi i do rizika ograničavanja problema u političkom smislu jer Afroamerikanci predstavljaju svega oko 10 posto stanovništva SAD-a. Takav taktički fokus u najboljem bi slučaju vjerojatno doveo samo do ograničene reforme ili dobitaka putem pozitivne diskriminacije koji idu u prilog samo onoj podskupini crnog stanovništva koja je najpripremljenija za “pobjedu” na tržištu rada.

Alternativa tome je da se rasno obilježena nejednakost definira kao dio mnogo općenitije klasne nejednakosti i da se mobilizira klasu kao cjelinu oko pitanja univerzalne zdravstvene skrbi koju osigurava država, besplatnog i kvalitetnog obrazovnog sustava, poslova s nadnicom koja pokriva osnovne troškove živote te mirovine od koje se može živjeti. Jedino takav pristup ima potencijal za izgradnju političkih mogućnosti za stvarnu reformu te bi takve reforme, s obzirom na narav postojećih nejednakosti, disproporcionalno pomogao afroameričkoj radničkoj klasi.

Izazov klasne politike je kako ujediniti različitosti tako da se stvori puno poštovanje i jednakost unutar klase - od jednakosti plaća i borbe protiv diskriminacije na radnom mjestu do reproduktivnih prava, od socijalizacije obiteljskih opterećenja poput brige o djeci i uspostavljanja jednog statusa za imigrante - kako bi se pozabavili većim pitanjima pune jednakosti unutar društva. I to tako da klasa nadigra i nipošto ne podcjenjuje pitanja identiteta.

7. Moramo si kupiti nešto vremena Pitanje veće kontrole nad vremenom preduvjet je za održiv novi politički pokret te podiže specifičan set zahtjeva oko kojih se može mobilizirati. Neoliberalno restrukturiranje tržištâ rada i povećanje broja plaćenih sati po obitelji kako bi se držalo korak s obrocima na hipoteku te potrošnjom, značajno su povećali vremenski pritisak na radničku klasu. Bez vremena da čitamo, razmišljamo, uživamo u umjetnosti, da se sastajemo i djelujemo, teško je zamisliti da možemo izgraditi pokret koji bi mogao dovesti do socijalne promjene na ustrajan način.

Uspješan institucionaliziran pokret mogao bi pobuditi kako trenutne tako i nove aktiviste, te na taj način prevesti dotad pasivno provedeno vrijeme (oporavljanje od frustriranih života) u politički aktivno iskorišteno vrijeme. To bi moglo pomoći, ali ne razrješuje problem pronalaska dostatnog vremena da se pojedinac posveti političkom radu u potrebnoj mjeri. Bilo kakvo rješenje za taj problem morat će obuhvaćati duboke kulturne promjene i radikalnu preraspodjelu dohodaka.

Primjerice, teško je doći do rješenja za taj problem ako i dalje budemo inzistirali na kontinuiranom rastu u privatnoj potrošnji. Ako, pak, uzmemo više društvene produktivnosti u smislu kolektivnih usluga koje se pokrivaju općim oporezivanjem, vremenski pritisci bi se mogli smanjiti na tri načina. Kao prvo, usluge poput socijalizirane brige o djeci i starijima ili bolji javni prijevoz mogu uštediti dosta osobnog vremena. Kao drugo, ako sav rastući output po glavi nije preusmjeren u više potrošačkih dobara, može ga se ostvariti s manje sati potrebnog rada – čime se isto tako adresiraju i neki okolišni pritisci. Kao treće, taj pomak ka kolektivnim potporama je sam po sebi egalitarniji zato što su porezi koji ih pokrivaju obično zasnovani na prihodima, dok su potpore zasnovane na potrebama.

Ta veća jednakost, učvršćena podizanjem nadnica najslabije plaćenih slojeva, može smanjiti pritiske na radnike s nižim nadnicama da istovremeno imaju dva ili tri posla koja im znatno troše vrijeme i koncentrirati se na samo jedan. U tom smislu, problem nije samo broj odrađenih sati, već i sposobnost kontrole nad time kada se te sate odrađuje. Naročito je bitan sukob između fleksibilnosti koju zahtijevaju poslodavci i kontrole koju traže radnici, a to je dio općenitijeg problema radnog preopterećenja koje nas iscrpljuje i utječe na to kako koristimo svoje “slobodno” vrijeme.

8. Ostatku svijeta možemo pomoći tako da prvo pometemo ispred svojih vrata Socijalna pravda po svojoj je prirodi univerzalna; stoga svi potezi ljevice moraju u sebi sadržavati internacionalističke nazore. No ako čak ne možemo niti izgraditi jedinstvo na radnim mjestima u istom sindikatu, ako se domaći sindikati natječu jedni protiv drugih za članstvo umjesto da rade na izgradnji kao klasa, i ako su privatni i javni radnici razdvojeni unutar nacionalne države – kako u takvim okolnostima možemo imati učinka preko legalnih, administrativnih i kulturnih distanci međunarodnog djelovanja? Kako možemo doprinijeti transferu tehnologije na globalni Jug, ako ne kontroliramo proizvodnju? Kako možemo pravednije preliti dohotke i bogatstvo, ako ne kontroliramo svoje države? Internacionalizam je ograničen našim mogućnostima na nacionalnoj razini.

Marx i Engels su u Komunističkom manifestu argumentirali da, iako je borba međunarodna u sadržaju (ono što radnici rade na domaćem planu ima neizravne učinke na radnike u inozemstvu), ona je u svojoj formi nacionalna (radničke klase se moraju prvo suočiti sa svojom vlastitom buržoazijom). Možemo i, dakako, trebamo se uključiti specifičnim činovima solidarnosti oko pojedinačnih borbi u inozemstvu. Trebali bismo se mobilizirati i spriječiti intervencije naših država u inozemstvu koje potkopavaju eksperimentalne projekte od važnosti za sve progresivce gdjegod bili. No naš najvažniji svakodnevni doprinos međunarodnom pokretu mora započeti doma. Borbe u jednoj zemlji stvaraju prostor te inspiriraju borbe radnika u drugim zemljama. To uključuje i solidarnost s migrantima kao suradnicima. A izgradnja pokreta unutar naših pojedinačnih zemalja najučinkovitiji je doprinos izgradnji međunarodnog socijalističkog pokreta.